OBAVIJEST KOMISIJE –

Smjernice za tumačenje i primjenu Direktive 2005/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća o nepoštenoj poslovnoj praksi poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču na unutarnjem tržištu

(Tekst značajan za EGP)

(2021/C 526/01)

SADRŽAJ

UVOD

5

1.

PODRUČJE PRIMJENE DIREKTIVE O NEPOŠTENOJ POSLOVNOJ PRAKSI

5

1.1.

Materijalno područje primjene

5

1.1.1.

Nacionalno zakonodavstvo o poslovnim praksama kojima se štite interesi koji nisu gospodarski interesi potrošača

6

1.1.2.

Poslovne prakse koje se odnose na poslove između poslovnih subjekata ili koje štete samo gospodarskim interesima konkurenata

7

1.2.

Međudjelovanje Direktive i drugog prava EU-a

8

1.2.1.

Povezanost s drugim zakonodavstvom EU-a

8

1.2.2.

Informacije utvrđene u drugom pravu EU-a kao „bitne” informacije

10

1.2.3.

Međudjelovanje s Direktivom o pravima potrošača

12

1.2.4.

Međudjelovanje s Direktivom o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima

13

1.2.5.

Međudjelovanje s Direktivom o isticanju cijena

15

1.2.6.

Međudjelovanje s Direktivom o zavaravajućem i komparativnom oglašavanju

16

1.2.7.

Međudjelovanje s Direktivom o uslugama

17

1.2.8.

Međudjelovanje s Direktivom o elektroničkoj trgovini

17

1.2.9.

Međudjelovanje s Direktivom o audiovizualnim medijskim uslugama

17

1.2.10.

Međudjelovanje s Općom uredbom o zaštiti podataka i Direktivom o privatnosti i elektroničkim komunikacijama

18

1.2.11.

Međudjelovanje s člancima 101. i 102. UFEU-a (pravila EU-a o tržišnom natjecanju)

19

1.2.12.

Međudjelovanje s Poveljom Europske unije o temeljnim pravima

20

1.2.13.

Međudjelovanje s člancima od 34. do 36. UFEU-a

20

1.2.14.

Međudjelovanje s Uredbom o odnosima platformi i poslovnih subjekata

21

1.3.

Odnos Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi i samoregulacije

21

1.4.

Provedba i pravna zaštita

22

1.4.1.

Javna i privatna provedba

22

1.4.2.

Sankcije

22

1.4.3.

Pravna zaštita potrošača

25

1.4.4.

Primjena Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi na trgovce s poslovnim nastanom u trećim zemljama

25

2.

GLAVNI POJMOVI IZ DIREKTIVE O NEPOŠTENOJ POSLOVNOJ PRAKSI

25

2.1.

Funkcioniranje Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi – dijagram Direktive

25

2.2.

Pojam trgovca

26

2.3.

Pojam poslovne prakse

28

2.3.1.

Poslijeprodajne prakse, uključujući djelatnosti naplate potraživanja

29

2.3.2.

Trgovci koji kupuju proizvode od potrošača

30

2.4.

Test odluke o poslu

30

2.5.

Prosječni potrošač

33

2.6.

Ranjivi potrošači

35

2.7.

Članak 5. – Profesionalna pažnja

36

2.8.

Članak 6. – Zavaravajuće radnje

38

2.8.1.

Općenite zavaravajuće informacije

39

2.8.2.

Cjenovne prednosti

41

2.8.3.

Zbunjujuće stavljanje na tržište

42

2.8.4.

Nepoštovanje pravila postupanja

43

2.8.5.

Stavljanje na tržište proizvoda „dvojne kvalitete”

44

2.9.

Članak 7. – Zavaravajuća izostavljanja

49

2.9.1.

Bitne informacije

50

2.9.2.

Skriveno oglašavanje/neupućivanje na poslovnu namjeru

50

2.9.3.

Bitne informacije pružene na nejasan način

51

2.9.4.

Činjenični kontekst i ograničenja upotrijebljenog sredstva priopćavanja

52

2.9.5.

Bitne informacije u pozivima na kupnju – članak 7. stavak 4.

53

2.9.6.

Besplatna probna razdoblja i zamke za odabir pretplate

58

2.10.

Članci 8. i 9. – Agresivne poslovne prakse

59

3.

CRNA LISTA POSLOVNIH PRAKSI (PRILOG I.)

60

3.1.

Proizvodi koji se ne mogu zakonito prodavati – točka 9.

61

3.2.

Piramidalni sustavi – točka 14.

62

3.3.

Proizvodi koji liječe bolesti, disfunkcionalnosti i malformacije – točka 17.

63

3.4.

Upotreba tvrdnje „besplatno” – točka 20.

66

3.5.

Preprodaja karata za događanja nabavljenih upotrebom automatiziranih sredstava – točka 23.a

69

3.6.

Ustrajno oglašavanje alatom na daljinu – točka 26.

69

3.7.

Izravno navođenje djece – točka 28.

70

3.8.

Nagrade – točka 31.

71

4.

PRIMJENA DIREKTIVE O NEPOŠTENOJ POSLOVNOJ PRAKSI NA ODREĐENE SEKTORE

72

4.1.

Održivost

72

4.1.1.

Tvrdnje o prihvatljivosti za okoliš

72

4.1.1.1.

Međudjelovanje s ostalim zakonodavstvom EU-a u pogledu tvrdnji o prihvatljivosti za okoliš

73

4.1.1.2.

Glavna načela

75

4.1.1.3.

Primjena članka 6. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi na tvrdnje o prihvatljivosti za okoliš

76

4.1.1.4.

Primjena članka 7. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi na tvrdnje o prihvatljivosti za okoliš

79

4.1.1.5.

Primjena članka 12. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi na tvrdnje o prihvatljivosti za okoliš

81

4.1.1.6.

Primjena Priloga I. na tvrdnje o prihvatljivosti za okoliš

82

4.1.1.7.

Usporedive tvrdnje o prihvatljivosti za okoliš

83

4.1.2.

Planirano zastarijevanje

84

4.2.

Digitalni sektor

86

4.2.1.

Internetske platforme i njihove poslovne prakse

87

4.2.2.

Posredovanje u potrošačkim ugovorima s trećim stranama

89

4.2.3.

Transparentnost rezultata pretraživanja

90

4.2.4.

Korisničke recenzije

93

4.2.5.

Društveni mediji

96

4.2.6.

Marketing utjecajnih osoba

97

4.2.7.

Prakse koje se temelje na podacima i tamni uzorci

99

4.2.8.

Prakse određivanja cijena

102

4.2.9.

Igranje igara

103

4.2.10.

Upotreba tehnika za utvrđivanje geografske lokacije

105

4.2.11.

Ovisnosti potrošača o određenom pružatelju usluga

106

4.3.

Sektor putovanja i prijevoza

107

4.3.1.

Međusektorska pitanja

107

4.3.2.

Putovanja u paket aranžmanima

109

4.3.3.

Ugovori o pravu na vremenski ograničenu uporabu nekretnine

109

4.3.4.

Pitanja koja se posebno odnose na zračni prijevoz

110

4.3.5.

Pitanja koja se posebno odnose na iznajmljivanje automobila

114

4.3.6.

Pitanja koja se posebno odnose na internetske stranice za rezervaciju putovanja

115

4.4.

Financijske usluge i nekretnine

116

4.4.1.

Međusektorska pitanja

116

4.4.2.

Pitanja koja se posebno odnose na nekretnine

117

4.4.3.

Pitanja koja se posebno odnose na financijske usluge

118

PRILOG.

121

UVOD

Direktiva 2005/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (1) o nepoštenoj poslovnoj praksi poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču na unutarnjem tržištu („Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi”) sveobuhvatan je zakonodavni akt EU-a kojim se uređuju nepoštene poslovne prakse u poslovima između poslovnih subjekata i potrošača. Primjenjuje se na sve poslovne prakse do kojih dolazi prije, tijekom i nakon odvijanja posla između poslovnog subjekta i potrošača.

Svrha je ove Obavijesti o smjernicama (dalje u tekstu „Obavijest”) olakšati pravilnu primjenu Direktive. Temelji se na verziji smjernica iz 2016. i zamjenjuje je (2). Cilj je Obavijesti isto tako bolje informirati sve zainteresirane strane, kao što su potrošači, poduzeća, tijela država članica, uključujući nacionalne sudove i pravne stručnjake, u cijelom EU-u o Direktivi. Njome su obuhvaćene izmjene uvedene Direktivom (EU) 2019/2161 Europskog parlamenta i Vijeća (3) u pogledu boljeg izvršavanja i modernizacije pravila Unije o zaštiti potrošača, koje se počinju primjenjivati 28. svibnja 2022. Stoga se u dijelu ovih smjernica razmatraju i obrađuju pravila koja se na datum izdavanja ove Obavijesti još nisu počela primjenjivati. Ti su odjeljci i točke jasno naznačeni. Kad su citati iz teksta Direktive ili iz presuda Suda vizualno istaknuti, takvo je isticanje dodala Komisija.

Ova je Obavijest upućena državama članicama EU-a te Islandu, Lihtenštajnu i Norveškoj kao potpisnicima Sporazuma o Europskom gospodarskom prostoru (EGP). Upućivanja na EU, Uniju ili jedinstveno tržište trebaju se stoga shvatiti kao upućivanja na Europski gospodarski prostor ili tržište Europskoga gospodarskog prostora.

Ova je Obavijest smjernica; pravnu snagu ima isključivo tekst zakonodavstva Unije. Svako pravno obvezujuće tumačenje prava mora proizlaziti iz teksta Direktive i izravno iz odluka Suda. U ovoj se Obavijesti uzimaju u obzir presude Suda objavljene do listopada 2021. i ne prejudicira se daljnji razvoj sudske prakse Suda.

Stavovi izraženi u ovom dokumentu ne prejudiciraju stavove koje Europska komisija ima pred Sudom. Informacije koje sadržava općenite su i ne odnose se ni na jednog konkretnog pojedinca ili subjekt. Europska komisija i bilo koja druga osoba koja postupa u ime Europske komisije nisu odgovorne za moguću upotrebu ovih podataka.

Budući da ova Obavijest odražava stanje u vrijeme sastavljanja, navedene smjernice mogu se naknadno mijenjati.

1.   PODRUČJE PRIMJENE DIREKTIVE O NEPOŠTENOJ POSLOVNOJ PRAKSI

Članak 3. stavak 1. Ova se Direktiva primjenjuje na nepoštenu poslovnu praksu poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču, kako je utvrđena u članku 5., prije, tijekom i nakon posla u vezi s proizvodom.

Direktiva je horizontalne prirode i njome se štite gospodarski interesi potrošača. Njezine su odredbe temeljene na načelima i odnose se na velik broj praksi te su dovoljno široke da se njima obuhvate proizvodi i prodajne metode koji se brzo razvijaju.

1.1.   Materijalno područje primjene

Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi temelji se na načelu potpunog usklađivanja. Kako bi se uklonile prepreke na unutarnjem tržištu i povećala pravna sigurnost za potrošače i poslovne subjekte, njome se uspostavlja jedinstveni pravni okvir za usklađivanje nacionalnih pravila. Stoga se Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi utvrđuje da države članice ne smiju donijeti stroža pravila od onih koja su predviđena Direktivom, čak ni kako bi se postigla viša razina zaštite potrošača, osim ako je to dopušteno samom direktivom (4).

Sud je to načelo potvrdio u nekoliko presuda. Na primjer, u predmetu Total Belgium Sud je utvrdio da se opća nacionalna zabrana kombiniranih ponuda protivi Direktivi (5). U predmetu Europamur Alimentación Sud je presudio da se Direktivi o nepoštenoj poslovnoj praksi protivi opća nacionalna zabrana ponude na prodaju ili prodaje uz gubitak (6). Sud je u istom predmetu pojasnio i da restriktivne nacionalne mjere mogu uključivati prebacivanje tereta dokazivanja (7).

U tom pogledu člankom 3. stavkom 9. ograničava se narav potpunog usklađivanja Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi navođenjem sljedećeg: „U vezi s ‚financijskim uslugama’ […] kao i u vezi s nepokretnom imovinom, države članice mogu uvesti zahtjeve koji su u području koje ona usklađuje restriktivniji ili stroži od odredaba ove Direktive u području koje se njome usklađuje”. Stoga države članice mogu u tim sektorima uvesti pravila koja izlaze iz okvira odredaba Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi, uz uvjet da su u skladu s drugim pravom EU-a. U odjeljku 4.4. posebno je opisan način primjene Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi na financijske usluge i nepokretnu imovinu.

Nadalje, u skladu s člankom 3. stavkom 5., kako je izmijenjen Direktivom (EU) 2019/2161, Direktivom se države članice ne sprečava da donesu dodatne odredbe za zaštitu legitimnih interesa potrošača u pogledu agresivne ili zavaravajuće prakse stavljanja na tržište ili prodajne prakse u kontekstu nezatraženih posjeta trgovca potrošačevu domu ili izleta koje trgovac organizira u cilju ili s učinkom promidžbe ili prodaje proizvoda potrošačima. No takve odredbe moraju biti proporcionalne, nediskriminirajuće i opravdane razlozima zaštite potrošača. U uvodnoj izjavi 55. Direktive (EU) 2019/2161 objašnjava se da se takvim odredbama ne bi smjelo zabranjivati te prodajne kanale kao takve te se navode neki primjeri mogućih nacionalnih mjera.

Člankom 3. stavkom 6. od država članica zahtijeva se da obavijeste Komisiju o donesenim nacionalnim odredbama i svim naknadnim izmjenama kako bi Komisija te informacije mogla učiniti lako dostupnima potrošačima i trgovcima na posebnim internetskim stranicama (8).

U uvodnoj izjavi 14. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi pojašnjava se da se potpunim usklađivanjem ne sprečava države članice da u nacionalnom pravu utvrde glavna obilježja pojedinih proizvoda kod kojih bi izostavljanje obilježja pri pozivu na kupnju bilo bitno. Pojašnjava se i da se Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi ne dovode u pitanje odredbe postojećeg prava EU-a kojim se državama članicama izričito omogućuje da biraju među nekoliko zakonodavnih mogućnosti zaštite potrošača u području poslovne prakse.

Kad je riječ o informiranju potrošača, u uvodnoj izjavi 15. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi objašnjava se da države članice mogu, ako je to dopušteno odredbama o minimalnim zahtjevima u pravu EU-a, zadržati ili uvesti strože zahtjeve u pogledu informiranja u skladu s pravom EU-a kako bi osigurale viši stupanj zaštite pojedinih ugovornih prava potrošača. Vidjeti i odjeljak 1.2.3., u kojem se objašnjava međudjelovanje sa zahtjevima u pogledu predugovornog informiranja iz Direktive o pravima potrošača.

1.1.1.   Nacionalno zakonodavstvo o poslovnim praksama kojima se štite interesi koji nisu gospodarski interesi potrošača

Članak 1. Svrha je ove Direktive da doprinese urednom funkcioniranju unutarnjeg tržišta i postigne visok stupanj zaštite potrošača usklađivanjem zakona i drugih propisa država članica o nepoštenoj poslovnoj praksi koja šteti gospodarskim interesima potrošača.

Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi nisu obuhvaćena nacionalna pravila namijenjena zaštiti interesa koji nisu gospodarske prirode. Stoga Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi nema učinak na mogućnost država članica da utvrde pravila kojima se uređuju poslovne prakse radi zaštite zdravlja, sigurnosti i okoliša.

Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi nisu obuhvaćena ni postojeća nacionalna pravila o stavljanju proizvoda na tržište i oglašavanju koja se temelje na „ukusu i pristojnosti”. U uvodnoj izjavi 7. navodi se: „Ova se Direktiva […] ne odnosi na zakonske zahtjeve vezane uz ukus i pristojnost, koji se uvelike razlikuju među državama članicama. […] Države članice bi slijedom toga i nadalje trebale moći zabraniti poslovnu praksu na svojem državnom području u skladu s pravom Zajednice, zbog ukusa i pristojnosti, čak i ako takva praksa ne ograničava potrošačevu slobodu izbora. […].”.

Stoga u kontekstu poslovnih praksi Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi nisu obuhvaćena nacionalna pravila o zaštiti ljudskog dostojanstva, sprečavanju spolne, rasne i vjerske diskriminacije ili prikazivanju golotinje, nasilja i antisocijalnog ponašanja.

Na primjer, Sud je pojasnio da se Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi ne primjenjuje na nacionalnu odredbu kojom se trgovca sprečava da svoju prodavaonicu drži otvorenom sedam dana u tjednu time što se od njega zahtijeva da odabere jedan dan u tjednu kad će prodavaonica biti zatvorena jer se tom posebnom odredbom ne nastoje ostvariti ciljevi zaštite potrošača (9).

Sud je nadalje pojasnio da se Direktivi o nepoštenoj poslovnoj praksi ne protivi nacionalna odredba kojom se štiti javno zdravlje i ugled stomatološke struke, s jedne strane, općom i potpunom zabranom svakog oglašavanja koje se odnosi na pružanje usluga oralne i dentalne skrbi i, s druge strane, propisivanjem određenih zahtjeva u pogledu diskrecije kad je riječ o natpisima stomatoloških ordinacija (10).

S druge strane, nacionalna pravila čiji je cilj zaštita gospodarskih interesa potrošača, čak i ako je povezana s drugim interesima, obuhvaćena su njezinim područjem primjene.

Kad je riječ o nacionalnim pravilima kojima se zabranjuje prodaja s nagradama, Sud je pojasnio da se Direktivi o nepoštenoj poslovnoj praksi protivi opća nacionalna zabrana prodaje s nagradama koja je namijenjena postizanju zaštite potrošača i drugih ciljeva (kao što je pluralizam medija) (11).

Kad je riječ o nacionalnim pravilima kojima se dopušta najava rasprodaje samo uz ovlaštenje nadležnog regionalnog upravnog tijela, Sud je istaknuo da je sud koji je uputio zahtjev prešutno prihvatio činjenicu da je takva odredba, koja je bila u pitanju u tom predmetu, bila usmjerena na zaštitu potrošača, a ne samo na zaštitu konkurenata i drugih gospodarskih subjekata na tržištu. Stoga je Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi bila primjenjiva (12).

1.1.2.   Poslovne prakse koje se odnose na poslove između poslovnih subjekata ili koje štete samo gospodarskim interesima konkurenata

Uvodna izjava 6. Ova Direktiva […] ne obuhvaća niti utječe na nacionalne zakone u području nepoštene poslovne prakse koja nanosi štetu jedino interesima konkurenata na tržištu ili se odnosi na poslove između trgovaca; vodeći u potpunosti računa o načelu supsidijarnosti, države članice će, ako tako odluče, i nadalje moći uređivati takvu praksu u skladu s pravom Zajednice […].

Poslovne prakse među poslovnim subjektima („B2B”) nisu obuhvaćene područjem primjene Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi. Djelomično su uređene Direktivom 2006/114/EZ Europskog parlamenta i Vijeća o zavaravajućem i komparativnom oglašavanju (13). Osim toga, Direktivom (EU) 2019/633 Europskog parlamenta i Vijeća (14) o nepoštenim trgovačkim praksama uređuju se odnosi među poslovnim subjektima u lancu opskrbe poljoprivrednim i prehrambenim proizvodima. No države članice mogu u okviru svojeg nacionalnog zakonodavstva proširiti zaštitu koja se dodjeljuje na temelju Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi na poslovne prakse među poslovnim subjektima.

Nacionalna odredba nije obuhvaćena područjem primjene Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi „ako je, kako je tvrdio sud koji je uputio zahtjev, usmjerena isključivo na uređivanje odnosa među konkurentima i ne odnosi se na zaštitu potrošača” (15).

Područjem primjene Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi nisu obuhvaćene samo nacionalne mjere kojima se štite isključivo interesi konkurenata. Nacionalne mjere kojima se uređuje praksa s dvojnim ciljem zaštite potrošača i konkurenata obuhvaćene su Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi.

Kad je riječ o razlici između interesa potrošača i konkurenata, Sud je smatrao da:

„39.	[…] Kako je vidljivo iz uvodne izjave 6. [Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi], iz područja njezine primjene isključeno je samo nacionalno zakonodavstvo o nepoštenim poslovnim praksama koje štete ‚samo’ gospodarskim interesima konkurenata ili se odnose na poslove između trgovaca.

40.	[…] to očito nije tako u slučaju nacionalnih odredaba [koje] se odnose izričito na zaštitu potrošača, a ne samo na zaštitu konkurenata i drugih sudionika na tržištu.” (16).

Nacionalna tijela i sudovi moraju odlučiti je li nacionalna odredba namijenjena zaštiti gospodarskih interesa potrošača.

Sud je istaknuo sljedeće:

„29.

Dakle, na sudu koji je uputio zahtjev, a ne na Sudu, jest da ustanovi je li stvarna svrha nacionalnih odredbi […] o najavama sniženja cijena u pogledu potrošača, ostvarivanje zaštite potrošača kako bi ocijenio mogu li takve odredbe spadati u područje primjene Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi […]. (17)”.

Sud je utvrdio i da se Direktivi o nepoštenoj poslovnoj praksi protivi nacionalna odredba o zabrani prodaje s gubitkom samo ako se tom odredbom nastoje zaštititi potrošači (18).

Kad je riječ o nacionalnim pravilima kojima se zabranjuju sniženja cijena u razdoblju prije rasprodaje, Sud je pojasnio da takva zabrana nije u skladu s Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi ako se njome želi zaštititi gospodarske interese potrošača (19).

1.2.   Međudjelovanje Direktive i drugog prava EU-a

Članak 3. stavak 4. U slučaju proturječja između odredaba ove Direktive i drugih pravila Zajednice o specifičnim aspektima nepoštene poslovne prakse, pravila Zajednice imaju prednost i primjenjuju se na te specifičnosti.

Uvodna izjava 10. Potrebno je osigurati da odnos između ove Direktive i postojećeg prava Zajednice bude koherentan, posebno kada se detaljne odredbe o nepoštenoj poslovnoj praksi primjenjuju na specifične sektore. […] U skladu s tim ova se Direktiva primjenjuje jedino ako ne postoje specifične odredbe prava Zajednice koje uređuju određene aspekte poslovne prakse, kao što su obveze informiranja i pravila o načinu na koji se informacija predstavlja potrošaču. Direktiva osigurava zaštitu potrošača kada ne postoji specifično sektorsko zakonodavstvo na razini Zajednice i sprečava da trgovci stvore pogrešni dojam o prirodi proizvoda. To je posebno važno za složene proizvode s visokom razinom rizika za potrošače, kao što su određeni proizvodi financijskih usluga. Posljedično, ova Direktiva nadopunjuje pravnu stečevinu Zajednice koja se primjenjuje na poslovnu praksu štetnu za gospodarske interese potrošača.

Direktiva je zbog svojeg općenitog područja primjene primjenjiva na brojne poslovne prakse koje su uređene i drugim općim ili sektorskim zakonodavstvom EU-a.

1.2.1.   Povezanost s drugim zakonodavstvom EU-a

Članak 3. stavak 4. i uvodna izjava 10. ključni su dijelovi Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi. U njima se pojašnjava da se Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi nadopunjuje ostalo zakonodavstvo EU-a („pravila Zajednice”) kojim se uređuju specifični aspekti nepoštenih poslovnih praksi. Stoga Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi djeluje poput „sigurnosne mreže” kojom se osigurava mogućnost zadržavanja zajedničkog visokog stupnja zaštite potrošača od nepoštenih poslovnih praksi u svim sektorima, među ostalim dopunjavanjem i ispunjavanjem praznina u drugom pravnim aktima EU-a.

Ako se sektorsko zakonodavstvo ili drugo pravo EU-a koje je na snazi i njegove odredbe preklapaju s odredbama Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi, prednost imaju odgovarajuće odredbe lex specialis. U članku 3. stavku 4. Direktive pojašnjava se da „[u] slučaju proturječja između odredaba ove Direktive i drugih pravila Zajednice o specifičnim aspektima nepoštene poslovne prakse, pravila Zajednice imaju prednost i primjenjuju se na te specifičnosti”.

Članak 3. stavak 4. u vezi s uvodnom izjavom 10. znači da odredba prava EU-a ima prednost u odnosu na Direktivu o nepoštenoj poslovnoj praksi ako su ispunjena sljedeća tri uvjeta:

—	ima status prava EU-a;

—	njome se uređuje specifičan aspekt poslovne prakse; i

—	dolazi do proturječja između dviju odredaba ili se sadržaj odredbe drugog prava EU-a preklapa sa sadržajem relevantne odredbe Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi, na primjer predmetno se postupanje detaljnije uređuje i/ili je odredba primjenjiva na određeni sektor (20).

Na primjer: člankom 12. Direktive o hipotekarnim kreditima (21) u načelu se zabranjuju prakse vezanja u kojima se ugovor o kreditu za hipoteku prodaje s drugim financijskim proizvodom i nije raspoloživ zasebno. Ta je zabrana sama po sebi proturječna Direktivi o nepoštenoj poslovnoj praksi jer bi se prakse vezanja smatralo nepoštenima i prema Direktivi o nepoštenoj poslovnoj praksi zabranilo tek nakon ocjene pojedinog slučaja. Njezin članak 12. ima prednost nad općim pravilima Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi. Stoga su prakse vezanja u smislu članka 12. Direktive o hipotekarnim kreditima zabranjene.

Ako su ispunjena sva tri prethodno navedena uvjeta, Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi neće se primjenjivati na specifičan aspekt poslovne prakse koja je uređena, na primjer, sektorskim pravilom. Ipak, Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi ostaje relevantna za ocjenu drugih mogućih aspekata poslovne prakse koji nisu obuhvaćeni sektorskim odredbama kao što je, na primjer, agresivno ponašanje trgovca.

Na primjer: potrošač želi promijeniti pružatelja telekomunikacijskih usluga, no da bi to učinio, mora ispuniti određeni obrazac, što od njega zahtijeva njegov trenutačni pružatelj usluga. No taj obrazac nije dostupan na internetu, a pružatelj usluga ne odgovara na poruke e-pošte/telefonske pozive potrošača. Člankom 106. Europskog zakonika elektroničkih komunikacija (22) propisuje se da pri promjeni pružatelja pretplatnici mogu zadržati svoj telefonski broj, da se prenošenje brojeva obavlja u najkraćem mogućem roku i da se nikakve izravne pristojbe ne zaračunavaju krajnjim korisnicima. Člankom 106. stavkom 6. Europskog zakonika elektroničkih komunikacija propisuje se i da pružatelji usluga moraju surađivati u dobroj vjeri i ne smiju odgađati ili zloupotrebljavati postupak. Nacionalna regulatorna tijela odgovorna su za osiguravanje učinkovitosti i jednostavnosti postupka promjene pružatelja usluga za krajnjeg korisnika. Nadalje, prakse trgovaca pri promjeni pružatelja usluga mogu se ocijeniti na temelju članka 8. i članka 9. točke (d) Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi, kojima se zabranjuju nerazmjerne neugovorne prepreke za promjenu pružatelja usluga kao agresivna poslovna praksa.

Iz toga slijedi da se primjena Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi općenito ne isključuje samo zato što je na snazi drugo zakonodavstvo EU-a kojim se uređuju specifični aspekti nepoštenih poslovnih praksi.

U predmetu Abcur (23) Sud je naveo da:

Stoga se Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi obično može komplementarno primjenjivati zajedno sa sektorskim pravilima EU-a jer specifičniji zahtjevi utvrđeni drugim pravilima EU-a obično doprinose općim zahtjevima utvrđenima u Direktivi o nepoštenoj poslovnoj praksi. Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi obično se može primijeniti kako bi se trgovce spriječilo da informacije propisane sektorskim zakonodavstvom pružaju na zavaravajući ili agresivan način, osim ako je taj aspekt posebno uređen sektorskim pravilima.

Međudjelovanje s obvezama informiranja iz sektorskih instrumenata EU-a istaknuto je u predmetu Dyson protiv BSH (24). Predmet se odnosio na označivanje usisavača i može li nenavođenje konkretnih informacija o uvjetima ispitivanja, koje nisu propisane predmetnim sektorskim pravilima (25), predstavljati zavaravajuće izostavljanje. Sud je potvrdio da će u slučaju proturječja između Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi i sektorskog zakonodavstva prevladati potonje, što je u tom slučaju značilo da se informacije koje nisu obvezne na oznaci energetske učinkovitosti EU-a ne mogu smatrati „bitnim informacijama” i da se druge informacije ne mogu prikazati.

O međudjelovanju sa sektorskim pravilima raspravljalo se i u predmetu Mezina (26). Predmet se odnosio na zdravstvene tvrdnje navedene u pogledu prirodnih dodataka prehrani. Uredba (EZ) br. 1924/2006 Europskog parlamenta i Vijeća (27) o prehrambenim i zdravstvenim tvrdnjama koje se navode na hrani primjenjuje se na prehrambene i zdravstvene tvrdnje koje se navode u komercijalnim komunikacijama, bez obzira na to je li riječ o označivanju, predstavljanju ili oglašavanju hrane koja se kao takva isporučuje krajnjem potrošaču. U slučaju proturječja između odredaba Uredbe (EZ) br. 1924/2006 i Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi, Uredba (EZ) br. 1924/2006 ima prednost kad je riječ o zdravstvenim tvrdnjama.

1.2.2.   Informacije utvrđene u drugom pravu EU-a kao „bitne” informacije

Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi propisuje se da su zahtjevi u pogledu informiranja koji se odnose na komercijalne komunikacije i utvrđeni su drugim pravom Unije „bitni”.

Članak 7. stavak 5. 5. Zahtjevi u pogledu informiranja utvrđeni pravom Zajednice u području tržišnog komuniciranja, uključujući oglašavanje ili stavljanje proizvoda na tržište, čiji je netaksativni popis sadržan u Prilogu II., smatraju se bitnima.

Takvi zahtjevi u pogledu informiranja mogu se naći u različitim sektorskim zakonodavnim aktima EU-a. Na primjer:

—	o okolišu (npr. Uredba o utvrđivanju okvira za označivanje energetske učinkovitosti (28) i povezane delegirane uredbe, Direktiva o ekološkom dizajnu (29) i povezane delegirane uredbe, Uredba o označivanju guma (30), Direktiva o ekonomičnosti potrošnje goriva (31));

—

o financijskim uslugama (npr. Direktiva o tržištima financijskih instrumenata (32), Direktiva o platnim uslugama (33), Direktiva o potrošačkim kreditima (34), Direktiva o hipotekarnim kreditima (35), Direktiva o računima za plaćanje (36), Uredba o dokumentima s ključnim informacijama za PRIIP-ove (37));

—	o zdravlju (npr. Direktiva 2001/83/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (38));

—	o elektroničkim komunikacijskim uslugama (Europski zakonik elektroničkih komunikacija (39));

—	o prijevozu (npr. Uredba o zračnom prijevozu (40), uredbe o pravima putnika (41));

—	o području hrane (npr. Opća uredba o propisima o hrani (42), Uredba o informiranju potrošača o hrani (43)).

Ti će zahtjevi u pogledu informiranja često biti detaljniji od onih iz Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi.

U članku 7. stavku 5. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi pojašnjava se da se takvi zahtjevi u pogledu informiranja „smatraju bitnima”.

Na primjer: člankom 23. Uredbe o zračnom prijevozu zahtijeva se od svih zračnih prijevoznika, njihovih zastupnika ili drugih prodavača karata da pri ponudi karata za let raščlane konačnu cijenu po komponentama (npr. tarifa zračnog prijevoza, porezi, pristojbe u zračnoj luci te ostale pristojbe i naknade, kao što su one koje se odnose na sigurnost i gorivo). To su bitne informacije u smislu članka 7. stavka 5. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi.

Stoga se nedostavljanje takvih informacija može smatrati zavaravajućom poslovnom praksom u skladu s Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi podložno općem testu odluke o poslu, odnosno ako takvo izostavljanje navodi ili bi moglo navesti prosječnog potrošača da donese odluku o poslu koju inače ne bi donio. Pojam „bitnih informacija” u smislu Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi opisan je u odjeljku 2.9.1.

Uvodnom izjavom 15. predviđa se da države članice mogu zadržati postojeće ili dodati nove zahtjeve u vezi s informacijama u odnosu na ugovorno pravo ako je to dopušteno odredbama o minimalnom usklađivanju iz postojećih pravnih instrumenata EU-a.

Na primjer: države članice mogu uvesti dodatne predugovorne zahtjeve za prodaju u poslovnim prostorijama, koji podliježu odredbi o minimalnom usklađivanju iz članka 5. stavka 4. Direktive o pravima potrošača.

1.2.3.   Međudjelovanje s Direktivom o pravima potrošača

Direktiva o pravima potrošača (44) primjenjuje se na sve ugovore između poslovnih subjekata i potrošača, osim u područjima koja su isključena iz njezina područja primjene, kao što su financijske i zdravstvene usluge. Njome se potpuno usklađuju zahtjevi u pogledu predugovornog informiranja za ugovore na daljinu (uključujući internetske ugovore) i ugovore sklopljene izvan poslovnih prostorija (odnosno ugovore koji se ne sklapaju u tradicionalnim trgovinama, za potpunu definiciju vidjeti članak 2. stavak 8. Direktive o pravima potrošača). Istodobno, kako je utvrđeno u članku 6. stavku 8. Direktive o pravima potrošača, Direktivom se ne sprečava države članice da uvedu dodatne zahtjeve u pogledu informiranja u skladu s Direktivom 2006/123/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (45) o uslugama i Direktivom 2000/31/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (46) o elektroničkoj trgovini (za dodatne informacije vidjeti Smjernice o Direktivi o pravima potrošača, odjeljak 4.1.1. (47)). Kad je riječ o drugim ugovorima, posebno onima koji se sklapaju u tradicionalnim trgovinama (ugovori sklopljeni u poslovnim prostorijama), Direktiva omogućuje državama članicama da donesu ili zadrže dodatne zahtjeve u pogledu predugovornog informiranja (članak 5. stavak 4.). Direktivom o pravima potrošača uređuju se i određena ugovorna prava, posebno pravo odustajanja.

Zahtjevi u pogledu predugovornog informiranja iz Direktive o pravima potrošača detaljniji su od zahtjeva u pogledu informiranja iz članka 7. stavka 4. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi za pozive na kupnju. Poziv na kupnju u okviru Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi odnosi se i na informacije pružene u fazi stavljanja proizvoda na tržište (oglašavanje) i na one pružene prije sklapanja ugovora. U potonjem slučaju može doći do preklapanja zahtjeva u pogledu informiranja iz članka 7. stavka 4. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi i zahtjeva u pogledu predugovornog informiranja iz Direktive o pravima potrošača. Razlika između predugovornih informacija i poziva na kupnju dodatno je pojašnjena u odjeljku 2.9.5.

S obzirom na to da su zahtjevi u pogledu informiranja iz Direktive o pravima potrošača opširniji, usklađenost sa zahtjevima Direktive o pravima potrošača za predugovornu fazu trebala bi značiti i usklađenost s člankom 7. stavkom 4. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi kad je riječ o sadržaju informacija. Međutim, Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi i dalje će se primjenjivati za ocjenu zavaravajućih ili agresivnih poslovnih praksi trgovca, među ostalim u pogledu oblika i predstavljanja tih informacija potrošaču.

Drugi primjer komplementarnosti tih dvaju instrumenata odnosi se na posljedice „prodaje nenaručene robe ili nenaručenih usluga”, koja je zabranjena točkama 21. i 29. Priloga I. Direktivi o nepoštenoj poslovnoj praksi. U članku 27. Direktive o pravima potrošača pojašnjava se da je u slučaju prodaje nenaručene robe ili nenaručenih usluga „[p]otrošač (…) oslobođen obveze osiguravanja bilo kakve naknade” te da se u takvim slučajevima „izostanak reakcije kupca (…) ne smatra (…) pristankom”.

Sud je dodatno protumačio pojam prodaje nenaručene robe ili nenaručenih usluga. Pojasnio je da je, s obzirom na to da se Direktivom o pravima potrošača i Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi ne uređuje sklapanje ugovora, na nacionalnim sudovima da ocijene, u skladu s nacionalnim zakonodavstvom, može li se smatrati da je ugovor sklopljen, na primjer, između društva za opskrbu vodom i potrošača bez izričitog pristanka potonjeg (48).

U tom kontekstu Sud je pojasnio i da se točka 29. Priloga I. ne odnosi na poslovnu praksu društva za opskrbu pitkom vodom koje održava priključak na javnu vodoopskrbnu mrežu pri useljenju potrošača u stan u kojem je netko prethodno stanovao kad taj potrošač ne može odabrati pružatelja te usluge, a potonji naplaćuje transparentne i nediskriminirajuće tarife koje pokrivaju troškove prema potrošnji vode i potrošač zna da je navedeni stan priključen na javnu vodoopskrbnu mrežu i da se opskrba vodom plaća (49).

Sud je nadalje pojasnio da članak 27. Direktive o pravima potrošača u vezi s člankom 5. stavcima 1. i 5. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi nije u suprotnosti s nacionalnim propisom kojim se od vlasnika stana u zgradi u suvlasništvu priključenoj na mrežu centraliziranog grijanja zahtijeva da doprinesu troškovima potrošnje toplinske energije zajedničkih dijelova i unutarnjih instalacija zgrade iako nisu pojedinačno zatražili isporuku te toplinske energije i ne upotrebljavaju je u svojem stanu jer je ugovor sklopljen na zahtjev većine vlasnika (50).

1.2.4.   Međudjelovanje s Direktivom o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima

Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (51) primjenjuje se na sve ugovore između poslovnih subjekata i potrošača o kojima se nisu unaprijed vodili pojedinačni pregovori (npr. unaprijed formulirane standardne odredbe). Ugovorne odredbe mogu se smatrati nepoštenima na temelju opće zabrane (52), indikativnog popisa potencijalno nepoštenih odredaba (53) ili obveze transparentnog sastavljanja odredaba, odnosno jasnim i razumljivim jezikom (54). Za razliku od Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi, kojom se ne dovodi u pitanje ugovorno pravo i ne predviđa ništavost ugovora koji proizlaze iz nepoštenih poslovnih praksi, povrede Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima imaju ugovorne posljedice jer u skladu s člankom 6. stavkom 1. te direktive, nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima ne smiju biti „obvezujuć[i] za potrošača” (55).

Odnos nepoštenih uvjeta u ugovorima i nepoštene poslovne prakse

Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima primjenjuje se na ugovore između poslovnih subjekata i potrošača u svim sektorima gospodarske djelatnosti, što znači da se može primjenjivati usporedno s drugim odredbama prava EU-a, uključujući druga pravila o zaštiti potrošača, kao što je Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi.

Sud je pojasnio određene elemente odnosa između tih dviju direktiva u predmetu Pereničová i Perenič, koji se odnosio na ugovor o kreditu u kojem je navedena efektivna kamatna stopa bila niža od stvarne stope (56).

Sud je zaključio da su takve pogrešne informacije o ukupnoj cijeni kredita navedene u ugovornim odredbama „zavaravajuće” u smislu Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi ako navedu ili bi mogle navesti prosječnog potrošača da donese odluku o poslu koju inače ne bi donio.

Činjenica da je trgovac pribjegao takvoj nepoštenoj poslovnoj praksi jedan je od elemenata koje treba uzeti u obzir pri ocjeni nepoštenosti ugovornih odredaba u skladu s Direktivom o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (57). Konkretno, s pomoću tog elementa može se utvrditi stvara li ugovorna odredba koja se na njemu temelji „znatniju neravnotežu” u pravima i obvezama koji proizlaze iz ugovora, na štetu potrošača, u skladu s člankom 3. stavkom 1. i člankom 4. stavkom 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Slično tome, taj bi element mogao biti relevantan za ocjenu transparentnosti ugovorne odredbe u skladu s člankom 4. stavkom 2. i člankom 5. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (58). Istodobno, utvrđivanje činjenice da je trgovac pribjegao nepoštenoj poslovnoj praksi ne utječe izravno na valjanost ugovora u skladu s člankom 6. stavkom 1. te direktive, ne dovodeći u pitanje nacionalna pravila prema kojima je ugovor sklopljen na temelju nepoštenih poslovnih praksi ništavan u cijelosti (59).

Sud se nije izravno izjasnio o tome treba li, suprotno tome, upotrebu nepoštenih ugovornih odredaba na temelju Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima smatrati nepoštenom poslovnom praksom u skladu s Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi. No može se tvrditi da upotreba takvih nepoštenih uvjeta u ugovorima, koji nisu pravno obvezujući za potrošača, u nekim slučajevima može biti relevantna za utvrđivanje nepoštene poslovne prakse. Konkretno, to može biti znak zavaravajuće radnje u skladu s člankom 6. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi ako su njezina posljedica lažne informacije ili dovođenje prosječnog potrošača u zabludu u pogledu prava i obveza ugovornih stranaka. Osim toga, pri ocjenjivanju transparentnosti bitnih informacija i postojanja zavaravajućeg izostavljanja u skladu s člankom 7. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi trebalo bi uzeti u obzir upotrebu netransparentnih ugovornih odredaba koje nisu jasno i razumljivo sročene kako je utvrđeno u članku 4. stavku 2. i članku 5. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (60). Nadalje, upotreba nepoštenih uvjeta u ugovorima mogla bi ukazivati na to da trgovac nije ispunio zahtjeve u pogledu profesionalne pažnje iz članka 5. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi.

Tijela za zaštitu potrošača u samo nekoliko država članica imaju posebne ovlasti u području ugovornih odredaba da zabrane upotrebu standardnih ugovornih odredaba o kojima nisu vođeni pregovori i koje smatraju nepoštenima, bez pokretanja sudskog postupka protiv trgovca (61).

Ocjena po službenoj dužnosti

Sud je dosljedno smatrao da je obveza nacionalnih sudova po službenoj dužnosti ocijeniti nepoštene uvjete u ugovorima (62), odnosno čak i ako potrošač ne postavi pitanje nepoštenosti ugovornih odredaba. Obveza proizlazi iz članka 6. stavka 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, kojim se propisuje da nepošteni uvjeti nisu obvezujući za potrošača, kao i iz načela djelotvornosti, kojim se zahtijeva da se nacionalnim provedbenim mjerama ne smije u praksi onemogućiti ili pretjerano otežati ostvarivanje prava koja su potrošačima dodijeljena pravom Unije (63). Zahtjev za kontrolu po službenoj dužnosti opravdan je stajalištem da se sustav zaštite uspostavljen Direktivom o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima temelji na ideji da se s obzirom na pregovaračku snagu i razinu znanja potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na trgovca, što dovodi do toga da potrošač pristaje na uvjete koje je trgovac unaprijed sastavio, a da pritom ne može utjecati na sadržaj tih uvjeta (64). Stoga postoji stvarna opasnost da se potrošači, ponajprije zbog neinformiranosti, neće pozvati na pravno pravilo čija je svrha zaštita potrošača.

Sud je u predmetu Bankia (65) podsjetio da nacionalni sud koji ocjenjuje poštenost ugovornih odredaba s obzirom na Direktivu o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, među ostalim po službenoj dužnosti, može u okviru tog preispitivanja ocijeniti nepoštenost poslovne prakse na kojoj se taj ugovor temeljio (66).

S druge strane, Sud je presudio da u drugim predmetima nacionalni sudovi nisu obvezni po službenoj dužnosti ocijeniti jesu li određeni ugovor ili bilo koja od njegovih odredaba sklopljeni pod utjecajem nepoštene poslovne prakse (67). Konkretno, Sud je utvrdio da u postupku hipotekarne ovrhe nije potrebno da nacionalni sudovi mogu preispitati je li ovršni naslov u suprotnosti s Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi jer se njome ne određuje takva obveza nacionalnim sudovima.

To je tumačenje opravdano činjenicom da Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi nisu predviđene ugovorne posljedice za razliku od članka 6. stavka 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Nadalje, Sud je objasnio da Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi, posebno njezin članak 11., ne sadržava zahtjeve slične članku 7. stavku 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, kojem se protivi nacionalno zakonodavstvo kojim se ne predviđa mogućnost privremenih mjera u ovršnim postupcima. Ako ne bi postojala privremena pravna zaštita, pravna sredstva dostupna potrošačima na temelju Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima bila bi ograničena samo na naknadnu zaštitu isključivo kompenzacijske prirode ako se ovrha provede prije presude suda kojom se utvrđuje nepoštenost ugovorne odredbe na kojoj se temelji hipoteka i poništava ovršni postupak (68).

Međutim, Direktivom (EU) 2019/2161 o boljem izvršavanju i modernizaciji pravila Unije o zaštiti potrošača uvode se pojedinačna pravna sredstva za žrtve povreda odredaba Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi u novom članku 11.a Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi, koji se primjenjuje od 28. svibnja 2022. U skladu s tom novom odredbom potrošači koji su pretrpjeli štetu zbog nepoštenih poslovnih praksi trebali bi imati pristup proporcionalnim i učinkovitim pravnim sredstvima, uključujući naknadu štete koju je pretrpio potrošač i, gdje je primjenjivo, sniženje cijene ili raskid ugovora (za dodatne informacije vidjeti odjeljak 1.4.). Dodavanje te jasne i nedvosmislene nove odredbe može dovesti do proširenja zahtjeva kontrole po službenoj dužnosti na nepoštene poslovne prakse u skladu s Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi (što treba potvrditi Sud).

1.2.5.   Međudjelovanje s Direktivom o isticanju cijena

Direktivom 98/6/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (69) o isticanju cijena od trgovaca se zahtijeva da navedu prodajnu cijenu i jediničnu cijenu (cijena po jedinici mjere) robe kako bi se potrošačima olakšala usporedba cijena. Nadalje, Direktivom (EU) 2019/2161 u Direktivu o isticanju cijena dodana su posebna pravila o „sniženjima cijena”.

Kad je riječ o međudjelovanju Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi i zahtjeva Direktive o isticanju cijena u pogledu navođenja prodajne cijene, Sud je u presudi Citroën (točke od 44. do 46.) pojasnio da se Direktivom o isticanju cijena uređuju specifični aspekti nepoštenih poslovnih praksi u odnosima između poslovnih subjekata i potrošača u smislu članka 3. stavka 4. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi, odnosno oni koji se odnose na isticanje prodajne cijene robe u prodajnim ponudama i oglašavanju (70). Stoga se ne primjenjuje Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi (članak 7. stavak 4. točka (c)) već Direktiva o isticanju cijena „s obzirom na to da je aspekt poslovne prakse koji se odnosi na prodajnu cijenu navedenu u oglasu, kao što je onaj u glavnom postupku, uređen Direktivom 98/6”.

U tom je predmetu relevantan aspekt bio propust trgovca da kao prodajnu cijenu navede konačnu cijenu, odnosno cijenu koja je uključivala dodatne obvezne troškove koji su bili zasebno navedeni u oglasu za automobil. Stoga se člankom 2. Direktive o isticanju cijena, u kojem se prodajna cijena definira kao konačna cijena robe, uključujući PDV i sve druge poreze, ne sprečava primjena drugih zahtjeva iz članka 7. stavka 4. točke (c) Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi koji nisu njime uređeni. Trgovci posebno moraju ispuniti zahtjev Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi da poziv na kupnju mora uključivati i informacije o mogućim dodatnim troškovima ako ih nije moguće razumno unaprijed izračunati.

Izmjenama Direktive o isticanju cijena koje su uvedene Direktivom (EU) 2019/2161 od država članica zahtijeva se da donesu posebna pravila o sniženjima cijena (71). U skladu s člankom 6.a trgovac koji najavljuje „sniženje cijene” mora navesti „prethodnu cijenu”, koja se definira kao najniža cijena koju je taj trgovac naplaćivao u prethodnom razdoblju od najmanje 30 dana.

Analogijom sa zaključcima Suda u predmetu Citroën posebna pravila Direktive o isticanju cijena o sniženjima cijena trebala bi imati prednost u odnosu na Direktivu o nepoštenoj poslovnoj praksi u pogledu aspekata sniženja cijene koji su uređeni tim posebnim pravilima, odnosno definiranja i isticanja „prethodne” cijene pri najavi sniženja cijene. Međutim, Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi i dalje se primjenjuje na druge aspekte sniženja cijena, posebno članak 6. stavak 1. točka (d) o zavaravajućim tvrdnjama o postojanju cjenovne prednosti. Mogla bi se na primjer primjenjivati na različite zavaravajuće aspekte praksi sniženja cijena, kao što su:

—	preduga razdoblja na koja se odnose najave sniženja cijena u usporedbi s razdobljima u kojima se roba prodaje po „punoj” cijeni;

—	oglašavanje na primjer promidžbe „popusta do 70 %” kad je cijena samo nekoliko artikala snižena za 70 %, dok se na ostatak primjenjuje manji postotak sniženja.

Na temelju pojedinačne ocjene svakog slučaja moglo bi se utvrditi da se takvim praksama povređuje Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi (članak 6. stavak 1. točka (d)), neovisno o činjenici da je trgovac ispunio zahtjeve iz Direktive o isticanju cijena u pogledu definiranja i isticanja „prethodne” cijene. S druge strane, moglo bi se utvrditi da je trgovac za kojeg je utvrđeno da je povrijedio pravila o sniženjima cijena iz Direktive o isticanju cijena, odnosno definiranje i prikazivanje „prethodne cijene”, povrijedio i Direktivu o nepoštenoj poslovnoj praksi.

Nadalje, Direktiva o isticanju cijena primjenjuje se samo na materijalnu robu, a ne na usluge i digitalni sadržaj te su stoga opća pravila Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi i dalje u potpunosti primjenjiva na prakse sniženja cijena tih drugih proizvoda.

Naposljetku, s obzirom na to da se Direktiva o isticanju cijena primjenjuje samo na „sniženja cijena” kako su u njoj posebno definirana, Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi ostaje u potpunosti primjenjiva na i njome se uređuju druge vrste praksi kojima se promiču cjenovne prednosti, kao što su usporedbe s drugim cijenama, kombinirane ili vezane uvjetne ponude i programi vjernosti (vidjeti odjeljak 2.8.2.). Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi primjenjuje se i na cijene prilagođene potrebama potrošača (vidjeti odjeljak 4.2.8.).

1.2.6.   Međudjelovanje s Direktivom o zavaravajućem i komparativnom oglašavanju

Direktivom o zavaravajućem i komparativnom oglašavanju (72) obuhvaćeni su odnosi među poslovnim subjektima. No na temelju njezinih pravila o komparativnom oglašavanju i dalje se može općenito ocijeniti, uzimajući u obzir potpuno usklađene kriterije, je li komparativno oglašavanje zakonito i u poslovima između poslovnih subjekata i potrošača (73).

U skladu s člankom 6. stavkom 2. točkom (a) Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi zavaravajuća je praksa ona koja, među ostalim komparativnim oglašavanjem, dovodi do zabune s proizvodima, zaštitnim znakovima, zaštićenim imenima ili drugim razlikovnim znakovima konkurenta na tržištu. Istodobno, na temelju članka 4. točke (a) Direktive o zavaravajućem i komparativnom oglašavanju komparativno oglašavanje nije dopušteno ako je zavaravajuće u smislu članaka 6. i 7. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi.

Stoga se u tim dvjema direktivama nalaze međusobna upućivanja jedne na drugu. Budući da se odnose i na poslove između poslovnih subjekata i potrošača i poslove između poslovnih subjekata, uvjeti za ocjenu zakonitosti komparativnog oglašavanja utvrđeni u članku 4. Direktive o zavaravajućem i komparativnom oglašavanju prilično su široki te uključuju i određene aspekte nepoštenog tržišnog natjecanja (npr. ocrnjivanje zaštitnih znakova). Stoga će se Direktivom o zavaravajućem i komparativnom oglašavanju ili omogućiti uvjeti za takvu ocjenu u skladu s Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi za poslove između poslovnih subjekata i potrošača ili utvrditi dodatni zahtjevi relevantni za trgovce, uglavnom konkurente, u poslovima između poslovnih subjekata.

Kad je riječ o državama članicama koje su proširile primjenu svih ili dijela odredaba sadržanih u Direktivi o nepoštenoj poslovnoj praksi na poslove između poslovnih subjekata, odredbe Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi, kako su prenesene u nacionalno zakonodavstvo, u praksi će zamijeniti relevantne odredbe Direktive o zavaravajućem i komparativnom oglašavanju u odnosima među poslovnim subjektima. Važno je napomenuti da su neke zemlje donijele posebna pravila za poslove između poslovnih subjekata.

Sud je ispitao međudjelovanje Direktive o zavaravajućem i komparativnom oglašavanju i Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi u predmetu Carrefour (74), koji se odnosio na komparativno oglašavanje koje može biti zavaravajuće na temelju članka 7. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi. Praksa se odnosila na oglašavanje u kojem se uspoređuju cijene proizvoda koji se prodaju u trgovinama različitih veličina ili vrsta kad su te trgovine dio maloprodajnih lanaca od kojih svaki obuhvaća niz trgovina različitih veličina ili vrsta (npr. hipermarketi i supermarketi) i kad oglašivač uspoređuje cijene koje se naplaćuju u trgovinama njegova maloprodajnog lanca koje su po veličini ili vrsti veće s cijenama istaknutima u trgovinama konkurentskih maloprodajnih lanaca koje su po veličini ili vrsti manje. Sud je smatrao da bi takva praksa oglašavanja mogla biti nezakonita u smislu članka 4. točaka (a) i (c) Direktive o zavaravajućem i komparativnom oglašavanju u vezi s člankom 7. stavcima od 1. do 3. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi, osim ako su potrošači jasno i u samom oglasu obaviješteni da se uspoređuju cijene koje se naplaćuju u trgovinama maloprodajnog lanca oglašivača koje su po veličini ili vrsti veće s cijenama koje su istaknute u trgovinama konkurentskih maloprodajnih lanaca koje su po veličini ili vrsti manje (75).

1.2.7.   Međudjelovanje s Direktivom o uslugama

Za razliku od sektorskog zakonodavstva, Direktiva o uslugama (76) ima široko područje primjene. Primjenjuje se na općenite usluge kako su definirane u Ugovoru o funkcioniranju Europske unije, uz određene iznimke. Stoga ne može biti lex specialis u odnosu na Direktivu o nepoštenoj poslovnoj praksi u smislu članka 3. stavka 4.

Prema tome, zahtjevi u pogledu informiranja iz članka 22. Direktive o uslugama primjenjuju se samo uz informacije potrebne za pozive na kupnju u skladu s člankom 7. stavkom 4. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi.

1.2.8.   Međudjelovanje s Direktivom o elektroničkoj trgovini

Direktiva o elektroničkoj trgovini (77) primjenjuje se na usluge informacijskog društva, koje će obično uključivati usluge koje pružaju operatori internetskih stranica i platformi kojima se potrošačima omogućuje da kupe robu ili uslugu.

Člankom 5. Direktive o elektroničkoj trgovini utvrđuju se opći zahtjevi u pogledu informiranja za pružatelje usluga, dok se člankom 6. utvrđuju informacije koje se pružaju u komercijalnim komunikacijama. Zahtjevi u pogledu informiranja iz tih dvaju članaka minimalni su zahtjevi.

Člankom 6. od država članica posebno se zahtijeva da osiguraju da trgovci jasno naznače promotivne ponude, kao što su popusti, nagrade i pokloni, ako su dopušteni u državama članicama u kojima pružatelj usluga ima poslovni nastan, te uvjete sudjelovanja u takvim promotivnim ponudama.

Komisija je 15. prosinca 2020. objavila prijedloge za Akt o digitalnim uslugama (78) i Akt o digitalnim tržištima (79). Cilj je Akta o digitalnim uslugama ažurirati i proširiti pravila o elektroničkoj trgovini i platformama u EU-u, dok se Aktom o digitalnim tržištima nastoje uvesti dodatne obveze za određene usluge kojima upravljaju takozvani nadzornici pristupa (80).

1.2.9.   Međudjelovanje s Direktivom o audiovizualnim medijskim uslugama

Direktiva o audiovizualnim medijskim uslugama (81) primjenjuje se na linearne i nelinearne audiovizualne medijske usluge (odnosno televizijsko emitiranje i audiovizualne medijske usluge na zahtjev), koje mogu uključivati audiovizualne komercijalne komunikacije kojima se izravno ili neizravno promiče roba ili usluge (npr. televizijsko oglašavanje, pokroviteljstvo, teletrgovina ili plasman proizvoda).

Člankom 5. Direktive o audiovizualnim medijskim uslugama utvrđuju se opći zahtjevi u pogledu informiranja za pružatelje usluga, dok se člankom 9. utvrđuju zahtjevi koje moraju ispunjavati sve audiovizualne komercijalne komunikacije. Člancima 10. i 11. utvrđuju se uvjeti koje moraju ispuniti pokroviteljstvo i plasman proizvoda u audiovizualnim medijskim uslugama. Direktivom o audiovizualnim medijskim uslugama predviđaju se i drugi stroži kriteriji koji se primjenjuju samo na televizijsko oglašavanje i teletrgovinu (poglavlje VII. o televizijskom oglašavanju i teletrgovini).

Revizijom Direktive iz 2018. (82) neka od tih pravila proširena su na platforme za razmjenu videozapisa (članak 28.b). One sad moraju ispunjavati zahtjeve iz članka 9. stavka 1. u pogledu audiovizualnih komercijalnih komunikacija koje same stavljaju na tržište, prodaju ili uređuju te poduzeti odgovarajuće mjere kako bi osigurale usklađenost audiovizualnih komercijalnih komunikacija koje same ne stavljaju na tržište, ne prodaju niti uređuju. Revizijom Direktive obuhvaćeni su i zahtjevi za objavljivanje audiovizualnih komercijalnih komunikacija na platformama za razmjenu videozapisa. Komisija je donijela Smjernice (83) o praktičnoj primjeni definicije usluge platforme za razmjenu videozapisa.

Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi primjenjuje se na nepoštene poslovne prakse u području audiovizualnih medijskih usluga, kao što su zavaravajuće i agresivne prakse, ako nisu obuhvaćene prethodno navedenim odredbama.

1.2.10.   Međudjelovanje s Općom uredbom o zaštiti podataka i Direktivom o privatnosti i elektroničkim komunikacijama

Poštovanje privatnog i obiteljskog života te zaštita osobnih podataka temeljna su prava u skladu s člancima 7. i 8. Povelje Europske unije o temeljnim pravima. U skladu s člankom 7. svatko ima pravo na poštovanje svojeg privatnog i obiteljskog života, doma i komuniciranja. Kad je riječ o zaštiti osobnih podataka, članak 8. stavak 2. Povelje sadržava ključna načela zaštite podataka (poštena obrada, suglasnost ili legitiman cilj propisan zakonom, pravo na pristup i ispravljanje). Člankom 8. stavkom 3. Povelje zahtijeva se da poštovanje pravila o zaštiti podataka podliježe nadzoru neovisnog tijela (84).

Općom uredbom o zaštititi podataka (85) uređuju se zaštita osobnih podataka i slobodno kretanje takvih podataka. Pravila o zaštiti podataka provode nacionalna nadzorna tijela i nacionalni sudovi. Opća uredba o zaštiti podataka primjenjuje se na obradu „osobnih podataka”. Osobni podaci znači svi podaci koji se odnose na pojedinca čiji je identitet utvrđen ili se može utvrditi („ispitanik”). Pojedinac čiji se identitet može utvrditi osoba je koja se može identificirati izravno ili neizravno, posebno uz pomoć identifikacijskog broja ili jednog ili više čimbenika svojstvenih za fizički, fiziološki, genetski, mentalni, ekonomski, kulturni ili socijalni identitet tog pojedinca.

Obrada osobnih podataka, uključujući njihovo prikupljanje i pohranu, mora biti poštena i zakonita. Jedan je od aspekata poštene obrade pružanje relevantnih informacija ispitaniku, među ostalim o svrhama te obrade, uzimajući u obzir posebne okolnosti u kojima se podaci prikupljaju. Za poštenu i zakonitu obradu osobnih podataka važno je da se poštuju načela zaštite podataka i da se svaka aktivnost obrade provodi na temelju najmanje jednog od šest razloga za zakonitu obradu (vidjeti članak 6. stavak 1. Opće uredbe o zaštiti podataka). Jedan je od tih razloga privola pojedinca. Drugi je kad voditelj obrade ima pravnu obvezu obrade podataka koja je propisana pravom Unije ili države članice (npr. obveza poznavanja klijenta).

Direktivom o privatnosti i elektroničkim komunikacijama (86) pojašnjava se i nadopunjuje Opća uredba o zaštiti podataka u pogledu obrade osobnih podataka u području elektroničkih komunikacija jer se njome olakšavaju slobodno kretanje takvih podataka te elektroničke komunikacijske opreme i usluga. Posebno se člankom 5. stavkom 3. Direktive o privatnosti i elektroničkim komunikacijama zahtijeva pristanak korisnika kad se upotrebljavaju kolačići ili drugi oblici pristupa informacijama i pohrane informacija na uređaju pojedinca (npr. tablet ili pametni telefon), osim ako je takvo pohranjivanje ili pristup nužan za prijenos komunikacije ili za pružanje usluge informacijskog društva koju je korisnik izričito zatražio.

Poslovne strukture temeljene na podacima počinju prevladavati na internetu. Prije svega, internetske platforme analiziraju, obrađuju i prodaju podatke povezane s preferencijama potrošača i drugim sadržajem koji stvaraju korisnici. Zajedno s oglašavanjem to često predstavlja njihove glavne izvore prihoda. Prikupljanje i obrada osobnih podataka u tim situacijama moraju biti u skladu s prethodno navedenim pravnim zahtjevima iz Direktive o privatnosti i elektroničkim komunikacijama i Opće uredbe o zaštiti podataka.

Povrijedi li trgovac Opću uredbu o zaštiti podataka ili Direktivu o privatnosti i elektroničkim komunikacijama, to samo po sebi neće uvijek značiti da je i praksa u suprotnosti s Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi. No takve povrede pravila o privatnosti i zaštiti podataka trebalo bi uzeti u obzir pri ocjeni sveukupne nepoštenosti poslovne prakse na temelju Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi, posebno ako trgovac obrađuje podatke potrošača u suprotnosti sa zahtjevima u pogledu privatnosti i zaštite podataka, odnosno za potrebe izravnog stavljanja proizvoda na tržište ili bilo koje druge komercijalne svrhe, kao što su izrada profila, personalizacija cijena ili aplikacije za velike količine podataka.

Sa stajališta Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi, prvo pitanje koje je potrebno razmotriti odnosi se na transparentnost poslovne prakse. U skladu s člancima 6. i 7. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi trgovci ne bi smjeli zavaravati potrošače u pogledu aspekata koji bi mogli utjecati na njihove odluke o poslu. Konkretno, člankom 7. stavkom 2. i točkom 22. Priloga I. trgovce se sprečava da skrivaju poslovnu namjeru svoje poslovne prakse. Vidjeti i odjeljak 3.4. o upotrebi tvrdnje „besplatno” pri opisivanju digitalnih proizvoda, što bi mogla biti povreda točke 20. Priloga I.

Nadalje, zahtjevi u pogledu informiranja iz Opće uredbe o zaštiti podataka i Direktive o privatnosti i elektroničkim komunikacijama mogu se smatrati bitnim informacijama u skladu s člankom 7. stavkom 5. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi. Osobni podaci, preferencije potrošača i drugi sadržaj koji stvaraju korisnici imaju gospodarsku vrijednost i često se stavljaju na raspolaganje trećim stranama. Stoga, u skladu s člankom 7. stavkom 2. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi i točkom 22. Priloga I. toj direktivi, ako trgovac ne obavijesti potrošača da će se dostavljeni podaci upotrebljavati u komercijalne svrhe, to bi se moglo smatrati zavaravajućim izostavljanjem bitnih informacija te povredom transparentnosti i drugih zahtjeva iz članaka od 12. do 14. Opće uredbe o zaštiti podataka.

1.2.11.   Međudjelovanje s člancima 101. i 102. UFEU-a (pravila EU-a o tržišnom natjecanju)

Uredbom Vijeća (EZ) br. 1/2003 (87) utvrđuje se pravni okvir za provedbu pravila o tržišnom natjecanju utvrđenih u člancima 101. i 102. UFEU-a. Tim se člancima ne dovodi u pitanje Direktivu o nepoštenoj poslovnoj praksi.

Člankom 101. stavkom 1. UFEU-a u određenim se okolnostima zabranjuju sporazumi između poduzetnika, odluke udruženja poduzetnika i usklađeno djelovanje, kao što je utvrđivanje kupovnih ili prodajnih cijena ili drugih trgovinskih uvjeta, čiji su cilj ili posljedica sprečavanje, ograničavanje ili narušavanje tržišnog natjecanja u EU-u.

Člankom 102. UFEU-a u određenim se okolnostima zabranjuje zlouporaba vladajućeg položaja jednog poduzetnika ili više njih. Takva bi se zlouporaba na primjer mogla sastojati od primjene nejednakih uvjeta na istovrsne poslove s ostalim trgovinskim partnerima, čime ih se stavlja u nepovoljan položaj u odnosu na konkurenciju, ili neposrednog ili posrednog određivanja nepravednih kupovnih ili prodajnih cijena.

Činjenica da se određenim postupanjem povređuje članak 101. ili 102. UFEU-a ne znači automatski da je ono i nepošteno na temelju Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi (ili obrnuto). No povredu pravila o tržišnom natjecanju trebalo bi uzeti u obzir pri ocjeni nepoštenosti poslovnih praksi u skladu s Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi ako se može smatrati da su protivne općoj odredbi članka 5. stavka 2. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi koja se odnosi na „stručnu pažnju”.

1.2.12.   Međudjelovanje s Poveljom Europske unije o temeljnim pravima

U skladu s člankom 51. stavkom 1. Povelje Europske unije o temeljnim pravima ona se primjenjuje na države članice kad provode pravo Unije, što znači da se primjenjuje i kad provode odredbe Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi. Povelja među ostalim sadržava odredbe o zaštiti osobnih podataka (članak 8.), pravima djeteta (članak 24.), zaštiti potrošača (članak 38.) i pravu na djelotvoran pravni lijek i na pošteno suđenje (članak 47.).

Sud je istaknuo važnost članka 47. Povelje o pristupu pravosuđu u pogledu pravnih lijekova dostupnih potrošačima u vezi s pravima potrošača dodijeljenima na temelju direktiva EU-a. Načelo djelotvornosti, kako na njega upućuje Sud, znači da se nacionalnim postupovnim pravilima ne smije u praksi onemogućiti ili pretjerano otežati ostvarivanje prava potrošača koja su im dodijeljena pravom EU-a (88).

1.2.13.   Međudjelovanje s člancima od 34. do 36. UFEU-a

Nacionalna mjera u području u kojem je provedeno iscrpno usklađivanje na razini EU-a mora se ocijeniti uzimajući u obzir odredbe te mjere za usklađivanje, a ne odredbe Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU) (89). Stoga bi nacionalnu mjeru obuhvaćenu područjem primjene Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi (razmatrano u odjeljcima 1.1. i 1.2.) trebalo ocijeniti u odnosu na Direktivu o nepoštenoj poslovnoj praksi, a ne u odnosu na UFEU.

