This document is an excerpt from the EUR-Lex website
Document 52014PC0001
Proposal for a REGULATION OF THE EUROPEAN PARLIAMENT AND OF THE COUNCIL amending Council Regulation (EC) No 1236/2005 concerning trade in certain goods which could be used for capital punishment, torture or other cruel, inhuman or degrading treatment or punishment
Prijedlog UREDBE EUROPSKOG PARLAMENTA I VIJEĆA o izmjeni Uredbe Vijeća (EZ) br. 1236/2005 o trgovini određenom robom koja bi se mogla koristiti za izvršenje smrtne kazne, mučenje ili drugo okrutno, nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje
Prijedlog UREDBE EUROPSKOG PARLAMENTA I VIJEĆA o izmjeni Uredbe Vijeća (EZ) br. 1236/2005 o trgovini određenom robom koja bi se mogla koristiti za izvršenje smrtne kazne, mučenje ili drugo okrutno, nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje
/* COM/2014/01 final - 2014/0005 (COD) */
Prijedlog UREDBE EUROPSKOG PARLAMENTA I VIJEĆA o izmjeni Uredbe Vijeća (EZ) br. 1236/2005 o trgovini određenom robom koja bi se mogla koristiti za izvršenje smrtne kazne, mučenje ili drugo okrutno, nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje /* COM/2014/01 final - 2014/0005 (COD) */
OBRAZLOŽENJE 1. KONTEKST PRIJEDLOGA Vijeće Europske unije u lipnju 2005.
donijelo je Uredbu (EZ) br. 1236/2005 o trgovini određenom robom koja
bi se mogla koristiti za izvršenje smrtne kazne, mučenje ili drugo
okrutno, nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje.
Ta je Uredba stupila na snagu 30. srpnja 2006. Povelja o temeljnim pravima Europske unije,
koja je postala pravno obvezujuća stupanjem na snagu Ugovora iz Lisabona u
prosincu 2009., primjenjuje se na institucije, tijela, urede i agencije Unije
te na države članice kada provode zakonodavstvo Unije. Europska komisija izmijenila je
priloge II. i III. toj Uredbi Provedbenom uredbom (EU) br. 1352/2011
koja je stupila na snagu 21. prosinca 2011., ponajprije u cilju uspostave
nadzora izvoza određenih medicinskih proizvoda radi sprječavanja
upotrebe tih proizvoda za izvršenje smrtne kazne (usmrćivanje
ubrizgavanjem smrtonosne injekcije). Uz tu izmjenu nalazile su se smjernice za
primjenu članaka 5. i 6. Uredbe (EZ) br. 1236/2005, kako je
utvrđeno Radnim dokumentom službi Komisije SEC(2011)1624 od 20. prosinca
2011. Komisija je i započela postupak revizije
Uredbe (EZ) br. 1236/2005 u cijelosti, kao odgovor posebno na Rezoluciju
Europskog parlamenta od 17. lipnja 2010.[1]
Komisija je u proljeće 2012. objavila poziv za prikupljanje prijava u
cilju uspostavljanja skupine stručnjaka za pomoć s tom revizijom.
Tijekom razdoblja od srpnja 2012. do srpnja 2013. skupina stručnjaka u
Bruxellesu šest se puta sastala s odgovarajućim službama Komisije. 2. REZULTATI SAVJETOVANJA SA
ZAINTERESIRANIM STRANAMA I OCJENE UTJECAJA Nakon objave Provedbene uredbe Komisije (EU)
br. 1352/2011 nekoliko proizvođača medicinskih proizvoda iz EU-a
izrazilo je svoje neslaganje s upotrebom njihovih proizvoda za izvršenje smrtne
kazne. Proizvođači iz EU-a jednog medicinskog proizvoda koji ne
podliježe nadzoru izvoza, ali bi se mogao upotrebljavati za smrtonosne
injekcije u Sjedinjenim Američkim Državama obavijestili su Europsku
komisiju o mjerama koje su poduzeli kako bi osigurali da njihovi distributeri u
trećim zemljama spriječe da se zalihe tog proizvoda upotrebljavaju za
izvršenje smrtne kazne. Proizvođači izvoznici i nadležna tijela
ukazali su na to da je trenutačni sustav za nadzor izvoza medicinskih proizvoda,
koji čine velik broj godišnjih izvoznih transakcija, nepotrebno
kompliciran. Skupina stručnjaka pružila je vrijedan
uvid tijekom postupka revizije, uglavnom u pogledu sudske prakse Europskog suda
za ljudska prava i u vezi s robom koju se na tržištu prodaje kao pogodnu za provođenje
zakona i koju bi se moglo upotrebljavati za mučenje ili drugo okrutno,
nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje. Ti su
stručnjaci zagovarali dodatne mjere kojima bi se pomoglo spriječiti
kršenje ljudskih prava, ali su i priznali da se ograničenja u vezi s
trgovinom mora ocijeniti i na drugom temelju, a ne samo na temelju zabrane
upotrebe opreme za potrebe provođenja zakona. 3. PRAVNI ELEMENTI PRIJEDLOGA 3.1. Nadzor izvoza usmjeren na
smrtnu kaznu Od 21. prosinca 2011. Prilog III. uključuje
odjeljak pod naslovom „Proizvodi koji bi se mogli uporabiti za usmrćivanje
osoba ubrizgavanjem smrtonosne injekcije”. Trebalo bi primijeniti povezani
nadzor izvoza radi sprečavanja upotrebe tih proizvoda za izvršenje smrtne
kazne u trećim zemljama. Trenutačnim tekstom Uredbe (EZ) br. 1236/2005
uspostavlja se režim nadzora izvoza kojim se namjerava spriječiti da se
roba koju se izvozi iz EU-a upotrebljava za mučenje ili drugo okrutno,
nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje. U tu bi
Uredbu radi pojašnjavanja svrhe i načina na koji se provodi nadzor trebalo
umetnuti posebno poglavlje o nadzoru izvoza koje bi trebalo primijeniti u cilju
sprečavanja upotrebe robe koju se nadzire za izvršenje smrtne kazne i
poseban popis robe koju se nadzire, koji će se u nastavku teksta navoditi
kao Prilog III.a. Mučenje i drugo okrutno,
nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje
obično je nezakonito i u velikom broju slučajeva nije pojava prisutna
u cijeloj zemlji, posebno s obzirom na to da se međunarodnim instrumentima
bez iznimke zabranjuje mučenje i drugo okrutno, nečovječno ili
ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje. Za razliku od toga, smrtna kazna
obično je omogućena zakonom ako je neka zemlja nije ukinula. Stoga je
prikladno razmotriti pitanje bi li ijednu zemlju trebalo izuzeti iz nadzora
usmjerenog na sprečavanje smrtne kazne. U 1983. Europska konvencija za zaštitu
ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje u tekstu Europska konvencija o
ljudskim pravima) dopunjena je Protokolom br. 6 kojim se zabranjuje smrtna
kazna. Tim se Protokolom državama dopustilo da uvedu zakonske odredbe za smrtnu
kaznu u pogledu djela počinjenih u vrijeme rata ili neposredne ratne
opasnosti. Protokolom br. 13 smrtna je kazna 2003. zabranjena u svim
okolnostima. Te su Protokole ratificirale države članice EU-a, kao i niz
drugih država koje su članice Vijeća Europe. Albanija, Andora, Bosna
i Hercegovina, Gruzija, Island, Lihtenštajn, bivša jugoslavenska republika
Makedonija, Republika Moldova, Crna Gora, Norveška, San Marino, Srbija,
Švicarska, Turska i Ukrajina ratificirale su ih i ukinule smrtnu kaznu u svim
okolnostima. Armenija i Azerbajdžan ratificirali su samo Protokol br. 6. Opća skupština UN-a 1989. donijela je i
proglasila Drugi neobvezni protokol Međunarodnog pakta o građanskim i
političkim pravima kojemu je cilj ukidanje smrtne kazne. Države stranke
tog Protokola obvezuju se ukinuti smrtnu kaznu, ali člankom 2.