Nacionalne mjere koje nisu obuhvaćene ni područjem primjene Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi ni bilo kojim drugim instrumentom sekundarnog prava EU-a za usklađivanje potrebno je ocijeniti u odnosu na članke od 34. do 36. UFEU-a. Zabranom mjera koje imaju učinak jednakovrijedan količinskim ograničenjima utvrđenima u članku 34. UFEU-a obuhvaćena su sva pravila trgovanja koja provode države članice i kojima se može izravno ili neizravno, stvarno ili potencijalno, ometati trgovinu unutar Unije (90). Vidjeti i Obavijest Komisije, Vodič za članke od 34. do 36. UFEU-a za dodatne smjernice o primjeni tih odredaba (91).

Sud se opširno bavio pitanjem kad nacionalno pravilo može ometati trgovinu unutar Unije. Sud je posebno u predmetu Keck (92) smatrao da se nacionalnim odredbama kojima se ograničavaju ili zabranjuju određeni načini prodaje ne ometa izravno ili neizravno, stvarno ili potencijalno, trgovinu među državama članicama sve dok se, kao prvo, te odredbe primjenjuju na sve relevantne trgovce koji djeluju na području države članice i, kao drugo, na isti način, na pravnoj i činjeničnoj razini, utječu na stavljanje na tržište domaćih proizvoda i proizvoda iz drugih država članica (93). Sud u popis načina prodaje uključuje mjere u pogledu uvjeta i načina stavljanja proizvoda na tržište (94), mjere u pogledu vremena prodaje robe (95), mjere u pogledu mjesta prodaje robe ili ograničenja u odnosu na to tko može prodavati robu (96) i mjere u pogledu kontrole cijena (97).

Neki od primjera načina prodaje navedeni u sudskoj praksi Suda, posebno nacionalne odredbe kojima se uređuju uvjeti i načini stavljanja proizvoda na tržište, bili bi obuhvaćeni područjem primjene Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi ako se odnose na poslovnu praksu poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču i namijenjeni su zaštiti gospodarskih interesa potrošača.

Brojne poslovne prakse koje nisu obuhvaćene područjem primjene Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi ili drugim sekundarnim pravom EU-a moglo bi se smatrati načinima prodaje u skladu s predmetom Keck. Takvi načini prodaje obuhvaćeni su područjem primjene članka 34. UFEU-a ako se njima na pravnoj i činjeničnoj razini uvodi diskriminacija na osnovi podrijetla proizvoda. Do diskriminacije na pravnoj osnovi dolazi kad su mjere očito diskriminacijske, dok je diskriminacija na činjeničnoj osnovi složenija. Takve je mjere potrebno ocijeniti u svakom pojedinom slučaju.

Ako se mjerom ili nacionalnom praksom krši članak 34. UFEU-a, u načelu je moguće opravdati tu povredu na temelju članka 36. UFEU-a ili na temelju jednog od važnih razloga u općem interesu koje priznaje Sud. Opravdanost ograničenja slobodnog kretanja robe na temelju jednog od tih razloga moraju dokazati nacionalna tijela (98). Osim toga, država članica mora dokazati da je njezino zakonodavstvo potrebno za učinkovitu zaštitu javnih interesa na koje se poziva (99).

Kako bi bile dopustive, te odredbe moraju biti proporcionalne cilju koji se nastoji ostvariti, a cilj se ne smije moći ostvariti mjerama kojima se manje ometa trgovinu unutar EU-a (100). Nedavno je Sud smatrao da je „za utvrđivanje proporcionalnosti predmetnog ograničenja važno […] provjeriti i prelaze li mjere koje su u tom kontekstu provedene ono što je potrebno za ostvarivanje legitimnog cilja koji se nastoji ostvariti. Drugim riječima, potrebno je utvrditi postoje li alternativne mjere kojima bi se isto tako mogao ostvariti taj cilj, a istodobno imaju manje ograničavajući učinak na trgovinu unutar Zajednice” (101). Nadalje, Sud je smatrao da bi „trebalo […] imati na umu činjenicu da se u tom kontekstu može smatrati da je ograničavajuća mjera u skladu sa zahtjevima prava Europske unije samo ako stvarno odražava brigu za osiguravanjem postizanja željenog cilja na dosljedan i sustavan način” (102).

1.2.14.   Međudjelovanje s Uredbom o odnosima platformi i poslovnih subjekata

Uredbom o odnosima platformi i poslovnih subjekata (103) utvrđuju se pravila kojima se jamči da poslovni korisnici usluga internetskog posredovanja i korporativni korisnici internetskih stranica u odnosu na internetske tražilice uživaju prikladnu transparentnost, pravednost i mogućnosti djelotvorne pravne zaštite. Zahtjevi transparentnosti iz Uredbe o odnosima platformi i poslovnih subjekata obuhvaćaju rangiranje rezultata pretraživanja (članak 5.).

Komisija je objavila smjernice o transparentnosti rangiranja kojima se nastoji olakšati usklađenost pružatelja usluga internetskog posredovanja i pružatelja internetskih tražilica sa zahtjevima (104).

Sličan zahtjev u pogledu transparentnosti rangiranja u području odnosa između poslovnih subjekata i potrošača uveden je Direktivom (EU) 2019/2161, kojom je u Direktivu o nepoštenoj poslovnoj praksi dodana nova točka 4.a u članku 7. Njome se od trgovaca zahtijeva da potrošačima pruže informacije o najvažnijim parametrima kojima se određuje rang proizvoda prikazanih potrošaču kao rezultat upita te o relativnoj važnosti tih parametara. Međudjelovanje Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi i Uredbe o odnosima platformi i poslovnih subjekata u području transparentnosti rangiranja razmatra se u odjeljku 4.2.3.

1.3.   Odnos Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi i samoregulacije

Članak 2. točka (f) „pravila postupanja” znači sporazum odnosno niz pravila koja ne nameće zakon ili drugi propis države članice, a koja definiraju ponašanje trgovaca koji pristaju obvezati se pravilima u vezi s jednom ili više poslovnih praksi odnosno poslovnih sektora;

Članak 10. Pravila postupanja Ova Direktiva ne isključuje kontrolu od strane nositelja pravila postupanja, koju države članice mogu podupirati, nad nepoštenom poslovnom praksom i obraćanjem osoba odnosno organizacija iz članka 11. takvim tijelima ako su postupci pred takvim tijelima dodatni, uz sudske ili upravne postupke iz tog članka. Obraćanje takvim kontrolnim tijelima nikad se ne smatra ekvivalentnim odricanjem od sredstava sudskog odnosno upravnog rješavanja kako je predviđeno u članku 11.

U Direktivi o nepoštenoj poslovnoj praksi prepoznata je važnost mehanizama samoregulacije i pojašnjena uloga koju u provedbi mogu imati nositelji pravila i samoregulatorna tijela. Države članice mogu poticati nositelje pravila da, uz provedbu Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi, provjeravaju postoje li nepoštene poslovne prakse.

Kad su pravila samoregulacije stroga i kad ih nositelji pravila postupanja rigorozno primjenjuju i/ili ih neovisna samoregulatorna tijela energično provode, zaista se može smanjiti potreba za administrativnim ili pravosudnim provedbenim mjerama. Nadalje, ako su standardi visoki, a gospodarski ih subjekti u industriji u velikoj mjeri poštuju, takva bi pravila mogla biti korisna referentna točka za nacionalna tijela i sudove pri ocjeni nepoštenosti određene poslovne prakse.

Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi sadržava nekoliko odredaba kojima se trgovce sprečava da nepropisno iskorištavaju povjerenje koje potrošači imaju u pravila samoregulacije. To je opisano u odjeljku 2.8.4. o nepoštovanju pravila postupanja.

1.4.   Provedba i pravna zaštita

1.4.1.   Javna i privatna provedba

U skladu s člankom 11. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi države članice dužne su osigurati postojanje prikladnih i djelotvornih sredstava za borbu protiv nepoštenih poslovnih praksi kako bi se provela usklađenost s odredbama Direktive u interesu potrošača.

Takva sredstva uključuju pravne odredbe na temelju kojih osobe ili organizacije za koje se prema nacionalnom pravu smatra da imaju legitiman interes u borbi protiv nepoštenih poslovnih praksi, uključujući konkurente, mogu pokrenuti sudski postupak pred nacionalnim sudovima i/ili pred upravnim tijelom nadležnim za odlučivanje o pritužbama ili pokretanje odgovarajućeg sudskog postupka.

Države članice trebale bi osigurati koordinaciju različitih nadležnih javnih provedbenih tijela u dobroj vjeri. U državama članicama u kojima su različita tijela nadležna za provedbu Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi i sektorskog zakonodavstva ta bi tijela trebala blisko surađivati kako bi osigurala dosljednost nalaza iz svojih istraga istog trgovca i/ili poslovne prakse.

Kad je riječ o provedbi Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi putem sudskih postupaka pred nacionalnim sudovima, Sud je u predmetu Movic potvrdio da pojam „građanska i trgovačka stvar” iz članka 1. stavka 1. Uredbe Bruxelles I. (preinaka) „obuhvaća postupak između tijela jedne države članice i poslovnih subjekata iz druge države članice, u okviru kojeg ta tijela ističu glavni zahtjev da se utvrde povrede koje predstavljaju navodno protuzakonite nepoštene poslovne prakse i naloži njihov prestanak, te sporedne zahtjeve da se odrede mjere objavljivanja i da se izrekne periodična novčana kazna” (105).

U području privatne provedbe Direktivom (EU) 2020/1828 Europskog parlamenta i Vijeća (106) o predstavničkim tužbama za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u svim je državama članicama uvedena mogućnost provedbe Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi putem predstavničkih tužbi. Takve tužbe mogu podnijeti kvalificirani subjekti te tako zatražiti privremene mjere i mjere popravljanja štete u ime pogođenih potrošača.

Naposljetku, osobe koje prijave povrede Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi (i Direktive o pravima potrošača) obuhvaćene su režimom zaštite Direktive (EU) 2019/1937 Europskog parlamenta i Vijeća (107) (Direktiva o zviždačima) u skladu s člankom 2. stavkom 1. točkom (a) podtočkom ix. Osjećaju li se zviždači sigurno govoriti, broj njihovih prijava vjerojatno će se povećati, čime će se poboljšati provedba Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi.

1.4.2.   Sankcije

Članak 13. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi odnosi se na sankcije za povrede nacionalnih pravila kojima se prenosi Direktiva. Stavkom 1. zahtijeva se od država članica da utvrde pravila o sankcijama koje se primjenjuju na povrede nacionalnih odredaba donesenih na temelju Direktive. Državama članicama prepušta se da odluče o vrsti dostupnih sankcija i utvrde postupke za njihovo izricanje, pod uvjetom da su one učinkovite, proporcionalne i odvraćajuće.

Direktivom (EU) 2019/2161 izmijenjen je članak 13. i uključeni su dodatni zahtjevi. Prvo, propisuje se netaksativan indikativni popis kriterija za primjenu sankcija (stavak 2.). Drugo, utvrđuju se konkretnija pravila (stavci 3. i 4.) o novčanim kaznama za raširene povrede i raširene povrede s dimenzijom Unije koje podliježu opsežnim provjerama na razini EU-a u skladu s Uredbom (EU) 2017/2394 Europskog parlamenta i Vijeća (108) o suradnji u zaštiti potrošača.

U uvodnoj izjavi 15. Direktive (EU) 2019/2161 potiču se države članice da bi pri raspodjeli prihoda od novčanih kazni trebale „razmotriti jačanje zaštite općeg interesa potrošačâ kao i drugih zaštićenih javnih interesa”.

Člankom 13. stavkom 5. zahtijeva se od država članica da obavijeste Komisiju o nacionalnim pravilima o sankcijama i svim naknadnim izmjenama, odnosno posebnom obavijesti u kojoj se objašnjavaju točne predmetne nacionalne odredbe, a ne samo u okviru općeg obavješćivanja o provedbenim mjerama.

Kriteriji za primjenu sankcija

U članku 13. stavku 2. navodi se popis šest netaksativnih i indikativnih kriterija koje bi nadležna tijela i sudovi država članica trebali uzeti u obzir pri izricanju sankcija. Primjenjuju se „prema potrebi” na povrede u domaćim i prekograničnim situacijama:

Članak 13. 2. Države članice osiguravaju da se, prema potrebi, pri izricanju sankcija u obzir uzimaju sljedeći netaksativni i indikativni kriteriji: (a) narav, težina, opseg i trajanje povrede; (b) svaka radnja koju je trgovac poduzeo kako bi ublažio ili popravio štetu koju su potrošači pretrpjeli; (c) sve prethodne povrede koje je trgovac počinio; (d) financijska dobit koju je trgovac ostvario ili gubici koje je izbjegao zbog povrede, ako su relevantni podaci dostupni; (e) sankcije izrečene trgovcu za istu povredu u drugim državama članicama u prekograničnim slučajevima, ako su informacije o takvim sankcijama dostupne putem mehanizma uspostavljenog Uredbom (EU) 2017/2394 Europskog parlamenta i Vijeća; (f) sve ostale otegotne ili olakotne okolnosti koje su primjenjive na slučaj.

U uvodnoj izjavi 7. Direktive (EU) 2019/2161 objašnjavaju se neki kriteriji. U uvodnoj izjavi 8. pojašnjava se da oni „možda neće biti relevantni pri odlučivanju o sankcijama za svaku povredu, posebice ne za lakše povrede”. Osim toga, „[d]ržave članice trebale bi uzeti u obzir i druga opća pravna načela koja su primjenjiva na izricanje sankcija, poput načela non bis in idem”.

Namjera povrede relevantna je za primjenu kriterija iz točaka (a) i (f). No namjera nije nužan uvjet za izricanje sankcija u slučaju povrede.

Kriterij utvrđen u točki (c) obuhvaća jednake ili različite prethodne povrede Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi koje je počinio relevantni trgovac.

Kriterij utvrđen u točki (e) odnosi se na slučajeve u kojima je jednaka povreda počinjena u nekoliko država članica. Primjenjuje se samo ako su informacije o sankcijama koje su u drugim državama članicama izrečene za jednaku povredu dostupne putem mehanizma suradnje uspostavljenog u skladu s Uredbom o suradnji u zaštiti potrošača.

Ovisno o okolnostima slučaja, sankcije izrečene istom trgovcu u drugim državama članicama za istu povredu mogle bi ukazivati na veći opseg i težinu u skladu s točkom (a) i/ili bi se povreda mogla kvalificirati kao „prethodna povreda” u skladu s točkom (c). Stoga bi sankcije izrečene za jednaku povredu u drugim državama članicama mogle biti otegotna okolnost. Izricanje sankcija u drugim državama članicama za jednaku povredu moglo bi se razmatrati i zajedno s drugim „otegotnim” okolnostima obuhvaćenima drugim kriterijima iz točke (f), koja se općenito odnosi na „sve ostale” otegotne ili olakotne okolnosti. Međutim, sankcija koju je druga država članica izrekla istom trgovcu za jednaku povredu može biti relevantna i za primjenu načela non bis in idem u skladu s nacionalnim pravom i člankom 10. stavkom 2. Uredbe o suradnji u zaštiti potrošača (109).

Sankcije u kontekstu opsežnih provjera na razini EU-a u okviru suradnje u zaštiti potrošača

Člankom 13. stavcima 3. i 4. propisuju se dodatna, detaljnija pravila (u usporedbi s općim pravilom iz stavka 1.) o sankcijama koje u skladu s nacionalnim pravom moraju biti dostupne za povrede koje podliježu koordiniranim djelovanjima na temelju Uredbe o suradnji u zaštiti potrošača.

Člankom 21. Uredbe o suradnji u zaštiti potrošača od nadležnih tijela država članica na koje se odnose opsežne provjere zahtijeva se da na djelotvoran, učinkovit i koordiniran način poduzmu mjere izvršavanja, uključujući izricanje sankcija, protiv trgovca odgovornog za raširenu povredu ili raširenu povredu s dimenzijom Unije. „Raširene povrede” i „raširene povrede s dimenzijom Unije” prekogranične su povrede definirane u članku 3. stavcima 3. i 4. Uredbe o suradnji u zaštiti potrošača (110).

Za tu kategoriju povreda člankom 13. stavkom 3. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi zahtijeva se od država članica da predvide mogućnost izricanja novčanih kazni, pri čemu najveći iznos novčane kazne mora biti najmanje 4 % godišnjeg prometa trgovca. U skladu s tim države članice mogu odrediti i prag najveće novčane kazne viši od 4 % godišnjeg prometa trgovca. Mogu odlučiti i da se novčana kazna primjenjuje na temelju većeg referentnog prometa, kao što je promet trgovca na globalnoj razini. Isto tako, mogu proširiti sankcije dostupne u okviru opsežnih provjera na temelju Uredbe o suradnji u zaštiti potrošača na druge vrste povreda, kao što su povrede na nacionalnoj razini.

Ako informacije o godišnjem prometu trgovca nisu dostupne, na primjer u slučaju nedavno osnovanih trgovačkih društava, člankom 13. stavkom 4. od država članica zahtijeva se da predvide mogućnost izricanja novčane kazne u najvećem iznosu od najmanje 2 milijuna EUR. Države članice i u tom slučaju mogu odrediti prag najveće novčane kazne viši od 2 milijuna EUR.

Tim usklađivanjem nacionalnih pravila o novčanim kaznama nastoji se osigurati da su mjere izvršavanja moguće i usklađene u svim državama članicama koje sudjeluju u opsežnim provjerama na razini EU-a u okviru suradnje u zaštiti potrošača.

Izricanje novčanih kazni u skladu s člankom 13. stavcima 3. i 4. podliježe zajedničkim kriterijima navedenima u članku 13. stavku 2., uključujući posebno „narav, težin[u], opseg i trajanje povrede”. Stvarna novčana kazna koju u određenom slučaju izrekne nadležno tijelo ili sud može biti niža od prethodno opisanih najvećih iznosa, ovisno o naravi, težini i drugim relevantnim obilježjima povrede.

Ovisno o obvezama koordinacije na temelju Uredbe o suradnji u zaštiti potrošača nadležno tijelo ili sud može odlučiti uvesti periodične novčane kazne (npr. dnevne novčane kazne) dok trgovac ne prestane s povredom. Osim toga, mogao bi donijeti uvjetnu odluku o izricanju novčane kazne ako trgovac unatoč sudskom nalogu u tu svrhu ne zaustavi povredu u propisanom roku.

Relevantni promet koji se uzima u obzir pri izračunu novčane kazne promet je ostvaren u državi članici koja izriče novčanu kaznu. No člankom 13. stavkom 3. omogućuje se i utvrđivanje novčane kazne na temelju prometa trgovca ostvarenog u svim državama članicama obuhvaćenima opsežnim provjerama ako, kao rezultat koordinacije u okviru suradnje u zaštiti potrošača, jedna država članica izriče novčanu kaznu u ime država članica sudionica.

U uvodnoj izjavi 10. Direktive (EU) 2019/2161 pojašnjava se da „[u] određenim slučajevima trgovac može biti i skupina poduzeća”. Stoga, ako je trgovac odgovoran za povredu skupina poduzeća, pri izračunu novčane kazne uzet će se u obzir kombinirani promet skupine u relevantnim državama članicama.

U Direktivi nije definirana referentna godina za potrebe definicije godišnjeg prometa. Stoga pri utvrđivanju novčane kazne nacionalna tijela mogu upotrijebiti, na primjer, najnovije dostupne podatke o godišnjem prometu u trenutku donošenja odluke o sankciji (odnosno u prethodnoj poslovnoj godini).

U skladu s člankom 13. stavkom 3. države članice mogu zbog nacionalnih ustavnopravnih razloga ograničiti izricanje novčanih kazni na: „(a) povrede članaka 6., 7., 8. i 9. te Priloga I. ovoj Direktivi; i (b) trgovčevu trajnu primjenu poslovne prakse za koju su nadležno nacionalno tijelo ili sud utvrdili da je nepoštena, ako ta poslovna praksa nije povreda iz točke (a)”. Stoga je cilj tog ograničenja obuhvatiti izvanredne okolnosti i državi članici omogućiti da ne primjenjuje odredbe o novčanim kaznama na jednokratne povrede koje podliježu opsežnim provjerama na razini EU-a u okviru suradnje u zaštiti potrošača čija je jedina pravna osnova članak 5. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi o profesionalnoj pažnji.

1.4.3.   Pravna zaštita potrošača

Direktivom (EU) 2019/2161 u Direktivu o nepoštenoj poslovnoj praksi dodan je novi članak 11.a, kojim se od država članica zahtijeva da potrošačima koji su pretrpjeli štetu zbog povreda Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi osiguraju pristup proporcionalnim i djelotvornim pravnim sredstvima, posebno naknadi štete i, kad je to relevantno, sniženju cijene i raskidu ugovora, podložno uvjetima utvrđenima na nacionalnoj razini. Stoga pravna zaštita potrošača u Direktivi o nepoštenoj poslovnoj praksi uključuje ugovorna i izvanugovorna pravna sredstva.

Uvjete za primjenu pravnih sredstava utvrđuju države članice i oni bi mogli uključivati čimbenike kao što su težina i priroda nepoštene poslovne prakse, pretrpljena šteta i druge relevantne okolnosti gdje je primjenjivo. Države članice utvrđuju i detaljne učinke pravnih sredstava, među ostalim je li posljedica prestanka ugovora ništavost ugovora od njegova sklapanja (uz obvezu obiju stranaka da se vrate u stanje prije sklapanja ugovora) ili samo uklanjanje njegovih budućih učinaka, pod uvjetom da se poštuju načela primjerenosti i djelotvornosti te da se očuva koristan učinak Direktive.

Tim se pravnim sredstvima ne dovode u pitanje pravna sredstva dostupna u drugim pravnim instrumentima EU-a, među ostalim u Direktivi (EU) 2019/770 Europskog parlamenta i Vijeća (111) o digitalnom sadržaju i Direktivi (EU) 2019/771 Europskog parlamenta i Vijeća (112) o prodaji robe. Ta pravna sredstva mogla bi se upotrijebiti i kolektivno u okviru predstavničkih tužbi u skladu s Direktivom (EU) 2020/1828.

1.4.4.   Primjena Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi na trgovce s poslovnim nastanom u trećim zemljama

Primjenjivost Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi na trgovce izvan EU-a uređena je Uredbom (EZ) br. 864/2007 Europskog parlamenta i Vijeća (113) o pravu koje se primjenjuje na izvanugovorne obveze („Rim II”). Ta se uredba, „u slučajevima koji uključuju sukob zakona, primjenjuje na izvanugovorne obveze u građanskim i trgovačkim stvarima”. Uredba Rim II primjenjuje se u građanskim ili trgovačkim sporovima.

Članak 6. stavak 1. Uredbe Rim II Pravo koje se primjenjuje na izvanugovornu obvezu nastalu zbog nelojalne konkurencije je pravo one države u kojoj je došlo do štetnog djelovanja na odnose između konkurenata ili skupne interese potrošača ili postoji vjerojatnost štetnog djelovanja.

Članak 6. stavak 4. Uredbe Rim II Od prava koje se primjenjuje prema ovom članku nije moguće odstupiti sporazumno u skladu s člankom 14.

Kad su ispunjeni uvjeti iz članka 6. stavka 1. Uredbe Rim II, npr. ako je zavaravajuće oglašavanje usmjereno na potrošače u EU-u i time šteti kolektivnim interesima potrošača u EU-u, primjenjivat će se Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi. U skladu s člankom 6. stavkom 4. Uredbe Rim II od mjerodavnog prava ne može se odstupiti sporazumom o izboru prava.

2.   GLAVNI POJMOVI IZ DIREKTIVE O NEPOŠTENOJ POSLOVNOJ PRAKSI

2.1.   Funkcioniranje Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi – dijagram Direktive

U ovom je dijagramu prikazana veza između „crne liste” poslovnih praksi iz Priloga i općih odredaba Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi, odnosno članaka od 6. do 9. i članka 5. Kako bi se smatrala nepoštenom, a time i zabranjenom na temelju Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi, dovoljno je da poslovna praksa ispunjava samo jedan od ovih uvjeta.

Ispunjava li poslovna praksa sljedeće uvjete:

2.2.   Pojam trgovca

Članak 2. točka (b) „trgovac” znači svaka fizička ili pravna osoba koja, u poslovnoj praksi na koju se odnosi ova Direktiva, djeluje u svrhe vezane uz njezinu trgovačku odnosno poslovnu djelatnost, obrt ili slobodno zanimanje, kao i svaka osoba koja djeluje u ime ili za račun trgovca.

Tom su definicijom obuhvaćeni ne samo trgovci koji djeluju za svoj račun već i osobe, uključujući potrošače, koje djeluju „u ime” ili „za račun” drugog trgovca.

Na primjer: — nacionalni je sud smatrao da se poduzeće koje je stavljalo oglase u medije u ime i u interesu drugog poduzeća, koje je bilo pružatelj usluga, smatralo trgovcem u smislu nacionalnih odredaba kojima se prenosi Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi (114); — nacionalna tijela za zaštitu potrošača koja djeluju unutar europske mreže za suradnju u zaštiti potrošača poduzela su zajedničku provedbenu mjeru u pogledu internetskih igara u kojima se nudi kupnja unutar aplikacije. Pojasnila su da je za sadržaj aplikacije prvenstveno odgovorno poduzeće za razvoj aplikacija, ali bi se i trgovine aplikacijama mogle smatrati odgovornima za sprečavanje izravnog navođenja djece u okviru igara na njihovim platformama (115).

Stoga se na temelju članka 2. točke (b) u vezi s relevantnim nacionalnim zakonodavstvom o odgovornosti i sankcijama trgovac može smatrati zajednički odgovornim s drugim trgovcem za povrede Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi koje je potonji počinio u njegovo ime.

Osim toga, Sud je pojasnio da bi se, u situaciji u kojoj poslovnu praksu gospodarskog subjekta primjenjuje neki drugi poslovni subjekt koji djeluje u ime ili za račun tog gospodarskog subjekta, Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi u određenim slučajevima mogla primijeniti protiv tog gospodarskog subjekta i protiv poslovnog subjekta ako ispunjavaju zahtjeve definicije „trgovca” (116). To znači da se Direktiva može upotrijebiti i za ocjenu poslovnih praksi trgovaca ako su one izravno povezane s potrošačevim poslom s drugim trgovcem u čije ime ili za čiji račun takav trgovac djeluje.

Moguće su situacije u kojima bi pojedinci koji se čine kao potrošači koji prodaju proizvode drugim potrošačima zapravo mogli biti trgovci ili djelovati u ime trgovaca („skrivena prodaja potrošaču”).

U svakom bi pojedinom slučaju trebalo ocijeniti smatra li se prodavač „trgovcem” ili potrošačem. U predmetu Kamenova osoba je na internetskoj stranici objavila ukupno osam oglasa za prodaju različitih novih i rabljenih proizvoda (117). Sud je istaknuo da sama činjenica da prodaja ima za cilj ostvarivanje dobiti ili da fizička osoba istodobno na internetskoj platformi objavljuje više oglasa u kojima se nudi nova i rabljena roba na prodaju ne može sama po sebi biti dovoljna da bi se ta osoba kvalificirala kao „trgovac”. Nacionalni sud pri utvrđivanju statusa mora uzeti u obzir različite netaksativne i neisključive kriterije.

Kriteriji uključuju sljedeće:

—	je li prodavatelj imao namjeru ostvariti dobit, uključujući činjenicu da je možda primio naknadu ili drugu vrstu kompenzacije za djelovanje u ime određenog trgovca;

—	broj, iznos i učestalost poslova;

—	prodajni promet prodavatelja; kupuje li prodavatelj proizvode kako bi ih preprodao;

—	je li prodavatelj obveznik PDV-a;

—	je li prodaja provedena organizirano;

—	je li prodavatelj imao pravni status koji mu omogućuje obavljanje komercijalnih djelatnosti;

—	jesu li proizvodi koji su se prodavali bili iste vrste ili iste vrijednosti, osobito ako se ponuda odnosila na ograničen broj proizvoda;

—	je li prodavatelj raspolagao tehničkim informacijama i stručnim znanjem o proizvodima koje potrošač nije nužno imao te se prodavatelj time stavio u povoljniji položaj u odnosu na potrošača;

—	je li prodavatelj kupio tu robu kako bi je preprodao te time tu djelatnost učinio redovitom, učestalom i/ili istodobnom u odnosu na svoju uobičajenu komercijalnu ili poslovnu djelatnost (118).

Na primjer, definicija trgovca mogla bi se odnositi na osobe čija je glavna djelatnost vrlo učestala internetska prodaja proizvoda i kupnja proizvoda radi njihove preprodaje po većoj cijeni.

Osobe koje se komercijalno bave davanjem preporuka na internetu, kao što je marketing utjecajnih osoba (za više informacija vidjeti odjeljak 4.2.6.), mogle bi se smatrati trgovcima ako se učestalo bave takvom praksom, bez obzira na veličinu publike. Alternativno, u slučaju da se osobe ne smatraju trgovcima, ipak bi se moglo smatrati da djeluju „u ime” trgovca čiji se proizvodi promiču tom praksom i stoga su obuhvaćeni područjem primjene Direktive. Obveze jasne komercijalne komunikacije, posebno u skladu s člankom 7. stavkom 2. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi, primjenjuju se na trgovce bez obzira na to jesu li dobavljači proizvoda ili nisu.

Organizacije s dobrotvornim ili etičkim ciljevima mogu se smatrati trgovcima na temelju Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi ako se bave poslovnim aktivnostima (npr. prodajom proizvoda koji zadovoljavaju određene etičke standarde) u odnosu na potrošače. Ako nastupaju kao trgovci, trebale bi poštovati Direktivu o nepoštenoj poslovnoj praksi kad je riječ o njihovim poslovnim aktivnostima. Na primjer, informacije o podrijetlu proizvoda ili njegovim etičkim obilježjima ne bi smjele biti zavaravajuće.

Činjenica da je organizacija ustrojena kao „neprofitna” nije bitna za procjenu smatra li se trgovcem.

Isto vrijedi za javna tijela, koja se ovisno o okolnostima isto tako mogu smatrati trgovcem pri obavljanju poslovnih aktivnosti.

Na primjer: općina koja na tržište stavlja karte po sniženim cijenama za izložbu koju organizira mogla bi biti obuhvaćena definicijom trgovca iz Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi.

U predmetu BKK Mobil Oil Sud je potvrdio da se javnopravno tijelo koje obavlja djelatnost od općeg interesa, kao što je upravljanje fondom javnog zdravstvenog osiguranja, može smatrati „trgovcem” s obzirom na to:

Sud je zaključio i da:

Osobito se točkom 22. Priloga I. Direktivi o nepoštenoj poslovnoj praksi („crna lista”) zabranjuje lažna tvrdnja odnosno stvaranje dojma da trgovac ne djeluje u okviru svoje poslovne djelatnosti, odnosno djelatnosti slobodnog zanimanja ili lažno predstavljanje trgovca kao potrošača.

To uključuje situaciju u kojoj trgovac na početku djeluje kao trgovac, a zatim se pretvara da je potrošač, na primjer kad se prodavatelj predstavlja kao profesionalni trgovac automobilima za potrebe posla, ali poslije potpisuje ugovor kao fizička osoba.

2.3.   Pojam poslovne prakse

Članak 2. točka (d) „poslovna praksa poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču” znači svaka radnja, izostavljanje, tijek postupanja ili zastupanja, tržišno komuniciranje uključujući oglašavanje i stavljanje proizvoda na tržište koje izvrši trgovac, a u izravnoj je vezi s promocijom, prodajom ili dobavljanjem proizvoda potrošačima;

Sud je smatrao da se jedini kriterij u članku 2. točki (d) Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi odnosi na to da praksa trgovca mora biti u izravnoj vezi s promocijom, prodajom ili dobavljanjem proizvoda potrošačima (121).

Poslovna praksa može biti „u izravnoj vezi” s promocijom proizvoda, na primjer, dostavljanjem „informacij[a] o dostupnosti proizvoda po povoljnoj cijeni u određenom vremenskom razdoblju” (122). Na temelju trenutačno dostupne sudske prakse teško je utvrditi kad točno poslovna praksa više nije „u izravnoj vezi” s promocijom proizvoda. No na primjer, ako trgovac proda kartu grada koja ne sadržava promidžbene poruke, a potrošač potom upotrijebi tu kartu kako bi pronašao put do određene trgovine, bilo bi nerazumno smatrati prodaju te karte poslovnom praksom „u izravnoj vezi” s promocijom proizvoda u predmetnoj trgovini.

Sud je naveo da su Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi obuhvaćene aktivnosti trgovca slijedom posla čiji je predmet bilo koja roba ili usluga, nastavno na sklapanje ugovora ili tijekom njegova izvršenja (123).

Sud je na temelju toga zaključio da:

Sud je u predmetu Kirschstein pružio smjernice o ograničenjima područja primjene Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi u odnosu na pojam poslovne prakse. Smatrao je da postoji razlika između „poslovne prakse” trgovca koja je usko povezana s promocijom i prodajom ili dobavljanjem proizvoda potrošačima pa je stoga obuhvaćena Direktivom i pravila na koja ta praksa upućuje i koja se odnose na sam „proizvod” (npr. ovlaštenje pružatelja usluga koji mogu izdavati sveučilišne diplome) te stoga nisu obuhvaćena područjem primjene Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi.

Kad je riječ o području oglašavanja u tiskanim medijima, iako je Sud priznao osobito široku definiciju „poslovne prakse” i da se Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi može primijeniti u situaciji u kojoj poslovnu praksu gospodarskog subjekta upotrebljava drugi poslovni subjekt, u predmetu RLvS presudio je da se protiv tiskovnih nakladnika ne može pozvati na Direktivu o nepoštenoj poslovnoj praksi, a posebno točku 11. Priloga I. koja se odnosi na promidžbene članke (126). Sud je uputio na nepostojanje sekundarnog zakonodavstva Unije o pisanom tisku i objasnio da svrha te odredbe kao takve nije nametnuti tiskovnim nakladnicima obvezu sprečavanja mogućih nepoštenih poslovnih praksi oglašivača (127).

Trgovci moraju biti oprezni i pri iznošenju tvrdnji o etičkim aspektima ili o društveno odgovornom poslovanju, koje mogu obuhvaćati različite aspekte metoda poslovanja trgovaca, na primjer u pogledu radnih uvjeta, dobrobiti životinja, priloga u dobrotvorne svrhe itd. Društveno dogovorno poslovanje odnosi se na poduzeća koja preuzimaju odgovornost za svoj utjecaj na društvo uspostavom postupka za integraciju socijalnih, ekoloških i etičkih pitanja te pitanja potrošača u svoje poslovanje i osnovnu strategiju.

Tvrdnje o takvim aspektima postale su marketinški alat koji se upotrebljava kao odgovor na sve veću zabrinutost potrošača u pogledu toga poštuju li trgovci etičke i društvene standarde. Takve tvrdnje mogu utjecati na potrošačevu odluku o poslu koji mora odabrati između dvaju konkurentnih proizvoda slične kvalitete i cijene. Zbog toga se može smatrati da su „u izravnoj vezi s promocijom, prodajom ili dobavljanjem proizvoda” te su stoga poslovna praksa u smislu Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi. S obzirom na velike sličnosti između tvrdnji o etičkim aspektima/društveno odgovornom poslovanju i tvrdnji o prihvatljivosti za okoliš, ključna načela koja se primjenjuju na tvrdnje o prihvatljivosti za okoliš mogu se primijeniti i na tvrdnje o etičkim aspektima te društveno odgovornom poslovanju (vidjeti odjeljak 4.1.).

2.3.1.   Poslijeprodajne prakse, uključujući djelatnosti naplate potraživanja

U skladu s člankom 3. stavkom 1. poslovne prakse javljaju se u okviru faza stavljanja proizvoda na tržište i dobavljanja, ali i nakon obavljenog posla (poslijeprodajna faza), što može biti obuhvaćeno područjem primjene Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi.

U uvodnoj izjavi 13. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi upućuje se i na „nepoštenu poslovnu praksu koja se javlja izvan bilo kojeg ugovornog odnosa trgovca i potrošača, kao i na onu koja slijedi sklapanje ugovora i javlja se tijekom njegovog izvršenja”.

Djelatnosti naplate potraživanja trebale bi se smatrati poslijeprodajnim poslovnim praksama jer je naplata potraživanja izravno povezana s prodajom ili dobavljanjem proizvoda potrošačima. Ne postoje objektivni razlozi za razlikovanje te ocjene s obzirom na to eksternalizira li trgovac tu djelatnost specijaliziranim agencijama ili ne.

Na to se ukazuje i u točki 25. Priloga I., u skladu s kojom se „[o]sobno posjećivanje potrošača u njegovu domu, ne uzimajući u obzir zamolbu potrošača da se napusti njegov dom ili da se više ne posjećuje, osim u slučaju i u mjeri u kojoj je to opravdano radi nacionalnim propisima predviđenog ispunjenja ugovorne obveze” smatra nepoštenom praksom u svim okolnostima.

Sud je u predmetu Gelvora potvrdio da je pravni odnos između društva za naplatu potraživanja i dužnika koji nije izvršio obveze iz ugovora o potrošačkom kreditu i čiji je dug prenesen toj agenciji doista obuhvaćen materijalnim područjem primjene Direktive (128).

Na primjer: — nacionalni je sud smatrao da je obavješćivanje potrošača koji ne izvršava svoje financijske obveze o tome da će ta činjenica biti objavljena u lokalnim medijima uz njegovo ime agresivna poslovna praksa (129); — tijelo za zaštitu potrošača poduzelo je mjere protiv agencije za naplatu potraživanja koja je upotrebljavala logotip, ime i dokumente slične onima koje upotrebljavaju službene agencije. Trgovac je potrošačima dao zavaravajući dojam da provodi službene sudske naloge kako bi ih prisilio da plate dugove iako zapravo te ovlasti imaju isključivo javna tijela (130); — tijelo za zaštitu potrošača smatralo je naplatu potraživanja poslijeprodajnom poslovnom praksom koja je obuhvaćena područjem primjene Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi te je novčano kaznilo agenciju za naplatu potraživanja zbog zavaravanja potrošača dužnika u pogledu opsega i ozbiljnosti štetnih posljedica s kojima će se suočiti ako ne podmire svoj dug bez odlaganja. Agencija za naplatu potraživanja isto tako nije pravilno obavijestila potrošače o točnoj ugovornoj osnovi potraživanja i podvrgnula ih je nepotrebnom psihološkom pritisku (131).

2.3.2.   Trgovci koji kupuju proizvode od potrošača

Određeni bi trgovci mogli u okviru svojih profesionalnih djelatnosti kupovati proizvode od potrošača. To su, na primjer, trgovci rabljenim vozilima, trgovci antikvitetima i trgovci rabljenom robom na malo.

U skladu s definicijom iz Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi, poslovne su prakse samo one koje su „u izravnoj […] vezi s promocijom, prodajom ili dobavljanjem proizvoda potrošačima”. Obrnuta situacija, u kojoj trgovci otkupljuju proizvode od potrošača, nije obuhvaćena područjem primjene Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi. No postoje slučajevi u kojima je moguće utvrditi povezanost između prodaje potrošačeva proizvoda trgovcu i promocije, prodaje ili dobavljanja (različitog) proizvoda potrošaču.

Na primjer, u trgovini motornim vozilima česti su ugovori o zamjeni prema načelu „staro za novo”. Trgovac otkupljuje rabljeno vozilo od potrošača koji zatim kupuje vozilo od trgovca. U takvim bi se slučajevima otkup koji vrši trgovac mogao smatrati dijelom naknade koju plaća potrošač za dio posla između poslovnog subjekta i potrošača. Ugovori o zamjeni prema načelu „staro za novo” očito spadaju u područje primjene Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi.

Otkup i daljnja prodaja zlata mogli bi u određenim okolnostima biti obuhvaćeni Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi. Na primjer, moglo bi se smatrati da trgovac koji potrošačima nudi stručnu procjenu njihova zlata prije otkupa pruža uslugu potrošačima. U takvim se slučajevima primjenjuje Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi te zbog toga trgovac ne bi smio davati zavaravajuće informacije o stvarnoj vrijednosti zlata ili cijeni ponuđene usluge (npr. ispuštati „upravne naknade”).

Na primjer: trgovac koji je stručnjak za kinesku keramiku obavješćuje potrošača da je vaza dinastije Ming lažna. Ako to nije slučaj, izjava bi se mogla smatrati zavaravajućom radnjom.

2.4.   Test odluke o poslu

Članak 2. točka (k) „odluka o poslu” znači svaka odluka koju donosi potrošač, bilo da se ona tiče načina i uvjeta kupnje, plaćanja u cijelosti ili djelomično, zadržavanja proizvoda ili raspolaganja proizvodom, odnosno izvršenja prava iz ugovora u vezi s proizvodom bez obzira na to je li se potrošač odlučio djelovati ili suzdržati se od djelovanja.

Općim odredbama Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi (članci od 5. do 9.) obuhvaćene su nepoštene, zavaravajuće i agresivne poslovne prakse kojima se može narušiti gospodarsko ponašanje potrošača, što potrošača navodi ili bi ga moglo navesti na donošenje odluke o poslu koju inače ne bi donio.

Jezičnom formulacijom upotrijebljenom u članku 2. točki (k) upućuje se na to da bi definiciju trebalo široko tumačiti te da bi pojam odluke o poslu trebao obuhvaćati široki raspon odluka koje donosi potrošač u pogledu proizvoda.

Sud je smatrao da „odluka o poslu” uključuje ne samo odluku o kupnji proizvoda već i odluke koje su neposredno povezane s time, a posebno odluku o ulasku u trgovinu.

U tom smislu pojam odluke o poslu uključuje i odluke prije kupnje i poslije kupnje.

Postoji širok raspon odluka o poslu koje potrošač može donijeti u pogledu proizvoda ili usluge osim odluke o kupnji.

Te odluke o poslu mogu dovesti do aktivnosti koje nemaju nikakve pravne posljedice u okviru nacionalnog ugovornog prava te ih je moguće donijeti bilo kad od trenutka kad je potrošač prvi put bio izložen promidžbi do kraja životnog vijeka proizvoda ili konačne upotrebe usluge.

Brojne odluke prije kupnje mogle bi se smatrati odlukama o poslu.

Na primjer: — odluka o odlasku u prodajno mjesto ili trgovinu zbog trgovačke ponude; — odluka o pristanku na prodajnu prezentaciju trgovca; — odluka o pregledavanju internetske stranice zbog trgovačke ponude.

Brojne odluke poslije kupnje donesene nakon kupnje proizvoda ili pretplate na uslugu mogu se smatrati odlukama o poslu.

Na primjer: — odluka o odustajanju od ugovora o uslugama ili njegovu prekidu; — odluka o prelasku drugom pružatelju usluga.

Osim toga, nepoštena poslovna praksa usmjerena na jednog potrošača mogla bi navesti drugog potrošača da donese odluku o poslu koju inače ne bi donio.

Na primjer: poslovne prakse trgovca koji nudi internetske ocjene korisnika u okviru kojih trgovac pregledava negativne ocjene mogle bi biti zavaravajuća radnja ili izostavljanje premda se relevantna odluka o poslu odnosi na potrošača različitog od onog prisiljenog na uklanjanje negativne ocjene ili spriječenog u njezinoj objavi. U toj situaciji trgovčevo stvaranje lažnog ili zavaravajućeg sveukupnog dojma o prirodi stranice s ocjenama ili načina na koji ona funkcionira moglo bi dovesti do toga da prosječni potrošač koji čita internetske ocjene donese odluku o stupanju u kontakt s uvrštenim trgovcem (te potom o sklapanju ugovora s njim) koju inače ne bi donio da je znao da su negativne ocjene zatajene.

Općim odredbama Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi (članci od 5. do 9.) obuhvaćene su nepoštene, zavaravajuće i agresivne poslovne prakse kojima se može narušiti gospodarsko ponašanje potrošača. U tim su odredbama upotrijebljene ponešto drugačije jezične formulacije pri izražavanju zahtjeva.

U skladu s člankom 5. stavkom 2. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi poslovna je praksa nepoštena ako je u suprotnosti sa zahtjevima u pogledu profesionalne pažnje i ako „bitno narušava ili je vjerojatno da će bitno narušiti” gospodarsko ponašanje prosječnog potrošača. No člancima 6., 7. i 8. zabranjuje se zavaravajuća ili agresivna poslovna praksa ako navodi ili je vjerojatno da će prosječnog potrošača navesti „da donese odluku o poslu koju inače ne bi donio”.

Zahtjev da se poslovnom praksom mora moći narušiti gospodarsko ponašanje potrošača kako bi se smatrala nepoštenom drugačije je formuliran u članku 5. stavku 2. nego u člancima 6., 7. i 8. U početku bi ta navodna proturječnost mogla predstavljati problem pri tumačenju. No članak 5. stavak 2. trebao bi se tumačiti u vezi s člankom 2. točkom (e), koja glasi:

Članak 2. točka (e) „bitno narušavanje gospodarskog ponašanja potrošača” znači korištenje poslovne prakse s ciljem bitnog narušavanja potrošačeve sposobnosti da donese informiranu odluku, što potrošača navodi na donošenje odluke o poslu koju inače ne bi donio.

Stoga na temelju članka 5. stavka 2. ono što određuje narušava li bitno poslovna praksa gospodarsko ponašanje prosječnog potrošača ili je vjerojatno da će ga bitno narušiti jest navodi li poslovna praksa ili je vjerojatno da će navesti potrošača „da donese odluku o poslu koju inače ne bi donio”.

To je ocjena jednaka onoj koju je potrebno dati u skladu s člancima 6., 7. i 8. Iz toga proizlazi da je jezična formulacija članka 5. stavka 2. različita od jezične formulacije potonjih članaka, dok je zahtjev u pogledu bitnog narušavanja ponašanja potrošača istovjetan.

Širokim pojmom odluke o poslu koji je utvrdio Sud (133) omogućena je primjena Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi na niz slučajeva u kojima nepošteno ponašanje trgovca nije ograničeno na to da potrošača navede na sklapanje ugovora o prodaji ili uslugama.

Poslovna se praksa može smatrati nepoštenom ne samo ako je vjerojatno da će prosječnog potrošača navesti da kupi ili ne kupi određeni proizvod nego i ako je vjerojatno da će ga na primjer navesti na:

—	ulazak u trgovinu;

—	provođenje više vremena na internetu u okviru postupka rezervacije;

—	donošenje odluke o neprelasku drugom pružatelju usluga ili na drugi proizvod;

—	otvaranje poveznice ili oglasa na internetu;

—	daljnje korištenje usluge pregledavanjem ili pomicanjem prozora prema dolje.

U skladu s Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi nije potrebno dokazati je li gospodarsko ponašanje potrošača (odnosno njegova odluka o poslu) zapravo narušeno. Njome se omogućuje procjena vjerojatnosti da će poslovna praksa imati (odnosno moći imati) takav učinak na prosječnog potrošača. Nacionalna provedbena tijela stoga bi trebala ispitati činjenice i okolnosti pojedinog slučaja (odnosno in concreto), ali i procijeniti „vjerojatnost” učinka te prakse na odluku o poslu prosječnog potrošača (odnosno in abstracto).

Na primjer: u promidžbenom se oglasu tvrdilo da je novi model automobila „najsigurniji automobil na svijetu”. Pri odluci o tome je li ta tvrdnja utjecala na bilo kojeg potrošača u pogledu donošenja utemeljene odluke o poslu, nacionalni je sud utvrdio da je bila dovoljna vjerojatnost da promidžba zainteresira prosječnog potrošača i potakne ga na daljnje djelovanje (npr. posjet trgovini ili internetskoj stranici radi dobivanja dodatnih informacija o proizvodu) da bi se ta odluka smatrala odlukom o poslu (134).

2.5.   Prosječni potrošač

Uvodna izjava 18. Primjereno je od nepoštene poslovne prakse zaštititi sve potrošače. Međutim, Sud EZ-a utvrdio je, u presudama u slučajevima vezanima uz oglašavanje otkako je na snazi Direktiva 84/450/EEZ, da je nužno ispitati učinak na zamišljenog tipičnog potrošača. U skladu s načelom proporcionalnosti, a kako bi omogućila učinkovitu primjenu zaštite koju predviđa, ova Direktiva kao mjerilo postavlja prosječnog potrošača koji je u razumnoj mjeri obaviješten, pažljiv i oprezan, uzimajući u obzir socijalne, kulturne i jezične čimbenike, kao što to tumači Sud , no ona također sadrži odredbe čiji je cilj spriječiti iskorištavanje potrošača kojega njegova obilježja čine posebno ranjivim u odnosu na nepoštenu poslovnu praksu. Ako je poslovna praksa posebno usmjerena na određenu skupinu potrošača kao što su djeca, poželjno je da se učinak poslovne prakse ocjenjuje sa stajališta prosječnog člana skupine […] Test prosječnog kupca nije statistički test . Nacionalni sudovi i druga tijela morat će izvršavati pravo vlastitog prosuđivanja uzimajući u obzir praksu Suda EZ-a kako bi utvrdili tipičnu reakciju prosječnog potrošača u danom slučaju .

Kako je navedeno u uvodnoj izjavi 18. i detaljno objašnjeno u člancima od 5. do 9., mjerilo za procjenu učinka poslovne prakse navedeno u Direktivi o nepoštenoj poslovnoj praksi pojam je „prosječnog potrošača”, kako ga je ranije utvrdio Sud:

Taj je pojam zaista utvrdio Sud prije nego što je on naveden u Direktivi o nepoštenoj poslovnoj praksi. Potom je kodificiran Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi kako bi se uspostavili zajednički kriteriji za nacionalna tijela i sudove radi povećanja pravne sigurnosti i smanjenja mogućnosti različitih ocjena.

U sudskoj je praksi Suda prosječni potrošač u razumnoj mjeri kritičan, svjestan i oprezan u svojem tržišnom djelovanju.

Na primjer: „Potrošač koji je u razumnoj mjeri oprezan” neće vjerovati da veličina promidžbene oznake na pakiranju odgovara promidžbenom povećanju veličine toga proizvoda (136). Prosječni potrošač robi s oznakom „dermatološki testirano” obično neće pripisivati ljekovita svojstva koja ta roba ne posjeduje (137).

U skladu s Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi prosječni potrošač u svakom slučaju nije netko kome je potrebna samo niska razina zaštite jer uvijek može doći do dostupnih informacija te mudro postupati u skladu s njima. Naprotiv, kako je naglašeno u uvodnoj izjavi 18., test se temelji na načelu proporcionalnosti. U Direktivi o nepoštenoj poslovnoj praksi taj je pojam prihvaćen kako bi se uspostavila pravilna ravnoteža između potrebe za zaštitom potrošača i promicanjem slobodne trgovine na otvoreno konkurentnom tržištu.

Stoga bi se pojam prosječnog potrošača u skladu s Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi trebao uvijek tumačiti imajući u vidu članak 114. Ugovora, kojim se predviđa visoka razina zaštite potrošača.

Istodobno se Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi temelji na ideji da bi na primjer nacionalna mjera kojom se zabranjuju tvrdnje koje bi mogle zavarati samo vrlo lakovjernog, naivnog ili brzopletog potrošača (npr. „napuhano oglašavanje” (138)) mogla biti neproporcionalna i stvoriti neopravdanu prepreku trgovini.

Kako je izričito navedeno u uvodnoj izjavi 18., test prosječnog kupca nije statistički test. To znači da bi nacionalna tijela i sudovi trebali moći utvrditi može li se praksom zavarati prosječnog potrošača koji primjenjuje vlastitu prosudbu uzimajući u obzir opća pretpostavljena očekivanja potrošača i bez potrebe za naručivanjem stručnog mišljenja ili ispitivanja mišljenja potrošača (139).

Na primjer: — nacionalni je sud utvrdio da se i osobe oštećena vida mogu smatrati prosječnim potrošačima te da se ispis informacija jako sitnim slovima može smatrati zavaravajućom poslovnom praksom (140). Sličnu je odluku donijelo i drugo provedbeno tijelo (141); — nacionalni je sud utvrdio da potrošač koji razumno djeluje nije sumnjičav i obično vjeruje da su pružene informacije istinite i točne. Potrošač koji razumno djeluje nije obvezan dodatno zatražiti cjelokupni točni sadržaj poruke koja mu je dostavljena, osim ako je pošiljatelj poruke izričito skrenuo njegovu pažnju ili ga uputio na takvu obvezu u sadržaju poruke (142).

Člankom 5. stavkom 2. točkom (b) Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi dodatno se utvrđuje test prosječnog potrošača kad se radi o interesima određenih skupina potrošača. Učinak prakse koja je usmjerena na određenu skupinu potrošača trebalo bi procijeniti sa stajališta prosječnog člana relevantne skupine. Na primjer, to bi mogao biti slučaj kad se poslovna praksa odnosi na jedinstveni proizvod koji se promiče marketinškim kanalima kako bi se stavljanje na tržište usmjerilo prema određenoj i ograničenoj skupini primatelja, kao što je određena profesija. U tom bi slučaju prosječan član te skupine mogao imati konkretnije znanje ili obilježja koje prosječni potrošač ne bi nužno imao, što izravno utječe na procjenu učinaka poslovne prakse. S obzirom na to da se razlikuje od opće kategorije prosječnog potrošača, „određena skupina potrošača” trebala bi biti dovoljno prepoznatljiva, ograničenog opsega i homogena. Ako se određena skupina ne može utvrditi, procjena bi se trebala usredotočiti na opće mjerilo prosječnog potrošača.

Na primjer: u predmetu koji se odnosi na zavaravajuće oglašavanje dječjih pelena, odnosno impliciranje poveznice između alergija i pelena trgovca nacionalni je sud utvrdio da su prosječni potrošači roditelji s malenom djecom, koji nisu posebno upoznati s alergijama (143).

Ista poslovna praksa može se odnositi i na različite skupine potrošača. Na primjer, praksa može doprijeti do prosječnog potrošača ili mu može biti namijenjena (članak 5. stavak 1. točka (b)) te istodobno može biti usmjerena na skupinu ranjivih potrošača. Općenito, pri procjeni bi trebalo uzeti u obzir potrošače do kojih je praksa doista doprla, bez obzira na to jesu li oni potrošači do kojih je trgovac namjeravao doprijeti.

Pri izradi promidžbenih poruka trgovci bi povremeno i u skladu s posebnom prirodom predmetnog proizvoda trebali u obzir uzeti određena socijalna, jezična i kulturna obilježja svojstvena ciljnim prosječnim potrošačima proizvoda. U određenim slučajevima takva socijalna, jezična i kulturna obilježja, koja isto tako mogu biti svojstvena određenoj državi članici, mogu stoga i biti opravdanje za različito tumačenje poruke priopćene u okviru poslovne prakse nadležnog provedbenog tijela ili suda. U predmetu koji se odnosi na zavaravajuće oglašavanje kozmetičkih proizvoda Sud je utvrdio sljedeće:

Nadalje, Sud je naveo da se:

Stoga bi na temelju testa prosječnog potrošača i unatoč potpunom usklađivanju koje se uvodi Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi u teoriji moglo biti opravdano od stranog trgovca zahtijevati dostavljanje dodatnih informacija na socijalnoj, kulturnoj ili jezičnoj osnovi. Drugim riječima, izostavljanje takvih informacija moglo bi dovesti u zabludu potrošače u zemlji odredišta za razliku od onih u državi podrijetla.

2.6.   Ranjivi potrošači

Članak 5. stavak 3. – Zabrana nepoštene poslovne prakse 3. Poslovna praksa, za koju je vjerojatno da će bitno narušiti gospodarsko ponašanje samo jasno prepoznatljive skupine potrošača koji su u odnosu na praksu odnosno predmetni proizvod posebno ranjivi zbog duševne ili tjelesne nemoći, dobi ili lakovjernosti , na način koji bi trgovac u razumnoj mjeri mogao predvidjeti, ocjenjuju se sa stajališta prosječnog člana te skupine . Time se ne dovodi u pitanje uobičajena i zakonita praksa oglašavanja koja se sastoji od preuveličanih izjava koje ne treba shvaćati doslovno.

Uvodna izjava 19. Ako određena obilježja kao što su dob, tjelesna odnosno duševna nemoć ili lakovjernost potrošače čine posebno podložnima nekoj poslovnoj praksi odnosno proizvodu, te bi se određenom praksom moglo narušiti gospodarsko ponašanje jedino takvih potrošača na način koji trgovac u razumnoj mjeri može predvidjeti, primjereno je osigurati da ti potrošači budu na primjereni način zaštićeni, i to ocjenjujući tu praksu sa stajališta prosječnog člana te skupine .

Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi temelji se na ideji da, premda je primjereno od nepoštene poslovne prakse zaštititi sve vrste potrošača, potrošačima koji se smatraju članovima jedne od skupina navedenih u članku 5. stavku 3. trebalo bi osigurati viši stupanj zaštite nego „prosječnom potrošaču” iz članka 5. stavka 2.

U uvodnoj izjavi 19. dodatno se pojašnjava tumačenje članka 5. stavka 3.; premda se čini da je u članku 5. stavku 3. navedeno da se potrošači smatraju ranjivima isključivo zbog „duševne ili tjelesne nemoći, dobi ili lakovjernosti”, uvodna izjava 19. sadržava netaksativan popis obilježja koja potrošače čine „posebno podložnima”.

Pojam ranjivosti nije ograničen na obilježja navedena u članku 5. stavku 3. jer obuhvaća i ranjivosti koje ovise o kontekstu. Višedimenzionalni oblici ranjivosti (146) posebno su izraženi u digitalnom okruženju, koje je sve više obilježeno prikupljanjem podataka o sociodemografskim, ali i o osobnim ili psihološkim obilježjima, kao što su interesi, preferencije, psihološki profil i raspoloženje. Pojam ranjivosti u digitalnom okruženju dodatno se razmatra u odjeljku 4.2.7.

Na primjer: u predmetu koji uključuje izostavljanje bitnih informacija kreditne institucije provedbeno tijelo smatralo je da su potrošači koje su kreditne institucije odbile zbog niske kupovne moći bili posebno podložni određenoj ponudi (147).

Nemoć (duševna ili tjelesna) uključuje osjetilne poteškoće, ograničenu pokretljivost i druge vrste invaliditeta.

Na primjer: tijelo za zaštitu potrošača posebno je ozbiljnim smatralo oglašavanje kojim su se proizvodi na zavaravajući način predstavljali kao proizvodi koji mogu izliječiti teške bolesti jer bi moglo navesti ranjive potrošače, kao što su osobe koje boluju od teške bolesti, da donesu odluku o poslu koju inače ne bi donijele (148).

Kad je riječ o dobi, moglo bi biti primjereno razmotriti poslovnu praksu sa stajališta potrošača različite dobi.

Starije osobe mogu zbog svoje dobi biti ranjivije u pogledu određenih praksi. Agresivne metode terenske prodaje možda neće utjecati na prosječnog potrošača, ali će vjerojatno zastrašiti određene skupine potrošača, posebno starije osobe, koje mogu biti ranjivije u pogledu agresivne prodaje.

Uz članak 5. stavak 3. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi, djeca su posebno zaštićena zabranom izravnog navođenja iz točke 28. Priloga I. Direktivi o nepoštenoj poslovnoj praksi. Ta se zabrana, koja uključuje pritisak na djecu, čime ih se potiče na izravnu kupnju proizvoda ili na nagovaranje punoljetnih osoba da im kupe te proizvode („moć dosađivanja”), razmatra u odjeljku 3.7.

Sposobnost djece da razumiju oglašavanje na internetu i izvan njega uvelike se razlikuje od jednog do drugog djeteta te ovisi o njihovoj dobi i zrelosti (149). U određenoj je mjeri to moguće uzeti u obzir na temelju Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi jer je člankom 5. stavkom 3. predviđena ocjena poslovne prakse sa stajališta prosječnog člana određene dobne skupine.

Za nepoštene trgovce tinejdžeri su još jedna ciljna kategorija potrošača. U okviru promidžbe proizvoda koji su tinejdžerima posebno privlačni mogao bi se iskorištavati njihov manjak pažnje ili promišljanja, kao i sklonost preuzimanju rizika zbog nezrelosti i lakovjernosti.

Pojam „lakovjernost” obuhvaća skupine potrošača za koje je izglednije da će vjerovati određenim tvrdnjama. Neutralan je i ovisi o okolnostima, a cilj mu je zaštititi članove skupine na koje zbog bilo kojeg razloga može posebno utjecati određena poslovna praksa. Svi se potrošači mogu smatrati članovima te skupine.

Studija o ranjivosti potrošača koju je Komisija provela 2016. pokazala je da će osobe za koje se s pomoću testa utvrdi da su lakovjerne vjerojatnije imati problema pri odabiru ponude nego druge osobe. Nadalje, manje je vjerojatno da će se osobe koje same sebe smatraju lakovjernima žaliti kad naiđu na probleme te je vjerojatnije da će se kao potrošači osjećati ranjivima.

Kriterij „ranjivog potrošača” primjenjuje se ako se poslovnom praksom narušava gospodarsko ponašanje skupine potrošača koji su osobito ranjivi „na način koji bi trgovac u razumnoj mjeri mogao predvidjeti”.

Tim se kriterijem dodaje element proporcionalnosti ocjeni poslovne prakse u pogledu ranjivih potrošača.

Njegov je cilj pozvati trgovce na odgovornost samo ako bi se smatralo da je trgovac u razumnoj mjeri mogao predvidjeti negativan učinak poslovne prakse na kategoriju ranjivih potrošača.

To znači da se od trgovaca ne zahtijeva da naprave više od onoga što je razumno pri razmatranju bi li praksa imala nepravedan učinak na bilo koju jasno prepoznatljivu skupinu potrošača te pri poduzimanju koraka za ograničenje takvih učinaka.

Kao posljedica toga, poslovna praksa vjerojatno se neće smatrati zavaravajućom ako su neki potrošači zbog svoje iznimne lakovjernosti ili neznanja zavarani čak i najpoštenijom poslovnom praksom ili se nerazumno ponašaju u odnosu na nju.

Na primjer: moguće je da određeni broj potrošača vjeruje da se špageti bolonjez zapravo rade u Bologni. No trgovci se neće smatrati odgovornima za svako zamislivo tumačenje određenih potrošača ili radnju koju su ti potrošači poduzeli kao odgovor na njihovu poslovnu praksu.

2.7.   Članak 5. – Profesionalna pažnja

Članak 5. – Zabrana nepoštene poslovne prakse  (150) 1. Nepoštena poslovna praksa se zabranjuje. 2. Poslovna praksa je nepoštena: (a) ako je u suprotnosti sa zahtjevima u pogledu profesionalne pažnje; i (b) ako bitno narušava ili je vjerojatno da će bitno narušiti gospodarsko ponašanje prosječnog potrošača do kojeg dopire odnosno kojem je namijenjena, u odnosu na proizvod, odnosno gospodarsko ponašanje prosječnog člana skupine ako je poslovna praksa usmjerena određenoj skupini potrošača.

Članak 2. točka (h) „profesionalna pažnja” znači standard posebne vještine i pažnje koja se u razumnoj mjeri može očekivati u odnosu trgovca prema potrošačima, i to razmjerno s poštenom tržišnom praksom i/ili općim načelom savjesnosti i poštenja u području aktivnosti trgovca;

Članak 5. stavak 2. sadržava opću odredbu kojom se utvrđuju dva kumulativna kriterija za ocjenu nepoštenosti poslovne prakse. Ona ima ulogu „sigurnosne mreže” kako bi se osiguralo da se svaka nepoštena praksa koja nije obuhvaćena drugim odredbama Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi (odnosno koja nije zavaravajuća, agresivna ili navedena u Prilogu I.) ipak može sankcionirati. Odredba se isto tako može primjenjivati u budućnosti jer se njome omogućuje suzbijanje nepoštenih praksi.

Člankom 5. stavkom 2. zabranjuju se poslovne prakse koje su u suprotnosti sa zahtjevima u pogledu profesionalne pažnje i ako je vjerojatno da će bitno narušiti gospodarsko ponašanje prosječnog potrošača.

Riječ je o samostalnom kriteriju koji nije dodatan kumulativni uvjet koji praksa mora ispuniti kako bi se utvrdilo da se njome povređuje neka od posebnih kategorija nepoštenih praksi iz članaka od 6. do 9. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi ili Priloga I. toj direktivi. To je prikazano u dijagramu Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi.

Sud je to potvrdio:

Pojmom „profesionalne pažnje” obuhvaćena su načela koja su već bila uspostavljena u zakonima država članica prije donošenja Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi, kao što su „poštena tržišna praksa”, „dobra vjera” i „dobra tržišna praksa”. Tim se načelima naglašavaju normativne vrijednosti koje se primjenjuju u posebnom području poslovne djelatnosti. Mogu biti uključena načela koja proizlaze iz nacionalnih i međunarodnih normi te pravila postupanja (vidjeti i odjeljak 2.8.4. o nepoštovanju pravila postupanja).

Na primjer: — provedbeno tijelo pokrenulo je postupak protiv trgovca koji je pružao usluge satelitske televizije jer nije pokazao profesionalnu pažnju. Iako su ugovori bili vremenski ograničeni, ako potrošač nije poduzeo mjere za sprečavanje produljenja u trenutku isteka, trgovac bi automatski smatrao da je ugovor produljen (152); — nacionalni sud smatrao je da je, u okviru tužbe koju je pokrenulo provedbeno tijelo, agencija za naplatu potraživanja koja je vršila pritisak na potrošače da plate račune za pravno nevažeće sporazume i odbila odgovoriti na njihova pitanja povrijedila profesionalnu pažnju. Potrošači imaju pravo znati koji račun agencija za naplatu potraživanja naplaćuje i je li to potraživanje točno ili nije. Tijelo je tumačenje zahtjeva u pogledu profesionalne pažnje temeljilo na pravilima postupanja udruženja agencija za naplatu potraživanja, a nacionalni sud potvrdio je to tumačenje. Presudio je i da se, čak kad je riječ o poduzećima koja nisu članovi udruženja, ta pravila postupanja mogu upotrijebiti kao referentna pri utvrđivanju što čini profesionalno ponašanje (153).

Iz članka 5. stavka 2. točke (b) proizlazi da se mora smatrati i da poslovna praksa može bitno „narušiti gospodarsko ponašanje potrošača” kako bi se utvrdilo da je u suprotnosti sa zahtjevima u pogledu profesionalne pažnje. Taj se pojam razmatra u odjeljku 2.4.

Na primjer: provedbeno tijelo poduzelo je mjere protiv agencije za naplatu potraživanja. Tijelo je utvrdilo da je trgovac stvarao neopravdan pritisak i ponavljao agresivnu praksu prema potrošačima te zaključilo da je takvo ponašanje u suprotnosti sa zahtjevima u pogledu profesionalne pažnje i da se njime ograničava sloboda izbora prosječnog potrošača, koji je zbog toga donio odluku o poslu koju inače ne bi donio (154).

2.8.   Članak 6. – Zavaravajuće radnje

Članak 6. – Zavaravajuće radnje 1. Poslovna praksa smatra se zavaravajućom ako sadrži lažne informacije te je stoga neistinita ili ako na bilo koji način, uključujući sveukupno predstavljanje, zavarava ili je vjerojatno da će zavarati prosječnog potrošača, čak i ako je informacija činjenično točna, i to u odnosu na jedan ili više sljedećih čimbenika, te ako u bilo kojem od spomenutih slučajeva potrošača navodi ili je vjerojatno da će ga navesti da donese odluku o poslu koju inače ne bi donio: (a) postojanje ili priroda proizvoda; (b) glavna obilježja proizvoda kao što su njegova raspoloživost, pogodnosti, rizici, izvedba, sastav, pripadajući pribor, poslijeprodajne usluge za korisnike i rješavanje pritužbi, metoda i datum proizvodnje odnosno nabave, isporuka, spremnost za uporabu, korištenje, količina, specifikacija, zemljopisno odnosno trgovačko podrijetlo, rezultati koji se očekuju od njegove uporabe odnosno rezultati i bitna obilježja testova ili kontrola provedenih na proizvodu; (c) opseg obveza trgovca, motivi poslovne prakse i priroda prodajnog procesa, svaka izjava ili simbol u vezi s izravnim ili neizravnim sponzorstvom odnosno odobrenjem trgovca ili proizvoda; (d) cijena ili način na koji je cijena izračunana, odnosno postojanje posebne cjenovne prednosti; (e) potreba za servisiranjem, dijelom, zamjenom ili popravkom; (f) priroda, svojstva i prava trgovca odnosno njegovog zastupnika, npr. njegov identitet i imovina, kvalifikacije, status, odobrenje, odnos ili povezanost i posjedovanje prava industrijskog, trgovačkog ili intelektualnog vlasništva odnosno njegove nagrade i priznanja; (g) prava potrošača, uključujući pravo na zamjenu odnosno povrat novca prema Direktivi 1999/44/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 25. svibnja 1999. o određenim aspektima prodaje robe široke potrošnje i o jamstvima za takvu robu (8), odnosno rizici s kojima može biti suočen. 2. Poslovna praksa također se smatra zavaravajućom ako u danom činjeničnom okviru, uzimajući u obzir sva njezina obilježja i okolnosti, navodi ili je vjerojatno da će prosječnog potrošača navesti na donošenje odluke o poslu koju inače ne bi donio, a uključuje: (a) svako stavljanje proizvoda na tržište, uključujući komparativno oglašavanje, koje dovodi do zabune s proizvodima, zaštitnim znakovima, zaštićenim imenima ili drugim razlikovnim znakovima konkurenta na tržištu; (b) slučaj da se trgovac ne pridržava obveza sadržanih u pravilima postupanja kojima se pristao obvezati, pri čemu: i. obveza nije tek nakana već je čvrsta i dokaziva; i ii. trgovac u svojoj poslovnoj praksi naznačuje da je vezan pravilima postupanja; (c) svako stavljanje robe na tržište u jednoj državi članici uz tvrdnju da je identična robi stavljenoj na tržište u drugim državama članicama iako se ta roba značajno razlikuje po sastavu ili obilježjima, osim ako je to opravdano legitimnim i objektivnim čimbenicima.

Uz članak 7. o zavaravajućim izostavljanjima članak 6. odredba je koja se daleko najviše primjenjuje za potrebe provedbe.

Saznanja iz bihevioralne ekonomije pokazuju da osim sadržaja pruženih informacija i način predstavljanja tih informacija može znatno utjecati na potrošačev odgovor na njih. Stoga su člankom 6. izričito obuhvaćene situacije u kojima poslovne prakse mogu „na bilo koji način, uključujući sveukupno predstavljanje” zavarati potrošače, „čak i ako je informacija činjenično točna”.

Nacionalni sudovi i administrativna tijela odgovorna su za ocjenu zavaravajuće prirode poslovnih praksi uzimajući u obzir najnovije nalaze o bihevioralnoj ekonomiji. Na primjer, upotreba zadanih postavki (odluka za koje se pretpostavlja da će ih potrošači donijeti ako izričito ne naznače nešto drugo) ili davanje nepotrebno složenih informacija mogu se smatrati zavaravajućima.

2.8.1.   Općenite zavaravajuće informacije

Člankom 6. stavkom 1. točkama od (a) do (g) zabranjuju se zavaravajuće radnje kojima se može zavarati potrošača u pogledu širokog raspona elemenata, uključujući:

—	postojanje proizvoda;

—	njegova glavna obilježja (npr. sastav, način proizvodnje, zemljopisno ili trgovačko podrijetlo, rizici i rezultati koji se očekuju od njegove upotrebe);

—	cijenu ili način izračuna cijene, odnosno postojanje posebne cjenovne prednosti;

—	prirodu, svojstva i prava trgovca.

Člankom 6. jasno je obuhvaćena svaka poslovna praksa koja „sadrži lažne informacije te je stoga neistinita”.

Informacije o „glavnim obilježjima” proizvoda moraju se navesti u pozivu na kupnju u skladu s člankom 7. stavkom 4. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi i prije sklapanja ugovora u skladu s Direktivom o pravima potrošača. Člankom 6. stavkom 1. točkom (b) Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi zabranjuje se pružanje netočnih informacija o glavnim obilježjima proizvoda ako je vjerojatno da će to prosječnog potrošača navesti na donošenje odluke o poslu koju inače ne bi donio.

Na primjer: — tijelo za zaštitu potrošača pokrenulo je postupak protiv trgovca koji je lažno tvrdio da njegovi zajmovi potrošačima imaju najniže kamatne stope na tržištu. Osim toga, trgovac je u oglase uključio netočne informacije navodeći da će potrošačima biti odobreni zajmovi bez obzira na njihovu kreditnu povijest (155); — kad je riječ o proizvodima informacijske tehnologije, kao što su vanjski tvrdi diskovi, USB memorije, mobilni telefoni i tableti, kapacitet pohrane ili memorija važan je element njihovih glavnih obilježja. Tijelo za zaštitu potrošača poduzelo je mjere protiv trgovca koji je oglašavao kapacitete pohrane proizvoda informacijske tehnologije koji su se znatno razlikovali od stvarnih kapaciteta pohrane proizvoda (156). Slično tome, udruga potrošača pokrenula je zajedničku tužbu na temelju istražnih postupaka među različitim robnim markama uređaja informacijske tehnologije u okviru kojih je otkrivena razlika od prosječno oko jedne trećine između memorije koja se oglašava i stvarne memorije; — agencija za zračni prijevoz komunicirala je s potrošačima na nacionalnom jeziku prije posla. No poslijeprodajna pomoć kupcima pružala se samo na engleskom jeziku, o čemu potrošači nisu bili obaviješteni prije posla. Ta se poslovna praksa smatrala povredom članka 6. stavka 1. točke (b) Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi u vezi s točkom 8. Priloga I. (157); — nacionalni je sud utvrdio da se činjenica da je karta preprodana može smatrati glavnim obilježjem karte jer bi prvotni prodavatelj kupcu preprodane karte mogao uskratiti ulazak (158).

Člankom 6. stavkom 1. točkama (c) i (f) obuhvaćene su različite informacije o trgovcu i prirodi prodajnog procesa. To može uključivati i poslovne prakse u kojima trgovac lažno tvrdi ili implicira da je ovlašten prodavati proizvod kad proizvod podliježe odabranoj distribucijskoj mreži.

Poslovna praksa navođenja tvrdnji koje često sadržavaju izraz „sve do” podrazumijeva da trgovci kao tržišni argument naglašavaju najveću moguću korist koju potrošači mogu očekivati od upotrebe nekog proizvoda. Tvrdnja koja sadržava izraz „sve do” može se smatrati zavaravajućom u smislu članka 6. ako ne odražava stvarnost ponude koju je dao trgovac i ako je vjerojatno da će zbog nje potrošač donijeti odluku o poslu koju inače ne bi donio. Tvrdnje koje sadržavaju izraz „sve do” mogle bi biti zavaravajuće ako trgovci nisu u mogućnosti dokazati da će potrošači u uobičajenim okolnostima vjerojatno ostvariti najbolje moguće rezultate koji su im obećani. Vidjeti i odjeljak 2.8.2. o cjenovnim prednostima.

Zavaravajuća priroda tvrdnje koja sadržava izraz „sve do” mora se ocijeniti u svakom pojedinom slučaju. Različiti bi kriteriji mogli biti relevantni, kao na primjer:

—

jesu li rezultati i koristi koje prosječan potrošač može razumno očekivati jasno navedeni, uključujući sve primjenjive uvjete ili ograničenja. Suprotno postupanje moglo bi se smatrati zavaravajućim u pogledu „glavnih obilježja” proizvoda: — jer su izostavljene bitne informacije u smislu članka 7. stavka 4. točke (a) (u slučaju poziva na kupnju); — kao zavaravajuća radnja u smislu članka 6. stavka 1. točke (b) Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi;

—	ima li trgovac spremne odgovarajuće dokaze kojima će potkrijepiti tvrdnju u smislu članka 12. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi.

Informacije koje se daju potrošačima isto tako ne bi trebale ni na koji način zavaravati ili ne bi trebale moći zavarati potrošača, među ostalim u sveukupnom predstavljanju, čak i ako su činjenično točne.

Na primjer: — financijska institucija oglašavala je investicijski proizvod kao petogodišnji depozit niskog rizika uz povlaštenu kamatu i zajamčen povrat kapitala na datum isteka. Zapravo, ulagatelji su izgubili kamatu na kapital i važan dio prvotno uloženog kapitala. Tijelo za zaštitu potrošača tu je poslovnu praksu smatralo zavaravajućom jer su ulagatelji dobili neodgovarajuće i zavaravajuće informacije o ponuđenom financijskom proizvodu (159); — nacionalni sud smatrao je zavaravajućim oglašavanje mobilnog operatora jer trgovac, iako je tvrdio da su njegove naknade za telefoniranje manje za 30 % od konkurentskih, nije nedvosmisleno naveo da se prva minuta telefonskog razgovora ne računa po sekundi. Sud je smatrao da, s obzirom na dvosmisleno predstavljanje ponude, potrošač nije mogao donijeti informiranu odluku (160).

Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi ne propisuje se nikakav formalni zahtjev za navođenje zemljopisnog (ili trgovačkog) podrijetla proizvoda ili njegova sastava (161). No takvi zahtjevi mogu postojati u sektorskom zakonodavstvu (162). Nadalje, u skladu s Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi zavaravanje potrošača o takvim elementima moglo bi biti obuhvaćeno zabranom utvrđenom u članku 6. stavku 1. točki (b) Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi ako je vjerojatno da će ta lažna ili zavaravajuća informacija prosječnog potrošača navesti na donošenje odluke o poslu koju inače ne bi donio.

Neke odluke nacionalnih sudova posebno se odnose na primjenu Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi na zavaravajuće tvrdnje o podrijetlu.

Na primjer: poduzeće iz Dominikanske Republike oglašavalo je svoju proizvodnju ruma u Uniji upućujući nekoliko puta na Kubu na bocama i u promidžbenom materijalu. Nacionalni je sud presudio da je spominjanje poznate zemljopisne lokacije na proizvodu koji nije podrijetlom s te lokacije zavaravajuća poslovna praksa (163).

Postavljena su i pitanja o informacijama o sastavu proizvoda, kao što je roba koja sadržava sastojke neživotinjskog podrijetla, a označena je ili obilježena izrazom „koža”.

Na primjer: nacionalni su sudovi odlučili da je zavaravajuće namještaj koji ne sadržava kožu oglašavati uz tvrdnje da su dijelovi namještaja napravljeni od „tekstilne kože”. Naglasili su da bi prosječan potrošač pretpostavio da u sastavu tog namještaja postoji koža (164).

U skladu s člankom 6. stavkom 1. točkom (g) trgovci ne bi trebali zavaravati potrošače u pogledu prava potrošača.

Na primjer: — nacionalni je sud odbio žalbu trgovca kojemu je provedbeno tijelo izreklo novčanu kaznu jer je zavaravao potrošače u pogledu njihova prava odustajanja. Umjesto izričitog upućivanja na činjenicu da potrošači imaju 14 dana za odustajanje od ugovora, ugovori su sadržavali samo upućivanje na relevantne odredbe nacionalnog zakonodavstva sročeno na nejasnom i zavaravajućem jeziku (165); — jedan je trgovac na istaknut način oglašavao jednogodišnje besplatno komercijalno jamstvo radi promidžbe plativog produljenja tog komercijalnog jamstva za još tri ili pet godina. Poduzeće nije pravilno obavijestilo potrošače o postojanju pravnog jamstva usklađenosti na koje imaju pravo u roku od dvije godine od isporuke proizvoda u skladu s Direktivom o prodaji robe široke potrošnje i jamstvima. Tijelo za zaštitu potrošača utvrdilo je da je ta poslovna praksa zavaravajuća, posebno na temelju članka 6. stavka 1. točke (g) Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi (166). Tu je odluku poslije potvrdio nacionalni sud (167).

2.8.2.   Cjenovne prednosti

Člankom 6. stavkom 1. točkom (d) zabranjuju se zavaravajuće informacije o cijeni. Primjena Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi na sniženja cijena, koja podliježu posebnim pravilima iz Direktive 98/6/EZ o isticanju cijena, razmatra se u odjeljku 1.2.5. Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi i dalje se u potpunosti primjenjuje na i uređuje druge vrste praksi kojima se promiču cjenovne prednosti, kao što su usporedbe s drugim cijenama, kombinirane ili vezane uvjetne ponude i programi vjernosti. Nekoliko odredaba Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi relevantno je za takve promidžbene prakse (npr. članak 6. točka (d) o postojanju posebne cjenovne prednosti i točka 20. o besplatnim ponudama). Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi primjenjuje se i na cijene prilagođene potrebama potrošača (vidjeti odjeljak 4.2.8.).

Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi posebno se i dalje primjenjuje na promidžbene prakse usporedbe cijene s cijenama koje naplaćuju drugi trgovci ili s drugim referentnim cijenama, kao što su takozvane „preporučene maloprodajne cijene” proizvođača. Predmetni trgovci moraju posebno voditi računa o tome da jasno obavijeste potrošača da je istaknuta referentna cijena usporedba, a ne sniženje cijene koju je taj trgovac prethodno naplaćivao. Takvo objašnjenje mora biti izravno i odmah navedeno s referentnom cijenom. To je posebno važno kad se upotrebljavaju tehnike kao što je precrtana referentna cijena, što bi potrošači mogli percipirati kao sniženje cijene koju je isti trgovac prethodno naplaćivao. Na tijelima je država članica da u svakom pojedinom slučaju ocijene jesu li takve prakse zavaravajuće i jesu li u skladu s Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi.

Trebalo bi objasniti svaku upotrebu „preporučenih maloprodajnih cijena” u usporedbama cijena. Njihova primjena mogla bi biti protivna članku 6. stavku 1. točki (d) Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi ako su neopravdano visoke i nerealne te potrošači stječu dojam da im se nudi veća prednost nego što je to stvarno slučaj.

U predmetu Canal Digital Danmark (168) Sud je pojasnio da poslovnu praksu koja se sastoji od podjele cijene proizvoda na više elemenata i isticanja jednog od njih treba smatrati zavaravajućom u skladu s člankom 6. stavkom 1. jer ta praksa može s jedne strane stvoriti pogrešan dojam kod prosječnog potrošača da mu je ponuđena povoljna cijena i s druge strane navesti ga da donese odluku o poslu koju inače ne bi donio, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri uzimajući u obzir sve relevantne okolnosti predmeta u glavnom postupku (169).

Na primjer: — Komisija i nacionalna tijela mreže za suradnju u zaštiti potrošača primili su 2020. obveze internetskih stranica za rezerviranje putovanja Booking i Expedia. Oni su kao platforme pristali osigurati jasan prikaz sniženja cijena i popusta u skladu sa zakonodavstvom EU-a o zaštiti potrošača, među ostalim: — da cijene izračunane u odnosu na različite datume boravka neće predstavljati kao popust (npr. upotrebom precrtanog iznosa ili izraza kao što je „% manje”); — da će jasno navesti jesu li niže cijene dostupne samo članovima programa nagrađivanja; — da ponudu neće predstavljati kao vremenski ograničenu ako će i poslije biti dostupna po istoj cijeni (170); — trgovac je oglašavao sportsku opremu uspoređujući svoju cijenu s nešto višom preporučenom maloprodajnom cijenom uvoznika iako uvoznik nije izravno prodavao taj proizvod potrošačima. Nacionalni je sud utvrdio da je ta praksa zavaravajuća i zabranio trgovcu da svoju cijenu uspoređuje s preporučenom maloprodajnom cijenom, osim ako ta cijena odgovara cijeni koju drugi trgovci na malo zaista općenito naplaćuju za isti proizvod (171); — nacionalni je sud utvrdio da je trgovac povrijedio članak 6. stavak 1. točku (d) Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi upotrebom precrtanih referentnih cijena namještaja na proizvodima koji se nikad nisu nudili po tim cijenama. Time je trgovac stvorio nepostojeću cjenovnu prednost koja je zavarala ili je mogla potencijalno zavarati potrošače (172).

2.8.3.   Zbunjujuće stavljanje na tržište

U članku 6. stavku 2. točki (a) Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi govori se o zbunjujućem stavljanju na tržište.

Članak 6. stavak 2. točka (a) Poslovna praksa također se smatra zavaravajućom ako u danom činjeničnom okviru, uzimajući u obzir sva njezina obilježja i okolnosti, navodi ili je vjerojatno da će prosječnog potrošača navesti na donošenje odluke o poslu koju inače ne bi donio, a uključuje: (a) svako stavljanje proizvoda na tržište, uključujući komparativno oglašavanje, koje dovodi do zabune s proizvodima, zaštitnim znakovima, zaštićenim imenima ili drugim razlikovnim znakovima konkurenta na tržištu;

Na primjer: — nacionalni je sud smatrao da je slanje računa na kojima se oponaša žig drugog trgovca (njegovo ime, oznake i oblikovanje računa) i stvara dojam da je usluge pružio taj drugi trgovac nepoštena poslovna praksa. To je bilo u suprotnosti i s točkom 21. Priloga I. Direktivi o nepoštenoj poslovnoj praksi (uvrštavanje u promidžbene materijale računa ili nekog drugog zahtjeva za plaćanje kojim se kod potrošača stvara dojam da je već naručio oglašavani proizvod koji se nudi iako to nije slučaj) (173); — isti je sud smatrao i da je upotreba navoda „Taxi” i „Taxi Göteborg” u žutoj boji na vozilu taksija komparativno oglašavanje i dovodi do zabune s razlikovnim znakovima konkurenta. Razlog je bio taj što je drugi trgovac pružao usluge taksija na području Göteborga od 1922. upotrebljavajući riječi „Taxi Göteborg” i žutu boju kao svoje zaštitne znakove (174).

Praksa čija se usklađenost s tom odredbom dovodi u pitanje jest „oponašanje pakiranja”, a pojavljuje se u kanalima prodaje izvan interneta i na internetu. Riječ je o praksi osmišljavanja pakiranja proizvoda (ili njegova „trgovačkog izgleda”) kako bi općenito ostavljao dojam konkurentne općepoznate robne marke.

Oponašanje pakiranja razlikuje se od krivotvorenja jer obično ne uključuje kopiranje zaštitnih znakova. Dovodi do rizika zbunjivanja potrošača te time i narušavanja njihova poslovnog ponašanja.

Zavaravanje potrošača izazvano oponašanjem pakiranja može imati nekoliko oblika:

—	izravna zabuna – potrošač kupuje drugi proizvod misleći da je riječ o određenoj robnoj marki;

—	zavaravanje u pogledu podrijetla – potrošač prepoznaje da je drugi proizvod različit, ali zbog sličnog pakiranja vjeruje da ga je proizveo isti proizvođač;

—	zavaravanje u pogledu kvalitete ili obilježja – potrošači prepoznaju da je drugi proizvod različit, ali zbog sličnog pakiranja vjeruju da je kvaliteta jednaka ili vrlo slična oponašanom proizvodu.

Slično pakiranje navodi potrošače da misle kako su kvaliteta ili obilježja drugog proizvoda usporedivi s kvalitetom ili obilježjima predmetne robne marke ili barem da su im sličniji nego što bi to inače mislili. Kao takvo, slično pakiranje ostavlja dojam na potrošače da je cijena jedina osnova za usporedbu dvaju proizvoda (umjesto kombinacije cijene i kvalitete).

Na primjer: ime ili robna marka novih sunčanih naočala trgovca vrlo su slični imenu ili robnoj marki sunčanih naočala konkurenta. Tom će se praksom vjerojatno povrijediti članak 6. stavak 2. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi ako je sličnost dovoljno velika da se zbuni prosječan potrošač, zbog čega je vjerojatnije da će odabrati nove sunčane naočale kad takvo što ne bi učinio da nije bilo te zabune.

Prilogom I. Direktivi o nepoštenoj poslovnoj praksi u svim se okolnostima zabranjuju određene poslovne prakse koje uključuju zbunjujuće stavljanje na tržište s obzirom na zaštitne znakove, robne marke i povezana obilježja:

točka 3. PRILOGA I. Isticanje zaštitnog znaka, znaka kvalitete ili istovjetnog znaka bez potrebnog odobrenja.

točka 4. PRILOGA I. Tvrdnja da je trgovca (uključujući njegovu poslovnu praksu) ili proizvod odobrilo ili preporučilo ili potvrdilo neko javno ili drugo tijelo, iako to nije slučaj, odnosno takva tvrdnja u slučaju kada on ne udovoljava zahtjevima za izdavanje tog odobrenja, preporuke ili dopuštenja.

točka 13. PRILOGA I. Promidžba proizvoda sličnog proizvodu određenog proizvođača na takav način da se potrošača svjesno zavara kako bi vjerovao da je proizvod proizveo isti proizvođač, iako to nije slučaj.

Praksa koja može zavarati potrošače jest kad trgovci ili internetska tržišta upotrebljavaju imena robnih marki kao ključne riječi ako to dovodi do zabune u pogledu identiteta trgovca koji zapravo nudi proizvod. Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi, a posebno članak 6. stavak 1. točka (a) i članak 6. stavak 2. točka (a), uzet će se u obzir ako je vjerojatno da će prikazani rezultati zavarati potrošače u pogledu prirode proizvoda ili stvoriti zabunu s proizvodima, zaštitnim znakovima, zaštićenim imenima ili drugim razlikovnim znakovima konkurenata. Moglo bi se utvrditi da su poduzeća koja upotrebljavaju ključne riječi robne marke zaštićene žigom za prodaju krivotvorenih proizvoda povrijedila točku 9. Priloga I. Direktivi o nepoštenoj poslovnoj praksi.

2.8.4.   Nepoštovanje pravila postupanja

Članak 6. stavak 2. točka (b) 2. Poslovna praksa također se smatra zavaravajućom ako u danom činjeničnom okviru, uzimajući u obzir sva njezina obilježja i okolnosti, navodi ili je vjerojatno da će prosječnog potrošača navesti na donošenje odluke o poslu koju inače ne bi donio, a uključuje: (…) (b) slučaj da se trgovac ne pridržava obveza sadržanih u pravilima postupanja kojima se pristao obvezati, pri čemu: i. obveza nije tek nakana već je čvrsta i dokaziva; i ii. trgovac u svojoj poslovnoj praksi naznačuje da je vezan pravilima postupanja.

Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi sadržava nekoliko odredaba kojima se trgovce sprečava da nepropisno iskorištavaju povjerenje koje potrošači imaju u pravila samoregulacije. Njome se ne propisuju posebna pravila o valjanosti pravila postupanja, nego se oslanja na pretpostavku da se zavaravajućim izjavama o povezanosti nekog trgovca ili o preporuci samoregulatornog tijela mogu narušiti gospodarsko ponašanje potrošača i povjerenje koje potrošači imaju u pravilima samoregulacije. Prvo, člankom 6. stavkom 2. točkom (b) trgovci se obvezuju na poštovanje pravila postupanja na koja su se obvezali u poslovnim komunikacijama.

Sud je u predmetu Bankia pojasnio da se Direktivi o nepoštenoj poslovnoj praksi ne protivi nacionalno zakonodavstvo kojim se pravilima postupanja ne priznaje obvezujući pravni značaj (175). Iako je Sud priznao da se člankom 6. stavkom 2. točkom (b) propisuje da trgovčevo nepoštovanje pravila postupanja može predstavljati nepoštenu poslovnu praksu, Direktivom kao takvom ne zahtijeva se od država članica da predvide izravne posljedice za trgovce samo zato što nisu poštovali pravila postupanja (176).

Na primjer: tijelo za zaštitu potrošača poduzelo je mjere na temelju te odredbe protiv pružatelja usluga opskrbe energijom. Pružatelj usluga, koji je bio član udruženja koje zastupa poduzeća za opskrbu energijom, tvrdio je da je obvezan pravilima postupanja koja je izdalo to udruženje. U pravilima postupanja navodilo se da se potrošačima ne bi trebali nuditi proizvodi ili usluge ako samo traže informaciju. No u predmetnom slučaju potrošači ili nisu dobili traženu informaciju ili su na kraju bili vezani ugovorom na koji nisu pristali. U pravilima postupanja pisalo je i da član ne bi smio iskoristiti neiskustvo ili ranjivost (dob) potrošača. No predmetni pružatelj usluga opskrbe energijom iskoristio je nekoliko starijih osoba s kojima se stupilo u kontakt (177).

Drugo, Prilogom I. Direktivi o nepoštenoj poslovnoj praksi zabranjuju se određene prakse u svim okolnostima kako bi se osiguralo da trgovci odgovorno primjenjuju pravila postupanja pri stavljanju na tržište (Prilog I. točke 1. i 3. o pravilima postupanja, točka 2. o zaštitnim znakovima i točka 4. o preporuci javnog ili privatnog tijela).

2.8.5.   Stavljanje na tržište proizvoda „dvojne kvalitete”

Članak 6. stavak 2. točka (c) 2. Poslovna praksa također se smatra zavaravajućom ako u danom činjeničnom okviru, uzimajući u obzir sva njezina obilježja i okolnosti, navodi ili je vjerojatno da će prosječnog potrošača navesti na donošenje odluke o poslu koju inače ne bi donio, a uključuje: (…) (c) svako stavljanje robe na tržište u jednoj državi članici uz tvrdnju da je identična robi stavljenoj na tržište u drugim državama članicama iako se ta roba značajno razlikuje po sastavu ili obilježjima, osim ako je to opravdano legitimnim i objektivnim čimbenicima.

Slobodno kretanje robe ne znači nužno da svaki proizvod mora biti identičan na cijelom jedinstvenom tržištu. Dok potrošači imaju slobodu izbora pri kupnji proizvoda, poslovni subjekti isto tako imaju slobodu stavljanja na tržište i prodaje proizvoda različitog sastava ili različitih obilježja, uz uvjet da u potpunosti poštuju zakonodavstvo EU-a (o sigurnosti proizvoda ili označivanju, ili drugo horizontalno ili sektorsko zakonodavstvo).

No kako je utvrđeno u uvodnoj izjavi 52. Direktive (EU) 2019/2161, stavljanje robe na tržište u državama članicama kao identične iako se u stvarnosti znatno razlikuje po sastavu ili obilježjima može zavarati potrošače i navesti ih da donesu odluku o poslu koju inače ne bi donijeli. Takve se prakse stavljanja na tržište često nazivaju „dvojnom kvalitetom”.

Stoga je Direktivom (EU) 2019/2161 u Direktivu o nepoštenoj poslovnoj praksi uvedena posebna odredba (članak 6. stavak 2. točka (c)) kako bi se suzbile situacije u kojima trgovci stavljaju robu na tržište u različitim državama članicama kao identičnu iako se u stvarnosti znatno razlikuje po sastavu ili obilježjima, osim ako je to opravdano legitimnim i objektivnim čimbenicima. Primjena članka 6. stavka 2. točke (c) temelji se na objektivnim i očitim okolnostima predstavljanja i sastava ili obilježja predmetne robe.

U članku 6. stavku 2. točki (c) Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi pojašnjava se primjena Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi na zavaravajuće prakse stavljanja na tržište robe „dvojne kvalitete” te se nacionalnim provedbenim tijelima za zaštitu potrošača pruža jasnija i konkretnija pravna osnova za suzbijanje takvih zavaravajućih praksi. Ovim se smjernicama zamjenjuje Obavijest Komisije iz 2017. o primjeni (izvorne) Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi na „dvojnu kvalitetu” hrane (178).

Predmet i predmetni trgovci

Članak 6. stavak 2. točka (c) primjenjuje se samo na „robu” koja nije definirana u Direktivi o nepoštenoj poslovnoj praksi. Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi primjenjuje se na „proizvode” koji su široko definirani kao proizvodi koji obuhvaćaju robu, usluge i digitalni sadržaj. Stoga bi se analogijom trebala primjenjivati definicija „robe” iz Direktive (EU) 2019/771 o prodaji robe. Prema tome, „roba” znači materijalna pokretnina te voda, plin i električna energija u ograničenom obujmu ili određenoj količini. Stoga se članak 6. stavak 2. točka (c) ne primjenjuje na usluge i digitalni sadržaj, koji i dalje podliježu općim pravilima Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi o zavaravajućim radnjama ili izostavljanjima.

Prakse stavljanja na tržište robe „dvojne kvalitete” najveći su problem u području hrane (uključujući pića). No članak 6. stavak 2. točka (c) Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi primjenjuje se i na druge vrste robe.

Članak 6. stavak 2. točka (c) primjenjuje se na „stavljanje na tržište”, što je širok pojam koji uključuje predstavljanje robe na njezinu pakiranju, povezano oglašavanje te promidžbu i prodaju robe potrošačima.

Primarna su ciljna skupina članka 6. stavka 2. točke (c) trgovci koji određuju predstavljanje i sastav predmetne robe. Obično je riječ o proizvođačima, uključujući vlasnike „privatnih” oznaka i robne marke trgovaca na malo. Provedbene aktivnosti koje se odnose na članak 6. stavak 2. točku (c) trebalo bi stoga usmjeriti ponajprije na proizvođače robe.

Sami trgovci na malo obično nemaju nikakav utjecaj ni na sastav ni na pakiranje robe koju prodaju. Neovisno o tome, nakon što se utvrdi zavaravajuća praksa „dvojne kvalitete” u pogledu određene robe, provedbena tijela mogu zahtijevati i korektivne mjere od trgovaca na malo koji prodaju predmetnu robu. Posebno mogu zahtijevati od trgovaca na malo da potrošačima na prodajnom mjestu pruže dodatne informacije i tako osiguraju da su potrošači upoznati s činjenicom da predmetna roba zapravo nije identična robi koja se prodaje u drugim zemljama. Budući da se Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi ne primjenjuje na odnose među poslovnim subjektima, njome se ne uređuju posljedice takvih provedbenih mjera u kontekstu ugovornih odnosa između trgovaca na malo i proizvođača.

Zbog prekogranične prirode slučajeva „dvojne kvalitete” nadležna tijela moraju, gdje je to primjenjivo, surađivati u skladu s Uredbom (EU) 2017/2394 o suradnji u zaštiti potrošača. Uredbom o suradnji u zaštiti potrošača posebno se utvrđuju jasne obveze uzajamne pomoći među nadležnim tijelima kako bi se osiguralo da tijela države članice u kojoj trgovac ima poslovni nastan poduzmu potrebne mjere za prestanak povreda koje utječu na potrošače u drugim nadležnostima u Uniji.

Utvrđivanje razlika i stavlja li se roba na tržište kao „identična”

U skladu s člankom 6. stavkom 2. točkom (c) Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi riječ je o nepoštenoj praksi stavljanja na tržište robe „dvojne kvalitete” ako su ispunjena sljedeća dva uvjeta:

1.	roba se stavlja na tržište kao identična robi koja se stavlja na tržište u drugim državama članicama; i

2.	roba ima znatno drukčiji sastav ili obilježja u usporedbi s robom koja se stavlja na tržište u drugim državama članicama.

Upućivanje na „druge države članice” trebalo bi tumačiti tako da uz državu članicu provedbe obuhvaća jednu ili više država članica (179).

Izraz „stavljanje na tržište kao identično” odnosi se na način na koji se roba predstavlja prosječnom potrošaču i na koji je on percipira. Prema tome, predstavljanje robe ne mora biti potpuno identično u svim aspektima kako bi prosječna osoba robu smatrala identičnom. U skladu s uvodnom izjavom 53. Direktive (EU) 2019/2161 nadležna nacionalna tijela trebala bi ocijeniti mogu li potrošači lako primijetiti takve razlike u robi s obzirom na dostupnost i prikladnost informacija.

Kad trgovci potrošačima u različitim državama članicama predstavljaju verzije robe sa znatnim razlikama u sastavu ili obilježjima, trebali bi se staviti u položaj prosječnog potrošača i provjeriti je li vjerojatno da će prosječni potrošač različite verzije percipirati kao identične. Trgovci se u tom pogledu mogu nadahnuti postojećim dobrim praksama stavljanja na tržište u kojima poduzeća predstavljaju različite verzije svojih prehrambenih proizvoda (koje su usporedno dostupne na nacionalnim tržištima) tako da potrošačima vrlo jasno objasne razlike među njima i pritom zadrže zajedničke elemente po kojima je robna marka prepoznatljiva.

Budući da se članak 6. stavak 2. točka (c) primjenjuje ako postoje „razlike”, nije potrebno utvrditi „referentnu robu”. Naime, nije potrebno utvrditi „izvornu” i „diferenciranu” verziju robe koja se na tržište stavlja kao identična. Važno je samo razlikuje li se znatno roba koja se stavlja na tržište u različitim državama članicama po svojem sastavu ili obilježjima ili ne. To znači i da je na trgovcima da odluče kako osigurati da potrošači jasno razlikuju različite verzije njihove robe.

Kako bi nacionalna provedbena tijela utvrdila razlike u odnosu na robu koja se stavlja na tržište u drugim državama članicama, moraju usporediti dostupne informacije na pakiranju (odnosno na prednjoj strani pakiranja i oznaci). Ako se (laboratorijskim ispitivanjem) utvrdi da su zakonski propisane informacije na oznakama netočne, riječ je u prvom redu o povredi propisa EU-a o hrani, vidjeti tekst u nastavku i u odjeljcima 1.2.2. i 3.3.

Ocjena svakog pojedinog slučaja i „važnost” razlike

U skladu s općim odredbama članka 6. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi stavljanje na tržište robe različitog sastava ili obilježja kao identične u različitim državama članicama zavaravajuće je i stoga nepošteno i zabranjeno ako bi moglo utjecati na odluku prosječnog potrošača o poslu. Za to je potrebna ocjena predmetne poslovne prakse u svakom pojedinom slučaju. Test odluke o poslu temelj je i preduvjet za primjenu svih glavnih odredaba Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi (odnosno članaka od 5. do 9.).

Valja napomenuti u tom pogledu da potrošači na jedinstvenom tržištu općenito shvaćaju da su osigurani slobodno kretanje robe i jednak pristup robi. Potrošači posebno doživljavaju robne marke kao potvrdu kontrolirane i stalne kvalitete. Oglašavanje robne marke i izgradnja imidža doprinose takvoj percepciji potrošača. Osim toga, tvrdnje kao što su „originalan”, „jedinstven” i „izvorna receptura” koje su česte na primjer na pakiranju hrane dodatno jačaju poruku vlasnika robne marke o jedinstvenim obilježjima robe na svim tržištima.

Prema tome, potrošači a priori ne očekuju da će roba s robnom markom koja se prodaje u različitim zemljama imati različit sastav ili obilježja. Stoga bi se mogli suzdržati od kupnje robe ako bi znali da se roba ponuđena na prodaju u njihovoj zemlji razlikuje po obilježjima ili sastavu od robe koja se nudi potrošačima u drugim zemljama. No kad je riječ o hrani, studija JRC-a iz 2020. pokazala je da je diferencijacija verzija imala heterogen učinak na odluke potrošača o kupnji među ispitanim prehrambenim proizvodima i državama članicama. Naime, informiranje potrošača o diferencijaciji prehrambenih proizvoda dovelo je u nekim slučajevima do njihove preferencije za „domaće” verzije, a u drugima za „strane” verzije prehrambenih proizvoda (180).

U izvješću JRC-a utvrđeno je i da bi ponašanje potrošača u slučaju diferencijacije robe ovisilo i o stupnju razlike. Veća je vjerojatnost da će na odluku prosječnog potrošača o poslu utjecati činjenica da su znali da se jedan ključni sastojak ili više njih ili njihov sadržaj na primjer u hrani znatno razlikuju (181). Vjerojatnije je da će veće razlike u sastavu dovesti do različitih senzorskih obilježja, koja su jedna od važnih odrednica kvalitete hrane za potrošače. No s obzirom na navedeno, važno je naglasiti i da je senzorska percepcija hrane samo jedan od elemenata koji mogu utjecati na izbor potrošača. Na primjer potrošači možda žele izbjeći određene vrste sastojaka zbog različitih razloga koji nisu povezani s njihovim zdravljem (npr. alergeni). Potrošači posebno sve više pridaju važnost utjecaju određene robe ili njezinih sastojaka na okoliš, zemljopisnom podrijetlu, načinu proizvodnje, kemijskom sastavu itd (182).

Klasifikacija „znatnih” i „neznatnih” razlika ne može se utvrditi unaprijed u pogledu na primjer konkretnih sastojaka hrane. Umjesto toga, „važnost” razlike sastavni je element pojedinačne procjene učinka prakse stavljanja na tržište robe „dvojne kvalitete” na prosječnog potrošača. Upravo se u tom smislu, odnosno u smislu učinka na prosječnog potrošača, taj pojam upotrebljava u članku 6. stavku 2. točki (c) Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi.

Opravdane iznimke

Člankom 6. stavkom 2. točkom (c) trgovcima se dopušta da robu koja se znatno razlikuje po sastavu ili obilježjima (i dalje) stavljaju na tržište kao identičnu ako je to opravdano „legitimnim i objektivnim čimbenicima”. Netaksativan indikativni popis takvih čimbenika naveden je u uvodnoj izjavi 53. Direktive (EU) 2019/2161, a uključuje nacionalne zakonske zahtjeve, dostupnost/sezonalnost sirovina te dobrovoljne strategije za poboljšanje pristupa zdravoj i nutritivno vrijednoj hrani, kao i pravo trgovca da ponudi robu iste robne marke na različitim geografskim tržištima u pakiranjima različite težine ili zapremine.

Doista, nacionalnim pravilima mogu se utvrditi posebni zahtjevi u pogledu sastava određenih vrsta hrane koje se prodaju u nekim zemljama i koje ne postoje u drugim državama članicama. Osim toga, mogu postojati objektivne razlike u nabavi zbog zemljopisne i/ili sezonske dostupnosti sirovina koje utječu na sastav i/ili okus proizvoda. Trgovci mogu uvesti i nove recepture u okviru politika dobrovoljne nutricionističke reformulacije, koje tehnički ili ekonomski nije moguće provesti istodobno na svim tržištima.

Nadalje, s obzirom na to da primjeri navedeni u uvodnoj izjavi 53. Direktive (EU) 2019/2161 nisu taksativni, diferencijacija robe koja se stavlja na tržište u različitim državama članicama mogla bi se opravdati i drugim objektivnim čimbenicima.

Utemeljenost opravdanja diferencijacije robe koje su trgovci iznijeli trebalo bi ocijeniti u svakom pojedinom slučaju. Trgovci moraju dokazati opravdanost iznimke. Konkretno, ako trgovac nacionalne verzije proizvoda prilagodi preferencijama lokalnih potrošača, mora moći dokazati (na primjer, gospodarskim ili tržišnim studijama) da preferencije potrošača postoje i da su zaista uzete u obzir pri diferencijaciji proizvoda.

U uvodnoj izjavi 53. Direktive (EU) 2019/2161 naglašava se da bi trgovci koji zbog legitimnih i objektivnih čimbenika imaju različite verzije robe i dalje trebali o tome obavijestiti potrošače. Iako je način pružanja takvih informacija prepušten trgovcima, u uvodnoj izjavi navodi se da bi trgovci umjesto etiketa proizvoda općenito trebali dati prednost nekom alternativnom načinu. Drugi načini mogu biti informacije u prostorijama trgovca na malo/na internetskim sučeljima za prodaju, internetske stranice proizvoda (koje bi trebale biti lako i izravno dostupne, npr. skeniranjem QR koda na pakiranju) ili oglašavanje proizvoda. U svakom bi slučaju informacije trebale biti lako i izravno dostupne prosječnom potrošaču, uključujući ranjive potrošače. Aktivnom i transparentnom komunikacijom o diferencijaciji robe na te druge načine trgovci neće samo informirati potrošače, već će njima i nacionalnim provedbenim tijelima jasno dati do znanja da smatraju da je daljnje stavljanje na tržište relevantne robe kao identične opravdano u skladu s Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi. Osim toga, trebao bi postojati i komercijalni interes za takvu aktivnu i transparentnu komunikaciju, posebno ako se diferencijacija verzija robe doista provodi kako bi se ispunili nacionalni pravni zahtjevi ili poboljšalo iskustvo potrošača.

Tvrdnje trgovca o opravdanosti stavljanja na tržište robe kao identične unatoč njezinim znatnim razlikama obuhvaćene su člankom 12. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi. Člankom 12. propisuje se da države članice moraju ovlastiti nacionalne sudove i tijela da od trgovaca traže dokaze kojima potkrepljuju svoje činjenične tvrdnje. Ta bi se ovlast trebala primjenjivati i na tvrdnje trgovaca o opravdanosti diferencijacije.

Prehrambeni proizvodi

Zakonodavstvo EU-a o hrani primjenjuje se usporedno s Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi, a može biti relevantno i u slučajevima „dvojne kvalitete” jer do njih dolazi uglavnom u prehrambenom sektoru.

Konkretno, Uredbom (EZ) br. 178/2002 o općem zakonu o hrani nastoji se osigurati visoka razina zaštite zdravlja ljudi i interesa potrošača u odnosu na hranu, istodobno osiguravajući učinkovito funkcioniranje unutarnjeg tržišta. Ona je temelj propisa Unije o hrani. Njome se među ostalim utvrđuju zajednička načela propisa o hrani (na razini Unije i nacionalnoj razini), kao i odgovornosti subjekata u poslovanju s hranom i hranom za životinje u svim fazama proizvodnje, prerade te distribucije hrane i hrane za životinje.

Njome se u tom pogledu zaštita interesa potrošača uspostavlja kao opće načelo propisa o hrani (183). Prema tome, cilj je propisa o hrani zaštititi interese potrošača i pružiti im osnovu na kojoj će moći donijeti mjerodavne odluke povezano s hranom koju konzumiraju. Ti propisi moraju biti usmjereni naročito na prevenciju (a) prijevara ili zavaravajućih postupaka; (b) patvorenja hrane; i (c) svih drugih postupaka koji mogu potrošača dovesti u zabludu.

Njima je predviđena i opća obveza za subjekte u poslovanju s hranom i hranom za životinje prema kojoj označivanje, oglašavanje i predstavljanje hrane ili hrane za životinje, uključujući njezin oblik, izgled ili pakiranje, materijale korištene za pakiranje, način na koji je dizajnirana ili okruženje u kojem je izložena te informacije koje su o njoj dostupne putem bilo kojeg medija, ne smije potrošača dovoditi u zabludu (184). Samo se sigurni prehrambeni proizvodi i sigurna hrana za životinje mogu staviti na tržište Unije (185). Konačno, subjekti u poslovanju s hranom i hranom za životinje u svim fazama proizvodnje, prerade i distribucije unutar poslovanja kojim upravljaju dužni su osigurati da hrana ili hrana za životinje ispunjava zahtjeve propisa o hrani koji su važni za njihove aktivnosti te moraju provjeriti jesu li ti zahtjevi ispunjeni (186).

Nadalje, Uredbom (EU) br. 1169/2011 o informiranju potrošača o hrani utvrđuju se opća pravila i zahtjevi za označivanje, uključujući obvezno navođenje potpunog popisa sastojaka, količine pojedinih sastojaka ili kategorije sastojaka, informacija o alergenima, nutritivne deklaracije itd. Time se potrošačima omogućuje potpuna informiranost o sastavu prehrambenih proizvoda i sprečavaju obmanjujuće informacije o hrani. Informacije o hrani moraju biti jasne, točne i lako razumljive potrošaču. Zato su u Uredbi o informiranju potrošača o hrani utvrđeni i posebni zahtjevi za navođenje obveznih podataka, uključujući minimalnu veličinu slova.

Zakonodavstvom EU-a o hrani uveden je sveobuhvatan pravni okvir čiji je cilj osigurati ne samo visoku razinu zaštite zdravlja potrošača i njihovih društvenih i gospodarskih interesa nego i slobodno kretanje sigurne hrane na jedinstvenom tržištu EU-a.

Zahtjevi u pogledu informacija utvrđeni Uredbom o informiranju potrošača o hrani „bitne” su informacije u smislu članka 7. stavka 5. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi. Izostavljanje tih informacija može se nakon ocjene pojedinog slučaja smatrati zavaravajućim u mjeri u kojoj je vjerojatno da bi utjecalo na odluke prosječnog potrošača o poslu.

Istraga potencijalno obmanjujućih praksi „dvojne kvalitete” koju provode nacionalna tijela nadležna za Direktivu o nepoštenoj poslovnoj praksi obično će se temeljiti na informacijama o sastavu proizvoda koje se nalaze na pakiranju u skladu sa zahtjevima zakonodavstva EU-a o hrani (187).

No do zavaravajućih praksi „dvojne kvalitete” može doći i kad razlike u proizvodu nisu vidljive iz oznake proizvoda. U tim situacijama tijela nadležna za propise o hrani provjeravat će usklađenost s Uredbom o informiranju potrošača o hrani i primjenjivim propisima za određene proizvode kojima se utvrđuju standardi sastava. U državama članicama u kojima su različita tijela odgovorna za provedbu Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi i relevantnog zakonodavstva o hrani ta bi tijela trebala blisko surađivati kako bi se osigurala dosljednost rezultata njihovih istraga istog trgovca i/ili poslovne prakse.

Druga roba

Budući da zabrana zavaravajuće prakse „dvojne kvalitete” nije ograničena samo na prehrambene proizvode i s obzirom na zabrinutosti u pogledu sličnih praksi u kontekstu drugih proizvoda široke potrošnje (188), Komisija od 2021. provodi pilot-studiju u području sredstava za čišćenje, deterdženata i kozmetike. Cilj je studije istražiti može li se prethodno navedena zajednička metodologija koju je razvio Zajednički istraživački centar u području prehrambenih proizvoda proširiti na način da obuhvaća usporedbu sastava takve robe kao i izvedivosti stvaranja alata za praćenje slučajeva „dvojne kvalitete” koje provode nadležna tijela država članica, nevladine organizacije ili industrija.

2.9.   Članak 7. – Zavaravajuća izostavljanja

Članak 7. – Zavaravajuća izostavljanja 1. Poslovna praksa smatra se zavaravajućom ako se u danom činjeničnom okviru, uzimajući u obzir sva njezina obilježja i okolnosti i ograničenja sredstava priopćavanja, izostave bitne informacije potrebne prosječnom potrošaču da bi u danim okolnostima donio informiranu odluku o poslu te na taj način prosječnog potrošača navodi ili je vjerojatno da će ga se navesti na donošenje odluke o poslu koju inače ne bi donio. 2. Također se smatra zavaravajućim slučaj u kojem, uzimajući u obzir pitanja opisana u stavku 1., trgovac skriva ili na nejasan, nerazumljiv, dvosmislen ili nepravodoban način pruža bitne informacije navedene u tom stavku odnosno ne naznači poslovnu namjeru poslovne prakse ako ona već nije očita iz konteksta, te ako u bilo kojem od tih slučajeva to prosječnog potrošača navodi ili je vjerojatno da će ga navesti na donošenje odluke o poslu koju inače ne bi donio. 3. Ako sredstvo koje se koristi za priopćavanje poslovne prakse uvodi ograničenja prostora ili vremena, ta se ograničenja, kao i sve mjere koje je trgovac poduzeo kako bi na druge načine informacije učinio raspoloživima za potrošače, uzimaju u obzir pri odlučivanju je li informacija izostavljena. 4. U slučaju pozivanja na kupnju sljedeće se informacije smatraju bitnima, ako već nisu očite iz konteksta: (a) glavna obilježja proizvoda, u mjeri u kojoj je to primjereno za sredstvo priopćavanja i proizvod; (b) geografska adresa i identitet trgovca, npr. njegovo zaštićeno ime i, ako je to primjenjivo, geografska adresa i identitet trgovca za čiji račun djeluje; (c) cijena koja uključuje poreze ili način na koji se cijena izračunava ako se zbog prirode proizvoda ona ne može na razuman način unaprijed izračunati, kao i, ako je primjereno, svi dodatni troškovi otpreme, dostave ili poštanski troškovi odnosno ako ih nije moguće na razuman način izračunati unaprijed, činjenica da ti dodatni troškovi mogu biti plativi; (d) način plaćanja, dostave i rada proizvoda, ako odstupa od zahtjeva u pogledu profesionalne pažnje; (e) za proizvode i poslove koje uključuju pravo povlačenja ili otkazivanja, postojanje takvog prava; (f) za proizvode koji se nude na internetskim tržištima, informacije o tome je li treća strana koja nudi proizvode trgovac ili ne, na temelju izjave koju ta treća strana daje pružatelju internetskog tržišta. 4.a Kada se potrošačima daje mogućnost pretraživanja proizvoda koje nude razni trgovci ili potrošači na temelju upita u obliku ključne riječi, izraza ili drugog unosa, neovisno o tome gdje se poslovi na kraju sklapaju, opće informacije o najvažnijim parametrima kojima se određuje rang proizvoda prikazanih potrošaču kao rezultat upita i o relativnoj važnosti tih parametara u odnosu na druge parametre, koje se čine dostupnima u posebnom dijelu internetskog sučelja koji je izravno i lako dostupan sa stranice na kojoj su prikazani rezultati upita, smatraju se bitnima. Ovaj se stavak ne primjenjuje na pružatelje internetskih tražilica kako su definirani u članku 2. točki 6. Uredbe (EU) 2019/1150 Europskog parlamenta i Vijeća. 5. Zahtjevi u pogledu informiranja utvrđeni pravom Zajednice u području tržišnog komuniciranja, uključujući oglašavanje ili stavljanje proizvoda na tržište, čiji je netaksativni popis sadržan u Prilogu II., smatraju se bitnima. 6. Ako trgovac pruža pristup potrošačkim recenzijama proizvodâ, informacije o tome osigurava li trgovac, i na koji način, da objavljene recenzije potječu od potrošača koji su proizvod doista koristili ili kupili smatraju se bitnima.

2.9.1.   Bitne informacije

U članku 7. stavcima 1. i 2. vrlo se općenito utvrđuje pozitivna obveza trgovaca da pruže sve informacije potrebne prosječnom potrošaču za donošenje odluke o kupnji na temelju informacija. Te se informacije u članku 7. nazivaju „bitnim informacijama”.

Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi ne definira „bitne informacije”, osim u posebnom slučaju „poziva na kupnju”, koji je predmet članka 7. stavka 4. (vidjeti odjeljak 2.9.5.). Osim toga, u članku 7. stavku 5. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi pojašnjeno je da se „[z]ahtjevi u pogledu informiranja utvrđeni pravom Zajednice u području tržišnog komuniciranja, uključujući oglašavanje” smatraju bitnima (vidjeti odjeljak 1.2.2.).

Nasuprot tome, kao što je pojašnjeno uvodnom izjavom 15., ako su države članice uvele zahtjeve u vezi s informiranjem koji prelaze okvire zahtjeva koje utvrđuje pravo Zajednice na temelju odredaba o minimalnim zahtjevima, ispuštanje tih dodatnih informacija neće predstavljati zavaravajuće izostavljanje u smislu ove Direktive.

Kako bi se na osnovi pojedinih slučajeva ocijenilo jesu li izostavljene bitne informacije, nacionalna nadležna tijela i sudovi moraju uzeti u obzir sve značajke i okolnosti određene poslovne prakse, uključujući ograničenja medija koji se upotrijebio za obavještavanje o njoj.

Na primjer: — nacionalno tijelo pokrenulo je postupak protiv trgovca koji je ponudio proizvode životnog osiguranja bez uključivanja bitnih informacija u oglašavanje. Trgovac je tvrdio da će rodbina osobe pokrivene osiguranjem steći sve koristi od osiguranja ako ta osoba umre. No trgovac nije obavijestio potrošače da će, ako osoba umre u roku od 24 mjeseca od potpisivanja ugovora, a da to nije posljedica nesreće, rodbina dobiti samo ograničene koristi od osiguranja (189); — u nekim se alatima za usporedbu upotrebljavaju tvrdnje kao što su „najbolja ponuda” kako bi se izdvojile ne nužno najjeftinije ponude, već one koje nude najbolju vrijednost za novac. Ispuštanje informacija o kriterijima za tvrdnju o „najboljoj ponudi” moglo bi biti zavaravajuće na temelju članka 7. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi.

2.9.2.   Skriveno oglašavanje/neupućivanje na poslovnu namjeru

U skladu s člankom 7. stavkom 2. zavaravajućim izostavljanjem smatra se i neupućivanje na poslovnu namjeru neke poslovne prakse ako će zbog neupućivanja prosječan potrošač vjerojatno donijeti odluku o poslu koju inače ne bi donio.

U Direktivi o elektroničkoj trgovini (190), Direktivi o audiovizualnim medijskim uslugama (191) te Direktivi o privatnosti i elektroničkim komunikacijama (192) na sličan su način utvrđeni određeni zahtjevi u tom pogledu s obzirom na tržišno komuniciranje i slanje elektroničke pošte za potrebe izravnog oglašavanja. Poseban aspekt skrivenog oglašavanja uređen je i člankom 8. stavkom 5. Direktive o pravima potrošača.

Članak 8. stavak 5. Direktive o pravima potrošača „(…) ako trgovac potrošača zove telefonom s ciljem sklapanja ugovora na daljinu, na početku razgovora s potrošačem trgovac otkriva svoj identitet i, kada je to primjenjivo, identitet osobe u čije ime zove te komercijalnu svrhu toga poziva”.

Dok su te odredbe usmjerene na određene poslovne prakse ili sektore, članak 7. stavak 2. ima općenitije i šire područje primjene te se odnosi na sve poslovne prakse.

Na primjer: tijelo za zaštitu potrošača pokrenulo je postupak protiv trgovca koji je pozivao potrošače na sastanke nudeći im besplatan zdravstveni pregled kao dio programa „Brinem se o svojem zdravlju”. Trgovac nije otkrio činjenicu da je glavna svrha sastanaka bilo predstavljanje proizvoda kako bi ih se prodalo potrošačima (193).

Uz članak 7. stavak 2., Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi u svim se okolnostima zabranjuju određene posebne prakse u kojima se ne upućuje na poslovnu namjeru.

Točkom 11. Priloga I. zabranjuje se „korištenje uredničkog sadržaja u sredstvima priopćavanja radi promidžbe proizvoda koju je trgovac platio, a da to nije jasno naznačeno u sadržaju, odnosno slika ili zvukova za koje potrošač može jasno prepoznati da je riječ o promidžbi”.

Na primjer: jedne velike novine započele su suradnju s telekomunikacijskim operatorom koji financira posebni odjeljak novina pod naslovom „Digitalni život”. Taj odjeljak i sav materijal u njemu, uključujući promidžbu proizvoda koje je telekomunikacijski operator namjeravao staviti na tržište, čini se kao urednički sadržaj novina; jedina informacija za javnost o poslovnoj naravi prikazanog materijala diskretno je navođenje teksta „u suradnji s” nakon kojeg je žig telekomunikacijskog operatora. Utvrđeno je da se tom praksom krši točka 11. Priloga I. Direktivi o nepoštenoj poslovnoj praksi (194).

Točkom 22. Priloga I. zabranjuje se „lažna tvrdnja odnosno stvaranje dojma da trgovac ne djeluje u okviru svoje poslovne djelatnosti, odnosno djelatnosti slobodnog zanimanja ili lažno predstavljanje trgovca kao potrošača”.

Članak 7. stavak 2., uz točke 11. i 22. Priloga I., može biti posebno relevantan za internetske trgovce (vidjeti odjeljak 4.2.5. o društvenim medijima i 4.2.6. o marketingu utjecajnih osoba).

2.9.3.   Bitne informacije pružene na nejasan način

U skladu s člankom 7. stavkom 2. pružanje bitnih informacija „na nejasan, nerazumljiv, varljiv ili nepravodoban način” zavaravajuće je izostavljanje ako je vjerojatno da će zbog njega prosječan potrošač donijeti odluku o poslu koju inače ne bi donio.

Na primjer: — nacionalni sud zaključio je da je trgovac prekršio članak 7. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi informiranjem potrošača o njihovim pravima na nejasan i dvosmislen način koji se nije mogao opravdano smatrati razumljivim. Trgovac je informirao potrošače o njihovu pravu na odustajanje navodeći cjelokupan tekst odluke Vlade. Sud je utvrdio da se u tekstu upućuje na brojne odredbe koje nisu primjenjive na predmetne ugovore i da se navođenje cjelokupnog teksta odluke Vlade ne može smatrati informacijom s pomoću koje potrošači mogu jednostavno i konkretno osvijestiti uvjete kojima je uređeno njihovo pravo odustajanja od ugovora (195); — telefonski operator na televiziji je oglašavao pretplatu na uslugu mobilne telefonije isticanjem određenih pogodnosti s obzirom na cijenu, dok su ograničenja i uvjeti ponude prikazani samo malim slovima koja su se vrlo kratko pojavila na ekranu. Presuđeno je da unatoč prostornim i vremenskim ograničenjima upotrijebljenog sredstva priopćavanja (televizije) ništa nije sprečavalo trgovca da jasnije uputi na takve ključne činjenice. Stoga se za oglas utvrdilo da je zavaravajući u mjeri u kojoj su izostavljene bitne informacije (196); — zahtjev za pružanje bitnih informacija na jasan, razumljiv i pravodoban način mogao bi se prekršiti u situaciji u kojoj je internetski trgovac usmjeren na potrošače u određenoj državi članici, pružajući dio bitnih informacija na jeziku te zemlje, no navodeći druge bitne informacije samo na drugom jeziku (197), na primjer u standardnim uvjetima upotrebe (198). Primjena Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi u takvim je slučajevima komplementarna i ne dovodi u pitanje konkretnije jezične zahtjeve predviđene u skladu s drugim pravom EU-a, kao što je regulatorna opcija predviđena Direktivom 2011/83/EU o ugovornim informacijama u ugovorima na daljinu i ugovorima sklopljenima izvan poslovnih prostorija (vidjeti odjeljak 4.1.8. Obavijesti o smjernicama Direktive o pravima potrošača).

2.9.4.   Činjenični kontekst i ograničenja upotrijebljenog sredstva priopćavanja

U članku 7. stavku 1. naglašava se da je pri ocjeni je li poslovna praksa zavaravajuća tu praksu potrebno razmatrati „u danom činjeničnom okviru, uzimajući u obzir sva njegova obilježja i okolnosti i ograničenja sredstava priopćavanja”.

Članak 7. stavak 3. trebalo bi čitati u vezi s člankom 7. stavkom 1. U skladu s člankom 7. stavkom 3. pri ocjeni je li izostavljena bitna informacija treba uzeti u obzir:

—	ograničenja prostora ili vremena upotrijebljenog sredstva priopćavanja;

—	sve mjere koje je trgovac poduzeo kako bi na druge načine informacije učinio raspoloživima za potrošače.

Navedene odredbe primjenjuju se na sve dijelove članka 7. Osim toga, na temelju uvodnog dijela članka 7. stavka 4. trgovci ne moraju davati informacije u pozivima na kupnju koje su već očite iz konteksta.

Sud je obrazložio da se u procjeni zavaravajućeg izostavljanja u članku 7. stavcima 1. i 3. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi moraju uzeti u obzir prethodno navedeni čimbenici, čak i ako to nije izričito navedeno u tekstu predmetnog nacionalnog zakonodavstva, ali se umjesto toga može naći na primjer u pripremnim radovima (199).

Sud je u istom predmetu utvrdio i da se ograničenja prostora ili vremena upotrijebljenog sredstva priopćavanja moraju odvagnuti u vezi s prirodom i karakteristikama predmetnog proizvoda. Potrebno je ocijeniti je li trgovac smatrao da informacije nije bilo moguće uključiti ili jasno priopćiti. U situacijama kad nije moguće uključiti sve bitne informacije o proizvodu, trgovac za ostatak informacija može potrošače uputiti na svoju internetsku stranicu. No internetska stranica mora sadržavati informacije o glavnim značajkama proizvoda, cijeni i drugim uvjetima kako se zahtijeva člankom 7 (200).

U skladu s člankom 7. stavkom 2. pružanje bitnih informacija „na nejasan, nerazumljiv, varljiv ili nepravodoban način” zavaravajuće je izostavljanje ako je vjerojatno da će zbog njega prosječan potrošač donijeti odluku o poslu koju inače ne bi donio.

Na primjer: telefonski operator na televiziji je oglašavao pretplatu na uslugu mobilne telefonije isticanjem određenih pogodnosti s obzirom na cijenu, dok su ograničenja i uvjeti ponude prikazani samo malim slovima koja su se vrlo kratko pojavila na ekranu. Nacionalni sud smatrao je da, unatoč prostornim i vremenskim ograničenjima upotrijebljenog sredstva priopćavanja (televizije), ništa nije sprečavalo trgovca da jasnije uputi na takve ključne činjenice. Stoga se za oglas utvrdilo da je zavaravajući u mjeri u kojoj su izostavljene bitne informacije (201).

U članku 7. stavku 4. točki (a) navodi se i da bi u pozivima na kupnju trebalo uzeti u obzir „sredstvo priopćavanja i proizvod” pri određivanju jesu li glavna obilježja proizvoda jedan od čimbenika koji se smatraju bitnom informacijom.

U predmetu Ving Sverige Sud je utvrdio da „može biti dovoljno navesti samo određena glavna obilježja nekog proizvoda i da trgovac dodatno uputi na svoje internetske stranice, uz uvjet da se na njima nalaze ključne informacije o glavnim obilježjima proizvoda, cijeni i ostalim uvjetima u skladu sa zahtjevima iz članka 7. te Direktive”. (202)

S obzirom na njihovu važnost za odluku potrošača o kupnji, trebalo bi istaknuti informacije o punoj cijeni i glavnim obilježjima nekog proizvoda.

Na primjer: nacionalni sud smatrao je zavaravajućim letak u kojem se navodi da potrošači koji se služe oglašavanom kreditnom karticom pri kupnji mogu ostvariti uštedu od 3 %. Sud je smatrao da su zbog općenite izjave u letku potrošači vjerovali da se uštede primjenjuju na sve vrste kupnje tom kreditnom karticom, dok su se u stvarnosti primjenjivala važna ograničenja. Ta su ograničenja navedena samo u ugovornim uvjetima, što se nije smatralo dovoljnim jer su izostavljene bitne informacije o obilježjima proizvoda koji se oglašavao (203).

Ukupan razmjer potrebnih informacija o glavnim obilježjima proizvoda mora se ocijeniti na temelju konteksta poziva na kupnju, vrste proizvoda i upotrijebljenog sredstva priopćavanja.

2.9.5.   Bitne informacije u pozivima na kupnju – članak 7. stavak 4.

Pozivi na kupnju

Članak 2. točka (i) „poziv na kupnju” znači tržišno komuniciranje koje navodi obilježja proizvoda i njegovu cijenu na način koji je primjeren korištenim sredstvima tržišnog komuniciranja i na taj način omogućuje potrošaču da obavi kupnju;

Za „pozive na kupnju” u članku 7. stavku 4. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi određene se informacije smatraju „bitnima”. To znači da trgovci potrošačima moraju dostaviti te informacije ako nisu očite iz konteksta.

„Obilježja proizvoda” stalna su ako postoji verbalno ili vizualno upućivanje na proizvod. Drugačije bi tumačenje moglo potaknuti trgovce na pružanje nejasnih opisa proizvoda ili ispuštanje informacija u poslovnim ponudama kako bi izbjegli zahtjeve u pogledu informiranja utvrđene u članku 7. stavku 4. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi.

Prema posljednjem dijelu definicije u članku 2. točki (i) („i na taj način omogućuje potrošaču da obavi kupnju”) ne zahtijeva se da se u okviru tržišnog komuniciranja potrošaču osigura mehanizam za stvarnu kupnju (npr. telefonski broj ili kupon). To znači da informacije pružene u okviru oglasa proizvoda moraju biti dostatne kako bi potrošač mogao donijeti odluku u pogledu kupnje određenog proizvoda po određenoj cijeni.

U predmetu Ving Sverige Sud je utvrdio da:

Poziv na kupnju uži je pojam od oglašavanja i ne smatra se sve tržišno komuniciranje pozivom na kupnju u smislu članka 2. točke (i).

No poziv na kupnju širi je pojam od predugovornih informacija. Dok se zahtjevi za predugovorne informacije odnose na informacije koje je potrebno dostaviti prije nego što potrošač sklopi ugovor, poziv na kupnju ne znači nužno da je sljedeći korak za potrošača sklapanje ugovora s trgovcem.

Na primjer: radijsko oglašavanje koje sadržava obilježja i cijenu proizvoda poziv je na kupnju, ali se obično neće smatrati predugovornim informacijama.

Ta je razlika posebno važna u pogledu međudjelovanja Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi i Direktive o pravima potrošača. Obično bi se širok spektar vrsta tržišnog komuniciranja smatrao pozivima na kupnju.

Na primjer: — na internetskoj stranici zračnog prijevoznika na kojoj su prikazane ponude za letove i njihove cijene; — oglašavanje pri naručivanju poštom (205); — letak supermarketa u kojem su oglašene snižene cijene određenih proizvoda.

U skladu s Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi trgovci odlučuju hoće li uključiti cijenu u svoje tržišno komuniciranje. Tržišno komuniciranje ili oglas koji sadržava iscrpan opis prirode proizvoda ili usluge, njihovih obilježja i koristi, ali ne i cijene ne može se smatrati „pozivom na kupnju” u smislu članka 2. točke (i) Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi. Primjer tržišnog komuniciranja koje nije poziv na kupnju bili bi oglasi kojima se promiče robna marka trgovca, a ne neki poseban proizvod.

Na primjer: nacionalni je sud donio presudu da oglas kojim se potrošača poziva na posjet internetskim stranicama kako bi dobio ponudu osiguranja ne predstavlja poziv na kupnju (206).

Bitne informacije

U članku 7. stavku 4. navedeno je nekoliko zahtjeva u pogledu informiranja koji se smatraju bitnima. Oni služe tome da se osigura najveća razina pravne sigurnosti za potrošače u tom ključnom trenutku (207). Cilj je članka 7. stavka 4. osigurati da trgovci pri davanju trgovačke ponude istodobno učine dostupnom na razumljiv i nedvosmislen način dovoljnu količinu informacija kako bi potrošač mogao donijeti utemeljenu odluku o kupnji, osim ako su te informacije već očite iz konteksta.