dopušta im se da izraze zadršku, u trenutku ratifikacije ili pristupanja, kojom
se predviđa primjena smrtne kazne na temelju osude za najteža kaznena
djela vojne prirode počinjena u vrijeme rata. Uz države članice EU-a
i niz ostalih europskih država, Argentina, Australija, Benin, Bolivija, Kanada,
Kabo Verde, Kolumbija, Kostarika, Džibuti, Ekvador, Gvineja Bisau, Honduras,
Kirgistan, Liberija, Madagaskar, Meksiko, Mongolija, Mozambik, Namibija, Nepal,
Novi Zeland, Nikaragva, Panama, Paragvaj, Filipini, Ruanda, Sveti Toma i
Prinsipe, Sejšeli, Južna Afrika, Timor-Leste, Turkmenistan, Urugvaj, Uzbekistan
i Venezuela postali su stranke tog Protokola bez zadrške. Pridružili su se i
Azerbajdžan, Brazil i Čile, ali uz izražavanje zadrške na temelju
članka 2. S obzirom na te čvrste međunarodne
obveze, bilo prema Protokolu br. 13 Europske konvencije o ljudskim
pravima, bilo prema Drugom neobveznom protokolu Međunarodnog pakta o
građanskim i političkim pravima, bez izražavanja zadrške prema
članku 2., izvoz u države koje su stranke ijednog od tih protokola ne
treba podlijegati posebnim odobrenjima radi sprečavanja upotrebe
odgovarajuće robe za izvršenje smrtne kazne, nego se taj izvoz može
obuhvatiti općim izvoznim odobrenjima. Ta bi odobrenja trebala podlijegati
odgovarajućim uvjetima kako bi se izbjeglo preusmjeravanje robe u zemlju
koja nije ukinula smrtnu kaznu, a da je prethodno temeljito ne pregledaju
nadležna tijela. Opća bi odobrenja stoga trebalo primijeniti jedino kad
krajnji korisnik izvezene robe ima nastan u zemlji odredišta i kad se ne izvrši
ponovni izvoz u neku drugu zemlju. Ne budu li ti uvjeti ispunjeni, nadležnim
tijelima treba podnijeti zahtjev za specifično ili opće odobrenje. 3.2. Dodatne mjere u vezi s
navedenom robom U pogledu trenutačnog nadzora izvoza koji
se primjenjuje u cilju sprečavanja da se roba izvezena iz EU-a
upotrebljava za potrebe izvršenja smrtne kazne, mučenja ili drugog
okrutnog, nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili
kažnjavanja, predloženo je da se trenutačna trgovinska ograničenja
nadopuni ograničenjima brokerskih usluga, tehničke pomoći i
provoza. U tom pogledu javljaju se slični problemi prilikom ispitivanja
potrebe tih ograničenja i njihove razmjernosti za sprečavanje da se
robu navedenu u Prilogu III.a upotrebljava za izvršenje smrtne kazne, s
jedne strane, ili za sprečavanje da se robu navedenu u Prilogu III. upotrebljava
za mučenje ili drugo okrutno, nečovječno ili ponižavajuće
postupanje ili kažnjavanje, s druge strane. Stoga se može izvršiti jedinstvena
ocjena, iako bi se svrha i moguća izuzeća razlikovala, ako se dodatna
ograničenja smatraju potrebnima i razmjernima. 3.2.1. Brokerske usluge povezane s
robom navedenom u Prilogu II. U pogledu opreme ili robe navedene u
Prilogu II., trenutačnim odredbama (članci 3. i 4.)
već je obuhvaćena nabava tehničke pomoći, a definicijama
uvoza i izvoza osigurava se da su unos i izlazak opreme ili robe koju se
provozi obuhvaćeni zabranama. Pružanje brokerskih usluga u vezi s tom
opremom ili robom nije zabranjeno. Na temelju definicije brokerskih usluga iz
Uredbe (EZ) br. 428/2009, kojom se uspostavlja režim EU-a za kontrolu izvoza,
prijenosa, brokeringa i provoza robe s dvojnom namjenom, brokering opreme ili
robe koja se ne nalazi u EU-u može biti zabranjen. Time bi se dodala korisna
dimenzija trenutačnoj zabrani kojom je obuhvaćena samo oprema ili
roba koja se nalazi u EU-u. S obzirom na to da je jedini način na koji se
može upotrijebiti opremu ili robu navedenu u Prilogu II. zabranjen,
zabrana pružanja brokerskih usluga potrebna je i razmjerna mjera zaštite javnog
morala. 3.2.2. Brokerske usluge povezane s
robom navedenom u Prilogu III. ili Prilogu III.a i provoz te robe Izvoz opreme ili robe navedene u
Prilogu III. ili Prilogu III.a podliježe nadzoru. Ta oprema ili roba
ima zakonitu i nezakonitu namjenu, što je svojstvo koje dijeli s robom s
dvojnom namjenom koju se nadzire Uredbom (EZ) br. 428/2009. Na temelju te
Uredbe pružanje brokerskih usluga ne podliježe detaljnim kontrolama niti se
detaljno kontrolira svu robu koju se provozi. Nadležna tijela mogu u
određenom slučaju obavijestiti brokera da dotična roba jest ili
bi mogla biti, u cijelosti ili djelomično, namijenjena za razvoj,
proizvodnju, upravljanje, djelovanje, održavanje, skladištenje, otkrivanje,
identifikaciju ili širenje kemijskog, biološkog ili nuklearnog oružja ili
drugih nuklearnih eksplozivnih naprava, odnosno za razvoj, proizvodnju,
održavanje ili skladištenje projektila koji su sposobni nositi kemijsko,
biološko ili nuklearno oružje. Ona na istom tom temelju mogu zabraniti provoz
određene robe. Budući da zabrane mučenja ili drugog
okrutnog, nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili
kažnjavanja i smrtne kazne imaju temelj u međunarodnom pravu,
odgovarajuća ograničenja trgovine ne reguliraju se nikakvim
međunarodnim normama. U tome je razlika između Uredbe (EZ) br. 1236/2005
i Uredbe (EZ) br. 428/2009 kojom se uspostavlja niz režima kontrole
međunarodnog izvoza. S obzirom na to da se Uredba iz 2009. odnosi na
međunarodnu sigurnost, prikupljanje obavještajnih informacija o kemijskom,
biološkom i nuklearnom oružju i njihovim lansirnim sustavima koje provode države
članice i treće zemlje dobro je razvijeno. Međutim, u pogledu
opreme ili robe koju bi se moglo upotrebljavati za izvršenje smrtne kazne,
mučenje ili drugo okrutno, nečovječno ili ponižavajuće
postupanje ili kažnjavanje, nije vjerojatno da se provodi to prikupljanje
obavještajnih informacija i nadležnim tijelima vjerojatno nedostaju podaci koji
su im potrebni za obavješćivanje izvoznika o krajnjoj namjeni robe. Ako se primjenjuju trgovinska
ograničenja, ona ne bi trebala izlaziti izvan okvira razmjernosti. Smatra
se da je taj zahtjev prepreka primjeni detaljnih kontrola provoza i pružanja
brokerskih usluga u vezi s opremom ili robom navedenom u Prilogu III. ili
u Prilogu III.a, s obzirom na to da potonji imaju zakonite namjene, ali se
mogu i upotrebljavati za mučenje i drugo okrutno, nečovječno ili
ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje, odnosno za izvršenje smrtne
kazne. S obzirom na to da se tim činovima krši javni moral, brokeri sa
sjedištem u EU-u ne bi trebali ostvarivati koristi od promicanja trgovine niti
bi ih trebali na drugi način omogućivati. Stoga bi trebala postojati
zabrana pružanja brokerskih usluga za sve brokere koji su svjesni da roba koju
se kontrolira namijenjena za dostavu trećoj zemlji, a koja se ne nalazi u
EU-u, jest ili da bi mogla biti namijenjena za tu upotrebu. Ta bi se zabrana
primjenjivala i kad bi, u izvanrednom slučaju, nadležna tijela raspolagala
dostatnim podacima da brokera obavijeste o predviđenoj krajnjoj namjeni. Roba koju se provozi koja napusti carinsko
područje EU-a radi stizanja na odredište u trećoj zemlji roba je koja
je poslana iz druge treće zemlje. Zabrana gospodarskom subjektu koji zna
da roba jest ili bi mogla biti namijenjena za izvršenje smrtne kazne,
mučenje ili drugo okrutno, nečovječno ili ponižavajuće postupanje
ili kažnjavanje, tipično bi se primjenjivala na gospodarski subjekt koji
nema nastan u EU-u, što znači da bi se izvršavala u trećoj zemlji. S
obzirom na to da podaci o krajnjem korisniku obično neće biti
dostupni gospodarskim subjektima koji prevoze robu koja se provozi unutar
carinskog područja EU-a, ne smatra se razmjernim uvesti zabranu za
prijevoznika. U skladu s time, zabrana na temelju znanja gospodarskog subjekta
u vezi s predviđenom namjenom robe koju se provozi navedene u Prilogu III.
ili Prilogu III.a ne bi bila primjerena. 3.2.3. Tehnička pomoć u
vezi s robom iz Priloga III. ili Priloga III.a U pogledu tehničke pomoći u vezi s
robom iz Priloga III. ili Priloga III.a, trenutačno ne postoje
kontrole za nabavu te pomoći za treće zemlje. Uredba (EZ) br. 428/2009
ne sadržava izričitu odredbu o tehničkoj pomoći, ali
uključuje prijenos (navedene) tehnologije i softvera u definiciji izvoza.
Iako „tehnička pomoć” može imati nešto šire značenje od
prijenosa tehnologije, taj prijenos podliježe detaljnim kontrolama. Uredbom
(EZ) br. 428/2009 uspostavlja se niz režima kontrole međunarodnog
izvoza i ona se odnosi na međunarodnu sigurnost. Njome se nastoji
spriječiti širenje kemijskog, biološkog i nuklearnog oružja i njihovih
lansirnih sustava. Prijenos tehnologije i softvera stoga se kontrolira kako bi
se spriječilo da neka zemlja razvije vlastiti kapacitet za proizvodnju
robe koju EU nadzire i koju ne bi izvozio u tu zemlju. Uredbom (EZ) br. 1236/2005 namjerava se
spriječiti nabava za određene krajnje korisnike koji bi dotičnu
opremu ili robu iz EU-a upotrebljavali za mučenje ili drugo okrutno,
nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje ili za
izvršenje smrtne kazne, a ne spriječiti da neka treća zemlja stekne
tehnologiju povezanu s tom opremom ili robom. Detaljne kontrole nabave
tehničke pomoći u vezi s navedenom opremom ili robom ne smatraju se
razmjernima. S obzirom na to da smrtna kazna, mučenje i drugi oblici
okrutnog, nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja predstavljaju
kršenje javnog morala, dobavljači tehničke pomoći s nastanom u
EU-u ne bi trebali ostvarivati koristi od promoviranja trgovine ili drugog
omogućivanja tih činova. Stoga bi trebala postojati zabrana pružanja
tehničke pomoći za sve one koji su svjesni da oprema ili roba koje se
kontrolira, a s kojom je pomoć pružena trećoj zemlji povezana, jeste
ili bi mogla biti namijenjena za tu uporabu. Ta bi se zabrana primjenjivala i
kad bi, u izvanrednom slučaju, nadležna tijela raspolagala dostatnim
podacima da informiraju dobavljača tehničke pomoći o krajnjoj
upotrebi za koju je namijenjena roba s kojom je ta pomoć povezana. 3.3. Definicija mučenja i
drugog okrutnog, nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili
kažnjavanja Definicija mučenja upotrijebljena za
potrebe Uredbe (EZ) br. 1236/2005 preuzeta je iz Konvencije UN-a o
sprečavanju mučenja i ostalog okrutnog, neljudskog ili
ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja iz 1984. Iako se temelji na tom
međunarodnom instrumentu, „drugo okrutno, nečovječno ili
ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje” nije definirano u toj Konvenciji
UN-a. Sudska praksa Europskog suda za ljudska prava ukazuje na to da je
potrebno ponovno razmotriti definiciju iz Uredbe (EZ) br. 1236/2005. Kako
je utvrđeno člankom 52. stavkom 3. Povelje o temeljnim
pravima Europske unije, sve dok su u Povelji sadržana prava koja odgovaraju
pravima zajamčenima Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i
temeljnih sloboda, značaj i opseg tih prava jednaki su onima
utvrđenima navedenom Konvencijom. Definicijom iz Uredbe (EZ) br. 1236/2005
trenutačno su obuhvaćeni činovi kojima se uzrokuje „znatna bol
ili patnja”, dok je u definiciji mučenja navedena „teška bol ili patnja”.
Umjesto da se temelji na različitim razinama boli ili patnje, razlikom
između tih vrsta činova trebalo bi se uzeti u obzir prisutnost ili
odsutnost namjere da se nanese bol ili patnja i upotrebe boli ili patnje za
potrebu uključenu u definiciju mučenja. U presudi od 13. prosinca
2012., Khaled El-Masri protiv BJRM-a (broj zahtjeva 39630/09), Europski sud za
ljudska prava smatrao je u pogledu članka 3. Europske konvencije o
ljudskim pravima i s pozivanjem na prethodnu sudsku praksu: „196. Da bi zlostavljanje bilo obuhvaćeno
opsegom članka 3., treba biti na minimalnom stupnju težine. Ocjena
tog minimuma ovisi o svim okolnostima slučaja, kao što su trajanje
izloženosti tom postupanju, njegovi tjelesni i duševni učinci i, u nekim
slučajevima, spol, dob i zdravstveno stanje žrtve … . Daljnji
čimbenici uključuju svrhu u koju je postupanje izvršeno zajedno s
namjerom ili motivacijom za njega … . 197. Kako bi utvrdio bi li se određeni oblik
zlostavljanja trebao svrstati u mučenje, Sud mora voditi računa o
razlici iz članka 3. između tog pojma i pojma
nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja. Čini se da je ta
razlika sadržana u Konvenciji kako bi se posebna stigma „mučenja”
pripisivala jedino namjernom nečovječnom postupanju kojim se uzrokuje
vrlo teška i okrutna patnja … Uz težinu postupanja postoji i teleološki
element, kako je prepoznat u Konvenciji Ujedinjenih naroda o sprečavanju
mučenja i ostalog okrutnog, neljudskog i ponižavajućeg postupanja ili
kažnjavanja koja je stupila na snagu 26. lipnja 1987., u kojoj je
mučenje definirano u smislu namjernog uzrokovanja teške boli ili patnje
radi, među ostalim, dobivanja podataka, kažnjavanja ili zastrašivanja
(članak 1. Konvencije Ujedinjenih naroda )… .” U pogledu isključenja boli ili patnje
koje proizlaze iz propisanih kazni iz obiju definicija, pojašnjenje bi bilo
primjereno. Budući da je lišavanje slobode u načelu propisana kazna,
Europski sud za ljudska prava smatra da je na odgovarajućoj državi
članici da osigura da su uvjeti zadržavanja u skladu s poštovanjem
ljudskog dostojanstva, da se načinom i metodom za izvršenje te mjere
zadržanu osobu ne izvrgava muci ili patnji intenziteta koji prelazi
nezaobilaznu razinu patnje koja je svojstvena zadržavanju i da su, s obzirom na
praktične zahtjeve utamničenja, na odgovarajući način
osigurani zdravlje i dobrobit te osobe. U sudskoj se praksi pokazalo da
kumulativni učinci uvjeta zadržavanja mogu zajedno činiti kršenje
članka 3. Europske konvencije o ljudskim pravima, posebno u
slučajevima prepunih ćelija i nehigijenskih uvjeta. U sljedećim
presudama Europskog suda za ljudska prava nalaze se primjeri takvog kršenja: 15. srpnja 2002., V. Kalashnikov protiv
Rusije (broj zahtjeva 47095/99), 4. veljače 2003., F. Van der Ven protiv
Nizozemske (broj zahtjeva 50901/99), 11. ožujka 2004., P. Iorgov protiv Bugarske
(broj zahtjeva. 40653/98), 8. srpnja 2004., I. Ilaşcu i drugi
protiv Republike Moldove i Rusije (broj zahtjeva 48787/99), 20. studenoga 2008., A. Işyar protiv
Bugarske (broj zahtjeva 391/03) 2. srpnja 2009., M. Kochetkov protiv Estonije
(broj zahtjeva 41653/05), 16. srpnja 2009., I. Sulejmanovic protiv
Italije (broj zahtjeva 22635/03), 10. siječnja 2012., S. Ananyev i drugi
protiv Rusije (brojevi zahtjeva 42525/07 i 60800/08), 22. svibnja 2012., T. Idalov protiv Rusije
(broj zahtjeva 5826/03). 3.4. Provedbene ili delegirane
ovlasti Uredbom (EZ) br. 1236/2005 ovlašćuje
se Europsku komisiju da izmjenjuje priloge. Osim za Prilog I., Komisiji
pomaže odbor koji se sastoji od predstavnika država članica. Primjenjuje
se postupak ispitivanja opisan u Uredbi (EU) br. 182/2011 (u skladu s
člankom 13. stavkom 1. točkom (c) te Uredbe). Komisija je donijela prijedloge o dodjeli
delegiranih i provedbenih ovlasti u području zajedničke
trgovačke politike (COM(2011) 82 i COM(2011) 349). U lipnju 2013.