Ako se potrošaču ne pruže informacije koje su obvezne u skladu s člankom 7. stavkom 4. u slučaju poziva na kupnju, to se smatra zavaravajućim izostavljanjem ako je vjerojatno da će zbog njega prosječan potrošač donijeti odluku o poslu koju inače ne bi donio.

Sud je obrazložio da članak 7. stavak 4. sadrži iscrpan popis bitnih informacija koje moraju biti navedene u pozivu na kupnju. No činjenica da trgovac pruža sve informacije navedene u članku 7. stavku 4. ne isključuje mogućnost tumačenja tog poziva kao zavaravajuće prakse u smislu članka 6. stavka 1. ili članka 7. stavka 2 (208).

No kako se na trgovce ne bi stavio nepotreban ili nerazmjeran teret davanja informacija, zahtjevi iz članka 7. stavka 4. nisu statični i zahtijevaju različite informacije ovisno o situaciji. To posebno proizlazi iz pojašnjenja navedenih u članku 7. stavcima 1., 3. i 4. da bi trebalo uzeti u obzir činjenični kontekst i ograničenja upotrijebljenog sredstva priopćavanja, kako je navedeno u prethodnom odjeljku.

Predmet Verband Sozialer Wettbewerb odnosio se na oglas platforme u kojem su prikazani različiti proizvodi koje ne nudi sama platforma, već prodavatelji trećih strana na platformi (209). Tržište je omogućilo sklapanje ugovora između trgovaca i kupaca, uključujući potrošače. Sud je obrazložio da se oglašavanje može ocijeniti u skladu s člankom 7. stavkom 4., naročito kako bi se provjerilo jesu li pružene sve bitne informacije, kao što su imena trgovaca koji nude određene proizvode, uzimajući u obzir ograničenja prostora i druge posebne okolnosti predmeta. Sud je pojasnio i da mogu postojati ograničenja prostora u smislu članka 7. stavka 3. kojima bi se moglo opravdati izostavljanje zemljopisne adrese i identiteta svakog trgovca. No takve se informacije ipak pružiti na jednostavan i brz način pri samom pristupu platformi (210).

U članku 7. stavku 4. točki (a) posebno se pojašnjava da je pri ocjeni je li izostavljena bitna informacija u pogledu glavnih obilježja proizvoda potrebno uzeti u obzir „sredstvo priopćavanja i proizvod”.

Utvrđivanje glavnih obilježja proizvoda stoga ovisi o predmetnom proizvodu i o tome što se može smatrati „primjerenim”s obzirom na „sredstvo” koje trgovac upotrebljava za komercijalnu komunikaciju.

Informacije o glavnim obilježjima robe već mogu biti jasne iz samog izgleda, pakiranja ili označivanja koje potrošač može vidjeti u trenutku prodaje. Složenija roba može zahtijevati uključivanje dodatnih informacija na oznakama za opis proizvoda u trgovini ili na internetskim stranicama u svrhu utvrđivanja njezinih glavnih obilježja.

Obilježja potonjeg proizvoda i ograničavajući uvjeti koje prosječni potrošači obično ne očekuju od određene kategorije ili vrste proizvoda moraju se posebno priopćiti potrošaču jer se radi o informacijama koje mogu posebno utjecati na njihove odluke o poslu. Takva obilježja mogu na primjer biti ograničenje trajanja ili prirode i izvršenja usluge (npr. radi li se o pristupnoj svjetlovodnoj internetskoj usluzi (engl. fiber-to-the-home) ili nekoj drugoj vrsti) ili određeni sastav ili specifikacija robe (npr. sintetičko podrijetlo dragog kamenja kao što su dijamanti).

Sigurnosna upozorenja mogu ovisno o ocjeni svakog pojedinog slučaja predstavljati glavno obilježje proizvoda u smislu članka 7. stavka 4. Trenutačno se zakonodavstvom EU-a o sigurnosti proizvoda usmjerenim na pojedini sektor obično od trgovaca zahtijeva da pruže informacije o sigurnosnim pitanjima na samom proizvodu i/ili na njegovu pakiranju. U slučaju internetske prodaje stoga potrošačima može biti teško donijeti uistinu informirane odluke o poslu ako se na internetskoj stranici ne nalazi čitljiva slika oznaka na proizvodu/pakiranju. Važna iznimka u tom pristupu nalazi se u članku 11. stavku 2. Direktive 2009/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća o sigurnosti igračaka (211), kojim se izričito zahtijeva da sigurnosna upozorenja za igračke, kao ona u kojima se navodi najmanja/najveća dob korisnika, moraju biti jasno vidljiva prije kupnje, uključujući kupnju koja se obavlja internetom. Za većinu drugih proizvoda Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi može se upotrijebiti kao pravna osnova kojom se od trgovaca, posebno ako proizvode oglašavaju internetom, zahtijeva da informiraju potrošače o tim sigurnosnim aspektima koje se uzimajući u obzir prirodu proizvoda može smatrati glavnim obilježjima u smislu članka 7. stavka 4.

U skladu s člankom 7. stavkom 4. točkom (b) neupućivanje potrošača na geografsku adresu i identitet trgovca može se smatrati zavaravajućim izostavljanjem.

Na primjer: u predmetu povezanom sa službom za upoznavanje ljudi na internetu nacionalni je sud naložio trgovcu da objavi informacije o svojem imenu, adresi, registracijskom broju i adresi e-pošte na izravan i stalan način pri oglašavanju usluga koje pruža na internetu. Sud je smatrao da činjenica što trgovac nije objavio ispravnu adresu i adresu e-pošte na svojim internetskim stranicama predstavlja zavaravajuće izostavljanje zbog kojeg bi potrošač vjerojatno donio odluku o poslu koju inače ne bi donio (212).

S druge strane, izostavljanje informacija o identitetu trgovca nekad bi se moglo smatrati „očitim iz konteksta” u smislu članka 7. stavka 4.

Na primjer: — adresa trgovine ili restorana u kojoj se potrošač već nalazi; — za internetske trgovine člankom 5. Direktive o elektroničkoj trgovini od trgovaca se zahtijeva da omoguće jednostavan, izravan i trajan pristup njihovu imenu, adresi i drugim pojedinostima, uključujući adresu elektroničke pošte. Nadalje, na temelju članka 10. Direktive o elektroničkoj trgovini, određene informacije (npr. o različitim tehničkim koracima potrebnima prije službenog sklapanja ugovora) isto se tako moraju pružiti prije slanja narudžbe.

Na temelju ocjene svakog pojedinog slučaja navođenje trgovačkog imena trgovca može biti dovoljno za ispunjavanje zahtjeva iz članka 7. stavka 4. točke (b) o identitetu trgovca. Pravni naziv mora se navesti u uvjetima prodaje, ali ne mora se nužno smatrati bitnom informacijom u smislu članka 7. stavka 4.

Na primjer: U oglašivačkom materijalu restoran brze prehrane neće morati navesti svoj pravni status, kao što su Ltd, SA, SARL, Inc.

Osim zahtjeva iz članka 7. stavka 4. točke (b), Direktivom o pravima potrošača utvrđuju se dodatni zahtjevi u pogledu informacija o podacima za kontakt trgovca, posebno u članku 5. stavku 1. (prodaja u poslovnim prostorijama) i članku 6. stavku 1. (prodaja izvan poslovnih prostorija i prodaja na daljinu).

Člankom 5. stavkom 1. točkom (c) Direktive o elektroničkoj trgovini od pružatelja usluga na internetu zahtijeva se da primateljima svojih usluga i nadležnim tijelima omoguće pristup podacima „o davatelju usluga, uključujući adresu njegove elektroničke pošte, kojom ga se može brzo kontaktirati i izravno i učinkovito komunicirati s njim”.

Stoga adrese elektroničke pošte trgovaca u elektroničkoj trgovini mogu biti bitna informacija na temelju članka 7. stavka 5. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi. Te bi informacije trebalo moći jednostavno pronaći (odnosno ne samo u općim uvjetima) te bi trebale biti izravno i trajno dostupne.

Osim toga, u skladu s Općom uredbom o zaštiti podataka nadzornik podataka mora osobi čiji se podaci obrađuju dati određene obvezne informacije koje među ostalim sadržavaju identitet (i podatke za kontakt) nadzornika i njegova zastupnika ako postoji (osim ako osoba čiji se podaci obrađuju već ima te informacije).

Člankom 7. stavkom 4. točkom (c) od trgovaca se zahtijeva da u pozivu na kupnju navedu ukupnu (ili konačnu) cijenu. U nju moraju biti uključeni svi primjenjivi porezi (npr. PDV) i naknade. Konačna cijena mora uključivati primjenjive naknade i poreze koji su neizbježni i predvidivi pri objavi ponude. Ako se zbog prirode proizvoda cijena ne može razumno unaprijed izračunati, potrošače bi trebalo propisno obavijestiti o načinu na koji je cijena izračunana kao i, gdje je primjenjivo, o svim dodatnim naknadama za vozarinu, isporuku ili poštarinu ili, ako se te naknade ne mogu razumno unaprijed izračunati, o činjenici da postoji mogućnost plaćanja tih dodatnih naknada (vidjeti i članak 5. stavak 1. i članak 6. stavak 1. Direktive o pravima potrošača).

U predmetu Canal Digital Danmark Sud je utvrdio da kada trgovac navede cijenu pretplate na način da bi potrošač morao plaćati i mjesečnu naknadu i šestomjesečnu naknadu, tu praksu treba smatrati zavaravajućim izostavljanjem na temelju članka 7. u slučaju da je iznos mjesečne naknade posebno istaknut u oglasu, a šestomjesečna naknada u potpunosti izostavljena ili predstavljena samo na manje uočljiv način, ako je zbog takvog propusta potrošač donio odluku o poslu koju inače ne bi donio (213).

Na primjer: — tijelo nadležno za tržišno natjecanje i zaštitu potrošača poduzelo je mjere protiv telekomunikacijskog operatora koji nije obavijestio potrošače da će morati platiti naknadu za aktivaciju kako bi se mogli služiti ponuđenim uslugama. Potrošači su bili obaviješteni o toj naknadi tek nakon potpisivanja ugovora (214); — tijelo nadležno za tržišno natjecanje i zaštitu potrošača odredilo je administrativne novčane kazne telekomunikacijskom operatoru koji je primjenjivao naknade o kojima potrošači nisu bili obaviješteni za pružanje usluga koje poduzeće nije moglo isporučiti/osigurati (215); — nacionalni je sud presudio u korist odluke općine o određivanju novčane kazne pružatelju internetskih usluga koji nije prikazao punu cijenu svojih usluga u komercijalnim ponudama, odnosno izostavio je naknade za pristup mreži i poreze (216).

U skladu s člankom 7. stavkom 4. točkom (c) Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi, upotreba „početne cijene”, odnosno navođenje određenog početnog najmanjeg iznosa cijene, dopušteno je ako se zbog prirode proizvoda konačna cijena ne može „na razuman način unaprijed izračunati”.

Na primjer: putnička agencija navela je cijene kao „početne cijene” za određene letove i paket aranžmane. Nacionalni sud odlučio je da se Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi ne isključuje upotreba početnih cijena, dok god su pružene informacije u skladu sa zahtjevima Direktive, uzimajući u obzir okolnosti stvarnog slučaja. Smatrao je sljedeće: „Upućivanje samo na početnu cijenu može, stoga, biti opravdano u situacijama u kojima se cijena ne može razumno unaprijed izračunati, uzimajući u obzir, među ostalim, prirodu i obilježja proizvoda” (217).

No najmanja bi cijena trebala biti stvarna cijena primjenjiva na određene proizvode u skladu s oglasom.

Na primjer: poduzeće je oglašavalo prodaju stanova izjavama „Jeftinije je nego što mislite. Cijene počinju od 2 150 EUR po kvadratnom metru.”. Međutim, ispostavilo se da nije bilo dostupnih stanova po navedenoj cijeni. Osim toga, navedena cijena nije uključivala PDV. Za tu je poslovnu praksu tijelo nadležno za tržišno natjecanje i zaštitu potrošača utvrdilo da je zavaravajuća (218).

Poslovnim praksama u kojima trgovci oglašavaju cijene koje ne postoje mogle bi se kršiti i točke 5. i 6. Priloga I. Direktivi o nepoštenoj poslovnoj praksi jer ih se može smatrati primjerima oglašavanja radi namamljivanja (točka 5.) ili namamljivanja i zamjene (točka 6.).

U skladu s člankom 7. stavkom 4. točkom (d) trgovci moraju pružiti informacije o načinu plaćanja, dostave i rada proizvoda ako odstupa od zahtjeva u pogledu profesionalne pažnje. To znači da je te informacije potrebno navesti samo ako ti načini idu na štetu potrošača u usporedbi sa standardom posebne vještine i pažnje koja se u razumnoj mjeri očekuje u odnosu trgovca prema potrošačima.

Zahtjev za pružanje informacija o politici rješavanja pritužbi izbrisan je izmjenama uvedenima Direktivom (EU) 2019/2161. Te su informacije najrelevantnije u predugovornoj fazi, koja je već uređena Direktivom o pravima potrošača i stoga prethodno navedeni zahtjev nije bio potreban za pozive na kupnju u fazi oglašavanja u okviru Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi.

U skladu s člankom 7. stavkom 4. točkom (e) u pozivima na kupnju mora se spomenuti postojanje prava povlačenja ili otkazivanja kad god je to primjenjivo. U skladu s tim zahtjevom od trgovaca se samo traži da obavijeste potrošače o postojanju tih prava, bez navođenja pojedinosti o uvjetima i postupcima za njihovu provedbu.

U Direktivi o pravima potrošača utvrđena su dodatna pravila o predugovornim informacijama koje je potrebno dati potrošaču prije potpisivanja ugovora, na primjer na internetskim stranicama za elektroničku trgovinu te pri kućnom posjetu ili telefonskom pozivu prodavatelja (članak 5. stavak 1. točka (d) i članak 6. stavak 1. točka (g)).

Na primjer tom se direktivom od trgovca zahtijeva da pruži informacije o „ukupnoj cijeni” prije nego što se potrošač obveže ugovorom (članak 5. stavak 1. točka (c) i članak 6. stavak 1. točka (e)). Osim toga, potrošač ima pravo na naknadu za sva dodatna plaćanja na koja nije izričito pristao, nego ih je trgovac dodao upotrebom zadanih opcija, npr. upotrebom unaprijed označenih okvira (članak 22.).

Za ugovore na daljinu ili ugovore sklopljene izvan poslovnih prostorija trgovac mora pružiti informacije o uvjetima, vremenskom ograničenju i postupcima za provedbu prava odustajanja. Mora osigurati i uzorak obrasca za odustajanje iz Priloga I.B. Direktivi o pravima potrošača (članak 6. stavak 1. točka (h)).

Obveze iz članka 7. stavka 4. točaka (f), (4.a) i (6.) koje se odnose na internetska tržišta, transparentnost rezultata pretraživanja i korisničkih recenzija razmatraju se u odjeljku 4.2.

2.9.6.   Besplatna probna razdoblja i zamke za odabir pretplate

Besplatna probna razdoblja marketinški su alat kojim se potrošačima omogućuje da naruče proizvod ili se pretplate na uslugu bez troškova ili za mali iznos (npr. poštarina za uzorak). Neka besplatna probna razdoblja uključuju nepoštenu poslovnu praksu koja potrošače zavaravajuće navodi da se pretplate. U studiji Komisije iz 2017. o besplatnim probnim razdobljima na internetu i zamkama za odabir pretplate navodi se pojavnost različitih praksi opisanih u nastavku (219).

Ako trgovac ne navede svoju geografsku adresu i identitet u pozivu na kupnju, to se može smatrati protivnim članku 7. stavku 4. točki (b) Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi. Osim toga, člankom 6. stavkom 1. Direktive o pravima potrošača i člankom 5. stavkom 1. točkom (c) Direktive o elektroničkoj trgovini zahtijeva se od trgovaca na internetu da učine dostupnima informacije s pomoću kojih će potrošači moći stupiti u kontakt s njima. Zahtjevi iz tih direktiva smatraju se bitnim informacijama u skladu s člankom 7. stavkom 5. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi.

Ako trgovac ne objasni potrošačima da mogu sklopiti ugovor o pretplati prijavom za besplatno probno razdoblje, time može prekršiti članak 7. stavke 1. i 2. te članak 7. stavak 4. točku (a) Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi izostavljanjem bitne informacije. Ovisno o okolnostima, može doći i do povrede članka 6. stavka 1. točke (a) Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi.

Izostavljanje informacija o stvarnim troškovima ponuđenih besplatnih probnih razdoblja ili njihovo navođenje na nejasan način može biti u suprotnosti s člankom 6. stavkom 1. točkom (d) i/ili člankom 7. stavcima 1. i 2. te člankom 7. stavkom 4. točkom (c) Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi.

Na primjer: — telekomunikacijski operator na oglasnim je panoima oglašavao da potrošači mogu dobiti ili dva tableta ili jedan mobilni telefon i jedan tablet za cijenu od 1 PLN. No trgovac nije jasno obavijestio potrošače da će, kako bi iskoristili tu ponudu, morati potpisati ugovor o pretplati na 24 mjeseca i ugovor o kupnji za proizvode u 36 mjesečnih rata. Tijelo nadležno za zaštitu potrošača utvrdilo je da je takvo oglašavanje zavaravajuće u smislu članka 6. stavka 1. točke (d) Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi (220); — Komisija i nacionalna tijela za zaštitu potrošača poduzeli su 2021. mjere povezane s nedostatkom jasnih informacija pri kupnji kreditnim karticama, što može uključivati probleme kao što je prikrivanje stvarnih troškova skrivenim ili sitno tiskanim slovima u kontekstu ponavljajućih plaćanja (221). Iako izdavatelji kreditnih kartica ne stoje iza tih praksi, dužni su na odgovarajući način informirati svoje klijente. U prozoru za plaćanje u kojem potrošači unose informacije o kreditnoj kartici pri kupnji na internetu često su prikazane samo informacije o jednokratnom iznosu plaćanja, a ne o ponavljajućoj pretplati. U skladu s Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi i Direktivom o platnim uslugama potrošači moraju biti upoznati s pojedinačnim iznosima svih platnih transakcija, uključujući one koje se ponavljaju; — nacionalno je tijelo 2020. kaznilo operatora dviju internetskih stranica za upoznavanje ljudi zbog kršenja Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi modelima pretplate na tim internetskim stranicama. Konkretno, tijelo je utvrdilo da se za osnovne usluge (npr. kontaktiranje s drugim korisnicima) naplaćuje pristojba iako su internetske stranice oglašavane kao besplatne, čime su potrošačima pružene zavaravajuće informacije o pretplatama, obnavljanjima pretplata i pristojbama. Nadalje, velik broj pritužbi potrošača i loše postupanje s njima upućivali su na to da trgovac odbija promijeniti svoje komunikacijske prakse (222).

Osim toga, Direktiva o pravima potrošača u članku 8. stavku 2. sadržava posebna pravila za poboljšanje transparentnosti plaćanja putem interneta. U skladu s člankom 8. stavkom 2. u slučaju ugovora na daljinu sklopljenih elektronički, informacije povezane s glavnim obilježjima robe ili usluge, cijenom koja uključuje poreze, trajanjem ugovora i obvezama potrošača moraju se navesti na jasan i očit način te neposredno prije nego što potrošač pošalje svoju narudžbu. Te informacije nije dovoljno navesti u prethodnim fazama postupka narudžbe. Osim toga, potrošač mora imati mogućnost izričito potvrditi da narudžba podrazumijeva obvezu plaćanja, uključujući ponavljajuće iznose, npr. aktivacijom tipke za narudžbu označene na nedvosmislen način. Potrošaču bi trebalo jasno naznačiti jednokratni iznos plaćanja kao i iznos ponavljajućih plaćanja koja bi mogla uslijediti.

Na primjer: trgovac se obratio potrošačima putem telemarketinga radi promocije prodaje knjige s problemskim zadacima uz šestomjesečnu pretplatu, što podrazumijeva pet dodatnih knjiga po određenoj cijeni. Nacionalni sud smatrao je da su potrošači na temelju pruženih informacija i naglaska stavljenog na prvu besplatnu knjigu možda mislili da su se obvezali na jednokratno plaćanje, dok su se zapravo obvezali na pretplatu. Utvrđeno je da je trgovac prekršio članak 6. stavak 1. točku (a) Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi time što nije pružio jasne informacije o prirodi proizvoda (223).

Osim toga, opisivanje proizvoda oznakama „‚gratis’, ‚besplatno’, ‚bez naknade’ i slično ako potrošač mora za taj proizvod platiti bilo koji iznos različit od neizbježivih troškova odgovaranja na poslovnu praksu, troškova preuzimanja ili dostave proizvoda” poslovna je praksa koja se u svim okolnostima smatra nepoštenom, a time i zabranjenom na temelju Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi. To proizlazi iz točke 20. Priloga I. Direktivi.

Prodaja nenaručene robe ili nenaručenim usluga (zahtijevanje plaćanja ili povrata ili čuvanja proizvoda koje potrošač nije naručio) isto je tako poslovna praksa koja je u svim okolnostima zabranjena na temelju Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi. To proizlazi iz točke 29. Priloga I. Direktivi.

2.10.   Članci 8. i 9. – Agresivne poslovne prakse

Članak 8. – Agresivne poslovne prakse Poslovna praksa smatra se agresivnom ako u danom činjeničnom okviru, uzimajući u obzir sva njegova obilježja i okolnosti, uznemiravanjem, prisilom, uključujući uporabu fizičke sile te nedopuštenim utjecajem u znatnoj mjeri narušava ili je vjerojatno da će u znatnoj mjeri narušiti slobodu izbora prosječnog potrošača odnosno njegovo postupanje u vezi s proizvodom, te ga na taj način navodi ili je vjerojatno da će ga navesti na donošenje odluke o poslu koju inače ne bi donio.

Članak 9. – Primjena uznemiravanja, prisile i nedopuštenog utjecaja Pri utvrđivanju koristi li se u poslovnoj praksi uznemiravanje, prisila, uključujući uporabu fizičke sile, ili nedopuštenim utjecajem, u obzir se uzima: (a) njezina vremenska dimenzija, mjesto, priroda odnosno trajanje; (b) uporaba prijetećeg ili pogrdnog jezika ili ponašanja; (c) slučaj kada trgovac iskorištava specifičnu nesreću ili okolnosti takve težine koja narušava potrošačevo prosuđivanje, čega je trgovac svjestan, kako bi utjecao na potrošačevu odluku vezanu uz proizvod; (d) sve teške ili nerazmjerne neugovorne prepreke koje trgovac uvodi u slučaju kada potrošač želi iskoristiti prava prema ugovoru, uključujući prava na raskid ugovora ili prelazak na drugi proizvod odnosno drugog trgovca; (e) svaka prijetnja poduzimanjem radnje koja se ne može zakonski poduzeti.

Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi osigurava se jedinstvena definicija agresivne poslovne prakse koja se može primjenjivati diljem EU-a. Njome se trgovce sprečava u usvajanju prodajnih tehnika kojima se ograničava sloboda izbora ili postupanja potrošača s obzirom na proizvod, čime se narušava njihovo gospodarsko ponašanje.

Agresivne su poslovne prakse one u kojima se upotrebljavaju uznemiravanje, prisila, fizička sila ili nedopušteni utjecaj. Mogu uključivati ponašanje u fazi oglašavanja, ali i prakse koje se javljaju tijekom ili nakon posla. Kako je Sud pojasnio, osim ako se radi o ocjeni zabranjenih praksi iz Priloga I., poslovna praksa ne može se smatrati agresivnom „dok se ne provede činjenična ocjena njezinih značajki u svjetlu kriterija utvrđenih u člancima 8. i 9. te direktive za svaki pojedini slučaj” (224).

Na primjer: nacionalni sud presudio je da se poslovnom praksom, kako bi se smatrala agresivnom i nepoštenom, ne bi trebalo utjecati samo na odluku potrošača o poslu, nego bi ona trebala obuhvaćati i posebne metode. To znači da bi agresivna praksa trebala podrazumijevati aktivno postupanje trgovca („uznemiravanje, prisila, uključujući uporabu fizičke sile te nedopušteni utjecaj”) kojim se ograničava sloboda izbora potrošača (225).

Agresivna praksa može uključivati postupanje koje je već obuhvaćeno drugim nacionalnim zakonodavstvom, uključujući ugovorno i kazneno pravo. Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi dodaje se još jedan sloj zaštite koji se može aktivirati sredstvima javne provedbe bez nužnog pokretanja postupaka kaznenog ili građanskog prava.

Člankom 9. točkom (c) zabranjuju se prakse u kojima se vrši nedopušten utjecaj na potrošače, kao što je slučaj kad trgovac iskorištava specifičnu nesreću ili okolnost za koju je svjestan da će utjecati na odluku potrošača o proizvodu. Za dodatna pojašnjenja relevantnosti te pravne osnove u digitalnom okruženju vidjeti odjeljak 4.2.7.

Člankom 9. točkom (d) trgovce se sprečava da uvedu nerazmjerne neugovorne prepreke koje ometaju potrošače u iskorištavanju svojih prava prema ugovoru, uključujući prava na raskid ugovora ili prelazak na drugi proizvod ili drugog trgovca. Ta je odredba posebno važna za sprečavanje neugovornih prepreka prelasku u ugovorima o telekomunikacijama (226) i opskrbi električnom energijom. Za dodatna objašnjenja glede problematike „ovisnosti potrošača o određenom pružatelju usluge” vidjeti odjeljak 4.2.11.

Na primjer: nacionalni je sud utvrdio da je praksa kojom je trgovac svojim klijentima posebno otežao prekid ugovora o pružanju usluga u toj mjeri da su se često našli u zamci de facto automatskog obnavljanja agresivna poslovna praksa (227).

Člankom 9. točkom (e) obuhvaćena je svaka prijetnja poduzimanjem radnje koja se zakonski ne može poduzeti. Agresivne prakse često se javljaju u prodaji na kućnom pragu ili u drugim vrstama prodaje robe široke potrošnje izvan poslovnih prostorija te u sektoru vremenski ograničene upotrebe nekretnine. Agresivne prakse mogu se pojaviti i u vraćanju duga ako su treće strane ovlaštene za prikupljanje duga. Teške ili nerazmjerne prepreke u prelasku na drugog pružatelja usluga isto bi tako trebalo smatrati agresivnim praksama.

Na primjer: tijelo za zaštitu potrošača odlučilo je da je slanje obavijesti potrošaču da se pojavi pred sucem koji nema sudsku nadležnost i koji nije dobio zahtjev od trgovca agresivna praksa. Svrha te prakse bilo je zastrašivanje potrošača nedopuštenim utjecajem (228).

Sud je pružio dodatne smjernice o procjeni agresivnih praksi u određenim slučajevima.

U predmetu Wind Tre Sud je smatrao da bi prodaja SIM kartica s prethodno učitanim i prethodno aktiviranim uslugama bez odgovarajućeg obavješćivanja potrošača o tim uslugama i njihovim troškovima mogla biti zabranjena agresivna praksa prodaje nenaručene robe ili nenaručenih usluga na temelju točke 29. Priloga I. (229). Za potrebe ocjene nije relevantno je li korištenje usluga zahtijevalo svjesnu radnju potrošača ni je li potrošač mogao deaktivirati usluge jer se bez dostatnih informacija takvo postupanje ne može smatrati posljedicom slobodnog izbora u pogledu usluga (230).

U predmetu Waternet Sud je pojasnio da se točka 29. Priloga I. ne odnosi na praksu održavanja veze s mrežom za opskrbu pitkom vodom pri useljenju potrošača u stan u kojem je netko prethodno stanovao jer taj potrošač ne može odabrati pružatelja te usluge, a potonji naplaćuje transparentne i nediskriminirajuće tarife koje pokrivaju troškove prema potrošnji vode i potrošač zna da je navedeni stan priključen na javnu vodoopskrbnu mrežu te da se opskrba vodom plaća (231). Sud je taj scenarij razlikovao od predmeta Wind Tre i naveo da upotreba vode zahtijeva svjesno djelovanje potrošača te da bi prosječni potrošač vjerojatno znao da je stan priključen na javnu mrežu za opskrbu pitkom vodom uz plaćanje (232).

U predmetu Orange Polska Sud je utvrdio da se potpisivanje ugovora u prisutnosti dostavljača u svim okolnostima ne može smatrati agresivnom praksom uz vršenje nedopuštenog utjecaja u skladu s člancima 8. i 9 (233). Mora se uzeti u obzir ponašanje trgovca u konkretnom slučaju, čiji pritisak na potrošača znatno narušava njegovu slobodu izbora, zbog čega se taj potrošač osjeća nelagodno ili zbunjeno u promišljanju o odluci o poslu koju treba donijeti. Stoga mora postojati ocjena „ozbiljnosti” narušavanja slobode izbora prosječnog potrošača ili njegova postupanja u pogledu proizvoda.

Činjenica da potrošaču nije omogućeno prethodno čitanje općih uvjeta ugovora nije sama po sebi dovoljna da bi se taj model sklapanja ugovora smatrao agresivnom praksom (točka 43.). No Sud je naveo primjere scenarija koji se mogu smatrati agresivnima u točki 48.:

3.   CRNA LISTA POSLOVNIH PRAKSI (PRILOG I.)

Članak 5. stavak 5. Prilog I. sadržava popis postupaka koji predstavljaju takvu praksu, a koji se u svim okolnostima smatraju nepoštenima. Isti jedinstven popis primjenjuje se u svim državama članicama i može se izmijeniti jedino revizijom ove Direktive.

Uvodna izjava 17. Kako bi se osigurala veća pravna sigurnost, poželjno je utvrditi poslovnu praksu koja se u svim okolnostima smatra nepoštenom. Prilog I. stoga sadrži cjelovit popis postupaka koji predstavljaju takvu praksu. To su jedina poslovna postupanja koja se mogu smatrati nepoštenima a da se ne poduzima ocjenjivanje svakog pojedinog slučaja s obzirom na odredbe članaka 5. do 9. Popis se može izmijeniti jedino revizijom ove Direktive.

Popis u Prilogu I. sastavljen je kako bi se provedbenim tijelima, trgovcima, marketinškim stručnjacima i potrošačima omogućilo da utvrde određene prakse i da odmah reagiraju u pogledu njihove provedbe. Time se stoga postiže veća pravna sigurnost. Ako se može dokazati da je trgovac proveo poslovnu praksu s crne liste, nacionalna provedbena tijela mogu poduzeti mjere kako bi sankcionirale trgovca bez ispitivanja pojedinog slučaja (odnosno ocjenjivanja mogućeg utjecaja prakse na prosječno gospodarsko ponašanje potrošača).

3.1.   Proizvodi koji se ne mogu zakonito prodavati – točka 9.

Točka 9. Priloga I. „Izjavljivanje odnosno drugačije stvaranje dojma da se proizvod može zakonito prodati iako to nije slučaj.”

Ta je praksa zabranjena kako bi se spriječile situacije u kojima trgovac na tržište stavlja proizvod ili uslugu te propušta jasno obavijestiti potrošača da postoje zakonska pravila koja mogu ograničiti prodaju, posjedovanje ili upotrebu predmetnog proizvoda. To obuhvaća proizvode ili usluge čija je prodaja zabranjena ili nezakonita u svim okolnostima, kao što su prodaja nezakonitih droga ili ukradene robe. S obzirom na to da takve prakse često uključuju kriminalne aktivnosti i/ili nepoštene subjekte, jednostavno ih je prepoznati. Takve su prakse uglavnom i ozbiljne povrede ostalih zakona koji su obično specifičniji i imaju prednost pred Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi.

Druga kategorija praksi odnosi se na proizvode i usluge koji nisu nezakoniti, ali koji se zakonito mogu stavljati na tržište i prodavati samo pod određenim uvjetima i/ili podložno određenim ograničenjima.

Na primjer: — paket aranžmane mogu organizirati samo trgovci koji ispunjavaju zahtjeve za zaštitu u slučaju insolventnosti propisane Direktivom o putovanjima u paket aranžmanima (234). Nacionalni je sud utvrdio da je putnička agencija koja stavlja na tržište takve pakete, iako nije predala jamstveni polog nacionalnom stečajnom fondu, prekršila točku 9. Priloga I. time što su potrošači stekli pogrešan dojam da je ta ponuda u skladu sa zakonom (235); — prema presudi Suda EFTA-e u predmetu koji se odnosi na stavljanje na tržište i preprodaju ulaznica za Olimpijske i Paraolimpijske igre u Londonu 2012., stvaranje dojma da se ulaznice mogu zakonito prodavati iako postoji nacionalna zakonska zabrana u državi EGP-a u kojoj se proizvod prodaje ili u državi EGP-a u kojoj će se on upotrebljavati ili u objema tim državama smatra se nepoštenom poslovnom praksom (236).

3.2.   Piramidalni sustavi – točka 14.

Točka 14. Priloga I. „Uspostavljanje, vođenje ili promidžba piramidalnog sustava promidžbe, pri čemu potrošač daje ulog kako bi mogao dobiti određenu naknadu, i to prije svega zbog toga jer je uveo u sustav nove potrošače, a ne zbog toga jer je kupio ili konzumirao proizvod.”

Ta je praksa zabranjena kako trgovci ne bi mogli namamiti potrošače u sustav koji im obećava naknadu dok će de facto potrošač primiti naknadu prvenstveno zbog uvođenja novih članova u sustav, a ne zbog prodaje ili konzumiranja proizvoda. Piramidalna struktura sustava općenito je razvijena tako da će donijeti koristi samo organizatorima koji su na vrhu, dok pridobiveni potrošači uglavnom nemaju razumnih izgleda za povrat uloženih sredstava. Sud je obrazložio uvjete pod kojima se sustav promicanja trgovine može smatrati „piramidalnim sustavom promidžbe” u smislu točke 14. Priloga I. Sud je istaknuo da

U istom predmetu Sud je pojasnio da

U tom predmetu poduzeće je oglašavalo premiju novim potrošačima za registraciju svakog novog klijenta kojeg uvedu u sustav. Svaki je klijent pri registraciji morao platiti troškove registracije. Sud je iznio sumnje u pogledu toga da mogućnost klijenta za dobivanje naknade proizlazi prvenstveno iz uvođenja drugih klijenata u sustav, ističući da su premije isplaćene već postojećim članovima samo vrlo malim dijelom financirane novčanim ulozima traženim od novih članova. Sud je podsjetio i na to da ako predmetna praksa nije zabranjena odredbama Priloga I., svejedno se može zaključiti da je praksa nepoštena u smislu općih odredaba Direktive (članci od 5. do 9.).

Drugi predmet, Loterie Nationale, bavio se sustavom u okviru kojeg se igrače uvodilo u zajedničko igranje igre Lotto. Stalno su se uvodili novi igrači čije su se uplate de facto upotrebljavale za plaćanja igrača koji su se ranije pridružili i u korist organizatora sustava. Novi članovi plaćali bi 10 EUR kao uvodnu naknadu i oko 43 EUR mjesečno za sudjelovanje. Pobjednici bi u konačnici dobili 50 % osvojenog iznosa zgoditka, a postojala je i gornja granica za dobitke veće od milijun eura, koji se nisu isplaćivali sudionicima. Sud je pojasnio da je dovoljno da postoji neizravna poveznica između naknada koje plaćaju novi sudionici i naknade/dobiti koja se isplaćuje postojećim sudionicima da se takav sustav smatra piramidalnim. Suprotno tumačenje lišilo bi zabranu njezina učinka (239).

Na primjer: tijelo nadležno za zaštitu potrošača poduzelo je mjere u trima predmetima koji su se odnosili na piramidalne sustave. U jednom je predmetu bila riječ o sustavu prodaje u kojem se sustav naknade nije temeljio na obujmu prodaje, nego na broju novih prodajnih zastupnika koje je svaki preprodavač uspio uvesti u sustav (241). Drugi se predmet odnosio na sustav prodaje u kojem je struktura nagrađivanja uglavnom imala svrhu privući nove potrošače povratom troškova registracije s ulaskom drugih zastupnika (242). U trećem je slučaju potrošačima predloženo da kupuju proizvode mehanizmima kojima je cilj uvesti nove prodavatelje od kojih je zatražen početni doprinos ili pretplata na program osobne kupnje (243). Nadležno je tijelo uzelo u obzir i to kako su sustavi funkcionirali u praksi. Usredotočilo se na broj zastupnika koji su zapravo ostvarivali prodaju u usporedbi s ukupnim brojem uvedenih potrošača i s promjenjivim značajem prihoda/dobiti od zastupnika ili od prodaje nečlanovima. U istragama se pokazalo da u skladu s mehanizmima potrošač nije mogao dati doprinos u zamjenu za priliku dobivanja naknade koja je prvenstveno proizašla iz uvođenja drugih potrošača u sustav, a ne iz prodaje/konzumacije proizvoda.

Hijerarhijske strukture, kao što je piramidalni sustav, složene su i može biti teško odrediti opseg koristi koje novi članovi donose društvu. Mogu postojati i različite metode za izračun naknade koju su primili postojeći članovi.

Na primjer: tijelo nadležno za zaštitu potrošača poduzelo je mjere protiv piramidalnog sustava u kojemu je organizator sudionicima nudio priliku za primanje novčanih donacija u zamjenu za uvođenje novih članova u sustav (244). Kako bi ostvarili takvu novčanu dobit, sudionici su morali platiti troškove registracije, dati novčanu donaciju drugom sudioniku, dati druge donacije još jednom sudioniku i platiti proviziju organizatoru sustava. Prilika za prikupljanje donacija od novih sudionika pojavila bi se samo kad bi se ostvario „plavi krug” koji čine sudionici koje su uveli ljudi koje je prethodno uveo novi sudionik.

Čini se da je potrebno razlikovati poslovnu praksu iz točke 14. u kojoj sudionici zarađuju uglavnom ili isključivo uvođenjem novih sudionika u program od mrežnog marketinga u kojemu prodavatelji primaju naknadu uglavnom za prodaju koju osobno ostvare kao i za prodaju koju ostvare ostali prodavatelji koje su oni uveli.

Jednako je teško odrediti točnu granicu između potrošača i trgovaca. Nakon što potrošač uđe u sustav, od trenutka kad ga počne promicati, mogao bi se i sam smatrati trgovcem i time postati podložan zabrani iz Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi u pogledu profesionalnog ophođenja u okviru sustava.

3.3.   Proizvodi koji liječe bolesti, disfunkcionalnosti i malformacije – točka 17.

Točka 17. Priloga I. „Lažna tvrdnja da proizvod omogućuje izlječenje bolesti, disfunkcionalnosti ili malformacija.”

Tom su zabranom obuhvaćene situacije u kojima trgovac tvrdi da njegov proizvod ili usluga mogu poboljšati ili izliječiti određeno tjelesno ili mentalno oboljenje.

Na primjer: tijelo nadležno za zaštitu potrošača odlučilo je da su tvrdnje prema kojima masažna fotelja ima povoljan učinak na ljudsko zdravlje (uključujući liječenje bolesti kralježnice i krvotoka) obuhvaćene zabranom iz točke 17. Priloga I (245).

Tijekom pandemije bolesti COVID-19 često su se pojavljivale pogrešne informacije povezane sa zdravstvenim tvrdnjama. Nepošteni trgovci oglašavali su i prodavali proizvode, kao što su zaštitne maske, kape i sredstva za dezinfekciju ruku, koji navodno sprečavaju ili liječe infekciju. No takve su izjave često bivale upućene potrošačima bez navođenja čvrstih znanstvenih dokaza ili bez potpune usklađenosti sa službenim stručnim savjetima. Takvim se tvrdnjama mogu kršiti članci 5. i 6. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi kojima se zabranjuju zavaravajuće aktivnosti u pogledu glavnih obilježja proizvoda; u posebnim slučajevima takve tvrdnje mogu biti zabranjene točkom 17. Priloga I. Komisija je, kako bi pomogla u borbi protiv takvih praksi, okupila nacionalna tijela koja djeluju u okviru Mreže za suradnju u području zaštite potrošača i donijela zajedničko stajalište (246) o tome kako se nositi s prijevarama povezanima s bolešću COVID-19.

Na primjer: — nacionalno nadležno tijelo blokiralo je internetske stranice trgovca koji je oglašavao lijek s aktivnim sastojcima antivirusnog lijeka za liječenje HIV-a kao „jedini lijek protiv koronavirusa (COVID-19)” i „jedini lijek za borbu protiv koronavirusa (COVID19)” unatoč službenim izjavama zdravstvenih tijela da ne postoji lijek koji bi učinkovito djelovao u borbi protiv virusa (247); — u trima predmetima u kojima su trgovci stavljali proizvode na tržište pružajući dojam da bi ti proizvodi mogli štititi od koronavirusa, nacionalna tijela i sud utvrdili su da se radi o agresivnim praksama. Konkretno, utvrđeno je da su trgovci iskorištavali strah potrošača od zaraze koronavirusom, koji je umanjivao njihovu moć prosudbe, i da su posebnim marketinškim praksama iskorištavali situaciju koja izaziva ozbiljnu društvenu zabrinutost (248).

Takve su tvrdnje djelomično obuhvaćene i u posebnom zakonodavstvu EU-a. Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi isto se tako ne dovode u pitanje pravila EU-a o ljekovitim svojstvima proizvoda. Točka 17. stoga se primjenjuje samo kao dopuna postojećim pravilima EU-a o tvrdnjama o zdravlju. No bilo kakve zavaravajuće prakse u pogledu proizvoda za zdravlje i zdrav život i dalje se mogu ocjenjivati s obzirom na članak 6. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi (npr. kad je sveukupno predstavljanje zavaravajuće).

Zabranom su prije svega obuhvaćene tvrdnje koje se odnose na fizička stanja koja medicinska znanost svrstava u patološka stanja, disfunkcionalnosti ili malformacije. No s obzirom na to da su takve tvrdnje uređene i sektorskim zakonodavstvom EU-a, praktična je primjena točke 17. u pogledu tih praksi zanemariva.

U članku 7. stavku 3. Uredbe o informiranju potrošača o hrani (249), informacije o hrani koje trgovac dostavlja potrošaču „ne smiju propisivati svojstva sprječavanja ili liječenja bolesti ljudi niti se tim informacijama smije upućivati na takva svojstva”. Ta se opća odredba primjenjuje na subjekte u poslovanju hranom u svim fazama prehrambenog lanca ako njihove djelatnosti uključuju informiranje potrošača o hrani. Pojam „informacije o hrani” znači informacije koje se odnose na hranu i koje su dostupne etiketiranjem drugog popratnog materijala ili na neki drugi način koji uključuje tehnološka sredstva ili verbalnu komunikaciju.

Osim toga, Uredbom EU-a o prehrambenim i zdravstvenim tvrdnjama (250) utvrđuju se detaljna pravila o upotrebi prehrambenih i zdravstvenih tvrdnji koje se navode na hrani u komercijalnoj komunikaciji, bilo u označivanju, predstavljanju ili oglašavanju hrane.

Prema Uredbi prehrambene tvrdnje („svaka tvrdnja kojom se izjavljuje, sugerira ili naznačuje da ta hrana ima određena blagotvorna prehrambena svojstva”) dopuštene su samo ako su navedene u Prilogu i ako su u skladu s uvjetima utvrđenima u Uredbi o tvrdnjama. Zabranjuju se zdravstvene tvrdnje („svaka tvrdnja kojom se izjavljuje, sugerira ili naznačuje da postoji odnos između neke kategorije hrane, određene hrane ili jedne od njezinih sastavnica i zdravlja”) osim ako su odobrene u skladu s Uredbom o tvrdnjama i uvrštene na popise odobrenih tvrdnji predviđene u člancima 13. i 14. Uredbom se posebno zabranjuju i sljedeće zdravstvene tvrdnje: (251)

—	tvrdnje koje navode na zaključak da bi zdravlje moglo biti ugroženo zbog nekonzumacije određene hrane;

—	tvrdnje koje upućuju na stopu ili na količinu gubitka tjelesne težine;

—	tvrdnje koje upućuju na preporuke pojedinih liječnika ili zdravstvenih profesionalaca i drugih udruženja koja nisu navedena u članku 11. Uredbe o tvrdnjama.

Tvrdnje povezane sa zdravljem obuhvaćene su i zdravstvenim i farmaceutskim zakonodavstvom EU-a. U članku 6. stavku 1. Direktive 2001/83/EZ o lijekovima jasno se daje do znanja da se ni jedan lijek ne smije staviti na tržište države članice ako nije izdano odobrenje za stavljanje u promet. Člancima od 86. do 100. ove Direktive utvrđuju se i posebne odredbe o oglašavanju lijekova u javnosti. Zabranjeno je oglašavanje lijekova koji se izdaju samo na recept i proizvoda koji sadržavaju psihotropne ili opojne tvari. Države članice isto tako mogu zabraniti oglašavanje proizvoda za koje se troškovi nadoknađuju. Dopušteno je oglašavanje proizvoda koji se mogu kupiti bez recepta, ali uz precizne uvjete. Na primjer:

—	mora biti takvo da bude jasno kako je riječ o oglasu i da je proizvod jasno označen kao lijek;

—	mora biti objektivno sa svrhom poticanja racionalne uporabe lijeka, predstavljajući lijek bez uveličavanja njegovih svojstava;

—	ne smije dovoditi potrošače u zabludu;

—	ne smije biti isključivo ili uglavnom usmjereno na djecu;

—	ne smije na neprimjeren, uznemiravajući ili obmanjujući način upotrebljavati slikovne prikaze promjena u ljudskom tijelu izazvanih bolešću, povredom ili djelovanjem nekog lijeka na ljudsko tijelo ili dijelove tijela;

—	ne smije se pozivati na preporuke znanstvenika ili stručnjaka koji zbog svoje slave mogu potaknuti upotrebu proizvoda.

Člankom 7. Uredbe (EU) 2017/745 Europskog parlamenta i Vijeća (252) o medicinskim proizvodima i člankom 7. Uredbe (EU) 2017/746 Europskog parlamenta i Vijeća (253) o in vitro dijagnostičkim medicinskim proizvodima na razini EU-a uvedena je zabrana tvrdnji na oznakama, u uputama za upotrebu ili oglašavanju kojima se korisnika ili pacijenta dovodi u zabludu u pogledu namjene, sigurnosti ili učinkovitosti proizvoda, posebno:

—	pripisivanjem proizvodu funkcija i svojstava koje nema;

—	stvaranjem pogrešnog dojma u pogledu liječenja ili dijagnoze, funkcija ili svojstava koje proizvod nema;

—	propuštanjem obavješćivanja korisnika ili pacijenta o mogućem riziku povezanom s upotrebom proizvoda u skladu s njegovom namjenom;

—	ukazivanjem na upotrebe proizvoda različite od upotreba navedenih u namjeni za koju je provedeno ocjenjivanje sukladnosti.

Osim toga, postoje posebna ograničenja (odnosno zabrane) u pogledu promicanja farmaceutskih proizvoda i liječenja između stručnjaka, odnosno trgovaca i liječnika. Izbor proizvoda/liječenja ovisi o liječniku ili specijalistu koji ga je propisao. Bilo kakvo zavaravajuće oglašavanje u tom području (bez obzira na to je li riječ o ovlaštenom trgovcu) aktivirat će relevantna pravila EU-a ili nacionalna pravila i bit će podvrgnuto odgovarajućim sustavima provedbe i sankcija. Oni će imati prednost pred Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi.

Točka 17. primjenjuje se i na robu ili usluge kao što su estetski zahvati, proizvodi za zdrav život i slično ako se stavljaju na tržište uz lažne tvrdnje da mogu liječiti bolesti, disfunkcionalnosti ili malformacije.

U pogledu kozmetičkih proizvoda člankom 20. stavkom 1. Uredbe (EZ) br. 1223/2009 Europskog parlamenta i Vijeća (254) o kozmetičkim proizvodima zahtijeva se da države članice zabrane upotrebu teksta, imena, robnih žigova, slika i simboličnih ili drugih oznaka kojima se na etiketi, pri stavljanju na tržište i oglašavanju kozmetičkih proizvoda, upućuje na obilježje koje predmetni proizvodi ne sadržavaju.

Trgovčeva nemogućnost da preda odgovarajuće i relevantne dokaze o fizičkom učinku koji potrošač može očekivati upotrebom proizvoda svrstat će se u zabranjenu poslovnu praksu iz točke 17. uz obrazloženje da je iznesena lažna tvrdnja, ako nije obuhvaćena zakonodavstvom EU-a specifičnim za određeni sektor.

Kako bi se izbjegla zabrana, trgovci moraju moći opravdati bilo kakve činjenične tvrdnje takve vrste znanstvenim dokazima. Činjenica da je teret dokazivanja na trgovcu odražava načelo koje je opširnije definirano u članku 12. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi, u kojem se navodi da „[d]ržave članice sudovima, odnosno upravnim tijelima, dodjeljuju ovlasti koje im omogućuju da u građanskim ili upravnim postupcima […]: (a) zahtijevaju od trgovca da dostavi dokaz o točnosti činjeničnih tvrdnji u vezi s poslovnom praksom ako se, uzimajući u obzir legitimni interes trgovca i svake druge stranke u postupku, takav zahtjev čini primjerenim na temelju okolnosti predmetnog slučaja”.

Na primjer: trgovac na internetu oglašavao je nekoliko proizvoda na svojoj internetskoj stranici, uključujući odjeću i kozmetiku, kao proizvode s različitim povoljnim učincima na zdravlje (npr. smanjenje boli, poboljšanje sna i smanjenje bora). No nije mogao poduprijeti svoje tvrdnje odgovarajućim dokazima. Nacionalno nadležno tijelo smatralo je to primjerom zavaravajuće poslovne prakse koja je zabranjena na temelju Priloga I. Direktivi o nepoštenoj poslovnoj praksi (255).

3.4.   Upotreba tvrdnje „besplatno” – točka 20.

Točka 20. Priloga I. Opisivanje proizvoda oznakama „gratis”, „besplatno”, „bez naknade” i slično ako potrošač mora za taj proizvod platiti bilo koji iznos različit od neizbježivih troškova odgovaranja na poslovnu praksu, troškova preuzimanja ili dostave proizvoda.

Ta se zabrana temelji na zamisli prema kojoj potrošač očekuje da tvrdnja „besplatno” upravo to i znači, da će dobiti nešto bez davanja novca u zamjenu za to. To znači da se ponuda može opisati besplatnom samo ako potrošači ne plaćaju više od:

—	minimalnog neizbježnog troška odgovaranja na poslovnu praksu (npr. trenutačna javna poštanska naknada, trošak telefoniranja do standardne nacionalne naknade i uključujući nju ili minimalni neizbježni troškovi slanja SMS poruke);

—	pravog/stvarnog troška prijevoza ili dostave;

—	troška, uključujući dodatne troškove, bilo kakvog putovanja koje će biti uključeno ako potrošači preuzmu ponudu.

Zbog toga trgovci ne bi trebali naplaćivati pakiranje proizvoda, rukovanje ili upravljanje proizvodom koji je stavljen na tržište kao „besplatan”. Pri izdavanju „besplatnih” ponuda, trgovci bi isto tako trebali jasno navesti u svim materijalima koje su potrošačeve obveze u pogledu bilo kakvih neizbježnih troškova, kako je prethodno navedeno.

Teže je odrediti je li određena poslovna praksa nepoštena kad se tvrdnja „besplatno” upotrebljava u kombiniranim ponudama koje predstavljaju poslovne ponude koje obuhvaćaju više od jednog proizvoda ili usluge. Kombinirane su ponude uglavnom uvjetne prodajne promocije ili ponude paket aranžmana. Sljedeća načela neka su od načela koja bi nadležna nacionalna tijela mogla uzimati u obzir pri ocjeni kombiniranih ponuda. Njihov se utjecaj već uvelike može vidjeti u nekim pravilima oglašavanja:

—	trgovci ne smiju pokušati ostvariti povrat svojih troškova smanjenjem kvalitete ili sastava ili povećanjem cijene bilo kojeg proizvoda čija je kupnja preduvjet za dobivanje posebnog, besplatnog proizvoda;

—	trgovci ne bi trebali opisivati pojedine elemente paket aranžmana kao „besplatne” ako je cijena tog elementa uključena u cijenu paket aranžmana.

Na primjer: — u kombiniranoj ponudi mobilnog telefona s pretplatom švedski je telekomunikacijski operator oglašavao cijenu od „0 SEK”. No kad su potrošači prihvatili ponudu, mjesečni se obrok pretplate povisio. Nacionalni sud smatrao je da je to obuhvaćeno točkom 20. Priloga I. Direktivi o nepoštenoj poslovnoj praksi (256); — u slučaju ponude „besplatnog kredita” tijelo nadležno za zaštitu potrošača utvrdilo je da je ona obuhvaćena točkom 20. Priloga I. Direktivi o nepoštenoj poslovnoj praksi ako potrošač bude primoran potpisati ugovor o kreditnom osiguranju uz dodatne troškove kako bi mu se odobrio kredit.

Trgovcima nije zabranjena upotreba tvrdnje „besplatan”u uvjetnim prodajnim promocijama u kojima se od potrošača zahtijeva kupnja drugih proizvoda (odnosno vrste ponuda u kojima kupite jedan proizvod, a drugi dobijete besplatno):

—	ako je potrošačima jasno ukazano na to da moraju platiti sve troškove;

—	ako kvaliteta ili sastav plaćenih proizvoda nisu smanjeni; i

—	ako cijena plaćenih proizvoda nije povišena kako bi se ostvario povrat troškova za dobavu besplatnog proizvoda.

Na primjer: trgovac je na internetu i u novinama pokrenuo promotivnu kampanju u kojoj nudi dvije besplatne automobilske gume pri kupnji dviju novih guma. U stvarnosti je navedena cijena dviju guma iz kampanje bila dvostruko viša od prethodno primjenjivane maloprodajne cijene. Nacionalno nadležno tijelo donijelo je odluku da je ta uvjetna prodajna promocija zabranjena u skladu s točkom 20. Priloga I (257).

Ključno je razlikovno svojstvo uvjetne prodajne promocije to da proizvod koji je opisan kao „besplatan” mora uistinu biti odvojen od jednog ili više proizvoda koji potrošač treba platiti i biti samo dodatak. Stoga u takvim uvjetnim prodajnim promocijama trgovci moraju moći dokazati:

—	da je besplatni proizvod uistinu dodatak proizvodu ili proizvodima koji se inače prodaju po toj cijeni ili da se besplatni proizvod uistinu može odvojiti od jednog ili više plaćenih proizvoda;

—	da uz plaćeni proizvod ili više njih daju „besplatni” proizvod samo ako je potrošač suglasan s uvjetima promocije; i

—	da su potrošači upoznati s pojedinačnom cijenom jednog ili više proizvoda koje plaćaju i da ta cijena ostaje ista s besplatnim proizvodom ili bez njega.

Na primjer: — tvrdnja da „besplatni zidni plakat dolazi uz novine od četvrtka” zakonita je ako se novine ostalih dana prodaju bez zidnog plakata po istoj cijeni; — tvrdnja o „besplatnom putnom osiguranju za potrošače koji rezerviraju na internetu” zakonita je ako se potrošačima koji rezerviraju isto putovanje telefonom ponudi ista cijena, ali bez besplatnog osiguranja; — tvrdnja da potrošači mogu dobiti „besplatnu pretplatu na uslugu internetskog prijenosa tijekom određenog broja mjeseci” uz kupnju robe, kao što je televizor, zakonita je ako potrošač nije obvezan platiti tu pretplatu, a cijena robe nije povećana zbog dodatne pretplate.

Točkom 20. Priloga I. zabranjena je upotreba riječi „besplatan” za opisivanje pojedinačnog elementa ponude paket aranžmana ako je trošak tog elementa uključen u cijenu paket aranžmana. „Ponuda paket aranžmana” ovdje znači unaprijed dogovorenu kombinaciju elemenata ponuđenih za jedinstvenu, uključivu cijenu u kojoj potrošači nemaju pravo odabrati koliko će elemenata iz paket aranžmana preuzeti za navedenu cijenu.

Na primjer: ako se oglas odnosi na automobil s kožnim sjedalima, klimatizacijskim uređajem i multimedijskim sustavom po standardnoj cijeni od 10 000 EUR, ta kombinacija elemenata predstavlja paket aranžman. Potrošač plaća sveobuhvatnu cijenu za automobil prema oglasu. Kad bi se bilo koji od elemenata navedenih u oglasu uklonio, kvaliteta i sastav automobila koji potrošač plaća 10 000 EUR bili bi umanjeni. Kako bi trgovac mogao tvrditi da je multimedijski sustav besplatan i da se cijena od 10 000 EUR odnosi na ostale elemente, mora dokazati (a) da su zahtjevi uvjetne prodajne promocije ispunjeni ili (b) da je multimedijski sustav bio novi dodatni element i da cijena automobila nije povišena.

No trgovci katkad dodaju nove elemente postojećim paket aranžmanima bez povišenja ukupne cijene paket aranžmana ili smanjenja kvalitete ili sastava uključenih elemenata. U takvim okolnostima potrošači su skloni smatrati element koji je dodan paket aranžmanu dodatnim elementom utvrđenog paket aranžmana još neko vrijeme nakon njegova uvođenja. No ako se cijena paket aranžmana povisi ili se njegova kvaliteta ili sastav smanje nakon dodavanja novog elementa, novi se element ne smije opisivati kao „besplatan”.

Jednokratni početni troškovi nastali na primjer zbog kupnje ili postavljanja opreme ne negiraju tvrdnje da su proizvodi ili usluge nabavljeni bez pretplate „besplatni” u smislu točke 20. Priloga I. Na primjer, besplatni digitalni televizijski programi dostupni su samo potrošačima koji imaju potrebnu opremu za prijam digitalnog signala. Slično tome, telefonski paket aranžmani dostupni su samo potrošačima koji imaju telefonsku liniju.

Isto tako, pristojbe za spajanje koje se plaćaju trećoj strani za aktivaciju internetske usluge neće negirati tvrdnje da je internetska usluga besplatna, uz uvjet da pristojba za spajanje nije povećana kako bi se ostvario povrat troškova uvođenja besplatne internetske usluge. Trgovci potrošače uvijek moraju primjereno informirati o uvjetima bilo kojeg takvog početnog plaćanja.

Proizvodi koji se predstavljaju kao „besplatni” posebno su uobičajeni u internetskom sektoru. No mnoge takve usluge prikupljaju osobne podatke korisnika, kao što su identitet i adresa e-pošte. Važno je napomenuti da Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi obuhvaća sve poslovne prakse koje se odnose na „besplatne” proizvode i ne zahtijeva plaćanje novcem kao uvjet za primjenu. Prakse temeljene na podacima uključuju međudjelovanje zakonodavstva EU-a o zaštiti podataka i Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi. Povećana je svijest o gospodarskoj vrijednosti informacija povezanih s preferencijama potrošača, njihovim osobnim podacima i ostalim sadržajem koji su izradili korisnici. Oglašavanje takvih „besplatnih” proizvoda bez informiranja potrošača o tome kako će se njihove preferencije, osobni podaci i sadržaj koji su izradili korisnici upotrebljavati moglo bi se smatrati zavaravajućom praksom uz moguće kršenje zakonodavstva o zaštiti podataka.

Osim toga, Direktiva (EU) 2019/770 (258) primjenjuje se na ugovore u kojima se digitalni sadržaj ili digitalne usluge pružaju potrošačima, a potrošači pružaju ili se obvezuju pružiti osobne podatke. Direktiva o digitalnom sadržaju primjenjuje se neovisno o tome pružaju li se osobni podaci trgovcu u trenutku sklapanja ugovora ili poslije, na primjer ako potrošač da privolu za obradu osobnih podataka. Nakon izmjena uvedenih Direktivom (EU) 2019/2161 i Direktiva o pravima potrošača primjenjuje se (od 28. svibnja 2022.) na ugovore o isporuci digitalnih usluga i sadržaja u kojima potrošači dostavljaju ili se obvezuju dostaviti osobne podatke.

Na primjer: — tijelo za zaštitu potrošača kaznilo je internetsku platformu zbog zavaravajućih informacija na temelju članka 6. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi zbog tvrdnje da je usluga koju pruža „besplatna” ili „bez naknade” jer poduzeće ostvaruje prihode analiziranjem osobnih podataka korisnika i pružanjem tih informacija trgovcima koji su treće strane (259); — tijelo za zaštitu potrošača novčano je kaznilo internetsku platformu zbog zavaravanja korisnika (u skladu s člancima 6. i 7. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi) na registraciju, a da ih odmah i na odgovarajući način ne obavijesti tijekom otvaranja računa da će se dostavljeni podaci upotrebljavati u komercijalne svrhe te, u širem smislu, da usluga ima za cilj primanje naknade, naglašavajući umjesto toga besplatnu prirodu usluge (260).

3.5.   Preprodaja karata za događanja nabavljenih upotrebom automatiziranih sredstava – točka 23.a

Točka 23.a Priloga I. „Preprodaja ulaznica za događanja potrošačima ako ih je trgovac nabavio upotrebom automatiziranih sredstava za zaobilaženje bilo kojeg ograničenja u pogledu broja ulaznica koje jedna osoba može kupiti ili bilo kojih drugih pravila primjenjivih na kupnju ulaznica.”

Direktivom (EU) 2019/2161 Direktivi o nepoštenoj poslovnoj praksi dodana je nova zabranjena poslovna praksa iz točke 23.a kojom se trgovcima zabranjuje preprodaja ulaznica za kulturna i sportska događanja potrošačima koje su kupili upotrebom specijaliziranog softvera („botovi”).

Takva automatizirana sredstva omogućuju trgovcima da kupuju karte iznad tehničkih ograničenja koja je nametnuo primarni prodavatelj karata ili da zaobiđu bilo koje drugo tehničko sredstvo koje je primarni prodavatelj uveo kako bi svim pojedincima osigurao pristupačnost karata, kao što je organizacija reda za kupnju na internetu. Zabrana bi se primjenjivala i u slučaju da su karte „rezervirane” automatiziranim softverom, ali se potom plaćaju odvojeno drugim sredstvima. Primjenjuje se i kad preprodavatelj karata kupuje karte od treće strane koja je kupila karte upotrebom botova. Činjenica da je primarni prodavatelj karata znao da preprodavatelj koristi botove nije relevantna za svrhe ove zabrane, dok god je ta upotreba omogućila preprodavatelju da te karte kupi u većem broju nego što je to bilo moguće drugim kupcima.

Zabrana se općenito primjenjuje na „događanja” koja uključuju kulturne i sportske događaje izričito navedene u uvodnoj izjavi 50. Direktive (EU) 2019/2161 i druge vrste rekreacijskih aktivnosti. Primjenjuje se samo na tehničke mjere koje je preprodavatelj upotrijebio kako bi zaobišao tehničke mjere koje je uveo primarni prodavatelj karata kako bi ograničio broj karata koje pojedini kupac može kupiti ili kako bi upravljao postupkom prodaje. Te mjere primarni prodavatelj može uvesti na vlastitu inicijativu ili na temelju zahtjeva nacionalnog zakonodavstva.

Zabranom iz točke 23.a Priloga I. dopunjuju se opće odredbe Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi u pogledu tog posebnog aspekta preprodaje karata. U uvodnoj izjavi 50. Direktive (EU) 2019/2161 pojašnjeno je da se zabranom ne dovode u pitanje druge nacionalne mjere koje države članice mogu poduzeti kako bi zaštitile legitimne interese potrošača i osigurale kulturnu politiku i širok pristup svih pojedinaca kulturnim i sportskim događajima, kao što je reguliranje preprodajne cijene ulaznica.

3.6.   Ustrajno oglašavanje alatom na daljinu – točka 26.

Točka 26. Priloga I. „Ustrajno, a neželjeno nuđenje telefonom, faksom, e-poštom ili drugim sredstvom daljinske komunikacije, osim u slučaju i u mjeri u kojoj je to opravdano radi nacionalnim propisima predviđenog ispunjenja ugovorne obveze. To ne dovodi u pitanje članak 10. Direktive 97/7/EZ ni direktiva 95/46/EZ i 2002/58/EZ.”

Cilj je te zabrane zaštititi potrošače od dosađivanja putem alata za oglašavanje na daljinu. Točkom 26. Priloga I. ne zabranjuje se oglašavanje na daljinu per se, nego ustrajno i neželjeno nuđenje (261).

Na primjer: savjetnik u osiguranju pretraživao je novine na internetu i u papirnatom obliku u potrazi za izvješćima o nesrećama te je potom slao standardna pisma žrtvama nudeći savjete i pomoć u pitanju naknade. Nacionalni sud presudio je da se slanje jednog pisma osobi ne smatra „ustrajnim i neželjenim nuđenjem” u smislu točke 26. Priloga I (262).

Posebna pravila o neželjenim porukama putem elektroničkih komunikacijskih mreža (odnosno telefonom ili e-poštom) utvrđena su u članku 13. Direktive 2002/58/EZ o privatnosti i elektroničkim komunikacijama. Automatske pozivne naprave, faks uređaji ili e-pošta mogu se upotrebljavati samo u svrhu izravnog oglašavanja radi kontaktiranja s korisnicima koji su prethodno dali svoj pristanak. No kad fizička ili pravna osoba od svojih korisnika dobije njihove kontaktne podatke za e-poštu, u kontekstu prodaje proizvoda ili usluge, ista fizička ili pravna osoba može upotrebljavati te navedene elektroničke kontaktne podatke za izravni marketing svojih sličnih proizvoda ili usluga, pod uvjetom da su korisnici jasno i izravno obaviješteni o mogućnosti protivljenja, besplatno i na jednostavan način, takvoj upotrebi elektroničkih kontaktnih podataka u trenutku njihova prikupljanja te uvijek kod slanja novih poruka, za slučaj da korisnik nije odmah odbio takvu upotrebu. Te odredbe specifične za određeni sektor imaju prednost u odnosu na Direktivu o nepoštenoj poslovnoj praksi, što znači da takva nuđenja ne moraju biti ustrajna i da države članice moraju kazniti nuđenja od prvog poziva ili prve poruke e-pošte.

Ako nadzornik za potrebe stavljanja proizvoda na tržište upotrijebi osobne podatke (npr. ime i/ili adresu primatelja ili ostale podatke povezane s osobom koju je moguće identificirati), to se smatra obradom takvih podataka u skladu s pravom EU-a o zaštiti podataka. Zaštitne mjere i obveze u skladu s Općom uredbom o zaštiti podataka moraju se poštovati, uključujući informiranje pojedinaca o tome da će se obrada podataka izvršiti prije bilo kakvog stavljanja proizvoda na tržište i dopuštanje pojedincima da se suprotstave obradi svojih osobnih podataka u tu svrhu (članak 21. stavak 2. Opće uredbe o zaštiti podataka).