Europski parlament i Vijeće sporazumjeli su se u vezi s budućim
koracima u pogledu tih prijedloga Komisije. Očekuje se da će krajem 2013.
donijeti Uredbu kojom će se, među ostalim, izmijeniti Uredba
Vijeća (EZ) br. 1236/2005 kako bi se predvidjele delegirane ovlasti. Međutim, nije riješeno pitanje bi li
trebalo primijeniti hitni postupak za izmjene određenih priloga Uredbi
Vijeća (EZ) br. 1236/2005. Komisija taj postupak smatra primjerenim u
slučajevima kad se mijenjaju popisi zabranjene i nadzirane robe, posebno
ako na tržište uđe nova oprema ili roba i bitno je primijeniti
odgovarajuću mjeru hitno radi sprečavanja skupljanja zaliha tijekom
razdoblja od dva mjeseca (pod pretpostavkom da to razdoblje nije produljeno)
koje je dano Europskom parlamentu i Vijeću za izražavanje bilo kakvih
prigovora koje imaju na tu mjeru. 2014/0005 (COD) Prijedlog UREDBE EUROPSKOG PARLAMENTA I VIJEĆA o izmjeni Uredbe Vijeća (EZ) br. 1236/2005
o trgovini određenom robom koja bi se mogla koristiti za izvršenje smrtne
kazne, mučenje ili drugo okrutno, nečovječno ili
ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje EUROPSKI PARLAMENT I VIJEĆE
EUROPSKE UNIJE, uzimajući u obzir Ugovor o funkcioniranju
Europske unije, a posebno njegov članak 207., uzimajući u obzir prijedlog Europske
komisije, nakon prosljeđivanja nacrta zakonodavnog
akta nacionalnim parlamentima, u skladu s redovnim zakonodavnim postupkom, budući da: (1) Uredba Vijeća (EZ)
br. 1236/2005[2]
odobrena je 2005., a na snagu je stupila 30. srpnja 2006. Kao odgovor na
pozive Europskog parlamenta 2010. i naznake da se lijekove izvezene iz Unije
upotrebljavalo za izvršenje smrtne kazne u nekoj trećoj zemlji, popisi
zabranjene i nadzirane robe u prilozima II. i III. toj Uredbi izmijenjeni
su Provedbenom uredbom Komisije (EU) br. 1352/2011.[3] Komisija je uz
pomoć skupine stručnjaka ponovno razmotrila potrebu za daljnjim
izmjenama Uredbe (EZ) br. 1236/2005 i priloga toj Uredbi. (2) Povelja o temeljnim pravima
Europske unije postala je pravno obvezujuća stupanjem na snagu Ugovora iz
Lisabona 1. prosinca 2009.[4]
Definicija mučenja iz Uredbe (EZ) br. 1236/2005 preuzeta je iz
Konvencije Ujedinjenih naroda iz 1984. protiv mučenja i ostalog okrutnog,
nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja te je i
dalje valjana. Definiciju „ostalog okrutnog, nečovječnog ili
ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja” koja se ne nalazi u toj
Konvenciji trebalo bi izmijeniti kako bi se uskladila sa sudskom praksom
Europskog suda za ljudska prava. Primjereno je i razjasniti značenje pojma
„propisana kazna” u definicijama „mučenja” i „ostalog okrutnog,
nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja”,
uzimajući u obzir tu sudsku praksu i politiku Unije u vezi s izvršenjem
smrtne kazne. (3) Člancima 5., 6. i 7.
Uredbe (EZ) br. 1236/2005 uspostavlja se sustav izvoznih odobrenja
osmišljen kako bi se spriječila upotreba relevantne robe za izvršenje
smrtne kazne, mučenje ili ostalo okrutno, nečovječno ili
ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje. (4) Te bi mjere trebale ostati u
okviru razmjernosti. Njima se, stoga, ne bi trebalo sprečavati izvoz
medicinskih proizvoda koji se upotrebljavaju za zakonite terapeutske potrebe. (5) S obzirom na različita
svojstva smrtne kazne, s jedne strane, i mučenja i ostalog okrutnog,
nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja s
druge, primjereno je uspostaviti specifičan sustav izvoznih odobrenja kako
bi se spriječila upotreba određene robe za izvršenje smrtne kazne.
Takvim bi sustavom trebalo uzeti u obzir činjenicu da je nekoliko zemalja
ukinulo smrtnu kaznu za sve zločine i u tom pogledu preuzelo
međunarodnu obvezu. S obzirom na rizik ponovnog izvoza u zemlje koje to
nisu učinile, trebalo bi uvesti određene uvjete i zahtjeve pri
izdavanju odobrenja za izvoz u zemlje koje su ukinule smrtnu kaznu. Stoga je
primjereno izdati opće izvozno odobrenje zemljama koje su ukinule smrtnu kaznu
za sve zločine i koje su to potvrdile međunarodnom obvezom. (6) Ako neka zemlja nije na taj
način ukinula smrtnu kaznu, nadležna bi tijela pri ispitivanju zahtjeva za
izvozno odobrenje trebala provjeriti postoji li rizik da će krajnji
korisnik u zemlji odredišta upotrebljavati izvezenu robu za izvršenje te kazne.
Trebalo bi uvesti primjerene uvjete i zahtjeve za nadzor prodaje ili prijenosa
trećim osobama koje obavlja krajnji korisnik. Ako se izvrši nekoliko
pošiljaka između istog izvoznika i krajnjeg korisnika, nadležnim bi
tijelima trebalo dopustiti da povremeno revidiraju status tog krajnjeg
korisnika, npr. svakih šest mjeseci, umjesto da to čine svaki put kad se
izdaje odobrenje, ne dovodeći u pitanje njihovo pravo da ponište,
obustave, izmijene ili opozovu neko izvozno odobrenje u skladu s
člankom 9. stavkom 4. Uredbe (EZ) br. 1236/2005 kada je to
opravdano. (7) Kako bi se ograničilo
administrativno opterećenje za izvoznike, nadležnim bi tijelima trebalo
dopustiti da izdaju izvozniku opće odobrenje za sve pošiljke medicinskih
proizvoda od izvoznika do određenog krajnjeg korisnika tijekom
ograničenog vremenskog razdoblja, uz određenje količine robe
koju taj krajnji korisnik obično upotrebljava, ako se to smatra potrebnim.