Ne postoje slična sektorska pravila EU-a u pogledu oglašavanja poštom i ostalih tiskanih oglasa. Oni su vrlo detaljno uređeni Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi, a posebno točkom 26. Priloga. Stoga, nacionalne odredbe kojima se zabranjuju sve vrste neadresiranih tiskanih oglasa nadilaze potpuno usklađene odredbe Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi, osim ako potrošači prethodno daju svoj pristanak. Takva bi zabrana bila dopuštena samo ako nije obuhvaćena područjem primjene Direktive, odnosno ako joj cilj nije zaštita gospodarskih interesa potrošača. Neke su države članice branile takve zabrane na različitim osnovama, npr. u svrhu zaštite okoliša (smanjenje papira potrošenog na materijal za oglašavanje).

3.7.   Izravno navođenje djece – točka 28.

Točka 28. Priloga I. „Uključivanje u oglas izravnog navođenja djece na to da kupe oglašavane proizvode ili da nagovore svoje roditelje ili ostale punoljetne osobe da im kupe oglašavane proizvode. Ta odredba ne dovodi u pitanje članak 16. Direktive 89/552/EEZ o televizijskom emitiranju.”

Ta zabrana uključuje vršenje pritiska na djecu da izravno kupe proizvod ili da nagovore odrasle osobe da im ga kupe („moć dosađivanja”). Mnogi trgovci često iznose tvrdnju o ovoj zabrani da može biti teško razlikovati oglašavanje usmjereno prema djeci od oglašavanja usmjerenog prema ostalim potrošačima. Isto tako, katkad može biti nejasno uključuje li poslovna praksa izravno navođenje djece.

Ipak, provjera kojom se određuje može li poslovna praksa biti obuhvaćena točkom 28. Priloga I. mora se provesti uzimajući u obzir sve činjenice i okolnosti pojedinog slučaja. U procjeni se mogu uzeti u obzir različiti čimbenici, kao što su dizajn oglasa, medij koji se upotrebljava za oglašavanje, vrsta jezika koji se upotrebljava u oglasima, prisutnost tema ili likova koji bi mogli biti posebno privlačni djeci, postojanje dobnih ograničenja, pružanje izravnih poveznica na kupovinu itd. (263) Nacionalno provedbeno tijelo ili sud isto tako nisu obvezani trgovčevom definicijom ciljane skupine za predmetnu poslovnu praksu iako se ta definicija može uzeti u obzir. U procjeni bi trebalo uzeti u obzir i korake koje je trgovac poduzeo kako bi zaštitio maloljetnike od izravnog navođenja. Trgovci bi trebali prilagoditi oglašavanje u skladu s potrošačima do kojih bi takve aktivnosti doista mogle doprijeti, ne samo u skladu s predviđenom ciljnom skupinom.

Na primjer: — poslovna praksa na internetu koja uključuje zajednicu igrača u kojoj djeca odijevaju virtualne lutke pozivala je djecu da „kupe još”, „kupe ovdje”, „nadograde odmah” i „prijeđu na Superstar”. Nacionalni sud zabranio je takve prakse uz obrazloženje da su te izjave predstavljale izravno navođenje djece u smislu točke 28. Priloga I. (264); — organizator koncerata oglašavao je ulaznice za koncert Justina Biebera na svojoj stranici na platformi Facebook pri čemu je upotrijebio izjave kao što su: „Belieberi – još je RIMI-karata dostupno u mnogim trgovinama. Potrčite, skočite na bicikl ili neka vas netko odveze.” i „Ne zaboravite kupiti i ulaznice za Bieberexpress pri kupnji ulaznica za koncert danas u RIMI-ju.”. Nacionalni sud utvrdio je da to predstavlja povredu točke 28. Priloga I. (265); — nacionalno tijelo utvrdilo je da praksa u kojoj se banka marketinškim pismom izravno obraća djetetu koje navršava deset godina predstavlja agresivnu praksu. U pismu je djeci izražena dobrodošlica u podružnicu banke kako bi dobila osobnu karticu Visa Electron kojom obilježavaju njihov deseti rođendan (266); — nacionalno tijelo utvrdilo je da se u tržišnom oglasu koji je proveden s pomoću proširene stvarnosti (AR) radilo o izravnom navođenju. Čitatelj bi na svoj telefon preuzeo aplikaciju za proširenu stvarnost i upotrijebio je za skeniranje ploča iz priče s videomaterijalima. Videozapisi su sadržavali brojne vizualne elemente nalik stripovima i zvučne efekte. Na kraju priče u aplikaciji se pokazivalo kolo sreće na kojem je čitatelj imao priliku osvojiti ulaznice za koncert. Ako čitatelj nije imao dovoljno sreće da pobijedi, pored kola sreće pojavila bi se poveznica kojom se čitatelja poticalo da „baci oko na ulaznice”. U istoj je situaciji virtualni avatar poticao čitatelja da „klikne ovdje i nabavi ulaznice”. Prema mišljenju nacionalnog tijela ovdje se radilo o izravnom pozivu na kupnju, posebno zato što je bilo moguće kupiti karte na povezanoj poveznici. Nacionalno tijelo također je smatralo da su sadržaj i oglašavanje u sklopu proširene stvarnosti koji su objavljeni u časopisu sa stripovima namijenjenom djeci isto tako bili namijenjeni djeci (267); — sud države članice razmatrao je pitanje predstavlja li prikaz poveznice na internetsku trgovinu izravni poziv na kupnju. Sud je utvrdio da je oglas koji se obraća gledatelju u drugom licu jednine, u kojem se upotrebljavaju izrazi tipični za djecu, prvenstveno usmjeren na djecu i da su takvi izravni pozivi na kupnju obuhvaćeni točkom 28. Priloga I. čak i kad se cijene i obilježja oglašenih proizvoda ne prikazuju dok se ne klikne poveznicu (268). — u sličnom predmetu sud države članice smatrao je da neizravni pozivi na kupnju ne podliježu zabrani iz točke 28. Priloga I. i da su definirani kao upućivanja na predviđenu namjenu oglašenih proizvoda. U tom slučaju promidžbene poruke i poveznice na internetsku trgovinu bile su popraćene porukom „Ako želite i jedan primjerak za sebe, možete ga naručiti za svoju konzolu upotrebom poveznice u nastavku”. Utvrđeno je da pružanje informacija o mogućnosti kupnje ili pozivanje korisnika u virtualne poslovne prostore nije nedopušteno (269); — tijekom 2021. provedbeno tijelo novčano je kaznilo operatora internetske igre i nekoliko agencija za marketing utjecajnih osoba zbog povrede zabrane iz točke 28. Priloga I. Oglasi za igru promicani su na različitim internetskim kanalima, potičući djecu i adolescente da komuniciraju sa životinjskim likovima slanjem SMS poruka po višoj tarifi. Djeca su stoga izravno bila pozvana na kupnju. Osim toga, pri određivanju novčane kazne u obzir su uzete zavaravajuće prakse trgovca i utjecajnih osoba jer određeni oglasi i promidžbe nisu bili označeni u skladu s tim, a potrošači su zavaravanjem navedeni na gledanje oglasa (270).

U razdoblju od 2013. do 2014. Komisija i nadležna nacionalna tijela provela su zajedničke provedbene mjere u pogledu mrežnih igara koje nude mogućnost kupnje tijekom igranja (kupnja unutar aplikacije) i za koje je vjerojatno da će se svidjeti djeci i da će ih igrati., o čemu se dodatno govori u odjeljku 4.2.9 (271). Nadležna su tijela smatrala da se točka 28. Priloga I. Direktivi o nepoštenoj poslovnoj praksi primjenjuje na igre koje će se vjerojatno svidjeti djeci, a ne isključivo ili posebno na one koje su namijenjene djeci. Igra ili aplikacija te navođenje koje je u njoj sadržano mogu se smatrati usmjerenima prema djeci u smislu točke 28. Priloga I. ako se od trgovca razumno može očekivati da predvidi vjerojatnost da se ona svidi djeci.

3.8.   Nagrade – točka 31.

Točka 31. Priloga I. „Stvaranje lažnog dojma da je potrošač već osvojio, da će osvojiti ili da će poduzimajući posebnu radnju osvojiti nagradu ili drugu odgovarajuću pogodnost, iako zapravo: — nikakva nagrada ni druga odgovarajuća pogodnost nije predviđena, ili — je poduzimanje bilo kakve radnje u vezi s dobivanjem nagrade ili drugom odgovarajućom koristi uvjetovano određenim plaćanjem od strane potrošača ili kod potrošača uzrokuje troškove.”

Ocjena prve kategorije situacija (odnosno bez nagrade) prilično je jednostavna. Kako se zabrana ne bi prekršila, trgovci uvijek moraju moći dokazati da su dodijelili najmanje jednu nagradu ili odgovarajuću pogodnost u skladu s uvjetima točno onako kako su navedeni u njihovoj najavi potrošaču. U suprotnom bi ta praksa mogla biti obuhvaćena zabranom.

Na primjer: — trgovac je stvorio pogrešan dojam da bi potrošači mogli osvojiti nagradu izjavom da će svatko tko sudjeluje u određenoj lutriji imati priliku osvojiti prijenosno računalo. U stvarnosti se takvo računalo nije moglo osvojiti (272); — trgovac je stvorio pogrešan dojam da je potrošač osvojio nagradu time što je u pismu potrošaču nedvosmisleno naveo da je osvojio nagradu od 18 000 EUR, dok zapravo takva nagrada nije postojala. Nacionalni sud objasnio je da je takva poslovna praksa u suprotnosti s nacionalnim zakonom kojim se prenosi točka 31. Priloga I. Direktivi o nepoštenoj poslovnoj praksi (273).

Drugi dio točke 31. (odnosno nagrada ili pogodnost podrazumijeva potrošačevo plaćanje novca ili nastanak troška) obuhvaća nepoštene prakse u kojima je, na primjer, potrošač obaviješten da je osvojio nagradu, ali mora nazvati telefonsku liniju s višom telefonskom pristojbom kako bi je mogao preuzeti ili u kojima je potrošač najprije obaviješten da je osvojio nagradu, ali je potom saznao da mora naručiti još jedan proizvod ili uslugu kako bi primio oglašavanu nagradu ili pogodnost jednake vrijednosti.

Sud je obrazložio da čak i kad je trošak nametnut potrošaču za preuzimanje nagrade (odnosno radi dobivanja informacija o vrsti nagrade ili njezina preuzimanja) minimalan u usporedbi s vrijednošću nagrade, kao u slučaju poštanske marke, i bez obzira na to donosi li plaćanje tih troškova ikakvu korist trgovcu, takve su prakse zabranjene u skladu s točkom 31. Priloga I (274).

Na primjer: poduzeće koje internetski prodaje proizvode poštom je poslalo promotivne oglase u kojima navode da je potrošač „uz stopostotno jamstvo jedan od izabranih ljudi koji će dobiti elektronički proizvod. Taj je proizvod besplatan!” Potrošači su zapravo morali odgovoriti u roku od dva dana i platiti 19,99 EUR kako bi podmirili „administrativne troškove i troškove prijevoza”. Tijelo nadležno za zaštitu potrošača utvrdilo je da je pogrešno navođenje potrošača na pomisao da su već osvojili nagradu, dok se od njih zahtijeva da plate naknadu u roku od dva dana od primitka obavijesti o promotivnoj akciji, obuhvaćeno točkom 31. Priloga I., kao i ostale radnje s crne liste poput one iz točke 20. koja se odnosi na upotrebu riječi „besplatno” (275).

4.   PRIMJENA DIREKTIVE O NEPOŠTENOJ POSLOVNOJ PRAKSI NA ODREĐENE SEKTORE

4.1.   Održivost

4.1.1.   Tvrdnje o prihvatljivosti za okoliš

Izrazi „tvrdnje o prihvatljivosti za okoliš” i „tvrdnje o ekološkoj učinkovitosti” odnose se na prakse navođenja na zaključak ili drugačijeg stvaranja dojma (u okviru komercijalne komunikacije, stavljanja proizvoda na tržište ili oglašavanja) da roba ili usluga ima pozitivan učinak na okoliš ili nema nikakav učinak na okoliš ili da je manje štetna za okoliš od robe ili usluga konkurenata. Razlog tomu može biti sastav, način izrade ili proizvodnje tog proizvoda, način na koji se može odlagati te očekivano smanjenje energije ili onečišćenja zbog njegove upotrebe. Kad takve tvrdnje nisu istinite ili ih nije moguće provjeriti, ta se praksa često naziva „manipulativnim zelenim marketingom”. Koordiniranim ispitivanjem internetskih stranica (engl. sweep) koje su Komisija i nacionalna tijela za zaštitu potrošača proveli 2020. potvrđena je učestalost nejasnih, pretjeranih, lažnih ili zavaravajućih tvrdnji o ekološkoj učinkovitosti proizvoda (276).

Manipulativni zeleni marketing u kontekstu odnosa poslovnog subjekta i potrošača može se odnositi na sve oblike poslovnih praksi poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču u pogledu ekoloških obilježja proizvoda. Ovisno o okolnostima to može uključivati sve vrste izjava, informacija, simbola, znakova, grafičkih prikaza i naziva robnih marki te njihovo međudjelovanje s bojama, na pakiranjima i oznakama, u promidžbenim materijalima i u svim medijima (uključujući internetske stranice) bilo koje organizacije ako se ona smatra „trgovcem” i sudjeluje u poslovnim praksama u odnosu na potrošače.

Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi nisu predviđena posebna pravila u pogledu tvrdnji o prihvatljivosti za okoliš. No ona predstavlja pravni temelj kojim se osigurava da trgovci ne iznose tvrdnje o prihvatljivosti za okoliš na načine koji su nepošteni prema potrošačima. Njome se ne zabranjuje upotreba „tvrdnji o ekološkoj učinkovitosti” dok god nisu nepoštene. Suprotno tome, Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi može pomoći trgovcima koji ulažu u okolišnu učinkovitost svojih proizvoda omogućavajući im transparentno obavješćivanje potrošača o poduzetim naporima te sprečavajući konkurente od iznošenja zavaravajućih tvrdnji o prihvatljivosti za okoliš.

Novom strategijom za potrošače (277) i akcijskim planom EU-a za kružno gospodarstvo iz 2020. (278) predviđaju se daljnji prijedlozi za rješavanje problema manipulativnog zelenog marketinga. Nadalje, Komisija radi na inicijativama kao što je utvrđivanje standarda za certifikaciju uklanjanja ugljika (279).

Za pravnu zaštitu potrošača od štete nastale povredom Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi glede tvrdnji o prihvatljivosti za okoliš, kao što su naknada štete, sniženje cijene i raskid ugovora, vidjeti odjeljak 1.4.3.

4.1.1.1.   Međudjelovanje s ostalim zakonodavstvom EU-a u pogledu tvrdnji o prihvatljivosti za okoliš

U članku 3. stavku 4. i uvodnoj izjavi 10. utvrđeno je načelo da Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi nadopunjuje ostalo zakonodavstvo EU-a kao „sigurnosna mreža” kojom se osigurava da se u svim sektorima zadrži visoka zajednička razina zaštite potrošača u pogledu nepoštenih poslovnih praksi. U području tvrdnji o prihvatljivosti za okoliš Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi nadopunjuje instrumente kao što su:

—	Uredba (EZ) br. 66/2010 Europskog parlamenta i Vijeća (280) o znaku za okoliš EU-a;

—	Uredba (EU) 2017/1369 Europskog parlamenta i Vijeća (281) o utvrđivanju okvira za označivanje energetske učinkovitosti;

—	Direktiva 1999/94/EZ o dostupnosti podataka za potrošače o ekonomičnosti potrošnje goriva i emisijama CO2 u vezi s prodajom novih osobnih automobila;

—	Direktiva 2012/27/EU o energetskoj učinkovitosti (282), kako je izmijenjena Direktivom (EU) 2018/2002 (283);

—	Direktiva 2010/31/EU o energetskoj učinkovitosti zgrada (284);

—	Uredba (EU) 2020/740 o označivanju guma s obzirom na učinkovitost potrošnje goriva i druge parametre (285);

—	Direktiva (EU) 2019/ 944 Europskog parlamenta i Vijeća (286) o zajedničkim pravilima za unutarnje tržište električne energije;

—	Direktiva 2009/125/EZ o uspostavi okvira za utvrđivanje zahtjeva za ekološki dizajn proizvoda koji koriste energiju (287);

—	Uredba (EU) 2018/848 Europskog parlamenta i Vijeća (288) o ekološkoj proizvodnji i označivanju ekoloških proizvoda;

—	Direktiva (EU) 2018/2001 Europskog parlamenta i Vijeća (289) o promicanju uporabe energije iz obnovljivih izvora;

—	Direktiva 2009/73/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (290) o zajedničkim pravilima za unutarnje tržište prirodnog plina.

U nastavku je nekoliko primjera međudjelovanja Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi i specifičnog zakonodavstva EU-a u pogledu tvrdnji o prihvatljivosti za okoliš.

Na primjer: — Uredbom (EU) 2017/1369 o utvrđivanju okvira za označivanje energetske učinkovitosti zabranjuju se dodatne oznake i simboli koji sami po sebi mogu potrošače dovesti u zabludu u pogledu potrošnje energije ili drugih resursa (291). No ona ne sadržava posebna pravila o tome što se smatra zavaravajućim. U tom se slučaju u obzir može uzeti Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi. Na primjer, sud je smatrao upotrebu slogana „vrlo energetski štedljiv” za hladnjak/zamrzivač u razredu energetske učinkovitosti „A” zavaravajućom poslovnom praksom na temelju Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi. Čak 308 od 543 uređaja na tržištu pripadalo je razredu „A+”, a 17 % svih dostupnih uređaja pripadalo je razredu energetske učinkovitosti „A++” (292); — proizvođač guma upotrebljavao je vlastitu oznaku guma za oglašavanje guma. Tom se oznakom namjeravala prikazati mogućnost korištenja tim gumama u vožnji u zimskim uvjetima. Oznaka poduzeća vrlo je slična službenoj oznaci za gume EU-a  (293), koja je obvezna od studenoga 2012. Proizvođač guma stavljao je na tržište svoje gume upotrebljavajući vlasničku oznaku, zbog koje su potrošači možda stekli zavaravajući dojam da su te gume zadovoljile uvjete testiranja i klasifikacije oznake za gume EU-a. Osim toga, tom oznakom guma nije pružen pouzdan pregled svojstava guma u odnosu na gume drugih proizvođača koji su imali oznaku EU-a. Sud je zabranio proizvođaču gume upotrebu vlastitih oznaka guma u oglašavanju usmjerenom na potrošače, osim ako je poduzeće jasno odijelilo tu oznaku od oznake guma EU-a (294); — u skladu s Direktivom (EU) 2019/944 opskrbljivači električnom energijom u informacijama o obračunu moraju navesti „informacije o utjecaju na okoliš, najmanje u pogledu emisija CO2 i radioaktivnog otpada iz proizvodnje električne energije dobivene iz sveukupne kombinacije izvora energije opskrbljivača tijekom prethodne godine”, a poduzeća koja su dobavljači morat će navesti stvarni otisak CO2 svoje kombinacije izvora energije u skladu s Prilogom I. točkom 5. podtočkom (b); — trgovac je svoje dizelske automobile oglašavao potrošačima kao „prihvatljive za okoliš”, dok su u stvarnosti ispitivanja emisija ispušnih plinova bila manipulirana upotrebom softvera za poremećajne uređaje (skandal „Dieselgate”). Tvrdnje o ekološkim značajkama predmetnih automobila bile su prikazane na internetskoj stranici trgovca, na promidžbenim materijalima i u popisima proizvoda. Sud je u svojoj presudi od 17. prosinca 2020. u predmetu C-693/18 potvrdio da je softver za poremećajne uređaje nezakonit u okviru homologacijskog zakonodavstva EU-a  (295). S gledišta Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi predmetna je praksa zabrinjavajuća s obzirom na članak 5. (praksa protivna zahtjevima u pogledu profesionalne pažnje), članak 6. (pružanje zavaravajućih informacija kupcima po pitanju glavnih obilježja proizvoda, kao što je oglašeni utjecaj proizvoda na okoliš) i Prilog I. točku 4. (u kojoj se navodi da je proizvod odobrilo javno tijelo iako on ne udovoljava zahtjevima za izdavanje tog odobrenja). Nacionalna tijela za zaštitu potrošača izrekla su novčane kazne na temelju tih odredbi (296).

4.1.1.2.   Glavna načela

Primjenu Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi na tvrdnje o prihvatljivosti za okoliš moguće je sažeti u sljedeća glavna načela (297).

Na temelju članaka 6. i 7. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi o zavaravajućim radnjama i izostavljanjima tvrdnje o ekološkoj učinkovitosti moraju biti istinite, ne smiju sadržavati lažne informacije i moraju biti predstavljene na jasan, specifičan, točan i nedvosmislen način kako potrošače ne bi dovele u zabludu.

U skladu s člankom 12. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi trgovci svoje tvrdnje moraju potkrijepiti dokazima i biti ih spremni na razumljiv način dostaviti nadležnim provedbenim tijelima ako se predmetna tvrdnja dovede u pitanje.

Nadalje, Prilog I. Direktivi o nepoštenoj poslovnoj praksi sadržava popis nepoštenih praksi koje su zabranjene u svim slučajevima. Nekoliko točaka Priloga I. odnosi se na određene tvrdnje ili stavljanje relevantnih certifikata, oznaka i pravila postupanja na tržište.

Opća odredba članka 5. stavka 2. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi pruža dodatnu mogućnost ocjene nepoštenih poslovnih praksi. Ona ima ulogu dodatne „sigurnosne mreže” kako bi se obuhvatila svaka nepoštena praksa koja nije obuhvaćena drugim odredbama Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi (odnosno koja nije zavaravajuća, agresivna ili navedena u Prilogu I.). Njome se zabranjuju poslovne prakse koje su u suprotnosti sa zahtjevima profesionalne pažnje ako je vjerojatno da će bitno narušiti gospodarsko ponašanje prosječnog potrošača.

Standard profesionalne pažnje u području tvrdnji o prihvatljivosti za okoliš može uključivati načela koja proizlaze iz nacionalnih i međunarodnih normi te pravila postupanja. Na primjer, profesionalna pažnja može zahtijevati da se programi certifikacije kojima trgovci promiču ekološki prihvatljive odlike svojih proizvoda pridržavaju tih normi i pružaju znatnu dobrobit potrošačima te da podliježu neovisnoj kontroli i revizijama. Prakse suprotne profesionalnoj pažnji bit će nepoštene ako navode ili bi mogle navesti prosječnog potrošača da donese odluku o poslu koju inače ne bi donio, kao što je kupnja određenog proizvoda zbog očekivane dobrobiti koja proizlazi iz navodnog pridržavanja normi programa certifikacije. Nacionalna provedbena tijela ocijenit će takve situacije na temelju činjenica i okolnosti svakog pojedinog slučaja.

4.1.1.3.   Primjena članka 6. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi na tvrdnje o prihvatljivosti za okoliš

U članku 6. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi navodi se da potrošači moraju moći vjerovati tvrdnjama o prihvatljivosti za okoliš koje su iznijeli trgovci. Kao posljedica toga, kako tvrdnje o prihvatljivosti za okoliš ne bi bile zavaravajuće, moraju biti istinite, ne smiju sadržavati lažne informacije i moraju biti predstavljene na jasan, specifičan, nedvosmislen i točan način.

Tvrdnja o prihvatljivosti za okoliš može biti zavaravajuća ako „sadrži lažne informacije te je stoga neistinita” u pogledu jednog od čimbenika navedenih u članku 6. stavku 1. točkama od (a) do (g).

Na primjer: — upotreba izraza „biorazgradiv” za proizvod koji zapravo nije biorazgradiv ili za koji nisu provedena nikakva ispitivanja (298); — navođenje da su mali električni uređaji, kao što su glačala, usisavači, aparati za kavu „prihvatljivi za okoliš” („ekološki”) iako je ispitivanjima dokazano da je njihova učinkovitost često manja od učinkovitosti sličnih proizvoda ili nisu provedena nikakva ispitivanja (299); — navođenje da su automobilske gume „ekološke gume” i promicanje njihova utjecaja na okoliš i utjecaja na potrošnju goriva iako ispitivanja pokazuju različite rezultate (300); — predstavljanje stolnih proizvoda koji sadržavaju bambus kao održive i ekološki prihvatljive alternative plastičnim materijalima koja se može reciklirati ako su ti proizvodi zapravo mješavina plastike, bambusa (ponekad prašine bambusa) i smole izrađene od melamina i formaldehida koja je potrebna za proizvodnju različitih oblika (tanjura, zdjela itd.) i stupnjeva krutosti (301).

Tvrdnja o prihvatljivosti za okoliš isto tako može biti zavaravajuća ako „zavarava ili je vjerojatno da će zavarati prosječnog potrošača, čak i ako je informacija činjenično točna” u odnosu na čimbenike navedene u članku 6. stavku 1. točkama od (a) do (g).

Prema tome, slike i sveukupna prezentacija proizvoda (odnosno izgled, odabir boja, slike, zvukovi, simboli ili oznake) trebaju istinito i točno prikazivati razmjer koristi za okoliš te ne preuveličati ostvarenu korist. Implicitne tvrdnje mogu, ovisno o predmetnim okolnostima, uključivati upotrebu slika (npr. drveća, prašuma, vode, životinja) i boja (npr. plava ili zelena pozadina ili tekst) koje se povezuju s okolišnom održivosti.

Tvrdnje o prihvatljivosti za okoliš mogle bi biti zavaravajuće ako se sastoje od nejasnih i općenitih izjava u pogledu koristi za okoliš bez odgovarajućeg obrazloženja koristi i bez navođenja relevantnog aspekta proizvoda na koji se tvrdnja odnosi. Primjeri su takvih tvrdnji: „prihvatljivo za okoliš”, „ekološki prihvatljivo”, „eko”, „zeleno”, „prijatelj prirode”, „ekološki”, „okolišno ispravno”, „klimatski prihvatljivo”, „nježno prema okolišu”, „bez onečišćenja”, „biorazgradivo”, „bez emisija”, „s niskim emisijama ugljika”, „smanjene emisije CO2”, „ugljično neutralno”, „klimatsko neutralno” te čak i općenitije tvrdnje o „svjesnosti” i „odgovornosti”.

Takve nepotkrijepljene tvrdnje mogu u nekim slučajevima potrošače ostaviti pod dojmom da proizvod ili aktivnost trgovca nemaju negativan utjecaj ili da imaju samo pozitivan utjecaj na okoliš. Takve bi tvrdnje mogle biti obuhvaćene člankom 6. stavkom 1. točkom (a) i člankom 6. stavkom 1. točkom (b) Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi ako je vjerojatno da će zavarati prosječnog potrošača te ga navesti na donošenje odluke o poslu koju inače ne bi donio.

Budući da se izrazi kao što su „svjesnost” i „odgovornost” mogu odnositi na brojne aspekte, uključujući socijalne ili gospodarske okolnosti, takve tvrdnje mogle bi se smatrati zavaravajućima čak i ako imaju kvalifikacije za to jer su nejasne i dvosmislene.

Ako se upotrebljavaju nejasne i dvosmislene tvrdnje, kvalifikacije moraju biti dovoljno detaljne kako se tvrdnja ne bi mogla shvatiti ni na jedan drugi način osim na način koji je u skladu s namjerom trgovca.

Na primjer: — tvrdnja da je najam električnih automobila „prihvatljiv za okoliš” može se smatrati zavaravajućom ako nisu pružene informacije kojima bi se ta tvrdnja stavila u kontekst. Konkretno, ako električna energija potrebna za punjenje automobila ne dolazi iz obnovljivih izvora energije, usluga najma automobila svejedno će imati negativan utjecaj na okoliš (302); — trgovci sve češće iznose tvrdnje o ugljičnoj neutralnosti na temelju svojih ulaganja u projekte kojima se nadoknađuju emisije CO2. Na primjer, poduzeće za najam automobila potrošačima nudi mogućnost „ugljično neutralne vožnje” odabirom opcije kojom se nadoknađuju emisije. Ta praksa može biti problematična ako je temeljni ugljični kredit niskog okolišnog integriteta ili se ne uzima u obzir na odgovarajući način, tako da ne predstavlja stvarno i dodatno smanjenje emisija. Tvrdnje o uklanjanju ugljika trebale bi biti autentične, pouzdane, transparentne, prijavljene, praćene, provjerljive, vjerodostojne, certificirane, ne bi smjele ugroziti kratkoročne mjere za smanjenje emisija u relevantnim sektorima, trebale bi jamčiti načelo dodatnosti te bi se njima trebalo osigurati odgovarajuće obračunavanje uklanjanja ugljika u nacionalnim inventarima stakleničkih plinova. Nacionalno tijelo za zaštitu potrošača u svojim je smjernicama smatralo da bi potrošači trebali biti primjereno obaviješteni o funkcioniranju mjera kojima se nadoknađuju emisije CO2, kao što su broj kilometara koji su u potpunosti nadoknađeni i način na koji se to postiže, kako i gdje se obračunava naknada (303); — sud je smatrao da je stavljanje na tržište proizvoda za njegu kose i kože, u kojem je trgovac naveo da su njihovi proizvodi ekološkog porijekla tvrdnjama kao što su „ekološki” i „organski”, bilo nejasno i bez jasnih kvalifikacija. Sud je isto tako ocijenio da upotreba samo grafičkog simbola/logotipa/oznake certifikacijske oznake treće strane nije dovoljno jasno da bi se kvalificiralo u značenju organskog/ekološkog (304); — trgovac je oglasio prodaju vrećica slatkiša navodeći da će za svaku prodanu vrećicu posaditi jedno stablo. No trgovac je već prethodno dogovorio sadnju određenog broja stabala, neovisno o broju prodanih vrećica slatkiša. Nacionalni sud odobrio je tvrdnju nadležnog ombudsmana da je taj zavaravajući oglas iskoristio lakovjernost potrošača koji se brinu za okoliš (305).

Tvrdnje bi trebalo ponovno ocjenjivati i ažurirati prema potrebi zbog tehnološkog razvoja i pojave sličnih proizvoda ili drugih okolnosti koje mogu utjecati na točnost ili relevantnost tvrdnje. Tvrdnje o prihvatljivosti za okoliš ne bi se trebale odnositi na poboljšanje u odnosu na proizvod istog trgovca ili konkurenta koji više nije dostupan na tržištu ili trgovca koji više ne prodaje potrošačima, osim ako je to poboljšanje znatno i nedavno.

Ako trgovac upotrebljava izjave koje se odnose na okoliš u nazivu svojeg poduzeća, robne marke, proizvoda itd. te se taj naziv upotrebljava u svrhe stavljanja proizvoda na tržište, takvo stavljanje proizvoda na tržište podliježe materijalnim zahtjevima jednakima onima koji se primjenjuju na druge tvrdnje o prihvatljivosti za okoliš u promidžbenim sadržajima, osim ako poduzeće može dokazati da njegov naziv nema konotacije u pogledu okoliša ili je već postojao. No da bi naziv bio u suprotnosti s Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi, taj bi naziv upotrijebljen u stavljanju proizvoda na tržište trebao zavarati prosječnog potrošača te bi trebalo biti vjerojatno da će ga navesti na donošenje odluke o poslu koju inače ne bi donio.

Na primjer: sud je razmotrio stavljanje naftnog proizvoda na tržište navodeći da izraz „eko” u kombinaciji s izrazom „plus” u nazivu proizvoda stvara dojam da proizvod ima određene koristi za okoliš premda loživo ulje uvijek uzrokuje štetu za okoliš. U tom je pogledu nadležni sud presudio da se pojam „eko” ne smije upotrebljavati u nazivu proizvoda (306).

Pri ocjeni tvrdnje o prihvatljivosti za okoliš relevantni su glavni utjecaji proizvoda na okoliš tijekom njegova životnog vijeka, uključujući njegov lanac opskrbe. Tvrdnja o prihvatljivosti za okoliš trebala bi se odnositi na aspekte koji su važni u pogledu utjecaja proizvoda na okoliš.

Industrije koje iznimno onečišćuju okoliš trebale bi osigurati da su njihove tvrdnje o prihvatljivosti za okoliš točne u smislu relativnosti, npr. „manje štetno za okoliš” umjesto „prihvatljivo za okoliš” (vidjeti i odjeljak 4.1.1.7. o usporedivim tvrdnjama o prihvatljivosti za okoliš). Prosječnom potrošaču to omogućuje bolje razumijevanje relativnog utjecaja proizvoda. Tvrdnja o prihvatljivosti za okoliš trebala bi se u svakom slučaju odnositi na aspekte koji su važni u pogledu utjecaja proizvoda na okoliš tijekom njegova cijelog životnog vijeka. Sudovi ili nadležna tijela mogu zahtijevati da industrije koje iznimno onečišćuju okoliš u svojim tvrdnjama o zaštiti okoliša potrošačima jasno naznače da proizvod općenito negativno utječe na okoliš.

Na primjer: samoregulatorno tijelo utvrdilo je da se tvrdnjom na internetskoj stranici na kojoj se fosilni plin predstavlja kao „ekološki prihvatljiv izvor energije” krše primjenjivi propisi o oglašavanju jer je tekst previše apsolutan i ne sadrži objašnjenja ili kontekstualizaciju (307).

Nadalje, tvrdnje bi trebale biti jasne i nedvosmislene u pogledu toga na koji se aspekt proizvoda ili njegova životnog vijeka odnose (308). Ako trgovac iznese tvrdnju o prihvatljivosti za okoliš stavljajući naglasak na samo jedan od nekoliko učinaka koji taj proizvod ima na okoliš, ta bi tvrdnja mogla biti zavaravajuća u smislu članaka 6. ili 7. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi.

Nadalje, trgovci ne bi smjeli iskrivljavati tvrdnje o sastavu proizvoda (uključujući sirovine) ili njegovoj upotrebi, postupku proizvodnje, prijevozu ili učincima na kraju životnog vijeka, na primjer neopravdanim isticanjem važnosti pozitivnih aspekata koji su u stvarnosti tek marginalni ili dok je ukupni utjecaj na okoliš koji proizlazi iz životnog vijeka proizvoda negativan.

Na primjer: — tvrdnja o „upotrebi 100 % obnovljive energije” može biti zavaravajuća ako u njoj nije navedeno da se energija iz obnovljivih izvora upotrebljavala samo tijekom određene faze životnog vijeka proizvoda. S druge strane, u tvrdnji o „100 % obnovljivim materijalima (osim opreme)” jasno je navedeno koji dijelovi proizvoda nisu izrađeni od obnovljivih materijala (309); — oglašavanje proizvoda kao proizvoda koji sadržava „održivi pamuk” moglo bi biti zavaravajuće ako podrijetlo pamuka nije moguće utvrditi i ako taj pamuk nije odvojen u proizvodnom lancu od uobičajenog pamuka; — oglašavanje proizvoda kao što je umjetna trava kao ekološki prihvatljivog jer mu tijekom faze upotrebe nije potrebna voda, gnojivo ili održavanje možda se ne može opravdati ako faza proizvodnje i faza završetka životnog vijeka imaju ozbiljan negativan utjecaj na okoliš; — zavaravajuće informacije o izvorima energije navedene u informacijama o obračunu, kao što su apstraktne informacije o nacionalnoj kombinaciji izvora energije ili zavaravajuće informacije o utjecaju na okoliš/stvarnom doprinosu obnovljivih izvora energije električnoj energiji koju je kupio krajnji kupac (npr. neopravdano isticanje udjela energije iz obnovljivih izvora).

Korist na koju se tvrdnja odnosi ne bi trebala prouzročiti neopravdani prijenos utjecaja, odnosno potrebno je izbjeći nastanak ili povećanje drugih negativnih utjecaja na okoliš u drugim fazama životnog vijeka proizvoda, osim ako je ukupna neto korist za okoliš znatno poboljšana, na primjer u skladu s ocjenom životnog vijeka i priznatim ili općeprihvaćenim metodama primjenjivima na relevantnu vrstu proizvoda te bi je trebala provjeriti treća strana.

Na primjer: proizvođač tvrdi da njegov proizvod ima malu potrošnju vode. No proizvod istodobno troši više energije od sličnog proizvoda iste kategorije, čime se znatno povećava sveukupni utjecaj proizvoda na okoliš. U takvim bi okolnostima tvrdnja mogla biti zavaravajuća u odnosu na prirodu proizvoda (članak 6. stavak 1. točka (a)) ili njegova glavna obilježja (članak 6. stavak 1. točka (b) Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi).

Pravila postupanja mogu uključivati dobrovoljne obveze u pogledu zaštite okoliša ili „ekološkog ponašanja”. Prosječni bi potrošač očekivao da potpisnici pravila prodaju proizvode koji su u skladu s tim pravilima. Aktivnosti trgovca koji je objavio da se obvezao, ali ne poštuje ta pravila mogu se smatrati zavaravajućima ako navodno pridržavanje pravila utječe ili bi moglo utjecati na potrošačevu odluku o poslu. Ta je situacija obuhvaćena člankom 6. stavkom 2. točkom (b) Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi.

Na primjer: trgovac se suglasio s pravilima postupanja kojima se promiče održiva upotreba drva te se na njegovim internetskim stranicama nalazi logotip koji se odnosi na to pravilo. Pravila postupanja podrazumijevaju obvezu da oni koji su se obvezali na njih neće upotrebljavati tvrdo drvo iz šuma kojima se ne upravlja na održiv način. No utvrđeno je da proizvodi oglašeni na internetskim stranicama sadržavaju drvo iz upravo takve šume. U takvim bi se okolnostima ta tvrdnja mogla smatrati povredom Priloga I. točke 4. ili zavaravajućom u skladu s člankom 6. stavkom 2. točkom (b) Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi.

Određene zavaravajuće poslovne prakse u odnosu na pravila postupanja smatraju se nepoštenima same po sebi u okviru Priloga I. Direktivi o nepoštenoj poslovnoj praksi (vidjeti odjeljak 4.1.1.6.).

Od prosječnog se potrošača ne očekuje da zna značenje ili važnost raznih javnih i privatnih pravila postupanja, sustava označivanja, certifikata ili logotipa. Trgovci bi trebali obavijestiti potrošače o tim elementima i relevantnim obilježjima glede predmetne tvrdnje, uz upućivanje na izvor svih informacija o certifikaciji, uključujući informaciju je li certifikaciju obavila treća strana ili ne. Trgovci bi isto tako trebali osigurati da potrošači imaju mogućnost primanja dodatnih informacija na pristupačan i jasan način, npr. putem poveznice ili odjeljka s informacijama u blizini tvrdnje. Na primjer, trgovci bi trebali obavijestiti potrošače o privatnim sustavima certifikacije čije logotipe prikazuju. Općenito, nije dovoljno samo kratko uputiti na certifikat treće strane.

Ako trgovac ili industrija odluči upotrebljavati privatne sustave označivanja, simbole ili certifikate u svrhe stavljanja na tržište, te se oznake moraju primjenjivati isključivo na proizvode/usluge ili trgovce koji ispunjavaju uvjete za upotrebu. S pomoću kriterija trebale bi se dokazati jasne koristi za okoliš u usporedbi s konkurentskim proizvodima ili trgovcima te bi one trebale biti lako dostupne javnosti. U protivnom bi označivanje vjerojatno moglo biti zavaravajuće. Označivanje možda treba dodatno pojasniti tako da se istaknu značenje i najrelevantniji kriteriji označivanja (npr. naglasiti je li potrošnja vode najrelevantnije mjerilo za određeni proizvod). Nadalje, trgovci bi trebali razmotriti provjere trećih strana kako bi se osigurala vjerodostojnost i primjerenost oznaka. Potrošaču se mora pojasniti i privatna priroda oznake (ako je to slučaj) te njezino značenje ili važnost. Naposljetku, takve se oznake ne smiju moći zamijeniti za druge oznake, uključujući, na primjer, oznake javno upravljanih sustava označivanja ili sustava konkurenata.

4.1.1.4.   Primjena članka 7. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi na tvrdnje o prihvatljivosti za okoliš

U članku 7. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi navedeni su određeni čimbenici koji su relevantni pri procjeni uključuje li poslovna praksa zavaravajuća izostavljanja.

Tvrdnje o ekološkoj učinkovitosti mogu biti zavaravajuće ako se sastoje od nejasnih i općenitih izjava o koristima za okoliš (vidjeti i prethodni odjeljak 4.1.1.3. o zavaravajućim aktivnostima). Manje je vjerojatno da će takve tvrdnje biti zavaravajuće na temelju članka 7. ako su one dopunjene istaknutim specifikacijama ili izjavama s objašnjenjima učinka proizvoda na okoliš, na primjer ograničenjem tvrdnje na određene koristi za okoliš.

Pružanje takvih dopunskih informacija pomaže u osiguravanju usklađenosti s člankom 7. stavkom 4. točkom (a) (u slučaju poziva na kupnju) kojom se zabranjuje navođenje bitnih informacija povezanih s „glavnim obilježjima proizvoda” kupcima na „nejasan, nerazumljiv, varljiv ili nepravodoban način”.

Ako trgovac potrošačima pruža dopunske informacije, npr. na svojoj internetskoj stranici, te bi informacije trebale biti jasne i razumljive prosječnom potrošaču. Složenost i tehnička priroda informacija ne bi se smjele upotrebljavati za zavaravanje potrošača glede istinitosti tvrdnji o ekološkoj učinkovitosti.

Ako se tvrdnje o prihvatljivosti za okoliš navode na pakiranju proizvoda i/ili drugim komunikacijskim kanalima (npr. plakatima, panoima, časopisima) koji imaju ograničen prostor za specifikacije, položaj glavne tvrdnje o prihvatljivosti za okoliš i dopunske informacije o toj tvrdnji trebale bi prosječnom potrošaču omogućiti razumijevanje veze između njih. Ako dopunske informacije nisu pružene ili su pružene na nejasan ili dvosmislen način, mogu se smatrati zavaravajućima, ovisno o procjeni pojedinih predmetnih okolnosti. Ako nema prostora za specifikaciju tvrdnje o prihvatljivosti za okoliš, ta se tvrdnja načelno ne bi trebala navoditi.

Analogijom, u području prehrambenih i zdravstvenih tvrdnji na hrani, točkom 3. Priloga Provedbenoj odluci Komisije 2013/63/EU (310) propisano je da pri upućivanju na općenite, neodređene zdravstvene učinke, takvim uputama budu priložene određene zdravstvene tvrdnje s popisa dopuštenih zdravstvenih tvrdnji iz registra Unije. U smislu ove Uredbe, određene odobrene zdravstvene tvrdnje koje se prilažu izjavi koja upućuje na općenite, neodređene zdravstvene učinke, moraju biti „pored” ili „nakon” takvih izjava. Prema mišljenju Suda kad se na prednjoj strani pakiranja upućuje na općenite, neodređene zdravstvene učinke hranjive tvari ili hrane, dok se priložena posebna zdravstvena tvrdnja nalazi samo na poleđini tog pakiranja, trebalo bi postojati jasno upućivanje, na primjer zvjezdicom, na njihovu vezu kako bi se osiguralo da je potrošač razumije (311).

Na primjer: — trgovci ponekad pružaju informacije o tvrdnjama o prihvatljivosti za okoliš na način kojim se od potrošača zahtijeva da poduzme dodatne radnje kako bi im pristupio (npr. potrošač možda mora još jednom kliknuti u kontekstu objave na društvenim medijima ili na popis proizvoda kako bi dobio potrebne dopunske informacije), što u nekim slučajevima može biti zavaravajuće. Predstavnici mreže za suradnju nacionalnih tijela za zaštitu potrošača smatrali su da bi, ovisno o predmetnim okolnostima, posebice ograničenjima medija, moglo biti zavaravajuće zahtijevati od potrošača da poduzme takve radnje kako bi dobio relevantne informacije, posebno ako je te informacije moguće pružiti na istaknutiji način, npr. pored same tvrdnje (312); — trgovci možda odluče istaknuti određene tvrdnje o prihvatljivosti za okoliš (npr. na prednjoj strani pakiranja proizvoda), a dodatne informacije o toj tvrdnji staviti na manje istaknuto mjesto (npr. na stražnju stranu pakiranja proizvoda). Predstavnici mreže za suradnju nacionalnih tijela za zaštitu potrošača smatrali su da bi, ovisno o predmetnim okolnostima, posebno ograničenjima medija, to moglo biti zavaravajuće (313); — sud je smatrao da bi kvalifikacije za nejasne tvrdnje kao što su „eko” i „organski” za određene proizvode trebalo staviti neposredno uz te tvrdnje. Nije dovoljno staviti kvalifikaciju na zasebnu internetsku stranicu (jedan klik od zahtjeva) (314); — tvrdnje da se radi o proizvodu „koji se može kompostirati” na pakiranju mogle bi biti zavaravajuće ako se proizvod može kompostirati samo industrijskim sredstvima i ako na pakiranju nisu navedene radnje koje potrošač treba poduzeti kako bi se proizvod kompostirao.

Upotreba opće tvrdnje o koristi (predstavljene bez drugih kvalifikacija) može biti opravdana u nekim slučajevima,

kao na primjer s tvrdnjom o „ekološkom podrijetlu” obuhvaćenom Uredbom (EU) 2018/848 o ekološkoj proizvodnji i označivanju ekoloških proizvoda.

To bi mogao biti slučaj i ako je proizvod obuhvaćen dozvolom za upotrebu znaka za okoliš javnog upravljanog programa dodjele znaka za okoliš (kao što je znak za okoliš EU-a, nordijski znak za okoliš „Labud” ili njemački „Plavi anđeo”) ili drugim snažnim i uglednim sustavima označivanja koje podliježu provjeri trećih strana (npr. članak 11. Uredbe o znaku za okoliš EU-a odnosi se na nacionalno ili regionalno službeno priznate programe dodjele znaka EN ISO 14024 tipa I).

To isto tako može biti slučaj ako se studijama u pogledu procjene životnog ciklusa proizvoda dokazao njegov utjecaj na okoliš (315). Te bi se studije trebale provesti u skladu s priznatim ili općeprihvaćenim metodama primjenjivima na relevantnu vrstu proizvoda te bi ih trebale provjeriti treće strane. Takve ocjene okolišne učinkovitosti mogu uključivati usporedbe (vidjeti i odjeljak 4.1.1.7. o usporedivim tvrdnjama o prihvatljivosti za okoliš). Ako te metode još nisu razvijene u relevantnom području, trgovci bi se trebali suzdržati od upotrebe općih tvrdnji o koristima. Za takve bi proizvode trgovci svejedno trebali osigurati transparentnost u pogledu relevantnih okolišnih aspekata te osigurati da su takve informacije lako dostupne potrošačima, uključujući isticanjem predmetnog logotipa.

Slično tome, tvrdnja o prihvatljivosti za okoliš mogla bi biti zavaravajuća u skladu s člankom 7. stavkom 2. ako je predstavljena na nejasan ili nerazumljiv način. Na temelju procjene svakog pojedinog slučaja do toga bi moglo doći ako su opseg i granice tvrdnje nejasne.

Na primjer: nije jasno obuhvaća li tvrdnja cijeli proizvod ili samo jednu njegovu sastavnicu, ukupni učinak poduzeća na okoliš ili samo učinak njegovih određenih aktivnosti odnosno nije jasno na koji se utjecaj na okoliš ili postupak tvrdnja odnosi.

Pri sastavljanju tvrdnje o prihvatljivosti za okoliš važni su glavni učinci proizvoda na okoliš. Nadalje, tvrdnja o prihvatljivosti određenog proizvoda za okoliš mora se odnositi na stvarni učinak tog proizvoda na okoliš i razlikovati se od općenitijih tvrdnji o prihvatljivosti za okoliš glede trgovca, njegovih praksi i politike održivosti.

Na primjer: trgovac na svojim internetskim stranicama prikazuje različite općenite tvrdnje o prihvatljivosti za okoliš, kao što su izjave o programu za društveno odgovorno poslovanje i oznaka održivosti koja je relevantna za određene asortimane proizvoda. Kako bi se izbjeglo zavaravanje potrošača, trgovac bi trebao osigurati da se tvrdnje o prihvatljivosti za okoliš koje su prikazane na početnoj internetskoj stranici proizvoda odnose na stvarni utjecaj tog proizvoda na okoliš te da se razlikuju od drugih, općenitijih tvrdnji u pogledu tog trgovca i njegovih praksi (316).

4.1.1.5.   Primjena članka 12. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi na tvrdnje o prihvatljivosti za okoliš

Članak 12. Države članice sudovima odnosno upravnim tijelima dodjeljuju ovlasti koje im omogućuju da u građanskim ili upravnim postupcima predviđenima u članku 11.: (a) zahtijevaju od trgovca da dostavi dokaz o točnosti činjeničnih tvrdnji u vezi s poslovnom praksom ako se, uzimajući u obzir legitimni interes trgovca i svake druge stranke u postupku, takav zahtjev čini primjerenim na temelju okolnosti predmetnog slučaja; (b) činjenične tvrdnje smatraju netočnima ako dokaz tražen u skladu s točkom (a) nije dostavljen ili ga sud odnosno upravno tijelo smatra nedostatnim.

U članku 12. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi objašnjeno je da bi se bilo koja tvrdnja (uključujući tvrdnje o prihvatljivosti za okoliš) trebala temeljiti na dokazima koje mogu provjeriti relevantna nadležna tijela. Trgovci moraju moći odgovarajućim dokazima potkrijepiti tvrdnje o prihvatljivosti za okoliš. Stoga bi se tvrdnje trebale temeljiti na snažnim, nezavisnim, provjerljivim i općenito prepoznatljivim dokazima u okviru kojih su se u obzir uzeli znanstveni nalazi i metode. U Direktivi o nepoštenoj poslovnoj praksi ne postoji ekvivalentna obveza trgovca da potrošačima pruži dokumentaciju ili druge popratne dokaze.

Na trgovcu je teret dokazivanja glede točnosti tvrdnje. Člankom 12. točkom (a) Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi previđeno je da provedbena tijela imaju ovlast da „zahtijevaju od trgovca da dostavi dokaz o točnosti činjeničnih tvrdnji u vezi s poslovnom praksom”.

Pri primjeni tog zahtjeva moraju se uzeti u obzir legitimni interesi trgovca, kao što je to slučaj s poslovnom tajnom ili zaštitom intelektualnog vlasništva, kad nadležna tijela možda moraju postupati kao s povjerljivim podacima.

Na primjer: poduzeće za proizvodnju mineralne vode predstavilo je svoje proizvode tvrdnjom „nepostojeći učinak na okoliš”, navodeći da proizvodnja i prodaja boca vode nema baš nikakav učinak na okoliš. No poduzeće nije moglo dokazati da je obavljalo posebne aktivnosti za smanjenje učinka svojih proizvoda na okoliš, osim da je sudjelovalo u projektu naknade štete u okolišu. Na temelju toga nacionalno je provedbeno tijelo nadležno za zaštitu potrošača zaključilo da je kampanja sa sloganom „nepostojeći učinak na okoliš” predstavljala nepoštenu poslovnu praksu koja je mogla utjecati na potrošačeve odluke o poslu (317).

Kako bi se osigurala potkrijepljenost tvrdnji o prihvatljivosti za okoliš, trgovci bi trebali imati potrebne dokaze za potkrepljivanje svojih tvrdnji od trenutka kad su se te tvrdnje počele upotrebljavati ili biti sigurni da ih je moguće pribaviti i dostaviti na zahtjev.

Premda tvrdnja može biti točna i relevantna za proizvod pri njezinu prvom navođenju, ona s vremenom može postajati sve manje važna. Kako bi se osiguralo da su trgovci u mogućnosti dostaviti potrebnu dokumentaciju nacionalnim tijelima u skladu s člankom 12. Direktive, oni bi trebali osigurati da se dokumentacija koja se odnosi na te tvrdnje ažurira dok god se predmetne tvrdnje upotrebljavaju u stavljanju na tržište.

Predstavljeni dokazi trebali bi biti jasni i čvrsti. Testiranje nezavisnih trećih strana trebalo bi biti dostupno nadležnim tijelima ako se predmetna tvrdnja dovede u pitanje. Ako zbog stručnih studija dođe do znatnog neslaganja ili sumnji u pogledu utjecaja na okoliš, trgovac bi se u potpunosti trebao suzdržati od navođenja te tvrdnje. Sadržaj i opseg dokumentacije koju treba dostaviti ovisit će o posebnom sadržaju izjave. Složenost proizvoda ili aktivnosti bit će važna u tom pogledu.

4.1.1.6.   Primjena Priloga I. na tvrdnje o prihvatljivosti za okoliš

Sljedeće prakse navedene u Prilogu I. osobito su važne za tvrdnje o prihvatljivosti za okoliš:

Točka 1. Priloga I. Tvrdnja da je trgovac potpisnik pravila postupanja iako to nije slučaj.

Na primjer: trgovac na svojim internetskim stranicama lažno tvrdi da je potpisnik pravila postupanja o utjecaju proizvoda na okoliš.

Točka 2. Priloga I. Isticanje zaštitnog znaka, znaka kvalitete ili istovjetnog znaka bez potrebnog odobrenja.

Na primjer: upotreba bilo koje oznake EU-a ili nacionalne oznake (npr. znak za okoliš EU-a, nordijski „Labud”, „Plavi anđeo” ili drugi logotip) bez odobrenja.

Točka 3. Priloga I. Tvrdnja da je pravila postupanja usvojilo javno ili drugo tijelo iako to nije slučaj.

Na primjer: trgovac lažno tvrdi da su pravila postupanja njegova poduzeća za proizvodnju automobila odobrili nacionalna agencija za zaštitu okoliša, ministarstvo ili organizacija potrošača.

Točka 4. Priloga I. „Tvrdnja da je trgovca (uključujući njegovu poslovnu praksu) ili proizvod odobrilo ili preporučilo ili potvrdilo neko javno ili drugo tijelo, iako to nije slučaj, odnosno takva tvrdnja u slučaju kada on ne udovoljava zahtjevima za izdavanje tog odobrenja, preporuke ili dopuštenja.”

Na primjer: lažna tvrdnja da je automobil u skladu s uvjetima homologacijskog zakonodavstva, uz upotrebu nezakonitih poremećajnih uređaja.

Točka 10. Priloga I. „Predstavljanje prava koja potrošaču pripadaju prema zakonu kao posebnost ponude trgovca.”

Ovom se odredbom razjašnjava da trgovci ne bi trebali zavaravati potrošače neopravdano ističući svojstva navedena u regulatornim zahtjevima.

Na primjer: trgovci ne bi trebali tvrditi da proizvod ne sadržava određene tvari ako su te tvari već zabranjene zakonodavstvom.

4.1.1.7.   Usporedive tvrdnje o prihvatljivosti za okoliš

Tvrdnje o prihvatljivosti za okoliš mogu ukazivati na to da proizvod ima pozitivniji utjecaj na okoliš ili da je manje štetan za okoliš od konkurentske robe i usluga ili prethodnih inačica vlastite robe ili usluga. Proizvodi s takvim usporedivim tvrdnjama trebali bi se ocjenjivati u odnosu na slične proizvode (ili, ako je primjenjivo, u odnosu na prethodnu inačicu istog proizvoda) te se ista metoda procjene mora dosljedno primjenjivati kako bi se omogućila takva usporedba.

Nacionalna provedbena tijela i tijela za samoregulaciju uobičajeno tumače značenje tog načela na način da bi se usporedbe trebale odnositi na istovjetne kategorije proizvoda. No čini se da je jednako važno da je metoda s pomoću koje je dobivena tvrdnja o prihvatljivosti za okoliš istovjetna, da se primjenjuje na dosljedan način (odnosno da se odaberu i primijene ista metodologija i metodološka pravila te da se isti rezultati mogu ponovno dobiti) te da omogućuje usporedbe jer u protivnom svaka usporedba postaje zavaravajuća (318). Na primjer, ovisno o predmetnim proizvodima, usporedive tvrdnje o prihvatljivosti za okoliš mogle bi biti zavaravajuće posebno ako isključuju čimbenike kao što je prijevoz jer oni najviše doprinose ekološkom otisku proizvoda.

Na primjer: — poduzeće iznosi usporedivu tvrdnju da britvica A sadrži manje plastike od drugih britvi na tržištu. Ta bi tvrdnja vjerojatno mogla biti zavaravajuća ako ostale britvice koje su odabrane za usporedbu nisu reprezentativne za cijelo tržište, a količina plastike u britvicama općenito je manja nego u britvici A; — zračni prijevoznik tvrdi da je „ekološki najprihvatljiviji zračni prijevoznik” i da ima „najnižu razinu emisija CO2 među svim velikim zračnim prijevoznicima” (319). Zračni prijevoznik u oglasima uspoređuje svoje emisije CO2 po putničkom kilometru s emisijama četiriju drugih „velikih” europskih zračnih prijevoznika i pokazuje da ima najnižu emisiju CO2 po putničkom kilometru. Ta bi tvrdnja mogla biti zavaravajuća ako uspoređene emisije nisu izračunane na isti način, ako su ukupne emisije CO2 tog zračnog prijevoznika veće od ukupnih emisija drugih zračnih prijevoznika i ako su se emisije posljednjih godina znatno povećale. Bilo bi jasnije konkretno tvrditi da ima najniže emisije CO2 po putničkom kilometru u usporedbi s četirima velikim europskim zračnim prijevoznicima, pod uvjetom da metoda omogućuje takvu usporedbu i da zračni prijevoznik ne krije činjenicu da su se njegove emisije povećale u apsolutnom smislu. Ako se tvrdnje povezane s klimom temelje na poništavanju emisija ugljika i stakleničkih plinova, one bi trebale biti transparentne i detaljne s obzirom na povezane rizike manipulativnog zelenog marketinga. Nadalje, usporedba svih relevantnih načina prijevoza, a ne samo zračnog prijevoza, bila bi još objektivnija i informativnija. Potrebe potrošača za mobilnošću mogu se zadovoljiti ne samo zrakoplovima nego i drugim prijevoznim sredstvima, ovisno o ruti. Stoga bi se usporedbom prosječnih emisija po putničkom kilometru u željezničkom, cestovnom i zračnom prijevozu spriječilo zavaravanje potrošača da je njihov izbor „prihvatljiv za okoliš” ako postoje izvedive alternative s nižim emisijama; — poduzeće iznosi usporedive tvrdnje da je njihova „prerađena roba” ekološki prihvatljivija od „nove robe”. Ta bi tvrdnja mogla biti zavaravajuća ako su primjenjiva rješenja za recikliranje ili povrat usporedivo lošija te je stoga ukupni ekološki otisak značajniji.

Direktivom 2006/114/EZ o zavaravajućem i komparativnom oglašavanju koja obuhvaća odnose između poduzeća utvrđeni su uvjeti pod kojima je komparativno oglašavanje dopušteno. Ti su uvjeti relevantni i za ocjenu zakonitosti komparativnog oglašavanja u odnosima između poslovnih subjekata i potrošača u kontekstu Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi. Usporedbe koristi proizvoda za okoliš, među ostalim:

1.	ne bi trebale biti zavaravajuće u smislu članaka 6. i 7. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi;

2.	trebale bi služiti za usporedbu robe ili usluga koje zadovoljavaju jednake potrebe odnosno imaju istu namjenu;

3.	trebale bi služiti za objektivnu usporedbu jednog ili više bitnih, provjerljivih i tipičnih obilježja te robe i usluga.

Na primjer: sud je smatrao zavaravajućim oglas u kojemu se tvrdilo da je pročišćena voda bolja za okoliš od mineralne vode u boci, što je kod potrošača stvorilo dojam da konzumacija pročišćene vode umjesto mineralne vode doprinosi zaštiti okoliša. Točnije, upućivanje na veću zaštitu okoliša smatralo se zavaravajućim jer se usporedba nije temeljila na objektivnoj osnovi kao što je studija učinka. (320)

4.1.2.   Planirano zastarijevanje

Potrošači se mogu susresti s praksama ranijeg zastarijevanja u kojima roba traje kraće od svojeg uobičajenog „životnog vijeka” u skladu s razumnim očekivanjima potrošača. Konkretno, prijevremeni kvar robe može biti uzrokovan planiranim zastarijevanjem ili ugrađenim zastarijevanjem u industrijskom dizajnu, odnosno poslovnom politikom koja uključuje namjerno planiranje ili osmišljanje proizvoda s ograničenim korisnim životnim vijekom kako bi on zastario ili postao nefunkcionalan nakon nekog razdoblja. Kako je prethodno objašnjeno u odjeljku 2.3.1., Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi obuhvaćene su i poslovne prakse koje se javljaju nakon obavljenog posla. Kad je riječ o pametnoj robi i robi povezanoj s njom, takve poslovne prakse nakon kupnje mogu se sastojati od smanjenja funkcionalnosti ili usporavanja rada robe ažuriranjem softvera bez valjanog razloga.

Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi ne sadržava odredbe koje se posebno odnose na zastarijevanje. No ako trgovac, uključujući proizvođača, primjenjuje poslovnu praksu prema potrošaču, njegovo neobavješćivanje potrošača o tome da je proizvod osmišljen s ograničenim vijekom trajanja može se, ovisno o ocjeni svakog pojedinog slučaja, smatrati izostavljanjem bitnih informacija u skladu s člankom 7. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi. Nadalje, takve prakse isto tako mogu biti protivne zahtjevima profesionalne pažnje iz članka 5. stavka 2. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi ako je vjerojatno da će bitno narušiti gospodarsko ponašanje prosječnog potrošača.

Na primjer: — izostavljanjem informacija o tome da se baterija pametnog telefona (koja je podložna posebnom trošenju i habanju) ne može zamijeniti ili da se ulošci s tintom za pisače programiraju tako da ih je potrebno zamijeniti prije nego što se stvarno potroše mogao bi se kršiti članak 7. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi, čak i ako postoji tehnička opravdanost za takav dizajn robe; — nacionalno tijelo za zaštitu potrošača novčano je kaznilo proizvođača pisača zbog zavaravajućih i agresivnih praksi, uključujući nedovoljno isticanje ograničenja upotrebe uložaka s tintom bez podrijetla na prodajnim pakiranjima (321); — nacionalna tijela za zaštitu potrošača poduzela su mjere glede preuranjenog zastarijevanja pametnih telefona (322). Na određene modele pametnih telefona negativno su utjecali instalacija novog operativnog sustava i naknadna ažuriranja, što je dovelo do smanjenog vijeka trajanja baterija i usporavanja rada. Potrošači nisu na odgovarajući način obaviješteni o svrsi ažuriranja i njihovim posljedicama na učinkovitost proizvoda u skladu s člankom 7. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi.

Drugim zakonodavstvom EU-a predviđena su dodatna sredstva za borbu protiv planiranog zastarijevanja za određene kategorije proizvoda.

Direktivom o ekološkom dizajnu (323) Komisiji je omogućena uspostava obveznih minimalnih zahtjeva za poboljšanje okolišne učinkovitosti proizvoda, među ostalim u pogledu mogućnosti popravka i trajnosti. Već postoje zahtjevi za ekološki dizajn u pogledu trajnosti za usisavače (za neke sastavne dijelove) (324) i žarulje (325) te zahtjevi za ekološki dizajn u pogledu mogućnosti popravka za perilice rublja, (326) perilice posuđa (327), hladnjake (328), televizore (329) itd. U pripremi su novi zahtjevi za ekološki dizajn koji će se odnositi na drugu potrošačku robu, kao što su pametni telefoni i tableti (330), u skladu s akcijskim planom EU-a za kružno gospodarstvo i temeljnim planovima rada za ekološki dizajn (331). Zahtjevi za ekološki dizajn često su popraćeni novim ili ažuriranim oznakama koje pružaju informacije o energetskoj učinkovitosti pojedinog proizvoda, ali i drugim parametrima (332).

U okviru inicijative za održive proizvode ispituje se izmjena Direktive o ekološkom dizajnu kako bi se njezino područje primjene proširilo izvan okvira proizvoda koji upotrebljavaju energiju i kako bi se njome obuhvatio najširi mogući raspon proizvoda (333).

Uredbom o znaku za okoliš EU-a (334) utvrđen je dobrovoljni program dodjele znaka za okoliš namijenjen promicanju proizvoda sa smanjenim utjecajem na okoliš tijekom njihova cijelog životnog vijeka i pružanju točnih informacija o utjecaju proizvoda na okoliš potrošačima. Kriterijima za dodjelu znaka za okoliš uzima se u obzir potencijal za smanjenje utjecaja na okoliš zbog trajnosti i mogućnosti ponovne upotrebe proizvoda, na primjer u slučaju tekstilnih proizvoda, elektroničkih zaslona i namještaja.

Direktivom (EU) 2019/771 o prodaji robe potrošači se štite od neusklađenosti s ugovorom (neki nedostatak) koja postoji u trenutku isporuke robe i koja postane očita u roku od dvije godine od datuma te isporuke („pravno jamstvo” – članak 10. stavci 1. i 2.). Kako bi se osigurala snažnija zaštita potrošača, države članice mogu zadržati ili uvesti još dulji rok odgovornosti prodavatelja. Pravno jamstvo može se primijeniti ako je neusklađenost uzrokovana praksama zastarijevanja.

U slučaju spora potrošač mora dokazati nedostatak usklađenosti. U članku 11. pojašnjeno je da potrošač tijekom prve godine od datuma dostave ne mora dokazati da je neusklađenost već postojala u trenutku isporuke. Države članice mogu zadržati ili uvesti dvogodišnje razdoblje za taj obrnuti teret dokazivanja.

U skladu s člankom 7. stavkom 3. prodavatelj je dužan osigurati da se potrošačima pruže ažuriranja „pametne robe” tijekom razdoblja koje potrošač može razumno očekivati (za jednokratnu isporuku digitalnog elementa) ili tijekom razdoblja pravnog jamstvenog roka (za kontinuiranu isporuku digitalnog elementa). Osim toga, ako je ugovorom predviđeno da će se digitalni sadržaj ili digitalna usluga pametne robe isporučivati kontinuirano tijekom razdoblja duljeg od razdoblja pravnog jamstva, prodavatelj je obvezan osigurati ažuriranja za to dulje razdoblje.

Nadalje, člankom 7. stavkom 1. točkom (d) dodaje se trajnost kao objektivni zahtjev za usklađenost (definirana u članku 2. stavku 13. kao „sposobnost robe da zadrži svoje funkcije i radne značajke tijekom uobičajene upotrebe”). Iako su zahtjevi povezani s određenim vrstama ili skupinama proizvoda obuhvaćeni zakonodavstvom Unije u pogledu određenih proizvoda, Direktivom se općenito propisuje da se roba mora odlikovati trajnošću koja je uobičajena za robu te vrste i koju potrošač može razumno očekivati s obzirom na prirodu robe te sve javne izjave koje je bilo koja osoba u lancu poslova sama dala ili koje su dane u njezino ime.

U članku 17. stavku 1. upućuje se i na „komercijalno jamstvo trajnosti” koje proizvođač nudi kao poseban oblik dobrovoljnog „komercijalnog jamstva”. Proizvođač koji nudi takvo jamstvo odgovara izravno potrošaču tijekom cijelog razdoblja komercijalnog jamstva trajnosti za popravak ili zamjenu robe u skladu s člankom 14. Direktive, odnosno besplatno, u razumnom roku i bez značajnih neugodnosti za potrošača.

Novom strategijom za potrošače (335) i akcijskim planom EU-a za kružno gospodarstvo iz 2020. (336) predviđaju se daljnji prijedlozi za rješavanje problema preuranjenog zastarijevanja.

4.2.   Digitalni sektor

Direktiva ima široko područje primjene jer obuhvaća sve poslove između poslovnih subjekata i potrošača, bilo izvan interneta ili na internetu. Tehnološki je neutralna i primjenjuje se neovisno o kanalu, mediju ili uređaju koji se upotrebljava za provedbu poslovne prakse poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču. Primjenjuje se na internetske posrednike, uključujući društvene medije, internetska tržišta i trgovine aplikacijama, tražilice, alate za usporedbu (337) i razne druge trgovce koji posluju u digitalnom sektoru.

Direktiva se primjenjuje i na prakse i proizvode koji uključuju upotrebu tehnologija kao što su algoritmi, automatizirano donošenje odluka i umjetna inteligencija. To uključuje sve prakse poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču koje trgovci poduzimaju prema potrošačima u fazama oglašavanja, prodaje i nakon prodaje, kao što su upotreba tehnologija za praćenje i usmjeravanje, algoritamska personalizacija, dinamička optimizacija i tehnologije decentraliziranog vođenja evidencije transakcija.

4.2.1.   Internetske platforme i njihove poslovne prakse

Internetske platforme uglavnom pružaju infrastrukturu i omogućuju interakciju između dobavljača i korisnika u pogledu nabave robe, usluga, digitalnog sadržaja i informacija na internetu. Poslovni modeli internetskih platformi kreću se od omogućivanja pretrage informacija koje su dostavile treće strane do izravnog omogućivanja ugovornih transakcija između trgovaca koji su treća strana i potrošača. Platforme isto tako mogu oglašavati i prodavati različite vrste proizvoda u svoje ime.

Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi primjenjuje se na poslovne prakse platforme i trgovaca koji platformu upotrebljavaju za promidžbu svojih proizvoda potrošačima. S obzirom na to da se Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi primjenjuje samo u pogledu odnosa između poslovnih subjekata i potrošača, prvi bi korak u procjeni je li ta direktiva primjenjiva na pružatelja internetske platforme trebala biti ocjena smatra li se pružatelj „trgovcem” ili „djeluje u ime ili za račun trgovca” u skladu s člankom 2. točkom (b) Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi. Na temelju ocjene svakog pojedinog slučaja pružatelj platforme može djelovati u svrhe povezane sa svojim poslovanjem ako, na primjer, naplaćuje proviziju za transakcije između opskrbljivača i korisnika, osigurava dodatne plaćene usluge ili ostvaruje prihode od ciljnog oglašavanja.

Na primjer: — nacionalni je sud uslugu za usporedbu cijena namirnica smatrao internetskom stranicom trgovca te alatom za komparativno oglašavanje (338); — organizacija za zaštitu potrošača koja vodi alat za usporedbu s pomoću kojeg se potrošačima nude informacije ako plate pretplatu u načelu se mora uskladiti sa zahtjevima Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi. Ta bi usluga mogla biti dijelom strategije organizacije za ostvarenje ekonomske koristi od njezinih usluga potrošačima, što je čini „trgovcem” u smislu članka 2. točke (b) Direktive.

Drugi korak u procjeni je li Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi primjenjiva trebao bi biti ocjena sudjeluje li pružatelj platforme u „poslovnim praksama poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču” u smislu članka 2. točke (d), prema korisnicima (dobavljačima i primateljima) koji se smatraju „potrošačima” u smislu članka 2. točke (a) Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi.

Platforma koja se smatra trgovcem uvijek mora biti usklađena sa zakonodavstvom EU-a o zaštiti potrošača u pogledu vlastitih poslovnih praksi, bez obzira na činjenicu da se te prakse mogu odnositi na proizvode koje isporučuju treće strane, a ne sama platforma. To je moguće zbog vrlo široke definicije „poslovne prakse” iz članka 3. stavka 1. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi kao „prakse koja je u izravnoj vezi s promocijom, prodajom ili opskrbom proizvoda potrošačima”, a da pritom nisu utvrđeni dodatni zahtjevi glede podrijetla proizvoda.

U predmetu Verband Sozialer Wettbewerb povezanom s oglašavanjem putem internetske platforme na tiskanom mediju Sud je potvrdio tu širinu definicije „poslovne prakse” u predmetu koji se odnosi na oglašavanje internetske platforme na tiskanom mediju:

„31.

Naposljetku, valja navesti da obveza da se u pozivu za kupnju [proizvoda] učine vidljivima informacije iz članka 7. stavka 4. točke (b) Direktive 2005/29 ne ovisi o pitanju je li dobavljač predmetnih proizvoda autor tog poziva ili je autor treća osoba. Stoga, u slučaju kada se oglašavanjem [internetske platforme] u tiskanom izdanju oglašavaju proizvodi različitih dobavljača, informacije koje su propisane tom odredbom i dalje su potrebne, osim kada postoje ograničenja prostora navedena u točki 29. ove presude” (339)

Obveze transparentnosti

Konkretno, platforme podliježu zahtjevima u pogledu transparentnosti iz članaka 6. i 7. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi, kojima se od njih zahtijeva da se suzdrže od zavaravajućih aktivnosti i izostavljanja kad sudjeluju u promociji, prodaji ili dostavi proizvoda potrošačima.

Na primjer, internetske platforme trebale bi biti transparentne u pogledu glavnih obilježja svojih usluga u skladu s člankom 7. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi. Ovisno o konkretnom poslovnom modelu platforme za potrošača bi mogli biti relevantni različiti elementi, kao što su pokrivenost ponude platforme (npr. sektori, vrste i broj dobavljača), učestalost ažuriranja informacija (posebno o cijeni i dostupnosti proizvoda), način na koji platforma odabire dobavljače koji posluju putem nje te vrši li provjere njihove pouzdanosti i, ako da, na koji način.

Takve informacije potrošačima mogu pomoći u shvaćanju da dostupnost proizvoda i dobavljača na platformi nije taksativna i da mogu pronaći druge ponude upotrebom drugog informacijskog kanala. One će isto tako pomoći potrošačima da izbjegnu rizik od zavaravanja stavkama popisa oglašenima kao „najbolja ponuda” ili „preporučeni izbor”.

Kad je platforma razumno svjesna činjenice da neke cijene i proizvodi nisu dostupni, njihovo promicanje moglo bi predstavljati kršenje članaka 6. i 7. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi te, ovisno o okolnostima, nekoliko točaka s crne liste iz Priloga I. Direktivi o nepoštenoj poslovnoj praksi kojima se u svim okolnostima zabranjuju oglašavanje radi namamljivanja (točka 5.), namamljivanje i zamjena (točka 6.) i pružanje bitno netočnih informacija o tržišnim uvjetima s namjerom poticanja potrošača da kupi proizvod po uvjetima koji su nepovoljniji od uobičajenih tržišnih uvjeta (točka 18.). Zavaravajućim izjavama o ograničenoj dostupnosti proizvoda može se kršiti članak 6. stavak 1. točka (b) Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi.

Ako platforma potrošačima omogućava zajedničku kupnju proizvoda po povoljnijoj cijeni („platforme za grupnu kupovinu”), trebala bi jasno informirati potrošače o obilježjima i cijeni ponude te dobavljaču. Konkretno, obilježja proizvoda/usluge kupljenih grupnom kupnjom ne bi trebala biti niže kakvoće od onih dostupnih po uobičajenoj cijeni, osim ako su potrošači jasno obaviješteni da je tako. Uvjeti po kojima potrošači mogu imati koristi od proizvoda (npr. najmanji broj kupaca, trajanje ponude) trebali bi biti jasno navedeni.

Na primjer: — cijena ponude za određeni tretman u centru za wellness oglašena je kao 50 % snižena ako se ta ponuda kupi putem platforme za grupnu kupovinu. Takva je ponuda vjerojatno obuhvaćena člankom 6. stavkom 1. točkama (b) i (d) (kao zavaravajuće navođenje cjenovne prednosti) ako ponuđeni tretman traje samo 30 minuta, dok po punoj, običnoj cijeni traje 60 minuta, osim ako su potrošači jasno obaviješteni drugačije; — u slučaju paket aranžmana, odnosno kombinacije nekoliko proizvoda ili usluga, kad cijena može varirati ovisno o broju/obujmu kupljenih proizvoda ili usluga, ukupna cijena paket aranžmana mora biti navedena kako bi se izbjegao dojam da veliki broj proizvoda ili usluga može biti kupljen po nižoj cijeni jer to ne mora biti slučaj (340).

Profesionalna pažnja

Nadalje, na temelju članka 5. stavka 2. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi, ni jedna platforma koja se smatra trgovcem u okviru svojih poslovnih praksi prema potrošačima ne bi trebala postupati u suprotnosti sa zahtjevima u pogledu profesionalne pažnje. Na temelju članka 2. točke (h) Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi „profesionalna pažnja” znači standard posebne vještine i pažnje koja se u razumnoj mjeri može očekivati u odnosu trgovca prema potrošačima, i to razmjerno s poštenom tržišnom praksom i/ili općim načelom dobre vjere u području aktivnosti trgovca.

Dužnosti u pogledu profesionalne pažnje tih trgovaca prema potrošačima u okviru Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi razlikuju se od sustava iznimaka od odgovornosti utvrđenog člankom 14. Direktive o elektroničkoj trgovini za nezakonite informacije koje pružatelji usluga smještaju na poslužitelj na zahtjev trećih strana, ali ih istodobno nadopunjuju. Nadalje, člankom 15. stavkom 1. Direktive o elektroničkoj trgovini propisano je da države članice ne mogu takvim pružateljima usluga smještaja informacija na poslužitelju uvesti opću obvezu praćenja pohranjenih informacija ili aktivnog sudjelovanja u njihovu promatranju.

U tom je pogledu u članku 1. stavku 3. Direktive o elektroničkoj trgovini jasno navedeno da se Direktivom o elektroničkoj trgovini „dopunjava pravo Zajednice koje se primjenjuje na usluge informacijskog društva ne dovodeći pritom u pitanje razinu zaštite, posebno zaštite javnog zdravlja i interesa potrošača, koja je utvrđena aktima Zajednice i nacionalnim zakonima kojima se ti akti provode u mjeri u kojoj to ne ograničava slobodu pružanju usluga informacijskog društva”. To znači da se Direktiva o elektroničkoj trgovini i relevantna pravna stečevina EU-a u području zaštite potrošača u načelu primjenjuju na način da nadopunjuju jedna drugu (341).

Zbog svojih obveza u pogledu profesionalne pažnje u skladu s Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi, platforme bi trebale poduzeti odgovarajuće mjere koje, iako nisu jednake općoj obvezi praćenja ili utvrđivanja činjenica, omogućuju relevantnim prodavateljima treće strane da poštuju zahtjeve potrošačkog i tržišnog prava EU-a.

Na primjer, takve mjere mogle bi podrazumijevati da platforme dizajniraju svoja sučelja na način koji trgovcima koji su treća strana omogućava predstavljanje informacija korisnicima platforme u skladu sa zakonodavstvom EU-a u području zaštite potrošača i stavljanja proizvoda na tržište, posebno informacijama koje se zahtijevaju u okviru članka 7. stavka 4. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi u pogledu poziva na kupnju i članka 6. Direktive o pravima potrošača. Na primjer, internetska tržišta moraju omogućiti dobavljačima koji su treća strana da potrošače informiraju o svojem identitetu, kontaktnim podacima, cijeni proizvoda i svim dodatnim troškovima s kojima bi se potrošač mogao suočiti, na primjer kupnjom unutar aplikacije.

Ako internetske platforme obuhvaćene područjem primjene Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi ne uspiju ispuniti takve zahtjeve u pogledu profesionalne pažnje ili promiču, prodaju ili dostavljaju proizvod korisnicima na nepošten način, moguće je utvrditi da krše zakonodavstva EU-a u području zaštite potrošača. One se ne mogu pozvati na izuzeće od odgovornosti iz Direktive o elektroničkoj trgovini u pogledu svojih poslovnih praksi jer se izuzeće odnosi samo na nezakonite informacije pohranjene na zahtjev trećih strana.

4.2.2.   Posredovanje u potrošačkim ugovorima s trećim stranama

Nakon izmjena uvedenih Direktivom (EU) 2019/2161, u Direktivu o nepoštenoj poslovnoj praksi uključena je posebna definicija „internetskog tržišta” kao internetske platforme kojom se kupcima omogućuje kupnja proizvoda koje nude dobavljači koji su treća strana (trgovci ili potrošači) izravno na sučelju tržišta. „Internetsko tržište” tehnološki je neutralan pojam koji obuhvaća i trgovine aplikacijama koje pružaju digitalni sadržaj i usluge.

Osim proizvoda trgovaca koji su treća strana mnoga internetska tržišta nude i vlastite proizvode. Neka tržišta otvorena su samo stručnim dobavljačima koji su treća strana, dok su na drugima dostupne ponude privatnih osoba i stručnjaka ili služe samo kako bi se omogućili odnosi između potrošača na istoj razini (određene platforme za suradnju ili ekonomiju dijeljenja na kojima dobavljači i korisnici zaista dijele imovinu, sredstva, vrijeme i vještine na neprofitnoj osnovi, kao što su vožnje automobilom uz dijeljenje troškova).

Internetska tržišta moraju poduzeti mjere kako bi osigurala da je potrošač na odgovarajući način obaviješten o identitetu trgovca na temelju informacija koje je dostavio sam trgovac. Ako tržište ne iznese informacije o identitetu stvarnog trgovca i time stvori dojam da je samo tržište stvarni trgovac, to može dovesti do toga da ono snosi odgovornost za obveze trgovca.

Sud je analizirao pitanje identiteta trgovca u predmetu Wathelet (342) koji se bavio odgovornošću izvanmrežnog posrednika (garaža za automobile) za usklađenost robe koju je prodao potrošačima na temelju prethodne Direktive 1999/44/EZ Europskog parlamenta i Vijeća o prodaji robe široke potrošnje (343).

Sud je naveo (točke 33. i 34.) da, iako se Direktiva 1999/44/EZ ne bavi pitanjem odgovornosti posrednika prema potrošaču, „takvo utvrđenje ne isključuje mogućnost da se pojam ‚trgovac’ u smislu članka 1. stavka 2. točke (c) Direktive 1999/44 tumači na način da obuhvaća poslovni subjekt koji djeluje za račun pojedinca ako prema potrošaču nastupa kao prodavatelj robe široke potrošnje, na temelju ugovora i u okviru svoje poslovne ili profesionalne djelatnosti. [Naime, t]aj poslovni subjekt mogao bi dovesti u zabludu potrošača, držeći ga u pogrešnom uvjerenju da nastupa u svojstvu prodavatelja-vlasnika stvari.”.

Sud je također naveo (točka 44.) da „u tom pogledu mogu biti značajni među ostalim razina uključenosti i intenzitet napora koje je posrednik uložio prilikom prodaje, okolnosti u kojima je stvar predstavljena potrošaču i njegovo ponašanje, sve kako bi se utvrdilo je li on mogao shvatiti da posrednik djeluje za račun pojedinca”.

Ti zaključci Suda glede odgovornosti izvanmrežnog posrednika za usklađenost robe mogli bi biti relevantni i za druge posrednike te druge obveze trgovaca u skladu s pravom EU-a, uključujući one u internetskom kontekstu. Konkretno, internetski posrednici mogli bi se smatrati odgovornima za obveze trgovca u pogledu predugovornih informacija ili izvršenje ugovornih obveza ako se u okviru (predloženog) ugovora potrošačima predstavljaju kao trgovci.

U predmetu Wathelet Sud je naglasio (točka 37.) da je „upoznavanje potrošača s identitetom prodavatelja, a posebno s tim je li riječ o pojedincu ili poslovnom subjektu, nužno […] kako bi potonji mogao uživati zaštitu koju ima na temelju Direktive 1999/44”. No čak i kad je stvarni dobavljač ujedno bio trgovac, a potrošaču, sukladno tome, nisu bila oduzeta prava, potonji možda ne bi sklopio ugovor da je identitet stvarnog trgovca bio poznat, na primjer, zbog zabrinutosti o pouzdanosti takvog trgovca i mogućnosti provedbe prava potrošača.

Daljnje smjernice o pojmu „trgovac” mogu se očekivati u predmetu koji je u tijeku C-536/20 Tiketa i bavi se pitanjem može li se internetski posrednik (platforma za prodaju ulaznica) smatrati odgovornim zajedno s trgovcem koji pruža uslugu ako posrednik nije pružio jasne informacije o tome da djeluje samo kao posrednik.

Direktivom (EU) 2019/2161 članku 7. stavku 4. dodana je nova točka (f). Njome se posebno zahtijeva od pružatelja internetskog tržišta da u bilo kojem pozivu na kupnju obavijesti potrošače o tome je li treća strana koja nudi proizvode trgovac ili nije (kao što je potrošač na istoj razini) na temelju informacija koje naveo predmetni dobavljač koji je treća strana. Direktivom (EU) 2019/2161 isti i dodatni zahtjevi u pogledu informacija za internetska tržišta dodani su u Direktivu o pravima potrošača (članak 6.a).

Članak 7. – Zavaravajuća izostavljanja 4. U slučaju pozivanja na kupnju sljedeće se informacije smatraju bitnima, ako već nisu očite iz konteksta: (f) za proizvode koji se nude na internetskim tržištima, informacije o tome je li treća strana koja nudi proizvode trgovac ili ne, na temelju izjave koju ta treća strana daje pružatelju internetskog tržišta.

Svrha je ovog zahtjeva za internetska tržišta u pogledu informacija osigurati da potrošači uvijek znaju od koga kupuju proizvod na internetskom tržištu, od trgovca ili drugog potrošača. Pogrešna pretpostavka da je dobavljač koji je treća strana trgovac može prouzročiti probleme potrošaču ako nešto pođe po krivu s internetskom kupnjom (npr. neusklađenost robe) i ako se tada pokaže da pravila o zaštiti potrošača, kao što su pravo na odustajanje u roku od 14 dana ili pravno jamstvo, zapravo nisu primjenjiva na sklopljeni ugovor.

U odredbi Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi (i Direktivi o pravima potrošača) navodi se da bi se informacije o statusu dobavljača koji je treća strana trebale temeljiti na njegovoj izjavi koju internetsko tržište zatim prosljeđuje potrošaču. Stoga se internetsko tržište u prvom redu može osloniti na izjavu dobavljača koji je treća strana. Taj je pristup u skladu sa zabranom nametanja opće obveze praćenja internetskim posrednicima u skladu s Direktivom o elektroničkoj trgovini u mjeri u kojoj se relevantne odredbe Direktive o elektroničkoj trgovini primjenjuju na internetsko tržište. Istodobno, time se ne dovode u pitanje obveze tržišta u pogledu nezakonitog sadržaja, kao što je djelovanje na temelju obavijesti kojom se platforma osvješćuje o konkretnim ponudama trgovaca s ciljem prijevare (344).

Treba naglasiti da je ta odredba zapravo zahtjev u pogledu informacija s ciljem promicanja jasnoće za potrošače koji kupuju na internetskim tržištima. Izjava dobavljača dobar je pokazatelj njegova pravnog statusa, no ona ne zamjenjuje definiciju „trgovca” koja se i dalje treba primjenjivati u skladu s navedenim kriterijima. U tom pogledu potrebno je uputiti na točku 22. Priloga I. Direktivi o nepoštenoj poslovnoj praksi kojom se trgovcima zabranjuje da se pretvaraju da nisu trgovci. Prema tom novom pravilu o informiranju ta se zabrana primjenjuje na sve netočne izjave o tome da nije riječ o trgovcu.

Kako bi se trgovce potaknulo da ispravno prijave svoj status, člankom 6.a stavkom 1. točkom (c) Direktive o pravima potrošača od pružatelja internetskog tržišta zahtijeva se i da upozori potrošača da prava potrošača nisu primjenjiva u situacijama kad dobavljač koji je treća strana prijavi svoj status kao osoba koja nije trgovac.

Naposljetku, u predmetu Kamenova, koji se odnosio na prodavateljicu na internetskoj platformi, Sud je naveo dodatne kriterije za utvrđivanje ispunjava li osoba uvjete za trgovca (vidjeti odjeljak 2.2. o pojmu trgovca).

4.2.3.   Transparentnost rezultata pretraživanja

Tražilice omogućuju pretragu informacija na internetu prema određenom algoritmu. I drugi posrednici, kao što su internetska tržišta i pružatelji usluga usporedbe cijena, omogućuju pretraživanje različitih proizvoda i dobavljača kojima se može pristupiti preko njihovih usluga. Potrošači očekuju da rezultati pretraživanja budu „prirodni” ili „organski” te da se temelje na dovoljno nepristranim kriterijima. No pružatelji usluga u rezultate pretraživanja uključuju i plaćene oglase ili poboljšavaju rangiranje proizvoda prema izravnom ili neizravnom plaćanju koje prime od relevantnih trgovaca koji su treća strana.

Direktivom (EU) 2019/2161 u članak 7. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi dodan je novi stavak 4.a kojim se utvrđuje poseban zahtjev u pogledu informiranja o glavnim parametrima kojima se određuje rang. Osim toga, u Prilog I. Direktivi o nepoštenoj poslovnoj praksi dodana je nova točka 11.a kojom se zabranjuju neobjavljeni oglasi i plaćeno promicanje u rezultatima pretraživanja.

Informacije o parametrima za određivanje ranga

Članak 7. „4.a Kada se potrošačima daje mogućnost pretraživanja proizvoda koje nude razni trgovci ili potrošači na temelju upita u obliku ključne riječi, izraza ili drugog unosa, neovisno o tome gdje se poslovi na kraju sklapaju, opće informacije o najvažnijim parametrima kojima se određuje rang proizvoda prikazanih potrošaču kao rezultat upita i o relativnoj važnosti tih parametara u odnosu na druge parametre, koje se čine dostupnima u posebnom dijelu internetskog sučelja koji je izravno i lako dostupan sa stranice na kojoj su prikazani rezultati upita, smatraju se bitnima. Ovaj se stavak ne primjenjuje na pružatelje internetskih tražilica kako su definirani u članku 2. točki 6. Uredbe (EU) 2019/1150 […]”

Novi zahtjev u pogledu informiranja iz članka 7. stavka 4.a primjenjuje se samo na trgovce koji potrošačima omogućuju pretraživanje proizvoda koje nude drugi trgovci koji su treća strana ili potrošači, odnosno na internetska tržišta i alate za usporedbu. Ne primjenjuje se na trgovce koji svojim potrošačima pružaju mogućnost pretraživanja samo vlastitih ponuda različitih proizvoda.

Zahtjev u pogledu informiranja ne primjenjuje se ni na „internetske tražilice” kako su definirane u Uredbi (EU) 2019/1150 (Uredba o odnosima platformi i poslovnih subjekata). To je zato što je Uredbom o odnosima platformi i poslovnih subjekata već propisano da svi pružatelji internetskih tražilica moraju objaviti „lako i javno dostupan opis” glavnih parametara, koji bi stoga bio dostupan i potrošačima, a ne samo poslovnim korisnicima.

Nadalje, zahtjev u pogledu informiranja iz Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi primjenjuje se na trgovce kad potrošač unese upit. S druge strane, ne primjenjuje se na zadanu organizaciju internetskog sučelja koja se prikazuje potrošaču i koja nije rezultat određenog upita na tom internetskom sučelju.

Direktivom (EU) 2019/2161 uvedena je slična obveza informiranja i u Direktivi o pravima potrošača koja se primjenjuje samo na internetska tržišta, odnosno posrednike koji omogućuju izravno sklapanje potrošačkih ugovora s trećim stranama (ugovori između poslovnih subjekata i potrošača ili između potrošača).

Pojam „rang” definiran je u članku 2. točki (m) Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi kao „relativna vidljivost dana proizvodima, kako ih trgovac predstavlja, organizira ili o njima obavješćuje, neovisno o tehnološkim sredstvima upotrijebljenima za takvo predstavljanje, organiziranje ili obavješćivanje”. Ista se definicija primjenjuje i u kontekstu Direktive o pravima potrošača.

U uvodnoj izjavi 19. Direktive (EU) 2019/2161 navedeno je dodatno objašnjenje „… a rezultat su upotrebe mehanizama algoritamskog sekvenciranja, mehanizama ocjene ili recenzija, vizualnih informacija ili drugih alata za utvrđivanje važnosti ili njihovih kombinacija”.

Kad je riječ o sadržaju informacija, platforma mora pružiti „opće” informacije o glavnim parametrima na temelju kojih se određuje poredak proizvoda i o „relativnoj važnosti” tih parametara u odnosu na druge parametre.

U skladu s uvodnom izjavom 22. Direktive (EU) 2019/2161 „[p]arametri kojima se određuje rang jesu bilo kakvi opći kriteriji, postupci, konkretni signali ugrađeni u algoritme ili druge mehanizme za prilagodbu ili degradiranje statusa koji se upotrebljavaju u vezi s rangiranjem”.

Informacijama o rangiranju ne dovodi se u pitanje Direktiva (EU) 2016/943 Europskog parlamenta i Vijeća (345) o poslovnim tajnama. Kako je objašnjeno u obvezi transparentnosti usporednog rangiranja za sve internetske platforme i internetske tražilice iz članka 5. Uredbe o odnosima platformi i poslovnih subjekata, uzimanje u obzir poslovnih interesa relevantnih pružatelja usluga nikad ne bi smjelo dovesti do toga da se odbije otkrivanje glavnih parametara kojima se određuje rang. Istodobno se ni Direktivom (EU) 2016/943 ni Uredbom o odnosima platformi i poslovnih subjekata ne propisuje otkrivanje detaljnog funkcioniranja mehanizama rangiranja relevantnih pružatelja usluga, uključujući njihove algoritme (346). Isti se pristup primjenjuje na zahtjeve u pogledu informiranja u skladu s Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi.

Opis zadanih parametara za određivanje ranga može ostati na općoj razini i ne mora biti prikazan na prilagođen način za svaki pojedini upit (347). Informacije se moraju pružati na jasan i razumljiv način te na način koji je primjeren sredstvima komunikacije na daljinu. Dodatno se navodi da mora biti u posebnom dijelu internetskog sučelja koji je izravno i lako dostupan sa stranice na kojoj su prikazane ponude.

Obveza informiranja primjenjuje se i kad trgovac omogućuje pretraživanje na internetskom sučelju glasovnim naredbama (upotrebom „digitalnih pomoćnika”), a ne tipkanjem. U tom slučaju informacije moraju biti dostupne za uvid na internetskim stranicama/u aplikaciji trgovca u „posebnom dijelu internetskog sučelja”.

Novim pravilima o transparentnosti rangiranja prema potrošačima (u Direktivi o pravima potrošača i Direktivi o nepoštenoj poslovnoj praksi) „rangiranje” se definira na sadržajno sličan način kao u Uredbi o odnosima platformi i poslovnih subjekata. Uredbom o odnosima platformi i poslovnih subjekata od platformi traži se da informiraju svoje poslovne korisnike u uvjetima upotrebe platforme s obzirom na odnose između poslovnih subjekata ili da informacije stave na raspolaganje u predugovornoj fazi.

Iako su obveze informiranja slične, njihova je „ciljna publika” različita. Zbog toga se novim odredbama Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi (i Direktive o pravima potrošača) propisuju samo „opće” informacije o glavnim parametrima za određivanje ranga i njihovoj relativnoj važnosti. Ta razlika u odnosu na Uredbu P2B proizlazi iz potreba za informiranjem potrošača koji zahtijevaju jezgrovite i razumljive informacije. Iz istog se razloga pravilima Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi i Direktive o pravima potrošača ne zahtijeva ni objašnjenje „razlogâ” za relativnu važnost glavnih parametara za određivanje ranga koji su propisani Uredbom o odnosima platformi i poslovnih subjekata.

U praksi će pružatelji usluga internetskog posredovanja moći iskoristiti detaljnije informacije koje pružaju svojim poslovnim korisnicima na temelju Uredbe P2B kao osnovu za sastavljanje objašnjenja parametara rangiranja usmjerenog na potrošače. Komisija je izdala smjernice o transparentnosti rangiranja u skladu s Uredbom o odnosima platformi i poslovnih subjekata (348). Te smjernice odnose se na nekoliko pitanja koja su relevantna i u primjeni pravila Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi te direktive o pravima potrošača u pogledu transparentnosti rangiranja, kao što su pojmovi „glavnih parametara”, „relativnog isticanja” te „izravne i neizravne naknade”.

Objavljivanje plaćenih oglasa i ranga

Točka 11.a Priloga I. „11.a Pružanje rezultata pretraživanja kao odgovor na internetski upit potrošača bez jasnog navođenja svakog plaćenog oglašavanja ili plaćanja upravo u svrhu postizanja višeg ranga proizvodâ u rezultatima pretraživanja.”

Nova točka 11.a primjenjuje se na sve trgovce koji pružaju mogućnost pretraživanja „proizvoda” (odnosno robe, usluge, digitalni sadržaj), uključujući tražilice.

Njome se ne zabranjuje uključivanje oglasa ili višeg ranga zbog plaćanja primljenih od predmetnih trgovaca, ali se od pružatelja alata za pretraživanje zahtijeva da jasno obavijesti potrošača ako rezultati pretraživanja uključuju proizvode, internetske stranice ili URL-ove trgovaca koji su platili da ih se uključi u rezultate pretraživanja (oglašavanje) ili ako na rangiranje utječu izravna ili neizravna plaćanja.

„Oglašavanje” se odnosi na umetanje na vrh ili u „prirodne” rezultate popisa koji inače ne bi bili prikazani potrošaču u skladu s primjenjivim objektivnim kriterijima pretraživanja.

„Viši rang” odnosi se na situacije u kojima je položaj jedne stavke ili više stavki popisa u rangu poboljšan zbog izravnih ili neizravnih plaćanja. U uvodnoj izjavi 20. Direktive (EU) 2019/2161 navode se neki primjeri neizravnih plaćanja u svrhu postizanja višeg ranga:

—	trgovčevo prihvaćanje dodatnih obveza prema pružatelju usluga;

—	povećanje provizije po poslu;

—	različiti modeli plaćanja naknade koji konkretno dovode do višeg ranga.

S druge strane, u neizravna plaćanja ne spadaju plaćanja za opće usluge, kao što su naknade za uključivanje proizvoda u ponudu ili naknade za članstvo, koja se tiču širokog raspona usluga, pod uvjetom da ta plaćanja nisu namijenjena postizanju višeg ranga.

Oglasi u rezultatima pretraživanja i rezultati pretraživanja koji su predmet plaćanja namijenjenog upravo postizanju višeg ranga moraju biti jasno i na istaknut način označeni kao takvi. Pri prikazivanju informacija o oglasima ili plaćanju upravo u svrhu postizanja višeg ranga potrebno je paziti da su one neposredno povezane s relevantnim rezultatom pretraživanja na istaknut način, tako da budu izdvojene od ostatka općeg internetskog sučelja te da potrošaču ne mogu promaknuti kad vidi rezultat pretraživanja.

No ako su plaćanja koja su izvršena upravo u svrhu postizanja višeg ranga dio parametara za određivanje ranga i utječu na rangiranje svih prikazanih rezultata, informacije o takvim plaćanjima mogu se prikazati i jedinstvenom jasnom i istaknutom izjavom na stranici s rezultatima pretraživanja. Takva izjava trebala bi biti odvojena i dodana općim informacijama o parametrima za određivanje ranga koje trgovci moraju dostaviti u skladu s prethodno navedenim člankom 7. stavkom 4.a Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi.

Komisija i nacionalna tijela za zaštitu potrošača mreže za suradnju u području zaštite potrošača razmotrili su objavu oglasa i plaćeno rangiranje u rezultatima pretraživanja u okviru zajedničkih mjera koje se odnose na platforme Booking.com i Expedia (349) (vidjeti i odjeljak 4.3.6.). Kao rezultat tih mjera navedene su platforme pristale da na stranici s rezultatima pretraživanja bude prikazano kad plaćanja utječu na rangiranje smještaja. Dodale su isto tako poveznicu za dodatno objašnjenje te su jasno označile takva svojstva. Osim toga, prethodna oznaka „sponzorirano” zamijenjena je oznakama „oglas”, „oglašavanje” ili sličnim istovrijednim tekstom na lokalnom jeziku, a te su oznake sad istaknutije.

Na primjer: — internetska stranica za usporedbu cijena najvišima je rangirala proizvode trgovaca koji su platili dodatnu naknadu. Nacionalni sud donio je presudu da na potrošačeve odluke o poslu može utjecati prikaz usporedbe za koji oni mogu smatrati da nema nikakvu poslovnu namjeru ili cilj. Na temelju toga poslovna se praksa internetske stranice za usporedbu smatrala zavaravajućom. Sud je zaključio da postoji vjerojatnost da će činjenica da alat za usporedbu nije jasno pokazao da je najviše rangirano mjesto plaćeno bitno narušiti gospodarsko ponašanje potrošača (350); — nacionalni sud zaključio je da je praksa velikog pružatelja usluga usporedbe i rezervacije kojom se hotelima omogućilo utjecanje na rang plaćanjem viših provizija zavaravajuća (351).

4.2.4.   Korisničke recenzije

Mnoge internetske platforme i pojedini trgovci potrošačima pružaju mogućnost da obavijeste druge potrošače o vlastitom iskustvu s različitim proizvodima ili trgovcima. Mehanizmi za recenzije često su uključeni u internetska tržišta, tražilice, specijalizirane stranice s recenzijama putovanja, alate za usporedbu i društvene mreže. Različite studije ukazuju na važnost recenzija za potrošačeve odluke o kupnji. Stoga je važno da trgovci koji omogućuju pristup recenzijama potrošača poduzmu razumne i proporcionalne korake kako bi se osiguralo da one odražavaju iskustvo stvarnih potrošača s relevantnim proizvodom. Pojam „recenzija” trebalo bi tumačiti u širem smislu, uključujući prakse povezane s ocjenama.

No u tom je području utvrđen niz nepoštenih praksi. Trgovci upotrebljavaju različite tehnike kako bi povećali broj pozitivnih recenzija za svoje proizvode na platformama te smanjili ili prikazali manjim broj negativnih recenzija. Kako bi ojačali svoje proizvode, neki trgovci organiziraju objavljivanje lažnih pozitivnih recenzija, na primjer angažiranjem specijaliziranih poduzeća koja zapošljavaju stvarne potrošače preko društvenih mreža ili na druge načine. Ti potrošači zatim kupuju proizvode odgovarajućih trgovaca na internetskim platformama i ostavljaju ocjene s pet zvjezdica u zamjenu za određene pogodnosti. Ili potiču potrošače da testiraju njihove proizvode u zamjenu za objavu recenzija (sponzorirane recenzije) a da ne otkriju da je riječ o sponzorstvu.

Osim toga, potaknute/lažne recenzije mogu utjecati na rangiranje proizvoda, a time i na vidljivost na platformi ako se parametrima pretraživanja platforme uzimaju u obzir rezultati recenzija.

Takvim se praksama narušava potrošačev izbor. Iako neke platforme izvješćuju o poduzimanju mjera za ograničavanje lažnih recenzija, čini se da je taj problem sve veći te je potaknuo povećan broj javnih provedbenih aktivnosti. Učinak tih zavaravajućih praksi pogoršan je stalnim nedostatkom uobičajenih recenzija, posebno za nove proizvode ili nove sudionike na tržištu (352).

Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi ne primjenjuje se samo na poslovne prakse internetskih platformi i drugih trgovaca koji stavljaju na raspolaganje recenzije potrošača ili im omogućuju pristup već i na sve trgovce koji organiziraju objavu recenzija u korist drugih trgovaca. Kako je objašnjeno u odjeljku 2.3. o definiciji poslovne prakse, poslovna praksa trgovca podliježe Direktivi o nepoštenoj poslovnoj praksi neovisno o tome promiču li se takvom poslovnom praksom vlastiti proizvodi ili proizvodi koje dobavljaju drugi trgovci.

S druge strane, Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi ne primjenjuje se na potrošače koji pružaju informacije o svojem iskustvu s proizvodima ili uslugama, osim ako se može smatrati da djeluju „u ime ili za račun trgovca” (vidjeti odjeljak 4.2.6. o marketingu utjecajnih osoba).

Zavaravajuće prakse u pogledu potrošačkih recenzija i preporuka mogu dovesti do kršenja članka 7. stavka 2. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi, kojim se od trgovaca zahtijeva da upute na poslovnu namjeru poslovne prakse ako ona već nije očita iz konteksta.

Direktivom (EU) 2019/2161 ojačana je Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi uvođenjem posebnih odredaba u području potrošačkih recenzija i preporuka. Konkretno, točkom 23.b Priloga I. zabranjuje se trgovcima navođenje da su recenzije proizvoda dali potrošači koji su doista upotrebljavali ili kupili proizvod bez poduzimanja razumnih koraka kako bi se provjerilo da te recenzije doista potječu od takvih potrošača. Točkom 23.c izričito se zabranjuje podnošenje lažnih potrošačkih recenzija ili preporuka ili naručivanje od druge pravne ili fizičke osobe da ih podnese kako bi se promicali proizvodi. Zabranjuje se i pogrešno predstavljanje potrošačkih recenzija radi promicanja proizvoda. Naposljetku, trgovci koji daju pristup recenzijama moraju obavijestiti potrošače o tome osiguravaju li i na koji način da objavljene recenzije potječu od potrošača u skladu s člankom 7. stavkom 6.

Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi primjenjuje se na prakse poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču koje su izravno povezane s promocijom, prodajom ili dobavljanjem proizvoda potrošačima. Stoga se upućivanjem na „proizvode” u tim novim odredbama Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi koje se odnose na recenzije želi istaknuti da se one ne primjenjuju na druge vrste recenzija koje nisu povezane s promocijom, prodajom ili dobavljanjem proizvoda.

U skladu s tim, te se odredbe primjenjuju i na recenzije koje, iako se ne odnose na proizvode ili njihova obilježja u užem smislu, imaju za glavni cilj svojstva i uspješnost trgovaca pri ponudi ili prodaji tih proizvoda. Ako se recenzije o uspješnosti „trgovca” u tom okviru upotrebljavaju kao sredstvo za promicanje njihovih proizvoda, te bi se recenzije isto tako mogle smatrati bitnima za potrošača pri donošenju odluke o poslu koja se odnosi na proizvode tog trgovca. Konkretno, ako se recenzijama ocjenjuje trgovac s obzirom na parametre kao što su kvaliteta, pouzdanost ili brzina isporuke proizvoda, takve recenzije mogu biti usmjerene na promicanje proizvoda trgovca ili biti povezane s njima. Stoga se nove odredbe Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi mogu primijeniti na takve recenzije.

Suprotno tome, recenzije kojima se ocjenjuju svojstva trgovca izvan konteksta odnosa poslovnog subjekta prema potrošaču, kao što su društvena odgovornost, uvjeti zapošljavanja, oporezivanje, tržišno vodstvo, etički aspekti itd., vjerojatno ne bi bile obuhvaćene područjem primjene Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi, uključujući nove odredbe o potrošačkim recenzijama.

Informacije o obradi recenzija

Članak 7. stavak 6. 6. Ako trgovac pruža pristup potrošačkim recenzijama proizvodâ, informacije o tome osigurava li trgovac, i na koji način, da objavljene recenzije potječu od potrošača koji su proizvod doista koristili ili kupili smatraju se bitnima.

Nova obveza informiranja primjenjuje se na sve trgovce koji pružaju pristup potrošačkim recenzijama, među ostalim ako trgovac na svojem internetskom sučelju promiče recenzije koje je na raspolaganje stavio drugi trgovac, kao što je specijalizirani alat za recenzije. U uvodnoj izjavi 47. Direktive (EU) 2019/2161 opsežno se objašnjava područje primjene zahtjeva. Naime, informacijama moraju biti obuhvaćene ne samo posebne mjere za provjeru da recenzije potječu od potrošača koji su proizvod doista upotrebljavali ili kupili već i obrada recenzija općenito. To uključuje informacije o tome objavljuju li se sve recenzije, kako se prikupljaju, kako se izračunavaju prosječni rezultati recenzija i jesu li na njih utjecale sponzorirane recenzije ili ugovorni odnosi s trgovcima koji se nalaze na platformi.

Informacije trgovaca o koracima poduzetima kako bi se osiguralo da objavljene recenzije potječu od potrošača koji su proizvod doista upotrebljavali ili kupili isto su tako važne jer će se analizirati i može li trgovac prikazivati recenzije kao potrošačke recenzije u skladu s novom točkom 23.b Priloga I.

Te informacije moraju biti jasne, razumljive i dostupne „pri pružanju pristupa potrošačkim recenzijama”, odnosno informacije bi trebale biti dostupne na istom sučelju na kojem se recenzije objavljuju radi savjetovanja, uključujući jasno označenim i istaknutim poveznicama.

Zabranjene prakse

Prilog I. točka 23.b 23.b Navođenje da su recenzije proizvoda dali potrošači koji su doista koristili ili kupili proizvod bez poduzimanja razumnih i proporcionalnih koraka kako bi se provjerilo da te recenzije doista potječu od takvih potrošača.

Novom točkom 23.b Priloga I. sprečavaju se trgovci da zavaraju svoje korisnike u pogledu podrijetla recenzija: ne smiju navesti da recenzije koje stavljaju na raspolaganje potječu od korisnika, osim ako ne poduzmu razumne i proporcionalne korake koji nisu jednaki općoj obvezi praćenja ili prikupljanja informacija (vidjeti članak 15. stavak 1. Direktive o elektroničkoj trgovini) te kojima se povećava vjerojatnost da će takve recenzije odražavati iskustva stvarnih korisnika.

Hoće li trgovčevo predstavljanje recenzije biti u skladu s tvrdnjom da su ih „dali potrošači koji su doista koristili ili kupili proizvod” ovisi o načinu na koji prosječni potrošač percipira recenzije. Recenzije se ne moraju nužno predstaviti u tom smislu, i općenitiji prikazi recenzija „potrošača” ili „kupaca/korisnika” mogu dovesti do toga da ih prosječni potrošač percipira kao recenzije drugih potrošača koji su upotrebljavali ili kupili proizvod.

Potrebni „razumni i proporcionalni” koraci trebali bi se ocijeniti uzimajući među ostalim u obzir poslovni model trgovca: internetsko tržište koje objavljuje recenzije vlastitih potrošača možda će morati primijeniti drugačije mjere od specijalizirane usluge recenzija kojom se prikupljaju recenzije šire javnosti bez ugovornog odnosa. Trebalo bi uzeti u obzir i opseg djelatnosti trgovca i razinu rizika kako bi se utvrdilo što je „razumno i proporcionalno” za predmetnog trgovca. Na primjer, od velikih platformi s visokim rizikom od prijevara i većim resursima očekivalo bi se da primijene značajnija sredstva za borbu protiv prijevara povezanih s potrošačkim recenzijama od manjih trgovaca.

No koraci za provjeru podrijetla recenzija trebali bi biti proporcionalni i u smislu da se njima ne bi smjelo znatno otežati objavljivanje recenzija, čime bi se potrošače koji su doista kupili ili upotrebljavali proizvod obeshrabrilo od podnošenja recenzija.

U uvodnoj izjavi 47. Direktive (EU) 2019/2161 objašnjava se da bi razumni i proporcionalni koraci mogli uključivati „[zahtijevanje] informacija radi provjere je li potrošač doista koristio ili kupio proizvod”. Takve informacije mogle bi biti, na primjer, broj rezervacije. Ostali „razumni i proporcionalni koraci” mogli bi uključivati:

—	zahtijevanje od osoba koje daju recenzije da se registriraju;

—	upotrebu tehničkih sredstava kako bi se provjerilo je li osoba koja daje recenziju doista potrošač (npr. provjera IP adrese, provjera e-poštom);

—	utvrđivanje jasnih pravila za osobe koje daju recenzije kojima se zabranjuju lažne i neobjavljene sponzorirane recenzije;

—	primjenu alata za automatsko otkrivanje prijevara;

—	osiguravanje odgovarajućih mjera i resursa za odgovor na pritužbe o sumnjivim recenzijama, uključujući slučajeve u kojima trgovac na kojeg se recenzije odnose dokaže da ih nisu dali potrošači koji su doista upotrebljavali ili kupili proizvod.

Zahvaljujući informacijama koje će trgovci objaviti u skladu s člankom 7. stavkom 6. očekuje se da će i korisnici i provedbena tijela moći procijeniti i ocijeniti korake koje je trgovac poduzeo, uspoređujući ih i s najboljim praksama u sektoru koje se mogu razvijati tijekom vremena. Za ovo područje dostupna je norma ISO – „Internetske recenzije potrošača: načela i zahtjevi za njihovo prikupljanje, moderiranje i objavljivanje” (ISO 20488:2018).

Prilog I. točka 23.c 23.c Podnošenje lažnih potrošačkih recenzija ili preporuka, ili naručivanje od druge pravne ili fizičke osobe da ih podnese, ili pogrešno predstavljanje potrošačkih recenzija ili društvenih preporuka kako bi se promicali proizvodi.

Novom točkom 23.c obuhvaćene su dvije vrste nepoštenih poslovnih praksi:

—

prvi je element usmjeren na trgovce koji podnose ili naručuju lažne recenzije ili preporuke, uključujući kupnju od drugih (npr. od lažnih poduzeća za generiranje „lajkova” (likes factories) ili fizičkih osoba). Njime je posebno obuhvaćena praksa angažiranja stvarnih potrošača koji kupuju proizvod i dobivaju naknadu za objavu pozitivnih recenzija. Taj dio točke 23.c primjenjuje se i na stručnjake i na potrošače uključene u te zavaravajuće aktivnosti ako se može smatrati da „djeluju u ime ili za račun trgovca”. No ne primjenjuje se na one trgovce, posebno internetske platforme, koji pružaju usluge smještanja za potrošačke recenzije te im omogućuju pristup, a da pritom nisu uključeni u njihovo podnošenje (objavljivanje);

—	drugi je element usmjeren na trgovce, uključujući internetske platforme, koji omogućuju pristup potrošačkim recenzijama ili društvenim preporukama i pogrešno ih predstavljaju, na primjer nuđenjem i stavljanjem na raspolaganje pozitivnih recenzija te povlačenjem negativnih.

Pojam „preporuke” trebalo bi tumačiti u širem smislu, obuhvaćajući i prakse povezane s lažnim pratiteljima, reakcijama i pregledima.

Cilj je prvog elementa osigurati da potrošačke recenzije odražavaju stvarna mišljenja, rezultate, uvjerenja ili iskustva potrošača. Njime se stoga trgovcima zabranjuje praksa podnošenja lažnih recenzija ili angažiranja drugih osoba, kao što su stvarni potrošači, da podnose lažne recenzije.

Kad je riječ o drugom elementu kojim se zabranjuje pogrešno predstavljanje potrošačkih recenzija ili društvenih preporuka, u uvodnoj izjavi 49. Direktive (EU) 2019/2161 navedeni su sljedeći primjeri zabranjenih manipulativnih praksi:

—	objavljivanje samo pozitivnih recenzija, a brisanje negativnih;

—	povezivanje potrošačkih preporuka s drugačijim sadržajem od onoga koji je predvidio potrošač;.

Dodatni su primjeri manipulativne prakse situacije u kojima trgovac:

—	potrošačima pruža unaprijed popunjene obrasce za pozitivne recenzije;

—	surađuje s potrošačima tijekom postupka moderacije kako bi ih potaknuo da promijene svoje recenzije ili povuku negativne recenzije;

—	prikazuje konsolidirane recenzije na temelju neobjavljenih i/ili netransparentnih kriterija.

Zabranom pogrešnog predstavljanja recenzija potrošača ne dovode se u pitanje prava i obveze trgovca koji recenzije stavlja na raspolaganje kako bi se suzbile lažne negativne recenzije u okviru mjera kojima se osigurava da recenzije potječu od potrošača koji su doista upotrebljavali ili kupili proizvod.

Iako se novim odredbama Priloga I. Direktivi o nepoštenoj poslovnoj praksi u svim okolnostima zabranjuju poslovne prakse povezane s korisničkim recenzijama, može se primijetiti da trgovci koji stavljaju na raspolaganje recenzije, no bez valjanog razloga suzbijaju negativne recenzije potrošača mogu isto tako dovesti do toga da prosječni potrošači koji čitaju internetske recenzije nastave upotrebljavati usluge trgovca ili da u slučaju platformi donesu odluku o stupanju u kontakt s trgovcem, koju ne bi donijeli da su znali da su negativne recenzije uklonjene.

Nadalje, trgovci koji surađuju s potrošačima i/ili drugim trgovcima koji recenzije stavljaju na raspolaganje kako bi spriječili da se objave negativne recenzije o njima ili kako bi h uklonili nakon objave mogu isto tako navesti prosječnog potrošača (koji još nije stupio u kontakt s tim trgovcem) da odabere tog trgovca, a ne njegova konkurenta koji nije sudjelovao u takvoj nepoštenoj poslovnoj praksi.

Na primjer: trgovac je objavio „lajkove” za svoje dentalne proizvode na svojim internetskim stranicama tvrdeći da pruža „zajamčeno stvarne recenzije potrošača” te su „lajkovi” vodili na stranicu s recenzijama na kojoj su pozitivne recenzije korisnika imale prednost nad neutralnim ili negativnim recenzijama. Nacionalni sud naveo je da je zavaravajuće ako trgovac tvrdi da se radi o „zajamčeno stvarnim recenzijama potrošača” (353).

4.2.5.   Društveni mediji

Platforme društvenih medija kao što su Facebook, Twitter, YouTube, Instagram i TikTok korisnicima omogućuju izradu profila i međusobnu komunikaciju, uključujući dijeljenje informacija i sadržaja. Na platformama društvenih medija sve se češće pojavljuju poslovne prakse koje bi mogle biti problematične s obzirom na Direktivu o nepoštenoj poslovnoj praksi i zakonodavstvu EU-a o zaštiti potrošača u širem smislu, kao što su:

—	skriveno oglašavanje na platformi društvenih medija ili koje se odnosi na trgovce koji su treća strana, uključujući zavaravajući marketing utjecajnih osoba;

—	nepošteni standardni ugovorni uvjeti;

—	usluge društvenih medija koje se potrošačima predstavljaju kao „besplatne” kad se oslanjaju na model oglašavanja u okviru kojeg se obrađuju velike količine osobnih podataka u zamjenu za pristup;

—	problematične algoritamske prakse, kao što su manipulativno ciljano oglašavanje ili prakse za privlačenje pozornosti potrošača kako bi se nastavili koristiti uslugama (vidjeti i odjeljak 4.2.7.);

—	nepoštene prakse povezane s kupnjom na platformi, kao što su virtualni artikli;

—	poslovne prakse koje su trgovci koji su treća strana uspostavili preko platformi društvenih medija, uključujući prijevare i zloupotrebe, lažne ili zavaravajuće korisničke recenzije ili preporuke, izravno navođenje djece, neželjenu poštu i nametnute pretplate.

Neke su platforme društvenih medija postale okruženje za oglašavanje, plasman proizvoda i potrošačke recenzije. Stoga one mogu predstavljati povećani rizik u pogledu skrivenog oglašavanja, s obzirom na to da se trgovački čimbenici često miješaju s društvenim i kulturnim sadržajima koje objavljuju korisnici. Nadalje, potrošači možda nisu uvijek svjesni toga da trgovci upotrebljavaju društvene medije u svrhe oglašavanja.

Na platformama društvenih medija nalaze se različite vrste oglašavanja, kao što je izvorno oglašavanje, koje uključuje spajanje komercijalnog sadržaja s nekomercijalnim sadržajem i često se prikazuje u istom formatu i u istom položaju kao korisnički generiran sadržaj (npr. u osobnom sažetku sadržaja korisnika). Ono je izraženije i u mobilnim okruženjima jer sadržaj može zauzeti cijelu površinu manjeg zaslona. Sadržaj često razvijaju oglašivači upotrebljavajući mogućnosti objavljivanja dostupne na platformi za oglašavanje. Druga uobičajena vrsta oglašavanja uključuje angažiranje utjecajnih osoba, što je dodatno objašnjeno u sljedećem odjeljku.

Svi oblici komercijalne komunikacije na platformama društvenih medija moraju biti jasno otkriveni. Zabrane skrivenog oglašavanja iz članka 7. stavka 2. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi i točke 22. Priloga I. toj direktivi mogle bi se primijeniti i na platforme društvenih medija i na trgovce koji su treća strana i koji upotrebljavaju platforme društvenih medija. Sličan zahtjev za objavljivanje proizlazi iz članka 6. točke (a) Direktive o elektroničkoj trgovini i članaka 9., 10. i 28.b Direktive o audiovizualnim medijskim uslugama. Obveze platformi društvenih medija mogle bi se dodatno ojačati u pogledu internetskog oglašavanja u okviru predloženog Akta o digitalnim uslugama i Akta o digitalnim tržištima.

Nadalje, brojni su korisnici društvenih medija djeca i mladi. Stoga članak 5. stavak 3. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi može biti relevantan kao pravna osnova za zaštitu ranjivih potrošača, a objavljivanje komercijalnih komunikacija mora biti razumljivo vjerojatnoj ciljanoj publici, uzimajući u obzir posebne okolnosti svakog slučaja i okruženje određene platforme društvenih medija. Osim toga, točkom 28. Priloga I. zabranjuje se izravno navođenje djece u komercijalnim komunikacijama. Ciljana praksa oglašavanja koja je usmjerena na djecu kao ciljnu skupinu stoga ne smije sadržavati izravno navođenje na kupnju oglašenih proizvoda u skladu s Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi. Nadalje, Općom uredbom o zaštiti podataka utvrđena su posebna pravila o valjanosti privole djece i pružanju informacija kad se usluge informacijskog društva nude izravno djeci. Na ciljano oglašavanje mogu se primijeniti i pravila o automatiziranom donošenju odluka iz članka 22. Opće uredbe o zaštiti podataka (354).

U razdoblju 2016.–2019. Komisija i nacionalna tijela primili su obveze Facebooka, Twittera i Googlea+ da svoje prakse usklade sa zakonodavstvom EU-a o zaštiti potrošača. Pristupili su problemu praksi kao što su nedostatak transparentnosti u pogledu njihova poslovnog modela za potrošače i različiti zahtjevi u njihovim uvjetima (355), koji su uključivali ograničavanje ili potpuno isključivanje odgovornosti platforme u pogledu pružanja usluge i utvrđivanja komercijalnih komunikacija, traženje odricanja od obveznih prava koje imaju potrošači u EU-u te uskraćivanje potrošačima njihovih prava u EU-u u odnosu na nadležnosti i mjerodavno pravo.

4.2.6.   Marketing utjecajnih osoba

Marketing utjecajnih osoba uključuje promicanje određenih robnih marki ili proizvoda preko utjecajnih osoba upotrebom pozitivnog učinka koji bi utjecajne osobe mogle imati na percepciju potrošača. Utjecajna osoba općenito se opisuje kao fizička osoba ili virtualni subjekt (356) čiji je doseg veći od prosjeka na relevantnoj platformi. U usporedbi s većinom drugih oblika oglašavanja na internetu, marketing utjecajnih osoba ima još manje obilježja koja bi potrošačima omogućila utvrđivanje komercijalne prirode sadržaja. Čak i ako utjecajna osoba upotrebljava izjave o odricanju od odgovornosti kako bi istaknula prisutnost komercijalnih komunikacija, prosječni potrošač, posebno djeca i mladi, mogao bi pretpostaviti da je sadržaj barem djelomično predstavljen kao osobna, nekomercijalna preporuka, a ne kao izravan i jasno prepoznatljiv oglas.

Za potrebe Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi utjecajna bi se osoba smatrala „trgovcem” ili, alternativno, osobom „koja djeluje u ime ili za račun trgovca”. Osobe koje često provode promotivne aktivnosti namijenjene potrošačima na svojim računima na društvenim medijima vjerojatno će se smatrati „trgovcima”, bez obzira na veličinu njihove publike. Vidjeti odjeljak 2.2. o pojmu „trgovac” za primjere čimbenika koji se moraju uzeti u obzir pri takvom utvrđivanju. Obveze jasne komercijalne komunikacije primjenjuju se na trgovce bez obzira na to jesu li dobavljači proizvoda (357).

Kao i kod drugih oblika skrivenog marketinga, nedostatak jasnog navođenja komercijalnog elementa u sadržaju ili praksi utjecajne osobe mogao bi predstavljati zavaravajuću praksu u skladu s člancima 6. i 7. Pod preporuke utjecajne osobe spadaju različite prakse, uključujući plaćene objave, povezani sadržaj (npr. utjecajna osoba uz proviziju dijeli sa svojom publikom kod za popust ili poveznicu), ponovljene tvitove ili označivanje trgovca/robne marke. U skladu s člankom 7. stavkom 2. sve komercijalne komunikacije moraju biti jasno naznačene kao takve, osim ako to već ne proizlazi iz konteksta. Nadalje, osim primjene članaka 6. i 7. koji se primjenjuju u svim slučajevima marketinga utjecajnih osoba, točkom 11. Priloga I. zabranjuju se prakse u kojima u uredničkom sadržaju nije jasno naznačeno da je trgovac platio promidžbu proizvoda. Pojam „urednički sadržaj” trebalo bi tumačiti u širem smislu, tako da je njime u nekim slučajevima obuhvaćen i sadržaj koji stvara utjecajna osoba ili koji ona objavljuje na platformama društvenih medija. U predmetu Peek & Cloppenburg Sud je potvrdio da je točku 11. potrebno tumačiti na način koji odražava stvarnost novinarske i oglašivačke prakse (358). Predmet se odnosio na tumačenje pojma „plaćanje”, što je dodatno objašnjeno u nastavku. U kontekstu osiguravanja učinkovitosti zabrane Sud je istaknuo važnost „‚prikrivenog’ internetskog oglašavanja posredstvom komentara koji se objavljuju na društvenim mrežama, forumima ili blogovima, a za koje se čini da potječu od samih potrošača, iako je zapravo riječ o porukama komercijalne ili oglašivačke prirode koje izravno ili neizravno stvaraju ili plaćaju gospodarski subjekti i ustraje na tome da su takve prakse štetne za povjerenje potrošača (…)” (359). Naposljetku, neodgovarajućim objavljivanjem predmetne utjecajne osobe povećava se i rizik od povrede točke 22. Priloga I., kojom se zabranjuje lažno predstavljanje trgovca kao potrošača.

Objava komercijalnog elementa mora biti jasna i primjerena, a mora se uzeti u obzir i medij na kojem se odvija marketing, uključujući kontekst, plasman, vremenski raspored, trajanje, jezik, ciljanu publiku i druge aspekte. Objava mora biti dovoljno istaknuta da na odgovarajući način obavijesti prosječnog ili ranjivog potrošača koji prima sadržaj. Na primjer, objava se ne može smatrati primjerenom ako informacije o komercijalnoj komunikaciji nisu jasno prikazane (npr. ključne riječi (hashtags) na kraju dugačke izjave o odricanju od odgovornosti, samo označivanje trgovca) ili se njime zahtijeva od potrošača da poduzme dodatne korake (npr. „kliknite ‚pročitajte više’”) (360).

Isto je tako potrebno pojedinačno označiti svaku komercijalnu komunikaciju koja dopire do potrošača, čak i ako utjecajna osoba ima dogovor o preporukama s trgovcem/robnom markom šireg opsega.

Smatra se da je komercijalni element prisutan kad utjecajna osoba dobije neki oblik naknade za preporuku, uključujući u slučaju plaćanja, popusta, sporazuma o partnerstvu, postotka od povezanih poveznica, slobodnih proizvoda (uključujući nezatražene darove), putovanja ili pozivnica za događanja itd. Postojanje ugovora i novčanog plaćanja nije nužno za primjenu ovih pravila. U predmetu Peek & Cloppenburg Sud je potvrdio da je trgovac financirao urednički sadržaj i u slučaju nenovčanog plaćanja. Sud smatra da mora postojati „protučinidba s imovinskom vrijednošću” i čvrsta veza između plaćanja navedenog trgovca i navedenog sadržaja. No poseban oblik plaćanja nema utjecaja sa stajališta zaštite potrošača. Na primjer, utvrđeno je da je protučinidba prisutna kad trgovac besplatno stavlja na raspolaganje slike zaštićene pravom uporabe na kojima su prikazani poslovni prostori i proizvodi koje on nudi na prodaju. Sud je isto tako istaknuo da ne postoji obveza plaćanja minimalnog iznosa plaćanja ili udjela tog plaćanja u cjelokupnom trošku dotične promidžbene akcije (361).

Ovisno o okolnostima slučaja, povreda se može pripisati utjecajnoj osobi ili trgovcu/robnoj marki koji je angažirao utjecajnu osobu i ima koristi od preporuke. Prisutnost uredničke kontrole koju provodi trgovac nije nužna za primjenu tih pravila, ali može poslužiti kao čimbenik u utvrđivanju njegove odgovornosti. Trgovac/robna marka odgovoran je za povrede prethodno navedenih odredaba, a posebno za zahtjev postupanja s profesionalnom pažnjom u skladu s člankom 5. Podložno procjeni okolnosti slučaja, takva odgovornost vjerojatno neće biti prisutna u scenariju u kojem utjecajna osoba nije povezana s trgovcem/robnom markom (odnosno na zavaravajući se način pretvara da djeluje u ime trgovca). Utjecajna osoba bila bi odgovorna za vlastite obveze na temelju Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi, pod uvjetom da se smatra „trgovcem”, kako je prethodno objašnjeno.

Na primjer: trgovac je na društvenim medijima ponovno objavio objave utjecajnih osoba koje su promicale svoje proizvode u zamjenu za naknadu, ali nije na odgovarajući način označio svoje objave kao komercijalnu komunikaciju. Nacionalni sud smatrao je da je trgovac odgovoran za to što nije poduzeo potrebne mjere za usklađivanje s pravom o zaštiti potrošača, kao što su osiguravanje transparentnosti, obuka utjecajnih osoba i uspostava mehanizama kontrole za otklanjanje povreda (362).

Ako utjecajna osoba preporučuje vlastite proizvode ili poslovnu djelatnost, primjenjuju se ista pravila. Poslovna namjera komunikacije uvijek se mora navesti u takvim slučajevima, posebno s obzirom na točku 22. Priloga I., kojom se zabranjuje lažna tvrdnja odnosno stvaranje dojma da trgovac ne djeluje u okviru svoje poslovne djelatnosti ili lažno predstavljanje trgovca kao potrošača. Odgovarajuće objavljivanje potrebno je i kad utjecajne osobe preporučuju robne marke ili proizvode koji su s njima vidljivo povezani, npr. jer se na njima nalazi njihovo ime ili lice.

Na primjer: utjecajna osoba promicala je na Instagramu proizvode poduzeća u kojem je imala funkciju glavnog direktora te je bila njegov glavni dioničar i jedini član uprave. Utvrđeno je da su relevantne objave na Instagramu zavaravajuće jer je komercijalna namjera bila nejasna prosječnom potrošaču. U jednoj objavi, čija je svrha bila promicanje ribljeg ulja, iznijela je neizravne tvrdnje o jačanju imunološkog sustava, a time i o zaštiti od bolesti COVID-19. S obzirom na nedostatak dokaza za takve tvrdnje utvrđeno je da je ta objava zavaravajuća i agresivna (363).

Osim toga, s obzirom na to da se odnos koji utjecajna osoba razvija sa svojom publikom često temelji na povjerenju i osobnoj povezanosti, njihovo bi ponašanje u nekim slučajevima moglo predstavljati agresivnu poslovnu praksu korištenjem nedopuštenog utjecaja koji je zabranjen člancima 8. i 9. To je posebno važno kad glavna ciljana publika utjecajne osobe uključuje ranjive potrošače, kao što su djeca i mladi. Nadalje, točkom 28. Priloga I. zabranjuje se izravno navođenje djece u svim okolnostima.

Internetska platforma koja se upotrebljava za promotivne aktivnosti, osim obvezama utjecajnih osoba i robnih marki, podložna je vlastitim obvezama u pogledu profesionalne pažnje u skladu s Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi, kako je navedeno u prethodnim odjeljcima. To uključuje obvezu poduzimanja odgovarajućih mjera kako bi se trgovcima koji su treća strana omogućilo da ispune svoje obveze u skladu s pravom EU-a, npr. da osiguraju posebne i odgovarajuće alate za objavljivanje na sučelju platforme (364).

4.2.7.   Prakse koje se temelje na podacima i tamni uzorci

Digitalno okruženje sve je više obilježeno generiranjem, akumulacijom i kontrolom velike količine podataka o potrošačima, koji se mogu kombinirati upotrebom algoritama i umjetne inteligencije kako bi se pretvorili u informacije upotrebljive u komercijalne svrhe. Ti podaci mogu među ostalim pružiti vrijedan uvid u sociodemografska obilježja, kao što su dob, spol ili financijska situacija te osobna ili psihološka obilježja, kao što su interesi, preferencije, psihološki profil i raspoloženje. Time se trgovcima omogućuje da saznaju više o potrošačima, među ostalim o njihovim ranjivostima.

Prakse personalizacije koje se temelje na podacima u odnosima poslovnih subjekata i potrošača uključuju personalizaciju oglasa, sustave za preporučivanje sadržaja, određivanje cijena, rangiranje ponuda u rezultatima pretraživanja itd. Odredbe i zabrane koje se temelje na načelima Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi mogu se primjenjivati za rješavanje nepoštenih poslovnih praksi poslovnih subjekata prema potrošaču koje se temelje na podacima, uz druge instrumente u pravnom okviru EU-a, kao što su Direktiva o privatnosti i elektroničkim komunikacijama, Opća uredba o zaštiti podataka ili zakonodavstvo određenih sektora koje je primjenjivo na internetske platforme. Pri ocjeni sveukupne pravednosti prakse u skladu s Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi trebalo bi uzeti u obzir postojeće odluke tijela za zaštitu podataka koje se odnose na usklađenost ili neusklađenost trgovca s pravilima o zaštiti podataka.

Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi obuhvaćene su faze oglašavanja, prodaje i izvršenja ugovora, uključujući sporazum o obradi osobnih podataka i korištenje osobnih podataka za pružanje personaliziranog sadržaja te raskid ugovornog odnosa. Osim toga, Direktiva ima široko područje primjene: njome su obuhvaćene sve poslovne prakse poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču i ne propisuje postojanje ugovornog odnosa ili kupnju proizvoda. Na primjer, Direktivom bi se obuhvatile i poslovne prakse kao što je privlačenje pozornosti potrošača, što dovodi do odluka o poslu kao što je nastavak korištenja usluge (npr. pomicanje po sažetku sadržaja), pregledavanje promotivnog sadržaja ili otvaranje poveznice.