Takvo bi odobrenje u skladu s člankom 9. stavkom 1. Uredbe (EZ)
br. 1236/2005 vrijedilo ne više od dvanaest mjeseci, s mogućim
produljenjem od najviše dvanaest mjeseci. (8) Izdavanje općeg
odobrenja bilo bi primjereno i u slučajevima kad proizvođač
treba izvoziti medicinske proizvode koje se nadzire Uredbom (EZ) br. 1236/2005
distributeru u zemlji koja nije ukinula smrtnu kaznu, pod uvjetom da su
izvoznik i distributer sklopili pravno obvezujući sporazum kojim se od
distributera zahtijeva da primijeni primjeren skup mjera kojima se osigurava da
se ti medicinski proizvodi neće upotrebljavati za izvršenje smrtne kazne. (9) Medicinski proizvodi koji su
regulirani Uredbom (EZ) br. 1236/2005 mogu podlijegati nadzoru u skladu s
međunarodnim konvencijama o opojnim drogama i psihotropnim tvarima, kao
što je Konvencija iz 1971. o psihotropnim tvarima. S obzirom na to da se taj
nadzor ne primjenjuje radi sprečavanja upotrebe određenih medicinskih
proizvoda za izvršenje smrtne kazne, nego radi sprečavanja nedopuštene
trgovine drogama, trebalo bi primijeniti nadzor izvoza iz Uredbe (EZ) br. 1236/2005
kao dodatak međunarodnom nadzoru. Međutim, države članice
trebalo bi ohrabriti da primijene jedinstven postupak kojim bi obuhvatile oba
sustava nadzora. (10) Kako bi se ograničilo
administrativno opterećenje za izvoznike, nadležnim tijelima trebalo bi
dopustiti da izvoznicima izdaju opće odobrenje u pogledu robe koju se
nadzire kako bi se spriječila upotreba dotične robe za mučenje
ili drugo okrutno, nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili
kažnjavanje. (11) Nadzor izvoza u skladu s
Uredbom (EZ) br. 1236/2005 ne bi se trebao primjenjivati na robu čiji
se izvoz nadzire u skladu sa Zajedničkim stajalištem Vijeća 2008/944/ZVSP[5], Uredbom Vijeća
(EZ) br. 428/2009[6]
i Uredbom (EU) br. 258/2012 Europskog parlamenta i Vijeća[7]. (12) Potrebno je brokerima u Uniji
zabraniti da pružaju brokerske usluge u vezi s robom čiji je izvoz i uvoz
zabranjen jer takva roba nema nikakvu praktičnu namjenu osim za izvršenje
smrtne kazne, mučenja ili drugog okrutnog, nečovječnog ili
ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja. Zabrana pružanja tih usluga
služi za zaštitu javnog morala. (13) Kad se primjenjuje nadzor
izvoza, pružanje brokerskih usluga i opskrba tehničkom pomoći u vezi
s bilo kojom robom s popisa trebalo bi zabraniti ako je broker ili dobavljač
tehničke pomoći svjestan da dotična roba jest ili bi mogla biti
upotrijebljena za izvršenje smrtne kazne, kad je primijenjen nadzor za
sprečavanje upotrebe za takvu kaznu, ili za mučenje ili drugo
okrutno, nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje,
kad je namjena nadzora sprečavanje takve upotrebe. Gospodarski subjekt ima
razlog sumnjati da roba jest ili bi mogla biti upotrijebljena za takvu
nezakonitu upotrebu, među ostalim, ako ga je nadležno tijelo obavijestilo
o tome da roba jest ili bi mogla biti upotrijebljena za tu nezakonitu upotrebu. (14) Treba odrediti kratko
prijelazno razdoblje kako bi se gospodarskim subjektima i tijelima odgovornima
za provođenje zakona dalo vremena da izmijene svoje operativne postupke
radi usklađivanja i provedbe te zabrane. (15) Primjereno je obvezati
carinska tijela na dijeljenje određenih informacija s drugim carinskim
tijelima i na to da, kad otkriju zabranjen izvoz ili uvoz robe ili izvoz robe
za koji nije izdano odobrenje, obavijeste odgovarajuća nadležna tijela
radi kažnjavanja gospodarskog subjekta koji izvršio tu povredu. (16) Prikladno je razjasniti da bi,
u slučajevima kad su u pitanju osobni podaci, obrada i razmjena
informacija trebale biti u skladu s primjenjivim pravilima o obradi i razmjeni
osobnih podataka u skladu s pravilima iz Direktive 95/46/EZ Europskog
parlamenta[8]
i Vijeća i Uredbe (EZ) br. 45/2011 Europskog parlamenta i Vijeća[9]. (17) Radi donošenja odredaba
potrebnih za primjenu Uredbe (EZ) br. 1236/2005., ovlast za donošenje
akata u skladu s člankom 290. Ugovora o funkcioniranju Europske unije
trebalo bi delegirati Komisiji u pogledu izmjena priloga I., II., III.,
III.a, III.b, IV. i V. toj Uredbi. Od posebne je važnosti da Komisija u okviru
svojeg rada na pripremama održava odgovarajuće savjetovanje,
uključujući i ono na stručnoj razini. Prilikom pripreme i
sastavljanja delegiranih akata Komisija bi trebala osigurati istovremeni,
pravovremeni i odgovarajući prijenos relevantnih dokumenata Europskom
parlamentu i Vijeću. (18) Primjereno je predvidjeti
neodgodivu primjenu akta Komisije kad, u slučaju izmjene priloga II.,
III. ili III.a Uredbi (EZ) br. 1236/2005 postoje hitni slučajevi za
koje su potrebne te izmjene. (19) Komisija ne nabavlja opremu za
potrebe provedbe zakona jer nije odgovorna za održavanje zakona i reda, kaznene
postupke ili provedbu sudskih odluka u kaznenim pitanjima. Stoga bi trebalo
uspostaviti postupak kako bi se osiguralo da Komisija dobije podatke o opremi i
proizvodima za provedbu zakona koji se nalaze na tržištu, a nisu na popisima,
kako bi mogla osigurati da se popisi zabranjene i nadzirane robe ažuriraju radi
uzimanja u obzir novog razvoja događaja. Komisija bi trebala obavijestiti
nadležna tijela država članica o svakom valjano potkrijepljenom zahtjevu
za dodavanje robe u Prilog. II., Prilog III. ili Prilog III.a
koji je dobila od neke države članice prije nego što donese odluku da
izmijeni odgovarajući Prilog, DONIJELI SU OVU UREDBU: Članak 1. Uredba Vijeća (EZ) br. 1236/2005
izmjenjuje se kako slijedi: (1) Članak 1. zamjenjuje se
sljedećim: „Članak 1. Predmet Ovom Uredbom utvrđuju se pravila o
uređenju trgovine s trećim zemljama robom koja bi se mogla koristiti
za izvršenje smrtne kazne ili za mučenje ili drugo okrutno,
ponižavajuće ili nečovječno postupanje ili kažnjavanje, i o
uređenju pružanja brokerskih usluga i nabave tehničke pomoći u
vezi s tom robom.” (2) Članak 2. izmjenjuje se
kako slijedi: (a)
točke (a) i (b) zamjenjuju se
sljedećima: „(a) „mučenje” znači svaki čin
kojim se osobi namjerno nanosi teška tjelesna ili duševna bol, kako bi se od
nje ili treće osobe dobio podatak ili priznanje, kako bi se ta osoba ili
treća osoba kaznila za djelo koje je počinila ta osoba ili treća
osoba ili za koju se sumnja da je takvo djelo počinila, ili kako bi se tu
osobu ili treću osobu zastrašilo ili prisililo, ili zbog bilo kojeg drugog
razloga koji se temelji na diskriminaciji bilo koje vrste, kada takvu bol ili
patnju nanosi ili potiče ili dopušta službena osoba ili druga osoba koja
nastupa kao službena osoba. Međutim, taj pojam ne uključuje bol ili
patnju koja proizlazi samo iz propisane kazne ili koja je povezana s njome,
nego uključuje bol ili patnju prouzročenu kumulativnim učincima
nedostataka u uvjetima zadržavanja, kao što su skučeni uvjeti smještaja,
nedostatak higijene ili medicinske skrbi i pomoći, uskraćivanje
kontakta s vanjskim svijetom, ili osiromašen režim zadržavanja, neovisno o bilo
kakvoj specifičnoj ili pozitivnoj namjeri osoba koje upravljaju zatvorom
ili drugim mjestom zadržavanja da osobi nanesu tjelesnu ili duševnu bol,
čak i ako je fizička osoba lišena slobode u skladu sa zakonom. Smrtna
kazna ne smatra se propisanom kaznom ni u kojim okolnostima; (b) „ostalo okrutno, nečovječno ili
ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje” znači svaki čin kojim
se osobi uzrokuje teška tjelesna ili duševna bol kada takvu bol ili patnju
nanosi, potiče ili dopušta službena osoba ili druga osoba koja nastupa kao
službena osoba. Međutim, taj pojam ne uključuje bol ili patnju koja
proizlazi samo iz propisane kazne ili koja je povezana s njome, nego
uključuje bol ili patnju prouzročenu kumulativnim učincima
nedostataka u uvjetima zadržavanja, kao što su skučeni uvjeti smještaja,
nedostatak higijene ili medicinske skrbi i pomoći, uskraćivanje kontakta
s vanjskim svijetom, ili osiromašen režim zadržavanja, neovisno o bilo kakvoj