Poticanje potrošača da se uključe u sadržaj trgovca ključan je dio poslovne prakse, a posebno oglašavanja, kako u internetskom okruženju tako i izvan njega. No digitalno okruženje omogućuje trgovcima da učinkovitije primjenjuju svoje prakse na temelju podataka o potrošačima, uz visoku razinu nadogradivosti, pa čak i uz dinamičnost u stvarnom vremenu. Trgovci mogu razviti personalizirane prakse poticanja jer imaju koristi od većeg znanja na temelju prikupljenih podataka o ponašanju i preferencijama potrošača, na primjer povezivanjem podataka iz različitih izvora. Trgovci isto tako imaju mogućnost prilagodbe u svrhu poboljšanja učinkovitosti svojih praksi jer neprestano ispituju učinke svojih praksi na potrošače i na taj način saznaju više o njihovu ponašanju (npr. ispitivanje metodom A/B). Nadalje, takve bi se prakse često mogle primjenjivati a da potrošači pritom nisu u potpunosti upoznati s tim. Upravo postojanje tih čimbenika i njihova netransparentnost razlikuju, s jedne strane, vrlo poticajne tehnike oglašavanja ili prodaje od poslovnih praksi, s druge strane, koje mogu biti manipulativne te stoga nepoštene u okviru potrošačkog prava. Osim toga, oni bi mogli predstavljati povredu obveze transparentnosti iz Opće uredbe o zaštiti podataka ili Direktive o privatnosti i elektroničkim komunikacijama.

Svaka praksa poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču kojom se bitno narušava gospodarsko ponašanje prosječnog ili ranjivog potrošača ili je vjerojatno da će ga narušiti mogla bi dovesti do povrede zahtjeva trgovca u pogledu profesionalne pažnje (članak 5.), predstavljati zavaravajuću praksu (članci 6. i 7.) ili agresivnu praksu (članci 8. i 9.), ovisno o posebnim okolnostima slučaja.

Za potrebe te procjene mjerilo za procjenu prosječnog ili ranjivog potrošača može se prilagoditi ciljnoj skupini te, ako je praksa izrazito personalizirana, čak i oblikovati iz perspektive jedne osobe koja je bila predmet posebne personalizacije.

Te prakse mogu imati i znatniji učinak na ranjive potrošače. Kako je objašnjeno u odjeljku 2.6., obilježja kojima se definira ranjivost u članku 5. stavku 3. indikativna su i netaksativna. Pojam ranjivosti u Direktivi o nepoštenoj poslovnoj praksi dinamičan je i specifičan za svaku situaciju, što znači, na primjer, da potrošač može biti ranjiv u jednoj situaciji, a u drugima ne. Na primjer, neki potrošači mogu biti posebno podložni personaliziranim praksama poticanja u digitalnom okruženju, a manje u tradicionalnim trgovinama i drugim okruženjima izvan interneta.

Korištenje informacija o ranjivosti određenih potrošača ili skupine potrošača u komercijalne svrhe vjerojatno će utjecati na potrošačevu odluku o poslu. Ovisno o okolnostima slučaja, takve prakse mogle bi predstavljati oblik manipulacije u kojem trgovac vrši „nedopušteni utjecaj” na potrošača, što dovodi do agresivne poslovne prakse zabranjene na temelju članaka 8. i 9. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi. Pri procjeni postojanja nedopuštenog utjecaja u skladu s člankom 9. točkom (c) trebalo bi uzeti u obzir iskorištavanje specifične nesreće ili okolnosti takve težine koja narušava potrošačevo prosuđivanje, čega je trgovac svjestan.

Nadalje, ako je praksa usmjerena na djecu, posebno je relevantna točka 28. Priloga I. jer se njome zabranjuje izravno navođenje djece. Zbog mogućih negativnih učinaka usmjeravanja na djecu isto je tako potrebna njihova posebna zaštita u skladu s Općom uredbom o zaštiti podataka (365).

Na primjer: — trgovac može utvrditi da je tinejdžer ranjivog raspoloženja zbog događaja u privatnom životu. Te se informacije potom upotrebljavaju za ciljane oglase namijenjene tinejdžeru koji se temelje na emocijama u određenom trenutku; — trgovac je upoznat s poviješću potrošača u pogledu financijskih usluga i time da ih je kreditna institucija zabranila zbog nemogućnosti plaćanja. Zatim se potrošaču ciljano nude posebne ponude kreditne institucije u cilju iskorištavanja njegove financijske situacije; — trgovac je upoznat s potrošačevom poviješću kupnje povezane s igrama na sreću i nasumičnim sadržajem u videoigri. Potrošaču se potom ciljano prikazuju personalizirane komercijalne komunikacije koje imaju slične elemente, u cilju iskorištavanja veće vjerojatnosti da će on odabrati takve proizvode.

U kategoriji manipulativne prakse izraz „tamni uzorak” odnosi se na vrstu zlonamjernog poticanja, koji je općenito uključen u digitalni dizajn sučelja. Tamni uzorci mogu se temeljiti na podacima i biti personalizirani ili bi se mogli primjenjivati na općenitijoj osnovi, uz korištenje heurističkih sklonosti i sklonosti u ponašanju, kao što su zadani učinci ili sklonosti u nestašici (366).

Pojam „tamni uzorak” nema pravnu definiciju u Direktivi. Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi primjenjuje se na svaku „nepoštenu poslovnu praksu” koja ispunjava zahtjeve materijalnog područja primjene Direktive, bez obzira na njihovu klasifikaciju. Ako se u kontekstu poslovnih odnosa između poslovnih subjekata i potrošača primijene tamni uzorci, Direktiva se može upotrijebiti za osporavanje pravednosti takvih praksi, uz druge instrumente u pravnom okviru EU-a, kao što je Opća uredba o zaštititi podataka.

Kako je prethodno objašnjeno, svaka manipulativna praksa poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču kojom se bitno narušava gospodarsko ponašanje prosječnog ili ranjivog potrošača ili je vjerojatno da će ga narušiti mogla bi dovesti do povrede zahtjeva trgovca u pogledu profesionalne pažnje (članak 5.), predstavljati zavaravajuću praksu (članci 6. i 7.) ili agresivnu praksu (članci 8. i 9.), ovisno o primijenjenom tamnom uzorku. Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi ne propisuje se namjera uvođenja tamnog uzorka. Standard profesionalne pažnje iz članka 5. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi u području dizajna sučelja može uključivati načela koja proizlaze iz međunarodnih standarda i pravila postupanja za etički dizajn. Kao opće načelo u skladu sa zahtjevima u pogledu profesionalne pažnje iz članka 5. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi, trgovci bi trebali poduzeti odgovarajuće mjere kako bi osigurali da se dizajnom njihova sučelja ne narušavaju odluke potrošača o poslu.

Manipulativne prakse mogu uključivati vizualno prikrivanje važnih informacija ili njihovo raspoređivanje tako da se promiče određena mogućnost (npr. jedna tipka vrlo vidljiva, druga skrivena; jedna putanja vrlo dugačka, druga kraća), kao i korištenje trik-pitanja i dvosmislenog jezika (npr. dvostruke negacije) radi zbunjivanja potrošača. Takve se prakse mogu smatrati zavaravajućom radnjom u skladu s člankom 6. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi ili zavaravajućim izostavljanjem u skladu s člankom 7. Direktive o nepoštenoj poslovnoj jer tako informacije postaju nerazumljive ili dvosmislene. Nadalje, korištenje emocija za odvraćanje korisnika od određenog izbora (npr. „sram pri potvrdi” (confirmshaming), odnosno izazivanje osjećaja krivnje kod potrošača) moglo bi predstavljati agresivnu praksu u skladu s člankom 8. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi zbog vršenja nedopuštenog utjecaja kako bi se narušilo donošenje odluka potrošača.

Na primjer: pri postupku naručivanja na internetskom tržištu od potrošača se traži da nekoliko puta odabere „da” ili „ne”: „Želite li primati informacije o sličnim ponudama? Želite li se pretplatiti na bilten? Možemo li upotrijebiti Vaše podatke za personalizaciju svoje ponude?” Po sredini slijeda klikova redoslijed tipki „da” i „ne” namjerno je preokrenut. Potrošač je već nekoliko puta kliknuo „ne”, ali sada klikne „da” i slučajno se pretplati na bilten.

Zadane postavke sučelja imaju znatan utjecaj na odluku prosječnog potrošača o poslu. Trgovci bi mogli utjecati na potrošače ne samo da poduzmu određene radnje već i da poduzmu posebne radnje umjesto njih, na primjer upotrebom unaprijed označenih polja, među ostalim za naplatu dodatnih usluga, što je zabranjeno na temelju članka 22. Direktive o pravima potrošača. Takve prakse mogu dovesti do povrede i Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi te pravila o zaštiti podataka i privatnosti (367).

Određene prakse koje se često navode kao „tamni uzorci” već su izričito zabranjene u svim okolnostima u Prilogu I. Direktivi o nepoštenoj poslovnoj praksi:

—

takozvane prakse „namamljivanja i zamjene”, koje uključuju nuđenje proizvoda po naznačenoj cijeni, bez isticanja da postoje opravdani razlozi za nemogućnost isporuke proizvoda ili nuđenje proizvoda, a zatim odbijanje prihvaćanja narudžbe ili isporuke unutar razumnog vremena, s namjerom promoviranja različitog proizvoda (točke 5. i 6. Priloga I.);

—

izazivanje hitnosti lažno izjavljujući da će proizvod biti raspoloživ samo na vrlo ograničeno vrijeme, odnosno da će biti raspoloživ po posebnim uvjetima na vrlo ograničeno vrijeme (točka 7. Priloga I.). Na primjer, to uključuje lažne mjerače vremena i tvrdnje o ograničenim zalihama na internetskim stranicama;

—	pružanje netočnih informacija o tržišnim uvjetima odnosno o dostupnosti proizvoda, s namjerom poticanja potrošača da kupi proizvod po nepovoljnijim uvjetima (točka 18. Priloga I.);

—	tvrdnja da je potrošač osvojio nagradu, a da se ne dodijeli opisana nagrada ili njezin razumni ekvivalent (točke 19. i 31. Prilog I.) ili lažno opisivanje proizvoda oznakom „besplatan” (točka 20. Prilog I.);

—	opetovano uznemiravanje tijekom uobičajenih interakcija kako bi se potrošača navelo da nešto učini ili prihvati (odnosno prekomjerno poticanje) moglo bi se smatrati ustrajnim i neželjenim nuđenjem (točka 26. Priloga I.) (368).

Nadalje, razne zavaravajuće prakse koje dovode do povrede članaka 6. i 7. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi isto su tako označene kao „tamni uzorci”, kao što su zavaravajuća besplatna probna razdoblja i nametnute pretplate koja su dodatno objašnjena u odjeljku 2.9.6. Pri dizajniranju sučelja trgovci bi trebali slijediti načelo prema kojem bi otkazivanje pretplate na uslugu trebalo biti jednako lako kao pretplata na uslugu, na primjer primjenom istih metoda koje su prethodno upotrijebljene za pretplatu na uslugu ili drugačijih metoda, pod uvjetom da se potrošačima ponudi jasan i slobodan izbor, proporcionalan odlukama koje moraju donijeti te za njih specifičan.

Na primjer: ako potrošač želi otkazati pretplatu na digitalnu uslugu, prisiljen je poduzeti brojne neintuitivne korake kako bi došao do poveznice za otkazivanje. Ti koraci uključuju „sram pri potvrdi”, pri čemu se potrošača potiče da bez opravdanog obrazloženja ponovno razmotri svoj odabir prikazom emocionalnih poruka nekoliko puta („Žao nam je što odlazite”, „Ovo su pogodnosti koje ćete izgubiti”) i „vizualne smetnje”, kao što su istaknute slike koje potiču korisnika da nastavi s pretplatom umjesto da je otkaže (369). Takve bi prakse mogle dovesti do povrede članka 7. i članka 9. točke (d) Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi.

4.2.8.   Prakse određivanja cijena

Postupno otkrivanje cijena podrazumijeva situacije u kojima trgovci tijekom postupka kupnje dodaju troškove, na primjer dodavanjem naknada koje su neizbježne i koje su trebale biti uključene u cijenu od samog početka ili na drugi način proizvoljno povećavajući konačnu cijenu. Zbog toga bi potrošači mogli donijeti odluke o poslu koje inače ne bi donijeli da je puna cijena otkrivena pri prvom „pozivu na kupnju”. Stoga ta praksa može predstavljati zavaravajuću radnju ili izostavljanje kojim se krši Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi.

Dinamično određivanje cijena (koje se naziva i određivanje cijena u stvarnom vremenu) znači mijenjanje cijene proizvoda na iznimno fleksibilan i brz način kao odgovor na potraživanja na tržištu.

U skladu s Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi, trgovci mogu slobodno odrediti cijenu koju naplaćuju za svoje proizvode, uz uvjet da na odgovarajući način obavijeste potrošače o ukupnim troškovima te o načinu na koji se oni izračunavaju ako se zbog prirode proizvoda ne mogu na razuman način unaprijed izračunati (članak 6. stavak 1. točka (d) i članak 7. stavak 4. točka (c) Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi). No u nekim okolnostima, prakse dinamičnog određivanja cijena mogle bi odgovarati definiciji „nepoštenog” u skladu s Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi.

Na primjer: praksa dinamičnog određivanja cijena u okviru koje trgovac povisi cijenu proizvoda tijekom postupka rezervacije, posebno nakon što ga potrošač stavi u svoju digitalnu košaricu ili prijeđe na korak plaćanja, a da pritom potrošaču nije dao razuman rok za dovršetak transakcije, mogla bi se smatrati protivnom profesionalnoj pažnji ili kao agresivna praksa u skladu s člancima 8. i 9. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi.

Cjenovna je diskriminacija kad trgovac za istovjetnu robu ili istovjetne usluge primjenjuje različite cijene na različite potrošače ili skupine potrošača. Samom Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi trgovcima se ne zabranjuje cjenovna diskriminacija, uz uvjet da na odgovarajući način obavijeste potrošača o ukupnoj cijeni ili načinu njezina izračuna. No cjenovna diskriminacija može biti zabranjena na temelju drugih pravila.

Direktiva o uslugama (370) posebno uključuje opću zabranu cjenovne diskriminacije na temelju državljanstva i mjesta boravišta. Člankom 20. Direktive o uslugama propisano je da „opći uvjeti pristupa usluzi, koje pružatelj stavlja na raspolaganje široj javnosti”, možda „ne sadrže diskriminirajuće odredbe s obzirom na državljanstvo ili mjesto boravišta primatelja”. No člankom 20. ne isključuje se „mogućnost da se predvide različiti uvjeti pristupa ako su te razlike izravno opravdane objektivnim kriterijima”.

Nadalje, izravna ili neizravna cjenovna diskriminacija s obzirom na državljanstvo krajnjeg kupca ili njegovo boravište ili s obzirom na mjesto poslovnog nastana prijevoznika ili prodavatelja putnih karata unutar Unije izričito je zabranjena u okviru nekoliko sastavnih dijelova zakonodavstva EU-a usmjerenih na pojedini sektor. To se odnosi na zračni prijevoz (371), pomorski prijevoz (372), željeznički prijevoz (373) te autobusni prijevoz (374).

Cjenovna diskriminacija može biti u obliku personaliziranog određivanja cijena na temelju internetskog praćenja i izrade profila ponašanja potrošača (375).

Na primjer: potrošača koji se nalazi u kategoriji „više kupovne moći” moguće je prepoznati prema IP adresi računala ili drugim sredstvima kad potrošač posjeti internetske stranice trgovca s kućnog računala. Cijene predložene tom potrošaču mogle bi biti, na primjer, u prosjeku 10 % više od cijena predloženih novom potrošaču ili potrošaču koji se nalazi u kategoriji „niže kupovne moći”.

Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi trgovce se ne sprečava da personaliziraju cijene na temelju internetskog praćenja i izrade profila. Člankom 6. stavkom 1. točkom (ea) Direktive o pravima potrošača, koja je dodana Direktivom (EU) 2019/2161, od trgovaca se zahtijeva da potrošače obavijeste o tome da je cijena personalizirana na osnovi automatiziranog donošenja odluka u slučaju ugovora na daljinu i ugovora sklopljenih izvan poslovnih prostorija. Nadalje, personalizirano određivanje cijena i ponuda može se kombinirati s različitim nepoštenim poslovnim praksama, na primjer ako u kontekstu personalizacije koja se temelji na podacima trgovci iskoriste „nedopušteni utjecaj” na potrošača u skladu s člancima 8. i 9. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi.

Trgovci koji personaliziraju cijene korištenjem osobnih podataka potrošača isto tako moraju biti u skladu s Općom uredbom o zaštiti podataka i Direktivom o privatnosti i elektroničkim komunikacijama. To uključuje uvjet da se za izravni marketing upotrebljavaju govorni automati, faks uređaji ili elektronička pošta samo ako su pretplatnici ili korisnici prethodno dali svoj pristanak (članak 13. Direktive o privatnosti i elektroničkim komunikacijama) te uvjet da voditelj obrade podataka mora zaustaviti slanje izravnih oglasa ako pojedinac koji ih prima uloži prigovor na obradu osobnih podataka u tu svrhu, kako je utvrđeno u članku 21. Opće uredbe o zaštiti podataka. Nadalje, članci od 12. do 14. Opće uredbe o zaštiti podataka sadržavaju obveze informiranja o obradi osobnih podataka, uključujući pravo na smislene informacije o postojanju automatiziranog donošenja odluka, dok se člankom 22. Opće uredbe o zaštiti podataka dodjeljuje pravo ispitaniku da se na njega ne odnosi odluka koja proizvodi pravne učinke koji se na njega odnose ili značajno na njega utječu i koja se temelji isključivo na automatiziranoj obradi podataka, uključujući izradu profila.

4.2.9.   Igranje igara

Videoigre, mobilne igre i internetske igre uključuju različite poslovne prakse koje mogu dovesti u pitanje pravednost u skladu s Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi, posebno za ranjive potrošače kao što su djeca i tinejdžeri, koji bi trebali biti posebno zaštićeni u skladu s člankom 5. stavkom 3. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi (vidjeti odjeljak 2.6. o ranjivim potrošačima).

Igre bi mogle uključivati promociju i oglašavanje unutar igara, čime se povećava rizik od skrivenog marketinga i može predstavljati zavaravajuću praksu u skladu s člancima 6. i 7. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi, osim ako je komercijalni element dovoljno jasan i razlikuje se od igranja igre. To se odnosi i na kupnju unutar igara i na proizvode dostupne izvan igre. Objavom se mora uzeti u obzir medij na kojem se odvija marketing, uključujući kontekst, plasman, vremenski raspored, trajanje, jezik i ciljanu publiku.

Nadalje, u skladu s točkom 28. Priloga I. zabranjeno je uključiti izravno navođenje djece na kupnju proizvoda. To uključuje vršenje pritiska na dijete čime ga se izravno potiče na kupnju proizvoda ili na nagovaranje odrasle osobe da mu kupi proizvode. Studije su pokazale da je manje vjerojatno da će djeca primijetiti i razumjeti poslovnu namjeru oglasa u igrama u usporedbi s izravnijim oglasima na televiziji (376).

Kad trgovci nude kupnju unutar igre, moraju osigurati da ispunjavaju obveze informiranja iz članka 7. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi i Direktive o pravima potrošača. Glavna obilježja proizvoda moraju biti jasno opisana, a cijene virtualnih artikala moraju biti jasno prikazane te istaknute (i) u stvarnoj valuti. Ako cijenu nije moguće izračunati unaprijed, trgovac bi trebao navesti način izračuna cijene. Cijene virtualnih artikala moraju biti jasno prikazane i istaknute u stvarnoj valuti u trenutku obavljanja poslovne transakcije.

Kad trgovci nude igre s „ranim pristupom”, što znači igre koje su još u fazi razvoja, trebali bi jasno navesti što potrošač može očekivati, na primjer u pogledu sadržaja igre s ranim pristupom i njezinih izgleda za razvoj.

Trgovci bi trebali predvidjeti primjenu roditeljskog nadzora na razini platforme koji bi nudila platforma na kojoj će igra biti dostupna (npr. alati za roditeljski nadzor koji roditeljima omogućuju prekid potrošnje).

U skladu s člankom 7. stavkom 2. i člankom 7. stavkom 4. točkom (d) Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi te člankom 6. stavkom 1. točkom (g) Direktive o pravima potrošača potrošači moraju biti jasno obaviješteni o načinu plaćanja prije svake kupnje. U skladu s Direktivom o pravima potrošača, svaka kupnja zahtijeva izričiti pristanak potrošača, a nužno je i da trgovac potrošaču dostavi potrebne informacije. Osim toga, člankom 64. Direktive (EU) 2015/2366 o platnim uslugama zahtijeva se suglasnost platitelja za izvršenje platne transakcije te se navodi da se kod izostanka suglasnosti smatra da je platna transakcija neautorizirana. Nadalje, zadanim postavkama za plaćanje ne bi se trebala omogućiti kupnja bez izričitog pristanka potrošača (npr. putem lozinke). Ako su sustavom osigurana razdoblja za potvrdu pristanka (npr. razdoblje od 15 minuta), trgovci bi trebali zatražiti izričiti pristanak potrošača u pogledu primjenjivog trajanja.

Određene poslovne prakse u igrama, uključujući ugrađene oglase, mogle bi se smatrati agresivnom praksom u skladu s člancima 8. i 9. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi. To može biti slučaj ako prakse uključuju korištenje sklonosti u ponašanju ili upotrebu manipulativnih elemenata koji se odnose na, npr. vremenski raspored ponuda u okviru igre (npr. nuđenje mikrotransakcija tijekom ključnih trenutaka igre), nezaobilazno poticanje ili primjernu vizualnih i akustičnih učinaka za vršenje neprimjerenog pritiska na igrača. Nadalje, poslovne prakse mogle bi se personalizirati i njima bi se mogle uzeti u obzir posebne informacije o ranjivosti igrača. Kombinacijom praksi u igri (npr. sadržaj koji se sviđa djeci ili drugim ranjivim skupinama, korištenje mikrotransakcija, ugrađeno i netransparentno oglašavanje) pogoršava se učinak na potrošače. Osim zabrinutosti koje se odnose na djecu i mlade, povećana podložnost komercijalnim komunikacijama i manipulativnim praksama mogla bi utjecati i na odrasle igrače, posebno tijekom dugotrajne i interaktivne igre.

Još jedan razlog za zabrinutost odnosi se na sadržaj igara s elementima igara na sreću, kao što su dizajni sučelja koji izazivaju ovisnost i koji uključuju automate za igre na sreću, posebne kutije s plijenom/iznenađenjima ili klađenje. Neke države članice smatraju da su takvi elementi obuhvaćeni zakonodavstvom o igrama na sreću, što može uključivati dodatne zahtjeve koji nisu obuhvaćeni Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi (377), kao što su odobrenja za izdavanje dozvola ili potpuna zabrana korištenja elemenata igara na sreću u igrama.

Na primjer: u internetskoj igri upotrebljavaju se algoritmi kako bi se, na temelju navika igranja korisnika, utvrdila njezina „ocjena preuzimanja rizika” za potrebe personalizacije vremenskog okvira ponuda kutija s plijenom unutar igre, mogućnosti dobivanja predmeta visoke vrijednosti u kutiji s plijenom i snage protivnika u igri, s namjerom da korisnici nastave igrati te da se poveća potrošnja unutar igre. Algoritmi se upotrebljavaju posebno za usmjeravanje na igrače koji su skloni ovisnostima. To može predstavljati agresivnu praksu.

Postojanje plaćenog nasumičnog sadržaja (npr. kutije s plijenom, snop igraćih karata, kola sreće) trebalo bi biti jasno objavljeno potrošaču, uz objašnjenje o vjerojatnosti dobivanja nasumičnog predmeta. Na primjer, kutije s plijenom/iznenađenjima predstavljaju sadržaj unutar igre koji obično uključuje nasumične predmete koji su važni u igri (npr. oružje, izgled likova, valuta igre, mogućnosti napredovanja) (378). Prodaja kutija s plijenom u igrama mora biti u skladu s obvezama informiranja na temelju Direktive o pravima potrošača i Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi u pogledu cijene i glavnih obilježja proizvoda.

Na primjer: nacionalno tijelo primilo je od proizvođača igara obveze u pogledu prikazivanja informacija o kupnji unutar igre, uključujući kutije s plijenom. Predmetno tijelo napomenulo je da je potrošačima i roditeljima potrebna maksimalna jasnoća i transparentnost o tome mogu li se takve kupnje izvršiti, posebno u pogledu kutija s plijenom, kod kojih je nasumičnost glavno obilježje (379).

U području aplikacija za igre na sreću Komisija i nacionalna tijela u razdoblju 2013.–2014. riješili su problem nepoštenih praksi koje se odnose na igre koje nude kupnju unutar aplikacije i koje će se vjerojatno svidjeti djeci ili će ih ona igrati (380). U njihovu zajedničkom stajalištu naglašeno je da se u skladu s točkom 20. Priloga I. i člankom 7. stavkom 4. točkom (c) Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi te člankom 6. stavkom 1. točkom (e) Direktive o pravima potrošača samo igre kod kojih su kupnje unutar aplikacije neobvezne mogu predstaviti kao „besplatne”, a da se pritom ne zavaraju potrošači. Suprotno tome, internetska se igra ne može oglašavati kao „besplatna” ako je potrošač ne može igrati na način koji bi on opravdano mogao očekivati, odnosno bez kupnji unutar aplikacije. To se ocjenjuje na pojedinačnoj osnovi za svaku aplikaciju koja uključuje kupnje unutar aplikacije. Istaknuto je i da se igra koja je u skladu s točkom 20. Priloga I. u pogledu upotrebe riječi „besplatan” može ocijeniti u okviru drugih odredaba Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi, kao što su članci od 6. do 9., kako bi se osiguralo da drugi čimbenici, kao što je način prikaza informacija o cijenama, nisu zavaravajući ili agresivni. Nadalje, u točki 28. Priloga I. i članku 5. stavku 3. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi propisano je da su igre čija su ciljna skupina djeca ili za koje trgovci opravdano mogu predvidjeti da će se svidjeti djeci ne smiju sadržavati izravna navođenja djece na kupnju dodatnih elemenata unutar igre.

4.2.10.   Upotreba tehnika za utvrđivanje geografske lokacije

Pri kupnji u drugoj državi članici/iz druge države članice, potrošače trgovci ponekad izravno odbijaju ili su izloženi cjenovnoj diskriminaciji na temelju svojeg mjesta boravišta ili državljanstva. Takve se prakse mogu odvijati na internetu te u okviru slobodne prodaje. Trgovci mogu upotrebljavati tehnike za utvrđivanje geografske lokacije, npr. na temelju IP adrese potrošača, adrese boravišta, države izdavanja kreditne kartice itd., kako bi se potrošaču uskratila kupnja proizvoda, kako bi ga se automatski preusmjerilo na lokalnu internetsku trgovinu ili u svrhe cjenovne diskriminacije.

Trgovci mogu imati različite razloge za uskraćivanje pristupa proizvodu ili za primjenu različitih cijena na temelju geografskih informacija, kao što su veći trošak isporuke ili dodatne pravne obveze za trgovca. U pogledu uskraćivanja prodaje ili preusmjeravanja, u skladu s člankom 8. točkom 3. Direktive o pravima potrošača, trgovci moraju obavijestiti potrošače o ograničenjima u pogledu isporuke najkasnije na početku postupka narudžbe. Na temelju članka 7. stavka 5. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi, taj se zahtjev u pogledu informiranja smatra „bitnim” u okviru Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi. S druge strane, ako je trgovac usklađen sa zahtjevom u pogledu informiranja iz članka 8. stavka 3. Direktive o pravima potrošača, takvo uskraćivanje prodaje ili preusmjeravanje nije samo po sebi nepoštena poslovna praksa u okviru Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi. No u skladu s činjenicama pojedinog slučaja, takve bi prakse mogle dovesti do nepoštenih poslovnih praksi.

Takve prakse isto tako mogu predstavljati povredu drugih područja prava EU-a. Od 3. prosinca 2018.Uredbom o geografskom blokiranju (381) internetskim trgovcima zabranjuje se diskriminacija klijenata iz EU-a na temelju njihova državljanstva, boravišta ili poslovnog nastana. Komisija je u okviru svojeg dokumenta s pitanjima i odgovorima izdala detaljne smjernice o Uredbi (382). Kad je riječ o internetskim uslugama povezanima s djelima koja nisu audiovizualne prirode i koja su zaštićena autorskim pravom (kao što su e-knjige, videoigre, glazba i softveri), odredba o nediskriminaciji, odnosno obveza da se stranim klijentima omogući pristup istim ponudama i njihovo iskorištavanje kao lokalnim klijentima, prema Uredbi se ne primjenjuje. No na navedene usluge primjenjuju se druga pravila iz Uredbe o geografskom blokiranju, kao što su one kojima se zabranjuje diskriminirajuće blokiranje pristupa internetskim sučeljima i preusmjeravanje bez prethodnog pristanka klijenta (članak 3.) te diskriminacija zbog razloga povezanih s plaćanjem (članak 5.).

Osim toga, člankom 20. Direktive o uslugama obvezuju se države članice da osiguraju da poduzeća ne postupaju s potrošačima drugačije na temelju njihova mjesta boravišta ili državljanstva, osim ako je to opravdano objektivnim kriterijima. Oba akta odnose se na izravno odbijanje prodaje, uključujući automatsko preusmjeravanje te primjenu različitih cijena na internetu ili izvan njega.

Geografsko blokiranje ili filtriranje može dovesti i do povrede prava tržišnog natjecanja (383). Na primjer, Komisija je 20. siječnja 2021. novčano kaznila pet izdavača videoigara i jednu platformu za igre zbog njihove prakse geografskog blokiranja (384).

4.2.11.   Ovisnosti potrošača o određenom pružatelju usluga

Potrošači se ponekad mogu zateći pred ograničenim izborom, pri čemu se mogu suočiti s gubitkom kvalitete kupljenih proizvoda, nepovoljnim promjenama ugovornih uvjeta i/ili plaćanjem previsokih cijena zbog ovisnosti o pružatelju usluga. To je olakšano proizvodima ili marketingom koji su osmišljeni tako da izazovu ovisnost, kao i tržištima kojima nedostaje tržišnog natjecanja ili nisu dovoljno transparentna. To se posebno odnosi na digitalna tržišta s vlasničkim standardima kojima se potiče nedostatak interoperabilnosti.

Na primjer, kad potrošači odlučuju o mobilnom telefonu, pritom biraju i trgovinu aplikacija koja dolazi s operativnim sustavom. Isto tako započinju proces koji ovisi o putanji kojom se jača ovisnost pri kupnji drugih proizvoda interneta stvari (IoT) koji su interoperabilni samo s njihovim mobilnim ekosustavom. Nakon takve odluke potrošačima je teško mijenjati ekosustave bez financijskog gubitka (aplikacije i druge računalne opreme (koje se odnose na internet stvari)), gubitka vremena (vraćanje osobnih informacija, postavki itd.) i gubitka podataka. Drugi primjeri uključuju kupljene digitalne medije, koji mogu postati nedostupni nakon isteka ugovora s trgovcem, ili popravke automobila koje potrošač mora izvršiti u garažama koje je certificirao proizvođač automobila jer samo on ima pristup cjelovitom skupu dijagnostičkih podataka. Potrošači isto tako mogu biti ovisni o određenoj (nacionalnoj) verziji određenog ekosustava, na primjer na temelju podataka o lokaciji koji se navode pri registraciji korisničkog profila, tako da korištenje istog profila u drugoj verziji sučelja ili ekosustava može dovesti do gubitka svih podataka i sadržaja stečenih u izvornoj verziji.

Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi općenito se smanjuje rizik od ovisnosti potrošača u skladu s člankom 9. točkom (d) Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi jer se trgovcima onemogućuje stvaranje prepreka za zamjenu ili otkazivanje ugovora. Kako bi se procijenilo je li praksa agresivna, njome se propisuje da se u obzir moraju uzeti „sve teške ili nerazmjerne neugovorne prepreke koje trgovac uvodi u slučaju kada potrošač želi iskoristiti prava prema ugovoru, uključujući prava na raskid ugovora ili prelazak na drugi proizvod odnosno drugog trgovca”. Ta odredba ima široko područje primjene kojim mogu biti obuhvaćene različite neugovorne prepreke.

Sud je pružio dodatne smjernice o posebnom scenariju ovisnosti. U predmetu Sony Sud je ispitao praksu prodaje računala s predinstaliranim računalnim programima (uključujući operativni sustav) (385). Sud je naveo da prodaja računala pri kojoj potrošač nije u mogućnosti dobiti isti model računala koje nije opremljeno s predinstaliranim računalnim programima ne predstavlja, sama po sebi, nepoštenu poslovnu praksu u smislu članka 5. stavka 2. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi, osim ako postoje dodatne okolnosti zbog kojih je praksa protivna zahtjevima u pogledu profesionalne pažnje i ako ona bitno narušava ili je vjerojatno da će bitno narušiti gospodarsko ponašanje prosječnog potrošača u odnosu na taj proizvod. U tom je smislu Sud već pojasnio da se, posebno ako se potrošačima pružaju točne informacije, zajedničkom ponudom različitih proizvoda ili usluga mogu ispuniti zahtjevi pravednosti predviđeni Direktivom 2005/29/EZ (386). Nadalje, Sud je u predmetu Sony potvrdio da izostanak oznake cijene svakog od predinstaliranih računalnih programa na računalu ne predstavlja zavaravajuću poslovnu praksu u smislu članka 5. stavka 4. točke (a) i članka 7. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi (387).

Osim pravila EU-a o zaštiti potrošača, uspostavljena su i pravila EU-a o tržišnom natjecanju kako bi se spriječila neravnoteža na tržištu. Mogući rizici ovisnosti potrošača o određenom pružatelju usluga zbog nedovoljne interoperabilnosti uređaja interneta stvari bili su dio motivacije za sektorsko istraživanje o potrošačkom internetu stvari koje je započelo 16. srpnja 2020 (388). Osim toga, prijedlogom Komisije o Aktu o digitalnim tržištima nastoji se riješiti pitanje rizika ovisnosti potrošača o određenom pružatelju usluga uvođenjem novih obveza za platforme koje djeluju kao nadzornici pristupa (389).

Člankom 20. Opće uredba o zaštititi podataka i člankom 16. stavkom 4. Direktive o digitalnom sadržaju (390) pojedincima se daje pravo da pri promjeni pružatelja usluga preuzmu svoje osobne podatke i sav sadržaj koji ne podrazumijeva osobne podatke i koji je potrošač pružio ili stvorio pri korištenju digitalnog sadržaja ili digitalne usluge koje isporučuje trgovac, čime se ograničavaju učinci prakse ovisnosti o određenom pružatelju usluga (391). Nadalje, člankom 5. stavkom 1. točkama (g) i (h) te člankom 6. stavkom 1. točkama (r) i (s) Direktive o pravima potrošača potrošačima se pomaže da unaprijed prepoznaju situacije ovisnosti o određenom pružatelju usluga time što se od trgovca traži da prije sklapanja ugovora obavijesti potrošača o funkcionalnosti, kompatibilnosti i interoperabilnosti proizvoda s digitalnim elementima, digitalnim sadržajem i digitalnim uslugama. Naposljetku, člankom 3. Uredbe o geografskom blokiranju (392) osigurava se pristup internetskom sučelju (uključujući trgovine aplikacijama), neovisno o državljanstvu, mjestu boravišta ili mjestu poslovnog nastana klijenta.

4.3.   Sektor putovanja i prijevoza

4.3.1.   Međusektorska pitanja

Nepoštene poslovne prakse mogu se pojaviti u fazi prije rezervacije, za vrijeme rezervacije i poslije rezervacije usluga putovanja i prijevoza, kao što su zavaravajuće oglašavanje i druge manipulativne prakse, nedostatak bitnih informacija ili pružanje zavaravajućih informacija, prakse postupnog otkrivanja cijena, nepoštene ugovorne odredbe, problemi povezani s otkazivanjem, nedovoljna pomoć u slučaju kašnjenja ili otkazivanja te neučinkoviti sustavi za rješavanje pritužbi.

Direktivi o nepoštenoj poslovnoj praksi ne podliježe samo trgovac koji doista pruža uslugu putovanja i prijevoza već i „svaka osoba koja djeluje u ime ili za račun trgovca” (članak 2. točka (b)). Odredbe Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi, posebno zahtjevi u pogledu informiranja utvrđeni člancima 6. i 7., primjenjuju se i na zračne prijevoznike, hotele ili poduzeća za iznajmljivanje automobila, ali i na posrednike, kao što su internetske stranice za rezervaciju putovanja, alati za usporedbu ili internetske stranice za metapretraživanje, koji posluju između njih i potrošača.

Na primjer: zračni prijevoznik i internetska putnička agencija koja potrošačima (393) nudi zrakoplovne karte trebali bi u ime ili za račun zračnog prijevoznika obavijestiti potrošače o tome je li prtljaga uključena u cijenu leta ili podliježe dodatnoj naknadi. Oboje bi trebali obavijestiti putnike o mogućnosti promjene leta ili dobivanja povrata za otkazivanje leta.

U članku 7. stavku 4. navedene su određene informacije koje se smatraju bitnima u pozivima na kupnju, na primjer u pogledu karte za let ili vlak, smještaja ili najma automobila, ako informacije nisu već očite iz konteksta. Izostavljanje tih informacija u nekim bi se slučajevima moglo smatrati zavaravajućim izostavljanjem. Vrste informacija obuhvaćene tom točkom posebno uključuju:

—	glavna obilježja proizvoda;

—	identitet trgovca;

—	cijenu s uključenim porezima;

—	načine plaćanja;

—	politiku rješavanja pritužbi.

O pozivima na kupnju dodatno se raspravlja u odjeljku 2.9.5.

Člankom 7. stavkom 4. točkom (b) od trgovaca se zahtijeva da navedu svoju geografsku adresu i identitet. U skladu s člankom 7. stavkom 5. u kombinaciji s člankom 5. stavkom 1. točkom (c) Direktive o elektroničkoj trgovini adresa elektroničke pošte trgovca isto je tako bitna informacija u skladu s Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi. Te bi informacije trebalo moći jednostavno pronaći (odnosno ne u općim uvjetima ili na zasebnim stranicama/poveznicama s informacijama) te bi trebale biti izravno i trajno dostupne.

U pogledu rješavanja pritužbi, u skladu s člankom 7. stavkom 4. točkom (d) Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi potrošači bi trebali znati kome se mogu obratiti u slučaju pitanja ili pritužbi. Potrošač bi trebao dobiti jasne upute o načinu podnošenja pritužbe u slučaju problema, na primjer elektroničkom poštom i telefonom.

Za pitanja o jeziku općih uvjeta vidjeti odjeljak 2.9.3. o pružanju određenih informacija na drugom jeziku.

Trgovci, uključujući sve posrednike koji omogućuju poslove između poduzeća i potrošača, trebali bi osigurati da je cijena karata transparentna već u fazi oglašavanja, kao i tijekom postupka rezervacije.

Za pitanja o diskriminaciji u pogledu cijena karata vidjeti odjeljak 4.2.8. o praksama određivanja cijena.

Točnije, na temelju članka 6. stavka 1. točke (d) i članka 7. stavka 4. točke (c) ukupna cijena mora biti navedena u svakom trenutku i mora uključivati primjenjive naknade i poreze koji su neizbježni i predvidivi u trenutku objave/rezervacije, uključujući naknade za plaćanje. Na primjer, za zračni prijevoz, kako se zahtijeva sektorskim zakonodavstvom (394), konačna cijena koja se plaća mora biti u svakom trenutku navedena i mora uključivati važeću tarifu ili vozarinu zračnog prijevoza, kao i sve važeće poreze i pristojbe, prireze i provizije koje su neizbježne i predvidive u trenutku objavljivanja.

Cijene letova ili hotelskih soba mogu se vrlo brzo promijeniti. Na primjer, ako potrošač traži zrakoplovnu kartu na platformi internetske putničke agencije, cijena se može promijeniti od trenutka u kojem potrošač počne tražiti kartu do trenutka u kojem je odluči kupiti. Ako su takve promjene cijene zaista uzrokovane dinamičnom naravi tržišta i stoga su izvan kontrole internetske putničke agencije, imat će utjecaj na mogućnost internetske putničke agencije da osigura potpunu točnost oglašavane cijene u svakom trenutku. Obveza u pogledu profesionalne pažnje iz članka 5. stavka 2. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi upućuje na to da trgovci svjesni mogućnosti naglih promjena cijene moraju o tome obavijestiti potrošače pri oglašavanju cijena.

Na primjer: — trgovac koji nudi odmore u paket aranžmanu spomenuo je cijenu police osiguranja u ukupnoj cijeni proizvoda. No polica osiguranja nije bila obvezna, već neobvezna. Nacionalno tijelo utvrdilo je da je to zavaravajuće (395); — naplaćivanje dodatnih troškova goriva turistima bez navođenja načina na koji je ta naknada izračunana i bez davanja propisne dokumentacije potrošačima nacionalno tijelo smatralo je zavaravajućim izostavljanjem, zavaravajućom radnjom i agresivnom praksom (396); — trgovac koji nudi stanove za odmor nije u cijeni naveo obvezne troškove kao što su troškovi čišćenja, gradski porezi i dodatne naknade za uslugu rezervacije. Nacionalni sud utvrdio je da je ta praksa protivna profesionalnoj pažnji i da predstavlja zavaravajuće izostavljanje (397).

Ako trgovac nudi dodatne (neobvezne) usluge za kupnju, informacije o neobveznim naknadama trebale bi biti jasno prikazane te bi se trebale razlikovati od glavne usluge, a trgovci ne bi smjeli zavaravati potrošače u pogledu kupnje dodatnih usluga. Neobvezni troškovi mogli bi, na primjer, biti trošak jednokrevetne sobe, neobvezno osiguranje, odabir sjedala ili predana prtljaga (za razliku od ručne prtljage) (398). Potrošače bi trebalo obavijestiti o postojanju neobveznih troškova u pozivima na kupnju, i to u svakom slučaju najkasnije na početku postupka rezervacije. Trebalo bi razjasniti i da su ti troškovi neobvezni i potrošače ne bi trebalo zavaravati u pogledu njihove odluke o kupnji dodatnih usluga (399).

Ti zahtjevi posebno proizlaze iz članka 6. stavka 1. točaka (b) i (d) te članka 7. stavka 4. točaka (a) i (c) Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi. Za prakse koje dovode do povrede tih načela moglo bi se, ovisno o okolnostima, smatrati da su u suprotnosti sa zahtjevima u pogledu profesionalne pažnje; vidjeti članak 5. stavak 2. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi.

Uz pravila Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi, Direktivom o pravima potrošača isključuje se upotreba zadanih opcija koje potrošač mora odbiti kako bi se izbjegla dodatna plaćanja, umjesto da se zahtijeva izričiti pristanak potrošača u pogledu dodatnih plaćanja, kao u slučaju unaprijed označenih polja na internetskim stranicama. Člankom 22. te direktive propisuje se da „ako trgovac nije dobio izričiti pristanak potrošača nego je zaključak o njemu izveo na temelju standardnih opcija koje je potrošač dužan odbiti kako bi izbjegao dodatno plaćanje, kupac ima pravo na povrat toga plaćanja”.

Osim slučajeva unaprijed označenih polja, mogu postojati drugi slučajevi u kojima trgovci koji oglašavaju svoje usluge na internetu nude dodatne usluge na nejasan ili dvosmislen način, kao što je skrivanje opcije da se ne rezerviraju nikakve dodatne usluge (vidjeti i odjeljak 4.2.7. o tamnim uzorcima). Takve se poslovne prakse mogu smatrati zavaravajućima, agresivnima ili neusklađenima s profesionalnom pažnjom.

Budući da su te prakse posebno primijećene u sektoru zračnog prijevoza i s obzirom na postojanje dodatnih pravila u tom sektoru, primjeri su navedeni u odjeljku 4.3.4.

4.3.2.   Putovanja u paket aranžmanima

Direktiva (EU) 2015/2302 o putovanjima u paket aranžmanima i povezanim putnim aranžmanima (Direktiva o putovanjima u paket aranžmanima) sadržava odredbe o kombinaciji različitih usluga putovanja, odnosno prijevoza putnika, smještaja, iznajmljivanja motornih vozila (400) i drugih turističkih usluga koje se nude putnicima.

Direktivom o putovanjima u paket aranžmanima uređuju se među ostalim predugovorne informacije koje trgovci moraju dati putnicima, uključujući posebne informacije o uslugama uključenima u paket i ukupnoj cijeni paketa koja uključuje poreze i, gdje je primjenjivo, sve dodatne pristojbe, naknade i druge troškove. U skladu s Direktivom trgovci isto tako moraju na uočljiv način obavijestiti putnike o tome predstavljaju li ponuđene usluge paket aranžman ili samo povezani putni aranžman, s manjom razinom zaštite, te moraju dostaviti informacije o razini zaštite koja se primjenjuje na relevantni pojam upotrebljavajući standardizirane obrasce s informacijama.

Trgovci su obvezni obavijestiti putnike i o neobveznom ili obveznom osiguranju za pokrivanje troška u slučaju da putnik otkaže putovanje ili troška pružanja pomoći u slučaju nesreće, bolesti ili smrti.

Direktivom o putovanjima u paket aranžmanima ne sprečava se primjena Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi na paket aranžmane i povezane putne aranžmane kao dopunu njezinim posebnim pravilima.

4.3.3.   Ugovori o pravu na vremenski ograničenu uporabu nekretnine

Direktivom 2008/122/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (401) („Direktiva o pravu na vremenski ograničenu uporabu nekretnine”) dodjeljuju se određena prava u pogledu zaštite potrošača s obzirom na ugovore o pravu na vremenski ograničenu uporabu nekretnine, o dugoročnim proizvodima za odmor, preprodaji i razmjeni. Njome se posebno utvrđuju:

—	stroga pravila o trgovčevim predugovornim i ugovornim obvezama informiranja;

—	pravo potrošača na odustajanje od ugovora u roku od 14 kalendarskih dana;

—	zabrana avansnog plaćanja tijekom roka za odustajanje;

—	zabrana oglašavanja ili prodaje takvog proizvoda kao investicije.

Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi osigurava se zaštita potrošača kao dopuna zaštiti koja se nudi Direktivom o pravu na vremenski ograničenu uporabu nekretnine.

U istraživanju provedenom radi potpore izvješću Komisije kojim se ocjenjuje Direktiva o pravu na vremenski ograničenu uporabu nekretnine (402) upućuje se na određene česte probleme u tom sektoru, posebno u nekim popularnim odredištima za odmor u nekim državama članicama EU-a:

—	zavaravajuće informacije prije potpisivanja ugovora, čime se kupcima daje pogrešan dojam da je izbor dostupnih mjesta za odmor gotovo neograničen ili da se ugovor može jednostavno prodati ili zamijeniti. Potrošači često tek nakon potpisivanja ugovora otkriju da su te informacije netočne;

—	agresivne metode prodaje u kojima se potencijalne kupce izlaže znatnom pritisku, kao što je „zaključavanje” u sobi u kojoj se održavaju beskrajne prezentacije i iz koje se ponekad ne može izići bez potpisivanja ugovora.

U Direktivi o nepoštenoj poslovnoj praksi te se prakse rješavaju odredbama o zavaravajućim radnjama (posebno članak 6. stavak 1. točka (b)) te o agresivnim poslovnim praksama (članci 8. i 9).

Nadalje, u izvješću Komisije o Direktivi o pravu na vremenski ograničenu uporabu nekretnine ukazalo se na česte probleme koje potrošači imaju u pogledu raskida svojih ugovora o pravu na vremenski ograničenu uporabu nekretnine. U izvješću se zaključuje da se to pitanje može uspješno riješiti na razini nacionalnog prava i boljom provedbom instrumenata relevantnih za pravo EU-a povezano s potrošačima.

4.3.4.   Pitanja koja se posebno odnose na zračni prijevoz

Pri oglašavanju mogućnosti leta trgovci bi trebali osigurati da se izjave o dostupnosti sjedala i letova (npr. „zadnje dostupno mjesto”) pružaju na jasan i istinit način. Takve izjave prema potrebi uključuju odgovarajuće kvalifikacije (npr. „zadnje mjesto dostupno na ovoj internetskoj stranici u ovom iznosu”). Pri oglašavanju posebnih cijena za mogućnosti leta (npr. „cijene počinju od 19,99 EUR”), ponuđena cijena mora biti u razumnom rasponu, uzimajući u obzir opseg objavljenog oglasa. Nadalje, trgovci bi ponude trebali predstaviti kao vremenski ograničene samo ako nakon toga neće biti dostupne po istoj cijeni.

Osim dovođenja u pitanje profesionalne pažnje u skladu s člankom 5. stavkom 2. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi i zavaravajuće prakse u skladu s člancima 6. i 7. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi, prethodno navedene prakse mogle bi biti obuhvaćene zabranama iz Priloga I. točke 5. (oglašavanje radi namamljivanja), točke 7. (lažne ili zavaravajuće tvrdnje o nestašici) i točke 18. (netočne informacije o tržišnim uvjetima odnosno o dostupnosti proizvoda).

„Glavna obilježja leta” u smislu članka 6. stavka 1. točke (b) i članka 7. stavka 4. točke (a) Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi trebala bi uključivati postojanje stanki u putovanju, točno navođenje odredišta leta i predviđeno vrijeme leta.

To se posebno odnosi na zračne prijevoznike koji ponekad organiziraju letove iz zračnih luka koje se nalaze na određenoj udaljenosti od velikog grada, ali se u oglašavanju služe imenom toga grada. U nekim slučajevima takve poslovne prakse mogu zavarati potrošača s obzirom na stvarnu lokaciju zračne luke i može biti vjerojatno da će zbog njih potrošači donijeti odluke o poslu koje inače ne bi donijeli. Činjenica je da bi neki potrošači mogli biti skloniji plaćanju više cijene kako bi stigli u zračnu luku bližu njihovu odredištu.

Na primjer: navođenje Barcelone kao odredišta pri čemu se zračna luka zapravo nalazi u gradu Reusu koji je 100 km udaljen od Barcelone vjerojatno će se smatrati zavaravajućim.

Uz zahtjeve iz članka 6. stavka 1. točke (d) i članka 7. stavka 4. točke (c) Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi u pogledu iskazivanja cijene koja uključuje sve neizbježne i predvidive naknade i poreze, člankom 23. stavkom 1. Uredbe (EZ) br. 1008/2008 o zračnom prijevozu propisuje se da „konačna cijena koja se plaća mora biti u svakom trenutku navedena i mora uključivati važeću tarifu ili vozarinu zračnog prijevoza, kao i sve važeće poreze i pristojbe, prireze i provizije koje su neizbježne i predvidive u trenutku objavljivanja”.

Uredbom se zahtijeva i:

—	navođenje konačne cijene podijeljene po stavkama (npr. tarifa prijevoza zračnim putem, porezi, pristojbe na zračnim lukama te ostale pristojbe i prirezi);

—	navođenje neobveznih doplata na cijenu na jasan, transparentan i nedvosmislen način na početku postupka rezervacije;

—	kupac neobvezne doplate na cijenu mora prihvaćati na način da sam odabire tu mogućnost.

Sud je pojasnio da cjenovne stavke koji su neizbježne i predvidive u skladu s člankom 23. stavkom 1. uključuju troškove prijave putnika za let čije se plaćanje ne može izbjeći jer ne postoji alternativni besplatni način prijave, PDV koji je obračunan na tarife nacionalnih letova, kao i administrativne naknade za plaćanje kreditnom karticom različitom od one koju prihvaća zračni prijevoznik. S druge strane, doplate na cijenu uključuju naknade za prijavu putnika čije se plaćanje može izbjeći korištenjem besplatnog načina prijave, kao i PDV obračunan na neobvezne doplate za nacionalne letove (403).

Ako pružatelji usluga putovanja koji svoje usluge oglašavaju na internetu povrijede Direktivu o pravima potrošača ili Uredbu o zračnom prijevozu, aspekti praksi koje dovode do povreda prava koji nisu posebno uređeni člancima u tim pravnim instrumentima određenog sektora mogli bi se smatrati „nepoštenima” na temelju Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi u mjeri u kojoj je vjerojatno da će zbog njih prosječan potrošač donijeti odluku o poslu koju inače ne bi donio. To je potrebno ocjenjivati posebno za svaki slučaj.

Na primjer: — trgovac upotrebljava unaprijed označena polja ili nudi dodatne usluge na nejasan ili dvosmislen način skrivajući mogućnost da se ne rezerviraju dodatne usluge ili otežavajući potrošačima odluku da ne odaberu dodatne usluge. Time bi trgovac mogao navesti potrošače na prihvaćanje dodatnih usluga koje inače ne bi odabrali; — cijena zrakoplovnih karata u većini slučajeva ne uključuje cijenu putnog osiguranja. Praksa gdje se od potrošača koji ne žele kupiti putno osiguranje zahtijeva da kliknu opciju „bez osiguranja” pri rezervaciji zrakoplovne karte vjerojatno će biti obuhvaćena člankom 22. Direktive o pravima potrošača i člankom 23. stavkom 1. Uredbe o zračnom prijevozu. Čak i prije stupanja na snagu Direktive o pravima potrošača neka su nacionalna tijela poduzela mjere protiv takvih praksi na temelju Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi. Slično tome, praksa kojom se od potrošača koji ne žele kupiti putno osiguranje traži da pri rezervaciji zrakoplovne karte odaberu opciju „bez osiguranja” skrivenu u popisu mogućih zemalja boravišta smatra se nepoštenom jer nije u skladu s profesionalnom pažnjom (članak 5. stavak 2. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi) ili je zavaravajuća (članak 6. ili 7.).

Zahtjevi u pogledu informiranja iz Uredbe o zračnom prijevozu smatraju se bitnim informacijama u skladu s člankom 7. stavkom 5. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi. Oni se dodaju zahtjevima iz članka 7. stavka 4. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi u pogledu informacija o ukupnoj cijeni zrakoplovne karte, uključujući informaciju o tome trebaju li potrošači platiti naknadu za razvoj odlazne/dolazne zračne luke. Osim toga, trebalo bi podsjetiti na to da su, kao što je navedeno u odjeljku 1.2.1., ako se zakonodavstvo određenog sektora ili drugo pravo EU-a koje je na snazi i njegove odredbe preklapaju s odredbama Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi, mjerodavne odgovarajuće odredbe lex specialis.

Zračni prijevoznik ili putnička agencija mora navesti te jasno istaknuti na početku postupka rezervacije informacije o obveznim naknadama koje se plaćaju nakon postupka rezervacije, na primjer izravno u zračnoj luci (npr. naknada za razvoj koja se naplaćuje svim putnicima koji polijeću iz određenih zračnih luka, npr. u Irskoj i Engleskoj).

Ako zračni prijevoznici ili posrednici koji prodaju zrakoplovne karte povežu trošak naknade za plaćanje s upotrijebljenim načinom plaćanja, početna bi cijena trebala uključivati trošak najčešćeg načina plaćanja i, kako je pojašnjeno u predmetu Ryanair (404), administrativne naknade za plaćanje kreditnom karticom različitom od one koju prihvaća zračni prijevoznik. Ako se takve dodatne naknade ne mogu unaprijed izračunati, potrošače bi trebalo propisno obavijestiti o načinu na koji je cijena izračunana ili o činjenici da bi se te naknade „mogle naplatiti”.

Na primjer: ako zbog plaćanja karticom vjernosti nastane trošak od 1,5 EUR, dok zbog plaćanja kreditnom karticom nastane trošak od 6 EUR, cijena navedena u pozivu na kupnju i na početku postupka rezervacije trebala bi uključivati cijenu za kreditnu karticu. Osim toga, većina potrošača vjerojatno neće moći plaćati karticom vjernosti zračnog prijevoznika.

Nadalje, člankom 19. Direktive o pravima potrošača trgovcima se zabranjuje naplaćivanje naknada od potrošača za upotrebu određenog sredstva plaćanja koje prelaze trošak koji trgovac snosi za korištenje tog sredstva. To bi se trebalo primjenjivati na sve vrste naknada koje su izravno povezane sa sredstvom plaćanja, bez obzira na to kako su predstavljene potrošačima.

Na primjer: naknade koje se nazivaju administrativnim naknadama, naknadama za rezervaciju ili naknadama za obradu, a koje se često upotrebljavaju u sektoru internetske prodaje karata, posebno kod zračnih i trajektnih prijevoznika, i u internetskoj prodaji ulaznica za događanja, trebalo bi obuhvatiti člankom 19. ako ih se može izbjeći upotrebom određenog sredstva plaćanja.

Člankom 23. stavkom 1. Uredbe o zračnom prijevozu zahtijeva se da su u tarife i vozarine prijevoza zračnim putem koje su dostupne javnosti uključeni važeći uvjeti koji važe kod ponude ili objavljivanja u bilo kojem oblik Sud je u predmetu Air Berlin (405) istaknuo i da se člankom 23. stavkom 1. Uredbe o zračnom prijevozu zahtijeva da internetski sustavi rezervacije potrošačima prikazuju konačnu cijenu pri svakom navođenju cijene usluga zračnog prijevoza.

Slično tome, potrebno je istaknuti i informacije o politici o prtljazi, uključujući dopuštenu ručnu prtljagu, veličinu prtljage i sve primjenjive naknade. Svi dodatni troškovi ili naknade u tom pogledu moraju biti jasno naznačeni (406). Potrošače je potrebno pažljivo obavijestiti o promjenama postojećih politika o prtljazi kako bi se izbjeglo njihovo zavaravanje, posebno u skladu s člankom 7. stavcima 1., 4. i 5. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi. Prosječni potrošač može razumno očekivati što podrazumijeva politika o prtljazi, kao što je uključivanje standardne ručne prtljage koja zadovoljava razumne uvjete u pogledu težine i dimenzija u cijenu karte (407).

Na primjer: nacionalni sud naložio je zračnom prijevozniku da potrošaču vrati novac koji je naplaćen za ručnu prtljagu bez posebne karte te je obavijestio zračnog prijevoznika da ukloni tu odredbu iz svojih uvjeta. Zračni prijevoznik dopustio je unos malih torbi u kabinu samo ako se mogu smjestiti ispod sjedala, dok se na veće torbe do 10 kilograma primjenjuje naknada za prtljagu ili je potrebna posebna propusnica za koju se plaća naknada. Sud je presudio da politika ručne prtljage stvara ozbiljnu neravnotežu u ugovornom odnosu stranaka na štetu potrošača (408).

U skladu s člankom 23. stavkom 1. Uredbe o zračnom prijevozu neobvezne pristojbe za odabir sjedala (alternativna je mogućnost nasumična dodjela sjedala u različitim dijelovima zrakoplova) moraju se iskazati na jasan, transparentan i nedvosmislen način na samom početku postupka rezervacije.

U skladu s Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi, ako trgovci oglašavaju određenu zrakoplovnu kartu, trebali bi naznačiti i politiku otkazivanja koja se primjenjuje na tu kartu (npr. postoji li mogućnost povrata novca ili zamjene karata). To je posebno relevantno za slučaj u kojem je iznos administrativnih naknada koje naplaćuje zračni prijevoznik/putnička agencija za otkazivanje karte jednak stvarnom trošku karte. Ako su naknade za otkazivanje koje naplaćuju zračni prijevoznici čak i više od cijene plaćene za kartu, tvrdnje trgovca da je otkazivanje moguće mogle bi biti zavaravajuće.

Isto tako, postupcima koji se provode ne bi se trebao otežati povrat poreza i naknada koji više ne vrijede. U suprotnom, to bi se moglo smatrati nedostatkom profesionalne pažnje u smislu članka 5. stavka 2. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi i agresivnom praksom na temelju članaka 8. i 9., a posebno članka 9. stavka (d) Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi.

U slučaju da zračni prijevoznik otkaže let, on mora putnicima pružiti jasne informacije o pravima putnika koja se primjenjuju u skladu s Uredbom (EZ) br. 261/2004 o pravima putnika u zračnom prometu i relevantnim postupcima koje potrošač mora slijediti. Ako se te informacije ne pruže pravodobno i na ispravan način, to bi moglo dovesti do nedostatka profesionalne pažnje u skladu s člankom 5. stavkom 2. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi te bi se stoga moglo smatrati zavaravajućim u skladu s Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi. Na primjer, informacije o primjenjivim pravima i postupcima trebale bi biti predstavljene na jasan način ističući jednako različite zakonske mogućnosti koje putnik ima u slučaju kašnjenja/otkazivanja leta. O tome bi trebalo obavijestiti putnika pravodobno i na način koji je prilagođen korisnicima, na primjer u obliku poveznice u komunikaciji e-poštom ili SMS-om.

Na primjer: — nekoliko provedbenih tijela poduzelo je 2017. mjere kao odgovor na velik broj otkazivanja letova zračnog prijevoznika zbog štrajkova posade i štrajkova u zračnom prometu. Utvrđeno je da je zračni prijevoznik pri obavješćivanju putnika o otkazivanju postupao na zavaravajući način time što nije pružio potpune i odgovarajuće informacije o pravima potrošača na odštetu u skladu s Uredbom (EZ) br. 261/2004. Nekoliko nadležnih tijela zatražilo je od zračnog prijevoznika da obavijesti potrošače o relevantnim pravima koja proizlaze iz takvih otkazivanja i postupcima koje je potrebno slijediti (409); — Komisija je 2020. donijela dodatne smjernice o pravima putnika u EU-u i Preporuku o vaučerima kao odgovor na velik broj otkazivanja uzrokovanih pandemijom bolesti COVID-19  (410). U slučaju otkazivanja prijevoznik mora nadoknaditi trošak putne karte ili preusmjeriti putnike. Povrat novca u obliku vaučera ovisi o suglasnosti putnika. Ako sami putnici odluče otkazati putovanje, povrat za kartu (u gotovini ili u obliku vaučera) nije uređen Uredbom (EZ) br. 261/2004 te stoga ovisi o uvjetima zračnog prijevoznika (411); — tijelo za zaštitu potrošača 2021. je novčano kaznilo tri zračna prijevoznika u ukupnom iznosu od 8,4 milijuna EUR zbog povrede Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi u kontekstu pandemije bolesti COVID-19. Utvrđeno je da su zračni prijevoznici počinili povredu pravila u pogledu profesionalne pažnje tako što su i dalje otkazivali letove zbog izvanrednog stanja u području javnog zdravlja u razdobljima kad su ograničenja putovanja ukinuta te su nastavili s izdavanjem vaučera umjesto da putnicima ponude povrat novca za njihove karte. Nadležno tijelo utvrdilo je i da su zračni prijevoznici pružali zavaravajuće informacije i izostavljanja, među ostalim primjenom postupaka kojima se potrošače potiče ili prisiljava da odaberu vaučere umjesto povrata novca. Utvrđeno je da neki zračni prijevoznici koji su kažnjeni isto tako nameću dodatne prepreke imateljima vaučera, kao što je traženje od njih da nazovu telefonski broj kako bi iskoristili svoje vaučere (412); — mreža za suradnju tijela za zaštitu potrošača pokrenula je 2021. koordinirano istraživanje među brojnim zračnim prijevoznicima u pogledu njihovih praksi otkazivanja letova i povrata novca tijekom pandemije bolesti COVID-19, u kojem su utvrđene problematične prakse na razini cijelog sektora. Konkretno, mreža za suradnju u području zaštite potrošača utvrdila je da je povrat novca potrošačima često manje istaknut od vaučera, a zračni prijevoznici nisu proaktivno obavješćivali potrošače o njihovim pravima, uključujući informacije koje se zahtijevaju u skladu s Uredbom (EZ) br. 261/2004 (413).

Prakse povezane s ispravcima imena na kartama trebale bi biti transparentne i proporcionalne, uzimajući u obzir okolnosti slučaja. Osim zabrinutosti koje se odnose na zavaravajuću prirodu praksi, nametanje dodatnih naknada može u nekim slučajevima predstavljati agresivnu praksu u skladu s člancima 8. i 9., a posebno, na primjer, ako je potrošač o takvim naknadama obaviješten tek u zračnoj luci, pri čemu je let već na odlasku. Ako praksa proizlazi iz ugovornih uvjeta, može se primijeniti Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (vidjeti odjeljak 1.2.4.).

Na primjer: tijelo za zaštitu potrošača novčano je kaznilo zračnog prijevoznika zbog primjene sankcije na potrošače, koja se prvotno sastojala od plaćanja nove karte za korištenje već kupljene usluge, a zatim pristojbe od 50 EUR po liniji, u slučaju pogrešne registracije imena putnika pri rezervaciji, posebno za slučajeve izostavljanja srednjih imena ili prezimena ili u slučaju izmjene/nedostatka nekih slova. Zračni prijevoznik prethodno nije pružio informacije o posljedicama nepotpune registracije, dok su neka odstupanja posljedica samog sustava zračnog prijevoznika, npr. ograničenog prostora za unos punih imena/prezimena putnika ili neusklađenosti između operativnih sučelja s internetskim stranicama posrednika (414).

4.3.5.   Pitanja koja se posebno odnose na iznajmljivanje automobila

Odredbe Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi primjenjuju se na trgovce koji nude uslugu iznajmljivanja automobila te na posrednike, kao što su internetske stranice za rezervaciju ili usporedbu. Komisija i nacionalna tijela primili su 2017. obveze pet poduzeća za iznajmljivanje automobila u skladu s pravom EU-a o zaštiti potrošača, u pogledu sljedećih praksi (415):

—

uključivanje svih troškova u ukupnu cijenu rezervacije, odnosno oglašavana cijena na internetskoj stranici trebala bi biti jednaka konačnoj cijeni koju potrošači moraju platiti, uključujući sve dodatne troškove naknade povezane s gorivom, pristojbe za zračne luke, pristojbe za mlade vozače ili naknade za vraćanje ako se lokacija vraćanja automobila razlikuje od lokacije preuzimanja;

—	jasno opisivanje ključne usluge najma u uvjetima na svim nacionalnim jezicima, posebno informacija o glavnim uvjetima najma, kao što su broj prijeđenih kilometara, uvjeti u pogledu goriva, uvjeti za otkazivanje, zahtjevi u pogledu pologa itd.;

—	jasno navođenje cijene i pojedinosti oko dodatnih opcija, posebno u slučaju odricanja od premije osiguranja kojim se umanjuje naplaćeni iznos u slučaju štete i, osobito, iznos koji vozač još možda mora platiti.

Poduzeća za iznajmljivanje automobila obično iznajmljuju vozila s punim spremnikom goriva i od potrošača zahtijevaju da vozilo vrate s punim spremnikom. No potrošači su se požalili da neki trgovci od njih zahtijevaju da plate dodatan iznos za pun spremnik pri preuzimanju vozila i zatim očekuju da potrošači vrate automobil s praznim spremnikom, a da im ne isplate naknadu u slučaju da je u spremniku još ostalo goriva pri povratu automobila.

U skladu s Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi, ovisno o ocjeni svakog pojedinog slučaja, takva bi se poslovna praksa mogla smatrati nepoštenom ako trgovci nisu ispunili zahtjeve u pogledu informiranja iz članaka 6. i 7. Direktive. Ako poduzeća za iznajmljivanje automobila iznajme vozilo s punim spremnikom goriva, informacija da će potrošač morati unaprijed platiti gorivo u nekim bi se slučajevima mogla smatrati bitnom informacijom na temelju članka 6. stavka 1. točaka (b) i (d), članka 7. stavka 1. te članka 7. stavka 4. točaka (a) i (c). Trošak će se vjerojatno smatrati obveznim i stoga će biti dio ukupne cijene proizvoda u skladu s člankom 6. stavkom 1. točkom (d) i člankom 7. stavkom 4. točkom (c) Direktive te je o njemu potrebno navesti informacije od početka postupka rezervacije.