specifičnoj ili pozitivnoj namjeri osoba koje upravljaju zatvorom ili
drugim mjestom zadržavanja da osobi nanesu tjelesnu ili duševnu bol, čak i
ako je fizička osoba lišena slobode u skladu sa zakonom. Smrtna kazna ne
smatra se propisanom kaznom ni u kojim okolnostima;” (b)
točka (h) zamjenjuje se sljedećom: „(h) „nadležno tijelo” znači organ jedne od
država članica, naveden u Prilogu I., koji u skladu s
člankom 8. odlučuje o zahtjevu za odobrenje;” (c)
sljedeće točke dodaju se nakon
točke (i): „(j) „carinsko područje Unije” znači
područje u smislu članka 3. Uredbe Vijeća (EEZ) br. 2913/92 *; (k) „brokerske usluge” znači: (a)
pregovaranje u vezi s transakcijama ili dogovaranje
transakcija u svrhu kupnje, prodaje ili dobave odgovarajuće robe iz
treće zemlje u bilo koju drugu treću zemlju, ili (b)
prodaja ili kupnja odgovarajuće robe koja se
nalazi u trećoj zemlji radi prijenosa u drugu treću zemlju. Za potrebe ove Uredbe samo pružanje pomoćnih
usluga isključeno je iz ove definicije. Pomoćne usluge čine
prijevoz, financijske usluge, osiguranje ili reosiguranje, ili oglašavanje ili
promidžba; (l) „broker” znači sve fizičke ili
pravne osobe ili partnerstva s boravištem ili pravnim nastanom u državi
članici Unije koje pružaju usluge utvrđene pod točkom (k)
iz Unije na područje treće zemlje; (m) „dobavljač tehničke pomoći”
znači sve fizičke ili pravne osobe ili partnerstva s boravištem ili
pravnim nastanom u državi članici Unije koje dobavlja tehničku
pomoć utvrđenu pod točkom (f) iz Unije na područje
treće zemlje; (n) „izvoznik” znači svaka fizička ili
pravna osoba ili partnerstvo u čije ime se radi izvozna deklaracija,
odnosno osoba koja u trenutku prihvaćanja deklaracije ima ugovor s
primateljem u dotičnoj trećoj zemlji i ima potrebnu ovlast za
odlučivanje o slanju predmeta izvan carinskog područja Unije. Ako
nije sklopljen nikakav ugovor o izvozu ili ako nositelj ugovora ne nastupa u
vlastito ime, izvoznik znači osoba koja ima ovlast za odlučivanje o
slanju predmeta izvan carinskog područja Unije. Ako korist od prava
raspolaganja robom ima osoba s poslovnim nastanom izvan Unije na temelju
ugovora na kojem se temelji izvoz, smatra se da je izvoznik ugovorna strana
koja ima poslovni nastan u Uniji; „(o) „Opće izvozno odobrenje Unije”
znači odobrenje za izvoz u određene države odredišta, koje je
raspoloživo svim izvoznicima koji poštuju njegove uvjete i zahtjeve za
upotrebu, navedene u Prilogu III.b”; (p) „pojedinačno izvozno odobrenje”
znači odobrenje dodijeljeno jednom određenom izvozniku za jednog
krajnjeg korisnika ili primatelja u trećoj zemlji, a kojim je
obuhvaćeno jedna ili više roba; (q) „globalno izvozno odobrenje” znači
odobrenje dodijeljeno jednom određenom izvozniku u odnosu na vrstu robe
koja vrijedi za izvoz jednom ili većem broju određenih krajnjih
korisnika ili, kada je izvoznik proizvođač robe iz
Priloga III.a, distributeru; (r) „distributer” znači gospodarski subjekt
koji obavlja djelatnosti veleprodaje u vezi s medicinskim proizvodima ili
aktivnim tvarima, kao što su nabava medicinskih proizvoda ili aktivnih tvari od
proizvođača, držanje, dobavljanje ili izvoz tih proizvoda;
djelatnosti veleprodaje ne uključuju nabavu putem bolnice, ljekarnika ili
medicinskog stručnjaka isključivo za potrebe opskrbljivanja javnosti
medicinskim proizvodima. * Uredba Vijeća (EEZ) br. 2913/92 od 12. listopada
1992. o Carinskom zakoniku Zajednice, SL L 301, 19.10.1992.,
str. 1.” (3) Nakon članka 4. umeće
se sljedeći članak: „Članak 4.a Zabrana
pružanja brokerskih usluga Brokerima se brani pružanje brokerskih usluga
bilo kojoj osobi, subjektu ili tijelu u trećoj zemlji u vezi s robom s
popisa u Prilogu II., neovisno o podrijetlu te robe.” (4) U članku 5. stavak 1.
zamjenjuje se sljedećim: „1. Za sav izvoz robe s popisa u
Prilogu III. potrebno je odobrenje, neovisno o podrijetlu te robe.
Međutim, odobrenje nije potrebno za robu koja samo prolazi kroz carinsko
područja Unije, odnosno robu za koju nije potreban carinski odobren
postupak ili upotreba osim vanjskog provoznog postupka u skladu s
člankom 91. Uredbe Vijeća (EEZ) br. 2913/92,
uključujući skladištenje robe izvan Unije u slobodnoj zoni nadzornog
tipa I. ili u slobodnom skladištu. U Prilogu III. obuhvaćena je
sljedeća roba koja bi se mogla upotrijebiti za potrebe mučenja ili
drugog okrutnog, nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili
kažnjavanja: (a)
roba koja se ponajprije upotrebljava za potrebe
provedbe zakona; i (b)
roba koja, uzimajući u obzir njezin dizajn i
tehnička svojstva, predstavlja znatan rizik od upotrebe za mučenje
ili drugo okrutno, nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili
kažnjavanje. U Prilog III. nisu uključeni: (a)
vatreno oružje koje se nadzire Uredbom (EU)
br. 258/2012 Europskog Parlamenta i Vijeća; (b)
roba s dvojnom namjenom koju se nadzire Uredbom
Vijeća (EZ) br. 428/2009; i (c)
roba koju se nadzire u skladu sa Zajedničkim
stajalištem Vijeća 2008/944/ZVSP.” (5) U članku 6. stavak 1.
zamjenjuje se sljedećim: „1. U svakom pojedinačnom
slučaju nadležna tijela odlučuju o zahtjevima za izdavanje odobrenja
izvoza robe s popisa u Prilogu III.a , uzimajući u obzir sve
odgovarajuće čimbenike, a posebno je li zahtjev za odobrenje u osnovi
istovjetnog izvoza neka druga država članica odbacila u protekle tri
godine, i čimbenike povezane s predviđenom krajnjom namjenom i
rizikom od zloupotrebe.” (6) Nakon članka 7. umeće
se sljedeći članak: „Članak 7.a Zabrana
pružanja određenih usluga 1. Brokeru se brani pružanje
bilo kojoj osobi, subjektu ili tijelu u trećoj zemlji brokerskih usluga u
vezi s robom s popisa u Prilogu III., neovisno o podrijetlu te robe, ako
taj broker zna ili ima razlog za sumnju da bilo koji dio pošiljke te robe jest
ili bi mogao biti namijenjen za upotrebu za mučenje ili drugo okrutno,
nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje u zemlji
koja ne pripada carinskom području Unije. 2. Dobavljaču tehničke
pomoći brani se dobavljanje bilo kojoj osobi, subjektu ili tijelu u
trećoj zemlji tehničke pomoći u vezi s robom s popisa u
Prilogu III., neovisno o podrijetlu te robe, ako taj dobavljač zna
ili ima razlog za sumnju da dio te robe ili sva ta roba jest ili bi mogla biti
namijenjena za upotrebu za mučenje ili drugo okrutno, nečovječno
ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje u zemlji koja ne pripada
carinskom području Unije.” (7) Nakon članka 7.a
umeće se sljedeće poglavlje: „POGLAVLJE III.a Roba
koju bi se moglo upotrijebiti za potrebe izvršenja smrtne kazne Članak 7.b Zahtjev
o odobrenju izvoza 1. Za svaki izvoz robe s popisa
u Prilogu III.a potrebno je odobrenje neovisno o podrijetlu te robe.
Međutim, odobrenje nije potrebno za robu koja samo prolazi kroz carinsko
područje Unije, odnosno robu za koju nije potreban carinski odobren
postupak ili upotreba osim vanjskog provoznog postupka u skladu s
člankom 91. Uredbe Vijeća (EEZ) br. 2913/92,
uključujući skladištenje robe izvan Unije u slobodnoj zoni nadzornog
tipa I. ili u slobodnom skladištu. U Prilogu III.a obuhvaćena je roba koja
bi se mogla upotrijebiti za potrebe izvršenja smrtne kazne i koja je odobrena
za upotrebu za izvršenje smrtne kazne ili se zaista tako upotrebljava u jednoj
ili više trećih zemalja koje nisu ukinule smrtnu kaznu. U Prilog nisu
uključeni: (a)
vatreno oružje koje se nadzire Uredbom (EU)
br. 258/2012 Europskog Parlamenta i Vijeća; (b)
roba s dvojnom namjenom koju se nadzire Uredbom
Vijeća (EZ) br. 428/2009 i (c)
roba koju se nadzire u skladu sa Zajedničkim
stajalištem Vijeća 2008/944/ZVSP. 2. Ako je za izvoz medicinskih
proizvoda potrebno odobrenje izvoza u skladu s ovom Uredbom, a izvoz uz to
podliježe i zahtjevima o odobrenju u skladu s međunarodnom konvencijom
kojom se nadziru opojne droge i psihotropne tvari, kao što je Konvencija iz 1971.
o psihotropnim tvarima, države članice mogu primijeniti jedinstveni
postupak za izvršavanje obveza koje su im nametnute ovom Uredbom i
odgovarajućom konvencijom. Članak 7.c Kriteriji
za izdavanje odobrenja izvoza 1. U svakom pojedinačnom
slučaju nadležna tijela odlučuju o zahtjevima za izdavanje odobrenja
izvoza robe s popisa u Prilogu III.a , uzimajući u obzir sve
odgovarajuće čimbenike, a posebno je li zahtjev za odobrenje u osnovi
istovjetnog izvoza neka druga država članica odbacila u protekle tri
godine, i čimbenike povezane s predviđenom krajnjom namjenom i
rizikom od zloupotrebe. 2. Nadležno tijelo ne izdaje
odobrenje ako postoji opravdani razlog za sumnju da bi se robu s popisa iz
Priloga III.a moglo upotrijebiti za izvršenje smrtne kazne u nekoj
trećoj zemlji. 3. Sljedeće smjernice
primjenjuju se za provjeru predviđene krajnje namjene i rizika od
zloupotrebe: 3.1. Ako proizvođač
medicinskog proizvoda koji sadržava neku od aktivnih tvari s popisa u
Prilogu III.a zatraži odobrenje za izvoz tog proizvoda distributeru u
trećoj zemlji, nadležno tijelo ocjenjuje ugovorne obveze između
izvoznika i distributera i mjere koje oni poduzimaju kako bi osigurali da se ti
medicinski proizvodi neće upotrebljavati za izvršenje smrtne kazne. 3.2. Ako je zatraženo odobrenje za
izvoz robe s popisa u Prilogu III.a krajnjem korisniku u trećoj
zemlji, nadležno tijelo ocjenjuje rizik od zloupotrebe uzimajući u obzir
ugovorne obveze koje se primjenjuju i izjavu o krajnjoj namjeni koju potpisuje
krajnji korisnik, ako je dostavljena takva izjava. Ako nije dostavljena nikakva
izjava o krajnjoj namjeni, izvoznik je dužan dokazati tko će biti krajnji
korisnik i na koji će način upotrijebiti tu robu. Ne uspije li
izvoznik pružiti dostatne informacije za ocjenu rizika od zloupotrebe, smatra
se da nadležno tijelo ima opravdani razlog vjerovati da bi se tu robu moglo
upotrijebiti za izvršenje smrtne kazne. Članak 7.d Zabrana
pružanja određenih usluga 1. Brokeru se brani pružanje
bilo kojoj osobi, subjektu ili tijelu u trećoj zemlji brokerskih usluga u
vezi s robom s popisa u Prilogu III.a, neovisno o podrijetlu te robe, ako
taj broker zna ili ima razlog za sumnju da bilo koji dio pošiljke te robe jest
ili bi mogao biti namijenjen za izvršenje smrtne kazne u zemlji koja ne pripada
carinskom području Unije. 2. Dobavljaču tehničke
pomoći brani se dobavljanje bilo kojoj osobi, subjektu ili tijelu u
trećoj zemlji tehničke pomoći u vezi s robom s popisa u
Prilogu III., neovisno o podrijetlu te robe, ako taj dobavljač
tehničke pomoći zna ili ima razlog za sumnju da dio te robe ili sva
ta roba jest ili bi mogla biti namijenjena za izvršenje smrtne kazne u zemlji
koja ne pripada carinskom području Unije.” (8) Članak 8. zamjenjuje se
sljedećim: „Članak 8. Vrste odobrenja i nadležna tijela koja
ih izdaju 1. Opće izvozno odobrenje
Unije za određene izvoze iz Priloga III.b uspostavlja se ovom
Uredbom. Nadležno tijelo države članice u kojoj
izvoznik ima poslovni nastan može izvozniku zabraniti da upotrebljava to
odobrenje u slučaju da opravdano posumnjaju u njegovu sposobnost
postupanja u skladu s tim odobrenjem ili odredbama zakonodavstva o nadzoru
izvoza. Nadležna tijela država članica razmjenjuju
informacije o svim izvoznicima kojima je oduzeto pravo upotrebe općeg
izvoznog odobrenja Unije, osim ako utvrde da izvoznik neće pokušati
izvoziti robu s popisa u Prilogu III.a kroz drugu državu članicu. Za
te će se potrebe upotrebljavati siguran i kodiran sustav za razmjenu
informacija. 2. Odobrenja za izvoz osim onog
navedenog u stavku 1. za koje je potrebno odobrenje na temelju ove Uredbe
izdaje nadležno tijelo države članice u kojoj izvoznik ima poslovni
nastan, kako je navedeno u Prilogu I. To odobrenje može biti
pojedinačno ili globalno odobrenje, ako se odnosi na robu s popisa u
Prilogu III. ili u Prilogu III.a. Odobrenje u vezi s robom s popisa u
Prilogu II. pojedinačno je odobrenje. 3. Odobrenje za uvoz za koji je
potrebno odobrenje na temelju ove Uredbe izdaje nadležno tijelo države
članice u kojoj muzej ima poslovni nastan, kako je navedeno u
Prilogu I. Odobrenje u vezi s robom s popisa u Prilogu II.
pojedinačno je odobrenje. 4. Odobrenje za dobavljanje
tehničke pomoći u vezi s robom s popisa u Prilogu II. izdaje: (d)
nadležno tijelo države članice u kojoj
pružatelj usluge ima poslovni nastan, kako je navedeno u Prilogu I., ako
se pomoć pruža muzeju u trećoj zemlji; ili (e)
nadležno tijelo države članice u kojoj muzej
ima poslovni nastan, kako je navedeno u Prilogu I., ako se pomoć
pruža muzeju u Uniji. 5. Podnositelji zahtjeva
nadležnim tijelima dostavljaju sve odgovarajuće informacije potrebne za
njihove zahtjeve za pojedinačno ili globalno izvozno odobrenje ili za
pojedinačno uvozno odobrenje kako bi nadležna tijela imala potpune podatke
posebno o krajnjem korisniku, zemlji odredišta i krajnjoj namjeni robe.
Odobrenje može podlijegati izjavi o krajnjoj namjeni, ako je primjereno. 6. Odstupajući od
stavka 5., ako proizvođač treba izvesti medicinske proizvode distributeru,
proizvođač dostavlja informacije o postignutim dogovorima i mjerama
poduzetima radi sprečavanja upotrebe tih proizvoda za izvršenje smrtne
kazne, o zemlji odredišta i, ako su dostupne, informacije o krajnjoj namjeni i
krajnjim korisnicima robe. 7. Države članice
obrađuju zahtjeve za pojedinačno ili globalno odobrenje u roku koji
je određen nacionalnim pravom ili praksom.” (9) U članku 11. dodaje se
sljedeći stavak: „5. Sve obavijesti zatražene na
temelju ovog članka dostavljaju se sigurnim i kodiranim sustavom za
razmjenu informacija.” (10) Nakon članka 11. umeće
se sljedeći članak: „Članak 11.a Razmjena
informacija carinskih tijela 1. Za potrebe carinskog
upravljanja rizikom, carinska tijela dijele odgovarajuće informacije u
skladu s člankom 4.g Uredbe Komisije (EEZ) br. 2454/93. * 2. Carinska tijela
obavješćuju nadležna tijela odgovarajućih država članica kad se
izvrši izvoz ili uvoz robe koja je zabranjena člankom 3. ili 4.
Carinska tijela ta nadležna tijela obavješćuju i u slučaju izvoza bez
odobrenja kako je navedeno u članku 5. ili 7.b. *-Uredba Komisije (EEZ) br. 2454/93 od 2. srpnja
1993. o utvrđivanju odredaba za provedbu Uredbe Vijeća (EEZ)
br. 2913/92 o Carinskom zakoniku Zajednice, SL L 253, 11.10.1993.,
str. 1.” (11) Članak 12. zamjenjuje se
sljedećim: „Članak 12. Izmjena
prilogâ Komisija je ovlaštena, u skladu s
člankom 15.a, donositi delegirane akte radi izmjena priloga I.,
II., III., III.a, III.b, IV. i V. Podaci u Prilogu I. u vezi s nadležnim
tijelima država članica izmjenjuju se na temelju informacija koje dostave
države članice. Kada je to nužno u hitnim slučajevima, u
slučaju izmjena priloga II., III. ili III.a, postupak predviđen
člankom 15.b primjenjuje se na delegirane akte donesene na temelju
ovog članka.” (12) Nakon članka 12. umeće
se sljedeći članak: „Članak 12.a Zahtjevi
za dodavanje robe na jedan od popisa robe 1. Svaka država članica
može Komisiji uputiti valjano potkrijepljen zahtjev da se roba osmišljena ili
stavljena na tržište za provedbu zakona doda u Prilog II.,
Prilog III. ili Prilog III.a. Takav zahtjev uključuje (f)
informacije o dizajnu i svojstvima robe; (g)
informacije o svim namjenama za koje se roba može
koristiti; i (h)
informacije o međunarodnim ili nacionalnim
pravilima koja bi bila povrijeđena kad bi se ta roba upotrijebila za
provedbu zakona. 2. Komisija može u roku od tri
mjeseca zatražiti od države članice podnositeljice zahtjeva da dostavi
dodatne informacije ako smatra da je u zahtjevu zanemarena jedna ili više
odgovarajućih točaka ili da su potrebne dodatne informacije o jednoj
ili više odgovarajućih točaka. Komisija priopćuje o kojim je
točkama potrebno dostaviti dodatne informacije. 3. Bude li smatrala da nema
potrebe zatražiti dodatne informacije ili, ako je to primjenjivo, nakon
primanja dodatnih informacija koje je zatražila, Komisija u roku od šest
mjeseci pokreće postupak za donošenje zatraženih izmjena ili
obavješćuje državu članicu podnositeljicu zahtjeva o razlozima zbog
kojih to neće učiniti.” (13) Nakon članka 13. umeće
se sljedeći članak: „Članak 13.a Obrada osobnih podataka Osobni podatci obrađuju se i razmjenjuju
u skladu s pravilima iz Direktive 95/46/EZ Europskog parlamenta i
Vijeća * i Uredbe (EZ) br. 45/2011 Europskog parlamenta i
Vijeća **. * Direktiva 95/46/EZ Europskog parlamenta i Vijeća
od 24. listopada 1995. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih
podataka i o slobodnom protoku takvih podataka, SL L 281, 23.11.1995.,
str. 31. ** Uredba (EZ) br. 45/2001 Europskog
parlamenta i Vijeća od 18. prosinca 2000. o zaštiti pojedinaca u vezi
s obradom osobnih podataka u institucijama i tijelima Zajednice i o slobodnom
kretanju takvih podataka, SL L 8, 12.1.2001., str. 1.” (14) Članak 15. briše se. (15) Nakon članka 15. umeće
se sljedeći članak: „Članak 15.a Izvršenje
delegiranja 1. Ovlast za donošenje
delegiranih akata dodjeljuje se Komisiji podložno uvjetima utvrđenima u
ovom članku. 2. Delegiranje ovlasti iz
članka 12. dodjeljuje se Komisiji na razdoblje od pet godina od ….
Komisija sastavlja izvješće u pogledu delegiranja ovlasti najkasnije devet
mjeseci prije isteka petogodišnjeg razdoblja. Delegiranje ovlasti prešutno se
produljuje za razdoblja jednakog trajanja, osim ako se Europski parlament ili
Vijeće usprotive takvom produljenju najkasnije tri mjeseca prije isteka
svakog razdoblja. 3. Delegiranje ovlasti navedeno
u članku 12. u bilo kojem trenutku mogu opozvati Europski parlament
ili Vijeće. Odlukom o opozivu prestaje delegiranje ovlasti navedeno u toj
odluci. Ona stupa na snagu sljedećeg dana od dana objave odluke u Službenom
listu Europske unije ili od kasnijeg dana utvrđenog u odluci. Odluka
nema utjecaja na valjanost bilo kojeg delegiranog akta koji je već na
snazi. 4. Čim Komisija donese
delegirani akt, ona o njemu istovremeno obavješćuje Europski parlament i
Vijeće. 5. Delegirani akt donesen u
skladu s člankom 12. stupa na snagu samo ako ni Europski parlament ni
Vijeće ne izraze prigovor u roku od dva mjeseca od obavijesti Europskom
parlamentu ili Vijeću o tome aktu ili ako su prije isteka navedenog roka
Europski parlament i Vijeće obavijestili Komisiju da neće izraziti
prigovore. Na inicijativu Europskoga parlamenta ili Vijeća navedeni se rok
produljuje za dva mjeseca. Članak 15.b Hitni
postupak 1. Delegirani akti, doneseni
prema ovome članku, stupaju na snagu bez odlaganja i primjenjuju se sve
dok se ne uloži prigovor u skladu sa stavkom 2. U priopćenju
Europskome parlamentu i Vijeću o delegiranom aktu navode se razlozi za
korištenje hitnog postupka. 2. Europski parlament ili
Vijeće mogu uložiti prigovor na delegirani akt u skladu s postupkom
navedenim u članku 15.a stavku 5. U tom slučaju nakon
priopćenja odluke Europskog parlamenta ili Vijeća o ulaganju
prigovora, Komisija bez odlaganja opoziva akt.” (15) Prilozi se izmjenjuju kako slijedi: (a)
u Prilogu III. briše se stavak 4. (b)
dodaje se novi Prilog III.a čiji se tekst
nalazi u Prilogu I. ovoj Uredbi. (c)
dodaje se novi Prilog III.b čiji se tekst
nalazi u Prilogu II. ovoj Uredbi. Članak 2. Ova Uredba stupa na snagu trećeg dana od
dana objave u Službenom listu Europske unije. Članak 1. točka 6. i, u
slučaju da se umeće članak 7.d, članak 1.
točka 7. primjenjuju se od 1. siječnja 2015. Ova je Uredba u cijelosti
obvezujuća i izravno se primjenjuje u svim državama članicama. Sastavljeno u Bruxellesu, Za Europski parlament Za
Vijeće Predsjednik Predsjednik [1] Rezolucija P7_TA(2010)0236, SL C 236 E, 12.8.2011.,
str. 107. [2] Uredba Vijeća (EZ) br. 1236/2005 od 27. lipnja
2005. o trgovini određenom robom koja bi se mogla koristiti za izvršenje
smrtne kazne, mučenje ili drugo okrutno, nečovječno ili
ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje, SL L 200, 30.7.2005.,
str. 1. [3] Provedbena uredba Komisije (EU) br. 1352/2011 od 20. prosinca
2011. o izmjeni Uredbe Vijeća (EZ) br. 1236/2005 o trgovini
određenom robom koja bi se mogla uporabiti za izvršenje smrtne kazne,
mučenje ili drugo okrutno, neljudsko ili ponižavajuće postupanje ili
kažnjavanje, SL L 338, 21.12.2011., str. 31. [4] SL C 303, 14.12.2007., str. 1. [5] Zajedničko stajalište Vijeća 2008/944/ZVSP od 8. prosinca
2008. o definiranju zajedničkih pravila kojima se uređuje kontrola
izvoza vojne tehnologije i opreme, SL L 335, 13.12.2008., str. 99. [6] Uredba Vijeća (EZ) br. 428/2009 od 5. svibnja
2009.o uspostavljanju režima Zajednice za kontrolu izvoza, prijenosa,
brokeringa i provoza robe s dvojnom namjenom, SL L 134, 29.5.2009.,
str. 1. [7] Uredba (EU) br. 258/2012 Europskog parlamenta i
Vijeća od 14. ožujka 2012. o provedbi članka 10. Protokola
Ujedinjenih naroda o nezakonitoj proizvodnji i trgovanju vatrenim oružjem,
njegovim dijelovima i komponentama te streljivom, kojim se dopunjuje Konvencija
Ujedinjenih naroda protiv transnacionalnog organiziranog kriminaliteta
(Protokol UN-a o vatrenom oružju) i utvrđivanju odobrenja za izvoz
vatrenog oružja, njegovih dijelova i komponenata te streljiva te mjerama za
njihov uvoz i provoz, SL L 94, 30.3.2012., str. 1. [8] Direktiva 95/46/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od
24. listopada 1995. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka
i o slobodnom protoku takvih podataka, SL L 281, 23.11.1995.,
str. 31. [9] Uredba (EZ) br. 45/2001 Europskog parlamenta i
Vijeća od 18. prosinca 2000. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom
osobnih podataka u institucijama i tijelima Zajednice i o slobodnom kretanju
takvih podataka, SL L 8, 12.1.2001., str. 1.