Poslovna praksa u skladu s kojom potrošači moraju platiti znatno više goriva nego što ga zaista potroše mogla bi u nekim okolnostima biti i u suprotnosti sa zahtjevima profesionalne pažnje iz članka 5. stavka 2. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi.

Na primjer: pri ocjeni je li praksa naplaćivanja punog spremnika od potrošača nepoštena moglo bi se uzeti u obzir trajanje najma i lokalna situacija. Na primjer, ako se vozilo unajmljuje na kratko razdoblje (npr. dva ili tri dana) ili na određenoj zemljopisnoj lokaciji (npr. automobil se unajmljuje na malom otoku) potrošač vjerojatno neće moći isprazniti spremnik.

U skladu s člankom 6. stavkom 1. točkama (b) i (d) i člankom 7. stavkom 4. točkama (a) i (c) potrošače bi trebalo jasno informirati o glavnim obilježjima i cijeni usluge najma. Glavna obilježja i cijena ugovora o najmu automobila mogli bi, na primjer, uključivati informacije o vrsti vozila, troškovima, razmjeru odricanja od ugovora i višaka te postojećim opcijama (kao što su zimske gume i dječje sjedalice).

Na primjer: — moglo bi biti zavaravajuće ako trgovac tvrdi da postoji „nula odgovornosti” kad će se, zapravo, višak troškova uvijek primjenjivati na potrošača u slučaju štete, čak i kad je riječ o malom trošku; — moglo bi biti zavaravajuće tvrditi da je „uključeno puno osiguranje” ako, na primjer, osiguranjem nije obuhvaćena šteta na krovu i vjetrobranima.

Poduzeća za iznajmljivanje automobila trebala bi u obzir uzeti i posebne nacionalne ili lokalne zahtjeve.

Na primjer: nacionalnim pravom može biti propisano da sva vozila zimi budu opremljena zimskim gumama. Poduzeće koje nudi usluge iznajmljivanja automobila u toj državi članici tijekom zimskog razdoblja trebalo bi stoga opremiti vozila zimskim gumama. Ako zimske gume uključuju dodatan trošak, potrošače bi trebalo obavijestiti o tom obveznom trošku odmah na početku postupka rezervacije.

4.3.6.   Pitanja koja se posebno odnose na internetske stranice za rezervaciju putovanja

Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi ne primjenjuje se samo na trgovce koji nude uslugu putovanja već i na posrednike kao što su internetske stranice za rezervaciju putovanja (416), koje moraju biti u skladu s ključnim odredbama iz prethodnih odjeljaka. Potrošačima je potrebno pružiti bitne informacije o identitetu trgovaca, podacima za kontakt, primjenjivim politikama otkazivanja i ključnim aspektima sigurnosti putovanja, npr. jesu li turistički smještaji opremljeni detektorima dima i ugljičnog monoksida ili nude li se usluge prijevoza putnika vozilima koja su primjereno pregledana i osigurana.

Komisija i nacionalna tijela primili su 2019. obveze poduzeća Airbnb u skladu s pravom EU-a o zaštiti potrošača u pogledu sljedećih praksi (417):

—	potrošači moraju vidjeti ukupnu cijenu na stranici s rezultatima pretraživanja, uključujući sve primjenjive obvezne naknade (npr. naknade za usluge i čišćenje te lokalne pristojbe);

—	jasno se razlikuje nudi li smještaj privatni iznajmljivač ili poduzeće;

—	na njegovim internetskim stranicama nalazi se lako dostupna poveznica na platformu za internetsko rješavanje sporova (418) te sve potrebne informacije povezane s tim postupkom;

—	jasno se navodi da potrošači mogu pokrenuti postupak pred sudovima svoje zemlje boravišta te se priznaje pravo podizanja tužbe protiv iznajmljivača u slučaju osobne ili druge štete;

—	poduzeće neće jednostrano promijeniti uvjete korištenja, a da o tome nije jasno unaprijed obavijestilo potrošače i dalo im mogućnost da otkažu ugovor.

Komisija i nacionalna tijela primili su 2020. obveze poduzeća Booking i Expedia u skladu s pravom EU-a o zaštiti potrošača, uključujući sljedeće prakse (419):

—

osiguravanje jasnog prikaza sniženja cijena i popusta, uključujući i to da se cijene izračunane u odnosu na različite datume boravka neće predstavljati kao popust (npr. upotrebom precrtanog iznosa ili izraza kao što je „% manje”) te jasno navođenje jesu li niže cijene dostupne samo članovima programa nagrađivanja;

—

jasno navođenje slučajeva u kojima plaćanja koja prime pružatelji smještaja utječu na njihov rang u rezultatima pretraživanja te uključivanje informacije u rezultate pretraživanja ako odgovaraju kriterijima pretraživanja (npr. ako se u rezultatima prikazuju hoteli koji nisu dostupni na određene datume, tada bi oni trebali biti prikazani samo na odgovarajući način);

—	jasno prikazivanje izjava o broju posjetitelja i dostupnosti, uključujući relevantne kvalifikacije, kao što su „ograničen broj soba na ovoj internetskoj stranici” ili „za iste datume boravka”;

—	osiguravanje da se ponuda ne predstavlja kao vremenski ograničena ako će i poslije biti dostupna po istoj cijeni;

—	osiguravanje da ne dođe do ograničavanja ili potpunog isključivanja odgovornosti u pogledu ispunjenja ugovornih obveza kao i nametanja potrošaču opće i apsolutne obveze preuzimanja svih mogućih rizika.

4.4.   Financijske usluge i nekretnine

Članak 3. stavak 9. U vezi s „financijskim uslugama”, kako su definirane u Direktivi 2002/65/EZ, kao i u vezi s nepokretnom imovinom, države članice mogu uvesti zahtjeve koji su u području koje ona usklađuje stroži ili detaljniji od ove Direktive.

Uvodna izjava 9. Financijske usluge i nepokretna imovina, zbog njihove složenosti i svojstvenih visokih rizika, iziskuju detaljne uvjete, uključujući pozitivno obvezivanje trgovaca. Iz tog razloga, u području financijskih usluga i nepokretne imovine, ovom Direktivom ne dovodi se u pitanje pravo država članica da djeluju i izvan granica njezinih odredaba kako bi zaštitile gospodarske interese potrošača.

4.4.1.   Međusektorska pitanja

Objašnjavajući razmatranja na kojima se temelji članak 3. stavak 9. Direktive, u Izvješću Komisije iz 2013. o primjeni Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi (420) navodi se sljedeće:

Iz članka 3. stavka 9. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi proizlazi da se njezinim pravilima predviđa minimalno usklađivanje samo kad je riječ o financijskim uslugama i nepokretnoj imovini. Države članice stoga mogu donijeti stroža ili detaljnija nacionalna pravila ako su ona u skladu s pravom EU-a.

U predmetu Citroën Belux Sud je odlučio da država članica može predvidjeti potrošačima općenitu zabranu vezanih ponuda čiji je najmanje jedan sastavni dio financijska usluga (421). U tom je predmetu vezana ponuda Citroëna uključivanje besplatnog potpunog kasko-osiguranja tijekom šest mjeseci uz kupnju novog Citroënova automobila. Sud je nadalje objasnio da članak 3. stavak 9.:

U Studiji Komisije o načinu na koji se Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi primjenjuje na financijske usluge i nepokretnu imovinu (423) pokazalo se da su se države članice u velikoj mjeri služile tim izuzećem. U Studiji se navodi da se većina tih dodatnih pravila sastoji od predugovornih i ugovornih obveza informiranja određenog sektora (424). U njoj se utvrdilo i da se znatan broj zabrana većinom odnosi na izravne prodajne i promotivne prakse (425), prakse u kojima se iskorištavaju određene ranjivosti (426) ili na sprečavanje sukoba interesa (427).

U izvješću Komisije o primjeni Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi navedeno je da se, iako postoje opsežna nacionalna pravila, Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi navodi kao pravna osnova u najmanje polovini predmeta povezanih s nepoštenim praksama u područjima financijskih usluga i nepokretne imovine (428).

Članak 5. stavak 2. točka (a) Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi o zahtjevima u pogledu profesionalne pažnje čini se posebno relevantnim za trgovce u njihovu odnosu prema potrošačima u područjima nepokretne imovine i financijskih usluga (429). Ako trgovac ne postupa u skladu sa standardom vještine i pažnje koji se u razumnoj mjeri može očekivati od stručnjaka u tim područjima komercijalne djelatnosti, potrošač može pretrpjeti znatne gospodarske posljedice.

Najčešće prijavljene nepoštene prakse (u smislu Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi) u pogledu financijskih usluga (430) i nepokretne imovine odnose se na nedostatak bitnih informacija u fazi oglašavanja i zavaravajuće opise proizvoda (431). U internetskim ponudama mogu nedostajati informacije o glavnim obilježjima potrošačkog kredita ili se može dogoditi da prvobitno prikazani troškovi kredita ne uključuju sve primjenjive naknade ili da nisu predstavljeni na jasan, razumljiv i nedvosmislen način, kako je propisano člankom 7. stavcima 1., 2. i 4. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi (432). Te prakse mogu uključivati i povrede drugog zakonodavstva o zaštiti potrošača, posebno Direktive o potrošačkim kreditima i Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima.

4.4.2.   Pitanja koja se posebno odnose na nekretnine

Iako je pitanje nekretnina obično uređeno na nacionalnoj razini, neki su važni aspekti u tom pogledu od ožujka 2016. uređeni na razini EU-a (433). Općim pravilima iz Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi obično se dopunjuje sektorsko pravo EU-a, kao i nacionalna pravila, koja su ponekad stroža.

Postoje neka pitanja koja su specifična za primjenu Direktive na ovaj sektor. Činjenica je da brojni potrošači ulažu u nekretnine kao alternativu mirovinskom fondu. Kupe nekretninu kako bi je davali u najam i primali najamninu umjesto da primaju kamate, kao što bi bio slučaj da su uložili u financijski proizvod. Iz toga proizlaze pitanja s obzirom na to kako se pojam „potrošača” primjenjuje na kupce nekretnina.

U skladu s člankom 2. točkom (a) Direktive potrošačem će se smatrati svaka fizička osoba koja „djeluje u svrhe koje sežu izvan njezine trgovačke odnosno poslovne djelatnosti, obrta ili slobodnog zanimanja”. Stoga činjenica da fizička osoba kupuje nekretninu za potrebe ulaganja ne bi trebala utjecati na njezin status potrošača, dok god to nije u okviru njezinih profesionalnih djelatnosti. Stoga će se Direktiva primjenjivati na kupca kojeg je, na primjer, poduzeće za razvoj nekretnina zavaralo u pogledu kupnje, te će on njome biti zaštićen.

Na primjer: učitelj u Njemačkoj odlučuje kupiti dva stana u odmaralištu u Španjolskoj kako bi ih iznajmljivao drugima i kako bi se kasnije umirovio u Španjolskoj. Dok god to čini izvan svoje profesionalne djelatnosti, u pogledu svojih stanova u Španjolskoj smatrat će se potrošačem u skladu s Direktivom.

Pojam „trgovac” može se primijeniti na najmodavce. U skladu s člankom 2. točkom (b) Direktive, trgovcem se smatra svaka fizička ili pravna osoba koja „djeluje u svrhe vezane uz njezinu trgovačku odnosno poslovnu djelatnost, obrt ili slobodno zanimanje”. Stoga zbog same činjenice da osoba iznajmljuje stan ili kuću nekom drugom tu se osobu ne bi automatski trebalo smatrati trgovcem u odnosu na podstanara. No ako osoba bitan dio svojih prihoda ostvaruje iznajmljivanjem stanova drugim ljudima, osobu bi se u određenim okolnostima moglo smatrati trgovcem u skladu s Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi (vidjeti i odjeljak 2.2. o pojmu trgovca).

Naposljetku, s obzirom na važnost i jedinstvenost odluke koju potrošači donose pri kupnji nekretnine trgovci bi trebali posebnu pažnju posvetiti poštovanju zahtjeva u pogledu informiranja iz članaka 6. i 7. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi. U kontekstu Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovornima, Sud je ustrajao na važnosti obiteljskog doma kao temeljnog prava (434).

Na primjer: — potrošači koji su kupili stanove u određenim projektima za razvoj nekretnina utvrdili su da nakon izgradnje zgrada stanovi nisu bili spojeni ni na vodovodnu ni na elektroenergetsku mrežu. Informacija o tome vjerojatno bi se smatrala bitnom u pogledu „glavnih obilježja proizvoda” u skladu s člankom 6. stavkom 1. točkom (b) i člankom 7. stavkom 4. točkom (a) Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi. Činjenica da će za spajanje stana na te infrastrukture biti potrebna dodatna usluga mogla bi biti bitna i u skladu s člankom 6. stavkom 1. točkom (e); — površina nekretnine mogla bi se smatrati bitnom informacijom u skladu s člankom 6. stavkom 1. točkama (a) i (b) te člankom 7. stavkom 4. točkom (a); — cijena nekretnine koja uključuje PDV i sve neizbježne naknade, kao što su provizija prodajnog zastupnika ili posrednika, smatrala bi se bitnom informacijom u skladu s člankom 7. stavkom 4. točkom (c).

4.4.3.   Pitanja koja se posebno odnose na financijske usluge

Budući da u ovom sektoru postoji stabilan skup sektorskog zakonodavstva EU-a, ovdje je posebno očita narav Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi da služi kao „zaštitna mreža” (435).

Financijske usluge definirane su Direktivom 2002/65/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (436) kao „svaka usluga koja ima prirodu bankovne, kreditne ili osiguravajuće usluge, usluge osobne mirovine, ulaganja ili plaćanja” (437). Za zaštitu potrošača u pogledu financijskih usluga relevantno je nekoliko vrsta sektorskog zakonodavstva EU-a. Primjeri su sljedeći:

—	Direktiva 2014/65/EU o tržištu financijskih instrumenata (MiFID 2);

—	Direktiva (EU) 2015/2366 o platnim uslugama;

—	Direktiva 2008/48/EZ o ugovorima o potrošačkim kreditima;

—	Direktiva 2014/17/EU o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine;

—	Direktiva 2014/92/EU o usporedivosti naknada povezanih s računima za plaćanje, prebacivanju računa za plaćanje i pristupu računima za plaćanje s osnovnim uslugama;

—	Direktiva (EU) 2016/97 o distribuciji osiguranja;

—	Uredba (EU) 2015/751 Europskog parlamenta i Vijeća (438) o međubankovnim naknadama za platne transakcije na temelju kartica;

—	Uredba (EU) br. 1286/2014 o dokumentima s ključnim informacijama za upakirane investicijske proizvode za male ulagatelje i investicijske osigurateljne proizvode (PRIIP-ovi).

Proizvode financijskih usluga često je teško razumjeti i mogu uključivati znatne gospodarske rizike, zbog čega bi trgovci posebnu pažnju trebali posvetiti standardu vještine i pažnje koji se u razumnoj mjeri može očekivati od stručnjaka u tom području komercijalne aktivnosti, vidjeti članak 5. stavak 2. točku (a) Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi.

Na primjer: u skladu s člankom 5. stavkom 6. Direktive o potrošačkim kreditima vjerovnici i, prema potrebi, kreditni posrednici, trebali bi pružiti odgovarajuća objašnjenja potrošačima u cilju dovođenja potrošača u položaj koji mu omogućuje da procijeni je li predloženi ugovor o kreditu prilagođen njegovim potrebama i njegovoj financijskoj situaciji, kad je to primjereno i tako da se objasne predugovorne informacije koje je potrebno pružiti u skladu s člankom 5. stavkom 1. Direktive o potrošačkim kreditima, bitna obilježja predloženih proizvoda i posebne učinke koje bi oni mogli imati na potrošača, uključujući posljedice u slučaju da potrošač ne ispuni obvezu plaćanja.

Trgovci ne bi trebali sudjelovati ni u zavaravajućim praksama iz članaka 6. i 7. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi, kao što su:

—	nedostatak informacija o efektivnoj kamatnoj stopi (EKS) i trošku kredita pri oglašavanju;

—	zavaravajuće povoljne ponude za ugovore o kreditu s niskom kamatnom stopom;

—	nedostatak odgovarajućih informacija o pravnim obvezama povezanima s potpisivanjem ugovora.

Na primjer: — trgovci ne bi trebali preuveličavati gospodarske koristi, izostavljati informacije o financijskim rizicima za potrošača i previše se oslanjati na rezultate financijskog proizvoda u prošlosti; — glavna obilježja financijskog proizvoda u skladu s člankom 6. stavkom 1. točkom (b) i člankom 7. stavkom 4. točkom (a) mogla bi uključivati informaciju da će se financijski proizvod izračunati u valuti koja nije valuta zemlje u kojoj se ugovor sklapa (439); — u skladu s člankom 6. stavkom 1. točkom (d) i člankom 7., stavkom 4. točkom (c) predstavljanje i izračun naknada i pristojbi trebali bi uključivati sve troškove koje snose potrošači, na primjer uključivanjem troškova usluge povezanih s naknadama za zastupnike ili posrednike ili s naknadama za prekoračenje. U predstavljanju i izračunu pristojbi i naknada trebalo bi jasno navesti i da je određena niska kamatna stopa i/ili naknada primjenjiva samo tijekom ograničenog razdoblja.

U člancima 8. i 9. navedeni su kriteriji za ocjenu agresivnih poslovnih praksi. Točnije, točka 27. Priloga I. Direktivi odnosi se na agresivnu poslovnu praksu u području financijskih usluga te se stoga mora smatrati nepoštenom u svim okolnostima:

točka 27. Priloga I. Traženje od potrošača koji postavlja odštetni zahtjev na temelju police osiguranja da dostavi određene dokumente koji, po razumnoj ocjeni, nisu relevantni za ocjenu opravdanosti tog zahtjeva ili sustavno izbjegavanje davanja odgovora na ustrajno dopisivanje potrošača s namjerom da se odvrati od ostvarivanja njegovih ugovornih prava.

Na primjer: — u nekim se okolnostima prepreke prebacivanju računa za plaćanje (440) mogu smatrati agresivnom poslovnom praksom i stoga nepoštenom na temelju članka 9. točke (d) (441); — u sektoru osiguranja točka 27. Priloga I. primjenjuje se na situacije u kojima su osiguravatelji odbili platiti odštetne zahtjeve i tražili od potrošača koji su htjeli podnijeti zahtjev za naknadu na temelju police osiguranja da dostave dokumente koji, po razumnoj ocjeni, nisu relevantni za ocjenu opravdanosti tog zahtjeva. U tim slučajevima trgovci su sustavno izbjegavali davanje odgovora na dopise potrošača s namjerom da ih se odvrati od ostvarivanja njihovih ugovornih prava.

Nacionalna tijela u velikoj su mjeri primijenila Direktivu o nepoštenoj poslovnoj praksi u području financijskih usluga.

Na primjer: nacionalno tijelo poduzelo je pravne radnje protiv određenih banaka zbog davanja zavaravajućih informacija o rizicima koji su dio određenih financijskih proizvoda, točnije obveznica poduzeća Lehman Brothers (442). Pri utvrđivanju je li takva praksa bila zavaravajuća nadležno tijelo uzelo je u obzir činjenicu da su potrošači na koje su banke bile usmjerene u pogledu prodaje tih obveznica bili obični imatelji tekućeg računa koji nisu upoznati s takvim vrstama financijskih proizvoda.

---

(1)  Direktiva 2005/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 11. svibnja 2005. o nepoštenoj poslovnoj praksi poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču na unutarnjem tržištu i o izmjeni Direktive Vijeća 84/450/EEZ, direktiva 97/7/EZ, 98/27/EZ i 2002/65/EZ Europskog parlamenta i Vijeća, kao i Uredbe (EZ) br. 2006/2004 Europskog parlamenta i Vijeća („Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi”) (SL L 149, 11.6.2005., str. 22.).

(2)  SWD(2016) 163 final.

(3)  Direktiva (EU) 2019/2161 Europskog parlamenta i Vijeća od 27. studenoga 2019. o izmjeni Direktive Vijeća 93/13/EEZ i direktiva 98/6/EZ, 2005/29/EZ te 2011/83/EU Europskog parlamenta i Vijeća u pogledu boljeg izvršavanja i modernizacije pravila Unije o zaštiti potrošača (SL L 328, 18.12.2019., str. 7.).

(4)  Članak 4. i uvodne izjave 5., 12. i 13. Direktive.

(5)  Spojeni predmeti C-261/07 i C-299/07, VTB-VAB NV protiv Total Belgium NV i Galatea BVBA protiv Sanoma Magazines Belgium NV, 23. travnja 2009., točka 52. Vidjeti i predmet C-522/08, Telekom. Polska, 11. ožujka 2010.

(6)  Predmet C-295/16, Europamur Alimentación, 19. listopada 2017.

(7)  Ibid., točka 42.

(8)  Obavijesti država članica objavit će se na internetskim stranicama Komisije posvećenima Direktivi o nepoštenoj poslovnoj praksi na: https://ec.europa.eu/info/law/law-topic/consumer-protection-law/unfair-commercial-practices-law/unfair-commercial-practices-directive_hr.

(9)  Predmet C-559/11, Pelckmans Turnhout NV, 4. listopada 2012.

(10)  Predmet C-339/15, Luc Vanderborght, 4. svibnja 2017.

(11)  Predmet C-540/08, Mediaprint, 9. studenoga 2010.

(12)  Predmet C-206/11, Köck, 17. siječnja 2013., točka 31.

(13)  Direktiva 2006/114/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2006. o zavaravajućem i komparativnom oglašavanju (SL L 376, 27.12.2006., str. 21.).

(14)  Direktiva (EU) 2019/633 Europskog parlamenta i Vijeća od 17. travnja 2019. o nepoštenim trgovačkim praksama u odnosima među poduzećima u lancu opskrbe poljoprivrednim i prehrambenim proizvodima (SL L 111, 25.4.2019., str. 59.).

(15)  Predmet C-126/11, Inno, 15. prosinca 2011., točka 29.

(16)  Predmet C-304/08, Plus Warenhandelsgesellschaft, 14. siječnja 2010.

(17)  Predmet C-13/15, Cdiscount, 8. rujna 2015.

(18)  Predmet C-343/12, Euronics, 7. ožujka 2013., točka 31.

(19)  Predmet C-288/10, Wamo, 30. lipnja 2011., točka 40.

(20)  Vidjeti spojene predmete C-54/17 i C-55/17, Wind Tre, točke 60. i 61.

(21)  Direktiva 2014/17/ЕU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL L 60, 28.2.2014., str. 34.).

(22)  Direktiva (EU) 2018/1972 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. prosinca 2018. o Europskom zakoniku elektroničkih komunikacija (SL L 321, 17.12.2018., str. 36.).

(23)  Spojeni predmeti C-544/13 i C-545/13, Abcur, 16. srpnja 2015.

(24)  Predmet C-632/16, Dyson, 25. srpnja 2018.

(25)  Direktiva 2010/30/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 19. svibnja 2010. o označivanju potrošnje energije i ostalih resursa proizvoda povezanih s energijom uz pomoć oznaka i standardiziranih informacija o proizvodu (SL L 153, 18.6.2010., str. 1.) i Delegirana uredba Komisije (EU) br. 665/2013 o dopuni Direktive 2010/30/EU Europskog parlamenta i Vijeća u pogledu označivanja energetske učinkovitosti usisavača (SL L 192, 13.7.2013., str. 1.).

(26)  Predmet C-363/19, Mezina, 10. rujna 2020.

(27)  Uredba (EZ) br. 1924/2006 Europskog parlamenta i Vijeća od 20. prosinca 2006. o prehrambenim i zdravstvenim tvrdnjama koje se navode na hrani (SL L 404, 30.12.2006., str. 9.).

(28)  Uredbom (EU) 2017/1369 Europskog parlamenta i Vijeća od 4. srpnja 2017. o utvrđivanju okvira za označivanje energetske učinkovitosti i o stavljanju izvan snage Direktive 2010/30/EU (SL L 198, 28.7.2017., str. 1.) propisuju se među ostalim obveze za proizvođače i trgovce, za označivanje proizvoda povezanih s energijom i pružanje standardiziranih informacija o proizvodu u pogledu energetske učinkovitosti, potrošnje energije i drugih resursa koje proizvod upotrebljava te dodatnih informacija o proizvodima, čime se kupcima omogućuje odabir učinkovitijih proizvoda kako bi se smanjila njihova potrošnja energije.

(29)  Direktiva 2009/125/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 21. listopada 2009. o uspostavi okvira za utvrđivanje zahtjeva za ekološki dizajn proizvoda koji koriste energiju (SL L 285, 31.10.2009., str. 10.) sadržava specifičan zahtjev u pogledu informiranja o ulozi koju potrošači mogu imati u održivoj upotrebi proizvoda.

(30)  Uredba (EU) 2020/740 Europskog parlamenta i Vijeća od 25. svibnja 2020. o označivanju guma s obzirom na učinkovitost potrošnje goriva i druge parametre, izmjeni Uredbe (EU) 2017/1369 i stavljanju izvan snage Uredbe (EZ) br. 1222/2009 (SL L 177, 5.6.2020., str. 1.).

(31)  Direktivom 1999/94/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 13. prosinca 1999. o dostupnosti podataka za potrošače o ekonomičnosti potrošnje goriva i emisijama CO2 u vezi s prodajom novih osobnih automobila (SL L 12, 18.1.2000., str. 16.) zahtijeva se isticanje oznake ekonomičnosti potrošnje goriva uz sva nova osobna vozila na prodajnome mjestu koja posebno sadržava službene podatke o potrošnji goriva.

(32)  Direktivom 2014/65/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 15. svibnja 2014. o tržištu financijskih instrumenata i izmjeni Direktive 2002/92/EZ i Direktive 2011/61/EU (MiFID 2) (SL L 173, 12.6.2014., str. 349.) zahtijeva se među ostalim obvezama da investicijska društva klijentima, uključujući potrošače, pružaju konkretne informacije o svojim uslugama, financijskim instrumentima i predloženim investicijskim strategijama, troškovima i povezanim izdacima.

(33)  Direktiva (EU) 2015/2366 Europskog parlamenta i Vijeća od 25. studenoga 2015. o platnim uslugama na unutarnjem tržištu, o izmjeni direktiva 2002/65/EZ, 2009/110/EZ i 2013/36/EU te Uredbe (EU) br. 1093/2010 i o stavljanju izvan snage Direktive 2007/64/EZ (SL L 337, 23.12.2015., str. 35.) sadržava među ostalim obvezama detaljnije odredbe o predugovornim informacijama i načinima dostave tih informacija.

(34)  Direktiva 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ (SL L 133, 22.5.2008., str. 66.) sadržava posebne zahtjeve u pogledu informiranja pri oglašavanju kredita.

(35)  Direktiva 2014/17/EU o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine sadržava pravila za oglašavanje hipotekarnih kredita, kao što su zabrane praksi vezanja usluga. Sadržava i posebne zahtjeve u pogledu informiranja pri oglašavanju i u predugovornim fazama.

(36)  Direktiva 2014/92/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 23. srpnja 2014. o usporedivosti naknada povezanih s računima za plaćanje, prebacivanju računa za plaćanje i pristupu računima za plaćanje s osnovnim uslugama (SL L 257, 28.8.2014., str. 214.).

(37)  Uredba (EU) br. 1286/2014 od 26. studenoga 2014. o dokumentima s ključnim informacijama za upakirane investicijske proizvode za male ulagatelje i investicijske osigurateljne proizvode (PRIIP-ovi) (SL L 352, 9.12.2014., str. 1.).

(38)  Direktiva 2001/83/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 6. studenoga 2001. o zakoniku Zajednice o lijekovima za humanu primjenu (SL L 311, 28.11.2001., str. 67.) sadržava dodatne zahtjeve u pogledu oglašavanja i označivanja lijekova.

(39)  Direktivom (EU) 2018/1972 o Europskom zakoniku elektroničkih komunikacija zahtijeva se pružanje ugovornih informacija o različitim aspektima, ovisno o vrsti elektroničke komunikacijske usluge. Zahtjevi su navedeni u članku 102. i Prilogu VIII. te uključuju među ostalim aspektima informacije o minimalnim razinama kvalitete usluge, vrsti ponuđenog održavanja i svim mehanizmima nadoknada i povrata koji se primjenjuju ako ugovorena usluga ne udovoljava razinama kvalitete. Sažetak ugovora dostavlja se zasebno, a predložak za sažetak ugovora utvrđen je u Provedbenoj uredbi Komisije (EU) 2019/2243 od 17. prosinca 2019. o utvrđivanju predloška za sažetak ugovora za pružatelje javno dostupnih elektroničkih komunikacijskih usluga u skladu s Direktivom (EU) 2018/1972 Europskog parlamenta i Vijeća (SL L 336, 30.12.2019., str. 274.).

(40)  Uredbom (EZ) br. 1008/2008 Europskog parlamenta i Vijeća od 24. rujna 2008. o zajedničkim pravilima za obavljanje zračnog prijevoza u Zajednici (SL L 293, 31.10.2008., str. 3.) zahtijeva se da konačna cijena koju se plaća i koja uključuje sve predvidive i neizbježne elemente cijene dostupne u trenutku objavljivanja bude navedena i podijeljena na sljedeće komponente: tarifu ili vozarinu zračnog prijevoza, poreze, pristojbe na zračnim lukama, ostale pristojbe i prireze.

(41)  Uredba (EZ) br. 261/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. veljače 2004. o utvrđivanju općih pravila odštete i pomoći putnicima u slučaju uskraćenog ukrcaja i otkazivanja ili dužeg kašnjenja leta u polasku te o stavljanju izvan snage Uredbe (EEZ) br. 295/91 (SL L 46, 17.2.2004., str. 1.) sadržava posebnu obvezu obavješćivanja putnika o činjenici da u slučaju uskraćenog ukrcaja te otkazivanja ili kašnjenja leta mogu imati pravo na odštetu te pomoć i zbrinjavanje; Uredba (EZ) br. 1107/2006 Europskog parlamenta i Vijeća od 5. srpnja 2006. o pravima osoba s invaliditetom i osoba smanjene pokretljivosti u zračnom prijevozu (SL L 204, 26.7.2006., str. 1.); Uredba (EU) br. 1177/2010 Europskog parlamenta i Vijeća od 24. studenoga 2010. o pravima putnika kada putuju morem ili unutarnjim plovnim putovima i o izmjeni Uredbe (EZ) br. 2006/2004 (SL L 334, 17.12.2010., str. 1.); Uredba (EU) br. 181/2011 Europskog parlamenta i Vijeća od 16. veljače 2011. o pravima putnika u autobusnom prijevozu i izmjeni Uredbe (EZ) br. 2006/2004 (SL L 55, 28.2.2011., str. 1.) i Uredba (EU) 2021/782 Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2021. o pravima i obvezama putnika u željezničkom prijevozu (SL L 172, 17.5.2021., str. 1.).

(42)  Uredba (EZ) br. 178/2002 Europskog parlamenta i Vijeća od 28. siječnja 2002. o utvrđivanju općih načela i uvjeta zakona o hrani, osnivanju Europske agencije za sigurnost hrane te utvrđivanju postupaka u područjima sigurnosti hrane (SL L 31, 1.2.2002., str. 1.).

(43)  Uredba (EU) br. 1169/2011 Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2011. o informiranju potrošača o hrani, izmjeni uredbi (EZ) br. 1924/2006 i (EZ) br. 1925/2006 Europskog parlamenta i Vijeća te o stavljanju izvan snage Direktive Komisije 87/250/EEZ, Direktive Vijeća 90/496/EEZ, Direktive Komisije 1999/10/EZ, Direktive 2000/13/EZ Europskog parlamenta i Vijeća, direktiva Komisije 2002/67/EZ i 2008/5/EZ i Uredbe Komisije (EZ) br. 608/2004 (SL L 304, 22.11.2011., str. 18.).

(44)  Direktiva 2011/83/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2011. o pravima potrošača, izmjeni Direktive Vijeća 93/13/EEZ i Direktive 1999/44/EZ Europskog parlamenta i Vijeća te o stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 85/577/EEZ i Direktive 97/7/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (SL L 304, 22.11.2011., str. 64.).

(45)  Direktiva 2006/123/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2006. o uslugama na unutarnjem tržištu (SL L 376, 27.12.2006., str 36.).

(46)  Direktiva 2000/31/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 8. lipnja 2000. o određenim pravnim aspektima usluga informacijskog društva na unutarnjem tržištu, posebno elektroničke trgovine (Direktiva o elektroničkoj trgovini) (SL L 178, 17.7.2000., str. 1.).

(47)  Obavijest Komisije, Smjernice za tumačenje i primjenu Direktive 2011/83/EU od 25. listopada 2011. o pravima potrošača.

(48)  Predmet C-922/19, Waternet, 3. veljače 2021.

(49)  Ibid., točke 53.–62.

(50)  Spojeni predmeti C-708/17 i C-725/17, EVN Bulgaria Toplofikatsia, 5. prosinca 2019.

(51)  Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL L 95, 21.4.1993., str. 29.).

(52)  Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ.

(53)  Članak 3. stavak 3. Direktive 93/13/EEZ i Prilog I. toj direktivi. U nacionalnom pravu popis se može proširiti ili se mogu upotrijebiti formulacije koje dovode do strožih standarda, uključujući „crne liste” uvjeta koji se uvijek smatraju nepoštenima i nije ih potrebno dodatno ocijeniti u skladu s člankom 3. stavkom 1. Direktive. Za više informacija vidjeti odjeljak 3.4.7. Obavijesti Komisije, Smjernice za tumačenje i primjenu Direktive Vijeća 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL C 323, 27.9.2019., str. 4.) (COM(2019) 5325 final).

(54)  Članak 5. Direktive 93/13/EEZ.

(55)  Za više informacija vidjeti Obavijest Komisije, Smjernice za tumačenje i primjenu Direktive Vijeća 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (COM(2019) 5325 final).

(56)  Predmet C-453/10, Pereničová i Perenič, 15. ožujka 2012.

(57)  Predmet C-453/10, Pereničová i Perenič, točka 2. izreke, pretposljednja rečenica: „Utvrđenje da je takva poslovna praksa nepoštena jedan je od elemenata na kojima nadležni sud može, u skladu s člankom 4. stavkom 1. Direktive 93/13/EEZ, temeljiti svoju ocjenu nepoštenosti ugovornih odredaba koje se odnose na troškove zajma odobrenog potrošaču.”.

(58)  Vidjeti odjeljak 3. Obavijesti Komisije, Smjernice za tumačenje i primjenu Direktive Vijeća 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (COM(2019) 5325 final). Vidjeti i spojene predmete od C-776/19 do C-782/19, BNP Paribas Personal Finance, točke 76. i 77.

(59)  Predmet C-453/10, Pereničová i Perenič, točka 46.

(60)  Vidjeti, na primjer, predmet C-191/15, Verein für Konsumenteninformation protiv Amazona, točke 65.–71. i točka 2. izreke, u kojem je Sud presudio da unaprijed sastavljena odredba o izboru mjerodavnog prava kojom se određuje pravo države članice sjedišta prodavatelja (robe) ili pružatelja (usluge) ne udovoljava zahtjevu jasnoće i razumljivosti iz članka 5. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima te je nepoštena ako dovodi potrošača u zabludu dajući mu dojam da se samo pravo te države članice primjenjuje na ugovor, a da ga ne obavještava o činjenici da na temelju članka 6. stavka 2. Uredbe Rim I potrošači uživaju zaštitu koju im osiguravaju obvezne odredbe prava koje bi bilo mjerodavno u nedostatku te odredbe.

(61)  Vidjeti primjere u Italiji, Poljskoj, Belgiji i Nizozemskoj.

(62)  Vidjeti, na primjer, predmet C-618/10, Banco Español de Crédito, točke 41.–43., predmet C-415/11, Aziz, točka 46. predmet C-109/17, Bankia, točke 37.–39. Za više informacija o relevantnoj sudskoj praksi Suda vidjeti odjeljak. 5. Obavijesti Komisije, Smjernice za tumačenje i primjenu Direktive Vijeća 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (COM(2019) 5325 final).

(63)  Vidjeti, na primjer, predmet C-49/14, Finanmadrid, točka 46. Sud je posebno objasnio da je članak 6. stavak 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima odredba s obvezujućim učinkom kojoj je cilj zamijeniti formalnu ravnotežu koja se ugovorom uspostavlja između prava i obveza stranaka stvarnom ravnotežom kojom se ponovno uspostavlja jednakost između njih.

(64)  Vidjeti, na primjer, predmet C-453/10, Pereničová i Perenič, točka 27.

(65)  Predmet C-109/17, Bankia.

(66)  Ibid., točka 48.

(67)  Ibid., točke 34., 40.–47., 51. i točka 1. izreke.

(68)  Vidjeti, na primjer, predmet C-415/11, Aziz, točka 60.

(69)  Direktiva 98/6/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 16. veljače 1998. o zaštiti potrošača prilikom isticanja cijena proizvoda ponuđenih potrošačima (SL L 80, 18.3.1998., str. 27.).

(70)  Predmet C-476/14, Citroën, 7. srpnja 2016.

(71)  Prije tih izmjena Direktive o isticanju cijena Sud je u predmetu C-421/12, Europska komisija protiv Kraljevine Belgije, 10. srpnja 2014., potvrdio da države članice ne mogu donijeti detaljnija nacionalna pravila o sniženjima cijena na temelju Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi i (izvorne) Direktive o isticanju cijena.

(72)  Direktiva 2006/114/EZ.

(73)  Stoga su zavaravajuće oglašavanje i nezakonito komparativno oglašavanje Direktivom o zavaravajućem i komparativnom oglašavanju obuhvaćeni kao dvije neovisne povrede; vidjeti i presudu Suda u predmetu C-52/13, Posteshop SpA, 13. ožujka 2014.

(74)  Predmet C-562/15, Carrefour, 8. veljače 2017.

(75)  Ibid., točke 33.–38.

(76)  Direktiva 2006/123/EZ.

(77)  Direktiva 2000/31/EZ.

(78)  Prijedlog uredbe o jedinstvenom tržištu digitalnih usluga (COM(2020) 825 final).

(79)  Prijedlog uredbe o pravednim tržištima neograničenog tržišnog natjecanja u digitalnom sektoru (COM(2020) 842 final).

(80)  Predloženim Aktom o digitalnim uslugama zamijenili bi se članci od 12. do 15. Direktive o elektroničkoj trgovini. Predloženim pravilima ne bi se dovelo u pitanje pravo zaštite potrošača (članak 1. stavak 5. točka (h) Prijedloga akta o digitalnim uslugama). Akt o digitalnim uslugama sadržavao bi i pojašnjenja o mogućoj odgovornosti internetskih platformi za usklađenost s pravom zaštite potrošača, uključujući Direktivu o nepoštenoj poslovnoj praksi, ako platforma posluje tako da prosječnog i razumno obaviještenog potrošača navodi na zaključak da se posao odvija sa samom platformom (članak 5. stavak 3. Prijedloga akta o digitalnim uslugama). U skladu s prijedlozima uz posebna pravila uspostavljena pravom EU-a u području zaštite potrošača na komplementaran bi se način primjenjivale dodatne obveze za internetske platforme iz Akta o digitalnim uslugama te za pružatelje osnovnih usluga platforme koji su utvrđeni kao nadzornici pristupa u Aktu o digitalnim tržištima (odnosno internetske tražilice, usluge internetskih društvenih mreža, usluge platforme za razmjenu videozapisa, brojevno neovisne interpersonalne komunikacijske usluge, operativni sustavi, usluge računalstva u oblaku, usluge oglašavanja, članak 2. stavak 2. Prijedloga akta o digitalnim tržištima).

(81)  Direktiva 2010/13/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 10. ožujka 2010. o koordinaciji određenih odredaba utvrđenih zakonima i drugim propisima u državama članicama o pružanju audiovizualnih medijskih usluga (Direktiva o audiovizualnim medijskim uslugama) (SL L 95, 15.4.2010., str. 1.).

(82)  Direktiva (EU) 2018/1808 Europskog parlamenta i Vijeća od 14. studenoga 2018. o izmjeni Direktive 2010/13/EU o koordinaciji određenih odredaba utvrđenih zakonima i drugim propisima u državama članicama o pružanju audiovizualnih medijskih usluga (Direktiva o audiovizualnim medijskim uslugama) u pogledu promjenjivog stanja na tržištu (SL L 303, 28.11.2018., str. 69.).

(83)  Komunikacija Komisije, Smjernice o praktičnoj primjeni kriterija osnovne funkcionalnosti iz definicije „usluge platforme za razmjenu videozapisa” u skladu s Direktivom o audiovizualnim medijskim uslugama (SL C 223, 7.7.2020., str. 3.).

(84)  Pravo na zaštitu osobnih podataka utvrđeno člankom 8. može se ograničiti u skladu sa zakonom i radi poštovanja načela demokratskog društva, odnosno podložno načelu proporcionalnosti, ograničenja su moguća samo ako su potrebna i ako zaista odgovaraju ciljevima od općeg interesa koje priznaje Unija ili potrebi zaštite prava i sloboda drugih osoba (članak 52. stavak 2. Povelje).

(85)  Uredba (EU) 2016/679 Europskog parlamenta i Vijeća od 27. travnja 2016. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom kretanju takvih podataka te o stavljanju izvan snage Direktive 95/46/EZ (Opća uredba o zaštiti podataka) (SL L 119, 4.5.2016., str. 1.).

(86)  Direktiva 2002/58/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 12. srpnja 2002. o obradi osobnih podataka i zaštiti privatnosti u području elektroničkih komunikacija (Direktiva o privatnosti i elektroničkim komunikacijama) (SL L 201, 31.7.2002,, str. 37.), kako je izmijenjena Direktivom 2006/24/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 15. ožujka 2006. o zadržavanju podataka dobivenih ili obrađenih u vezi s pružanjem javno dostupnih elektroničkih komunikacijskih usluga ili javnih komunikacijskih mreža i o izmjeni Direktive 2002/58/EZ (SL L 105, 13.4.2006., str. 54.) i Direktivom 2009/136/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 25. studenoga 2009. o izmjeni Direktive 2002/22/EZ o univerzalnim uslugama i pravima korisnika s obzirom na elektroničke komunikacijske mreže i usluge, Direktive 2002/58/EZ o obradi osobnih podataka i zaštiti privatnosti u sektoru elektroničkih komunikacija i Uredbe (EZ) br. 2006/2004 o suradnji između nacionalnih tijela odgovornih za provedbu zakona o zaštiti potrošača (SL L 337, 18.12.2009., str. 11.).

(87)  Uredba Vijeća (EZ) br. 1/2003 od 16. prosinca 2002. o provedbi pravila o tržišnom natjecanju koja su propisana člancima 81. i 82. Ugovora (SL L 1, 4.1.2003., str. 1.). S učinkom od 1. prosinca 2009. članci 81. i 82. Ugovora o EZ-u postali su članci 101. i 102. UFEU-a. Navedena dva skupa odredaba u načelu su identična.

(88)  Predmet C-34/13, Kušinová, točke 63.–65., i predmet C-169/14, Sanchez Morcillo, točka 35.

(89)  Predmet C-322/01, Deutscher Apothekerverband, točka 64., predmet C-205/07, Gysbrechts, točka 33., predmet C-37/92, Vanacker i Lesage, točka 9., predmet C-324/99, DaimlerChrysler, točka 32., i predmet C-322/01, Deutscher Apothekerverband, točka 64.

(90)  Vidjeti predmet C-8/74, Dassonville, točka 5.

(91)  Obavijest Komisije, Vodič za članke od 34. do 36. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU) (SL C 100, 23.3.2021., str. 38.).

(92)  Predmeti C-267/91 i C-268/91, Keck.

(93)  U predmetu Keck Sud je pojasnio svoju prethodnu sudsku praksu, posebno predmet C-8/74, Dassonville.

(94)  Vidjeti predmet C-412/93, Leclerc-Siplec, točku 22., i predmet C-6/98, ARD, točka 46.

(95)  Vidjeti spojene predmete C-401/92 i C-402/92, Tankstation’t Heukske i Boermans, točka 14., spojene predmete C-69/93 i C-258/93, Punto Casa i PPV, te spojene predmete C-418/93 do C-421/93, C-460/93 do C-462/93, C-464/93, C-9/94 do C-11/94, C-14/94, C-15/94, C-23/94, C-24/94 i C-332/94, Semeraro Casa Uno i drugi, točke 9.–11., 14., 15., 23. i 24.

(96)  Vidjeti predmet C-391/92, Komisija protiv Grčke, točka 15., spojene predmete C-69/93 i C-258/93, Punto Casa i PPV.

(97)  Vidjeti predmet C-63/94, Belgacom.

(98)  Vidjeti predmet C-192/01, Komisija protiv Danske.

(99)  Vidjeti u tom smislu predmet C-333/08, Komisija protiv Francuske, točka 87.

(100)  Vidjeti među ostalim predmet C-313/94, Graffione, točku 17., i predmet C-3/99, Ruwet, točka 50.

(101)  Predmet C-161/09, Kakavetsos-Fragkopoulos, točka 39.

(102)  Ibid., točka 42.

(103)  Uredba (EU) 2019/1150 Europskog parlamenta i Vijeća od 20. lipnja 2019. o promicanju pravednosti i transparentnosti za poslovne korisnike usluga internetskog posredovanja (SL L 186, 11.7.2019., str. 57.).

(104)  Obavijest Komisije, Smjernice o transparentnosti rangiranja u skladu s Uredbom (EU) 2019/1150 Europskog parlamenta i Vijeća (SL C 424, 8.12.2020., str. 1.).

(105)  Predmet C-73/19, Movic i drugi, 16. srpnja 2020.

(106)  Direktiva (EU) 2020/1828 Europskog parlamenta i Vijeća od 25. studenoga 2020. o predstavničkim tužbama za zaštitu kolektivnih interesa potrošačâ i stavljanju izvan snage Direktive 2009/22/EZ (SL L 409, 4.12.2020., str. 1.).

(107)  Direktiva (EU) 2019/1937 Europskog parlamenta i Vijeća od 23. listopada 2019. o zaštiti osoba koje prijavljuju povrede prava Unije (SL L 305, 26.11.2019., str. 17.).

(108)  Uredba (EU) 2017/2394 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2017. o suradnji između nacionalnih tijela odgovornih za izvršavanje propisâ o zaštiti potrošača i o stavljanju izvan snage Uredbe (EZ) br. 2006/2004 (SL L 345, 27.12.2017., str. 1.).

(109)  Članak 10. stavak 2. Uredbe o suradnji u zaštiti potrošača: „Provedba i izvršavanje ovlasti utvrđenih u članku 9. pri primjeni ove Uredbe moraju biti razmjerni pravu Unije i nacionalnom pravu te usklađeni s pravom Unije i nacionalnim pravom, među ostalim i s primjenjivim postupovnim jamstvima i načelima Povelje Europske unije o temeljnim pravima. Istražne mjere i mjere izvršavanja donesene pri primjeni ove Uredbe moraju biti primjerene naravi povrede propisa Unije kojima se štite interesi potrošača i cjelokupnoj stvarnoj ili potencijalnoj šteti uzrokovanoj povredom propisa Unije kojima se štite interesi potrošača.”.

(110)  Članak 3. stavak 3. Uredbe o suradnji u zaštiti potrošača: „‚raširena povreda’ znači: (a) svako činjenje ili propuštanje protivno propisima Unije kojima se štite interesi potrošača, a kojim je nanesena, kojim se nanosi ili će vjerojatno biti nanesena šteta kolektivnim interesima potrošača koji borave u najmanje dvjema državama članicama koje nisu država članica u kojoj: i. je činjenje ili propuštanje nastalo ili se dogodilo; ii. trgovac odgovoran za činjenje ili propuštanje ima poslovni nastan; ili iii. se nalaze dokazi ili imovina trgovca koji su povezani s činjenjem ili propuštanjem; ili (b) sva činjenja ili propuštanja protivna propisima Unije kojima se štite interesi potrošača, a kojima je nanesena, kojima se nanosi ili će vjerojatno biti nanesena šteta kolektivnim interesima potrošača i koja imaju zajedničke značajke, uključujući istu nezakonitu praksu, povredu istog interesa i do kojih dolazi istodobno, a počinio ih je isti trgovac u najmanje trima državama članicama”.

Članak 3. stavak 4. Uredbe o suradnji u zaštiti potrošača: „‚raširena povreda s dimenzijom Unije’ znači raširena povreda kojom je nanesena, kojom se nanosi ili će vjerojatno biti nanesena šteta kolektivnim interesima potrošača u najmanje dvjema trećinama država članica koje zajedno čine najmanje dvije trećine stanovništva Unije”.

(111)  Direktiva (EU) 2019/770 Europskog parlamenta i Vijeća od 20. svibnja 2019. o određenim aspektima ugovora o isporuci digitalnog sadržaja i digitalnih usluga (SL L 136, 22.5.2019., str. 1.).

(112)  Direktiva (EU) 2019/771 Europskog parlamenta i Vijeća od 20. svibnja 2019. o određenim aspektima ugovora o kupoprodaji robe, izmjeni Uredbe (EU) 2017/2394 i Direktive 2009/22/EZ te stavljanju izvan snage Direktive 1999/44/EZ (SL L 136, 22.5.2019., str. 28.).

(113)  Uredba (EZ) br. 864/2007 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. srpnja 2007. o pravu koje se primjenjuje na izvanugovorne obveze („Rim II”) (SL L 199, 31.7.2007., str. 40.).

(114)  Presuda latvijskog Upravnog suda, predmet br. A420632710, 8. ožujka 2012.

(115)  Priopćenje za medije od 18. srpnja 2014.: https://ec.europa.eu/commission/presscorner/detail/hr/IP_14_847

(116)  Predmet C-391/12, RLvS, 17. listopada 2013., točka 38.

(117)  Predmet C-105/17, Kamenova, 4. listopada 2018.

(118)  Predmet C-105/17, Kamenova, 4. listopada 2018., točka 38.

(119)  Predmet C-59/12, BKK Mobil Oil, 3. listopada 2013., točka 32.

(120)  Ibid., točka 37.

(121)  Vidjeti među ostalim predmet C-388/13, UPC, točka 35., s upućivanjima.

(122)  Predmet C-281/12, Trento Sviluppo, 19. prosinca 2013., točka 35.

(123)  Predmet C-388/13, UPC, 16. travnja 2015., točka 36.

(124)  Predmet C-388/13, UPC, 16. travnja 2015., točke 41., 42. i 60.

(125)  Predmet C-393/17, Kirschstein, 4. srpnja 2019., točke 44. i 45.

(126)  Predmet C-391/12, RLvS, 17. listopada 2013., točke 44.–50.

(127)  Ibid., točke 44. i 49.

(128)  Predmet C-357/16, Gelvora, 20. srpnja 2017.

(129)  Krajsky sud v Presove, 27. listopada 2011., 2Co/116/2011.

(130)  PS9042 – Esattoria-Agenzia Riscossioni. Provvedimento n. 24763, 22. siječnja 2014.

(131)  DKK – 61 – 10/07/DG/IS.

(132)  Predmet C-281/12, Trento Sviluppo srl, Centrale Adriatica Soc. Coop. Arl protiv Autorità Garante della Concorrenza e del Mercato, 19. prosinca 2013., točke 35., 36. i 38.

(133)  Vidjeti među ostalim prethodno navedeni predmet C-281/12, Trento Sviluppo srl, Centrale Adriatica.

(134)  MD 2010:8, Marknadsdomstolen, Toyota Sweden AB protiv Volvo Personbilar Sverige Aktiebolag, 12. ožujka 2010.

(135)  Predmet C-210/96, Gut Springenheide i Tusky, 16. srpnja 1998., točka 31.

(136)  Predmet C-470/93, Verein gegen Unwesen in Handel und Gewerbe Koln e.V. protiv Mars GmbH, 6. srpnja 1995., točka 24.

(137)  Predmet C-99/01, Kazneni postupak protiv Gottfried Linhart i Hans Biffl, 24. listopada 2002., točka 35.

(138)  „Napuhano oglašavanje” subjektivna je ili preuveličana izjava o obilježjima određenog proizvoda, koju ne treba shvaćati doslovno. Na tu se praksu upućuje u posljednjoj rečenici članka 5. stavka 3. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi.

(139)  Predmet C-210/96, Gut Springenheide i Tusky protiv Oberkreisdirektor Steinfurt, 16. srpnja 1998., točke 31., 32., 36. i 37. Vidjeti i predmet C-220/98, Estée Lauder Cosmetics GmbH & Co. OHG protiv Lancaster Group GmbH, mišljenje nezavisnog odvjetnika Fennellyja, točka 28.

(140)  4 U 141/11.

(141)  P/0359/07/2010.

(142)  Fővárosi Ítélőtábla, Magyar Telekom Nyrt i drugi, broj predmeta: 2.Kf.27.171/2012/4.

(143)  Odluka od 4. srpnja 2012. švedskog trgovačkog suda Marknadsdomstolen.

(144)  Predmet C-220/98, Estée Lauder Cosmetics GmbH & Co. OHG protiv Lancaster Group, [2000.] ECR I-00117, točka 29.

(145)  Predmet C-313/94, F.lli Graffione SNC protiv Ditta Fransa, [1996.] ECR I-06039, točka 22.

(146)  Europska komisija, Study on consumer vulnerability in key markets across the European Union (Studija o ranjivosti potrošača na ključnim tržištima u Europskoj uniji) (EACH/2013/CP/08), http://ec.europa.eu/consumers/consumer_evidence/market_studies/vulnerability/index_hr.htm. U studiji je „ranjivi potrošač” definiran kao potrošač koji zbog sociodemografskih ili bihevioralnih obilježja, osobne situacije ili tržišnog okruženja ima veće izglede doživjeti negativne ishode na tržištu, ima ograničenu mogućnost ostvariti najveću moguću dobrobit, ima poteškoća pri pribavljanju ili prikupljanju informacija, u manjoj je mogućnosti kupovati, odabirati ili pristupati odgovarajućim proizvodima ili je podložniji određenim praksama stavljanja na tržište.

(147)  Odluka Vj-5/2011/73 mađarskog tijela za tržišno natjecanje, 10. studenoga 2011.

(148)  PS6980 – Autorità Garante della Concorrenza e del Mercato.

(149)  Europska komisija, Study on the impact of marketing through social media, online games and mobile applications on children's behaviour (Studija o utjecaju marketinga putem društvenih medija, igara na internetu i mobilnih aplikacija na ponašanje djece) (EACH/FWC/2013 85 08), https://ec.europa.eu/info/publications/study-impact-marketing-through-social-media-online-games-and-mobile-applications-childrens-behaviour_hr.

(150)  Slično tome, u člancima 6., 7. i 8. Direktive 2005/29/EZ upućuje se na pojam prosječnog potrošača.

(151)  Predmet C-435/11, CHS Tour Services GmbH protiv Team4 Travel GmbH, 19. rujna 2013., potvrđeno u predmetu C-388/13, UPC, 16. travnja 2015., točke 61.–63.

(152)  Odluka br. DKK 6/2014.

(153)  ECLI:NL:RBROT:2019:226, 17. siječnja 2019.

(154)  PS9540 – Euroservice-Recupero Crediti, Provvedimento n. 25425, 15. travnja 2015.

(155)  Odluka br. RPZ 4/2015.

(156)  PS9678 – Samsung – Caratteristiche Tecniche Smartphone. Odluka br. 25138, 19. prosinca 2014.

(157)  ECLI:NL:CBB:2016:103, College van Beroep voor het bedrijfsleven, 15/338.

(158)  ECLI:NL:CBB:2014:412, College van Beroep voor het bedrijfsleven, AWB 13/225.

(159)  Ombudsman za zaštitu potrošača, 25. veljače 2013. (br. protokola 4995), Bank of Cyprus.

(160)  Malteški sud za pritužbe potrošača, Melita mobile, 17. travnja 2013.

(161)  Iako bi se to moglo smatrati bitnom informacijom u skladu s člankom 7. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi.

(162)  Vidjeti, na primjer, predmet C-363/18, Organisation juive européenne i Vignoble Psagot, 12. studenoga 2019., o obvezi navođenja zemlje podrijetla ili mjesta podrijetla hrane.

(163)  Cour d’appel de Paris, 10. svibnja 2012., Société Havana Club International i SA Pernod protiv SAS Etablissements Dugas i Société 1872 Holdings VOF (ref. br. 10/04016).

(164)  Urteil Az. I-4 U 174/11* OLG Hamm 8. März 2012 i Urteil Az. 3 U 219/11* OLG Bamberg 21. März 2012.

(165)  Općinski sud u Pragu, 11. svibnja 2015., Bredley i Smith protiv češkog tijela za nadzor trgovine.

(166)  PS7256, Autorità Garante della Concorrenza e del Mercato, 21. prosinca 2011., COMET-APPLE-Prodotti in garanzia.

(167)  Consiglio di Stato, N. 05253/2015REG.PROV.COLL. N. 05096/2012 REG.RIC.

(168)  Predmet C-611/14, Canal Digital Danmark A/S, 26. listopada 2016.

(169)  Ibid., točke 47.–49.

(170)  Priopćenje za medije od 18. prosinca 2020.: https://ec.europa.eu/commission/presscorner/detail/hr/ip_20_2444

(171)  MAO:829/15.

(172)  ECLI:NL:RBROT:2019:4155, Rechtbank Rotterdam, ROT 18/4040.

(173)  MD 2009:36, Marknadsdomstolen, 19. studenoga 2009.

(174)  MD 2015:9, Marknadsdomstolen, 11. lipnja 2015.

(175)  Predmet C-109/17, Bankia, 19. rujna 2018.

(176)  Ibid., točka 58.

(177)  CA/NB/527/29, 6. studenoga 2010.

(178)  Obavijest Komisije o primjeni zakonodavstva EU-a o hrani i zaštiti potrošača na pitanja dvojne kvalitete proizvoda – Konkretni slučaj prehrambenih proizvoda (SL C 327, 29.9.2017., str. 1.). Sadašnjim se smjernicama zamjenjuje ta prethodna obavijest Komisije.

(179)  Odabir i uzorkovanje proizvoda za usporedbu razmatraju se u zajedničkoj metodologiji ispitivanja koju je 2018. uspostavio Zajednički istraživački centar (JRC) Komisije. Dostupna je na: https://ec.europa.eu/jrc/sites/default/files/eu_harmonised_testing_methodology_-_framework_for_selecting_and_testing_of_food_products_to_assess_quality_related_characteristics.pdf

(180)  Izvješće JRC-a Empirical testing of the impact on consumer choice resulting from differences in the composition of seemingly identical branded products (Empirijsko istraživanje učinka odabira potrošača kao rezultata razlika u sastavu naizgled identičnih brendiranih proizvoda) (2020.), dostupno na: https://ec.europa.eu/jrc/en/publication/empirical-testing-impact-consumer-choice-resulting-differences-composition-seemingly-identical. U okviru pokusâ u laboratoriju i na internetu analiziralo se utječe li informiranje potrošača o razlikama u proizvodima (putem oznake na kojoj je navedeno „proizvedeno za zemlju X”) na njihov odabir verzije proizvoda. Nije bilo jasne preferencije za „domaće” ili strane verzije u pokusu na internetu, dok je u pokusu u laboratoriju prednost dana domaćim verzijama. U pokusu na internetu, koji je uključivao 30 parova zemlje i proizvoda, potrošači su prednost dali domaćoj verziji proizvoda u šest slučajeva, a stranoj u dvama slučajevima. Osim toga, potrošači su dali negativnu prednost domaćoj verziji u devet slučajeva, a stranoj u osam slučajeva. U pokusu u laboratoriju izbor potrošača ovisio je o proizvodu i zemlji, ali su prednost često dali verziji namijenjenoj njihovoj zemlji (u osam od 12 slučajeva).

(181)  Izvješće JRC-a Differences in composition of seemingly identical branded products: Impact on consumer purchase decisions and welfare (Razlike u sastavu naizgled identičnih brendiranih proizvoda: učinak na potrošačeve odluke o kupnji i dobrobiti) (2020.), dostupno na: https://ec.europa.eu/jrc/en/publication/differences-composition-seemingly-identical-branded-products-impact-consumer-purchase-decisions-and. Potvrdilo je da će diferencijacija verzija proizvoda za različite zemlje vjerojatno utjecati na potrošače samo ako smatraju da su razlike u sastavu znatne.

(182)  Vidjeti izvješće JRC-a Results of an EU wide comparison of quality related characteristics of branded food products. Part 2 – Sensory testing (Rezultati usporedbe obilježja brendiranih prehrambenih proizvoda u EU-u. Dio 2. – senzorno testiranje) i(2021.), dostupno na: https://ec.europa.eu/jrc/en/publication/results-eu-wide-comparison-quality-related-characteristics-branded-food-products-part-2-sensory. U studiji je zaključeno da je veća vjerojatnost da će senzorski ocjenjivači prepoznati velike razlike u sastavu, dok će manje varijacije u većini slučajeva ostati nezapažene.

(183)  Članak 8. Uredbe (EZ) br. 178/2002.

(184)  Članak 16. Uredbe (EZ) br. 178/2002.

(185)  Članak 14. Uredbe (EZ) br. 178/2002.

(186)  Članak 17. stavak 1. Uredbe (EZ) br. 178/2002.

(187)  To je bio slučaj u prvom usporedivom testiranju na razini cijelog EU-a (usporedba oznaka), koje je Zajednički istraživački centar (JRC) proveo 2019., kao i u drugoj vježbi testiranja započetoj 2021.

(188)  Na primjer Rezolucija Europskog parlamenta od 13. rujna 2018. o dvojnoj kvaliteti proizvoda na jedinstvenom tržištu (SL C 433, 23.12.2019., str. 191.) upućuje na prakse razlikovanja i u pogledu neprehrambenih proizvoda, uključujući deterdžente, kozmetiku, toaletne potrepštine i proizvode namijenjene dojenčadi, dostupno na: https://www.europarl.europa.eu/doceo/document/TA-8-2018-0357_HR.html

(189)  Odluka br. DDK 7/2014 poljskog Ureda za tržišno natjecanje i zaštitu potrošača.

(190)  Direktiva 2000/31/EZ.

(191)  Direktiva 2010/13/EU.

(192)  Direktiva 2002/58/EZ.

(193)  Odluka br. RPZ 6/2015 poljskog Ureda za tržišno natjecanje i zaštitu potrošača.

(194)  Ärenden 2016/53 i 2015/1000.

(195)  Odluka br. K. 27.272/2014, Upravni i radni sud u Győru.

(196)  KKO 2011:65.

(197)  Utjecaj na odluku o poslu prosječnog potrošača podliježe procjeni nacionalnih sudova i tijela. Na primjer, u državi članici u kojoj potrošači načelno razumiju engleski jezik, čak i ako je strani jezik, pružanje određenih informacija samo na engleskom jeziku ne mora nužno predstavljati zavaravajuće izostavljanje.

(198)  Standardni uvjeti ugovora procjenjuju se u skladu s Direktivom 93/13/EEZ (vidjeti i odjeljak 1.2.4. o međudjelovanju s Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi).

(199)  Predmet C-611/14, Canal Digital Danmark A/S, 26. listopada 2016., točka 29.ff.

(200)  Predmet C-611/14, Canal Digital Danmark A/S, 26. listopada 2016., točke 62 i 63.

(201)  KKO 2011:65.

(202)  Predmet C-122/10 Konsumentombudsmannen protiv Ving Sverige AB, 12. svibnja 2011., točka 59.

(203)  Audiencia Provincial de Madrid Sentencia no 270/2014. Slični su zaključci doneseni u drugom predmetu koji je rješavao španjolski sud, Juzgado de lo Mercantil de Madrid Sentencia no 704/2012.

(204)  Predmet C-122/10 Konsumentombudsmannen protiv Ving Sverige AB, 12. svibnja 2011., točka 32.

(205)  Na primjer, u časopisu su oglašene majice na prodaju. Cijene i veličine dostupnih majica navedene su u oglasu, a donja je polovica oglasa narudžbenica koju je moguće ispuniti, priložiti uplatu i poslati izravno trgovcu.

(206)  Trgovački sud u Antwerpenu, 29. svibnja 2008., Federatie voor verzekerings- en financiële tussenpersonen protiv ING Insurance Services NV i ING België NV.

(207)  U uvodnoj izjavi 14. objašnjava se da „u vezi sa zavaravajućim izostavljanjima ova Direktiva utvrđuje ograničeni broj ključnih informacija koje su potrošaču potrebne kako bi donio informiranu odluku o poslu (…)”.

(208)  Predmet C-611/14, Canal Digital Danmark A/S, 26. listopada 2016., točka 71.

(209)  Predmet C-146/16,Verband Sozialer Wettbewerb, 30. ožujka 2017.

(210)  Ibid., točke 28.–30.

(211)  Direktiva 2009/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 18. lipnja 2009. o sigurnosti igračaka (SL L 170, 30.6.2009., str. 1.).

(212)  MD 2015:2, 9. ožujka 2015.

(213)  Predmet C-611/14, Canal Digital Danmark, 26. listopada 2016., točke 46.–49.

(214)  Odluka br. RBG 38/2014.

(215)  16. srpnja 2015. – administrativna odluka u pogledu poduzeća Stoppa Telefonforsaljning Limited.

(216)  Tribunal Superior de Justicia de Madrid Sala de lo Contencioso Administrativo Sección 10, br. 112/2014.

(217)  Predmet C-122/10, Konsumentombudsmannen protiv Ving Sverige AB, 12. svibnja 2011., točka 64.

(218)  Odluka br. RWA-25/2010, Prezes Urzędu Ochrony Konkurencji i Konsumentów, Delegatura w Warszawie, 28. prosinca 2010., Eko-Park S.A.

(219)  Europska komisija, Study on Misleading free trials and subscription traps for consumers in the EU (Studija o besplatnim probnim razdobljima i zamke za odabir pretplate za potrošače u EU-u) (2017.), https://op.europa.eu/hr/publication-detail/-/publication/bf621260-9441-11e7-b92d-01aa75ed71a1.

(220)  Odluka br. RBG 32/2014.

(221)  Priopćenje za medije od 21. lipnja 2021.: https://ec.europa.eu/commission/presscorner/detail/hr/mex_21_3127.

(222)  Mađarsko tijelo za zaštitu tržišnog natjecanja, 17. kolovoza 2020., VJ/19/2018, be2.hu i academicsingles.hu

(223)  ECLI:NL:CBB:2018:465, College van Beroep voor het bedrijfsleven, 17/1282.

(224)  Predmet C-628/17, Orange Polska, 12. lipnja 2019., točka 31.

(225)  Consiglio di Stato, Adunanza Plenaria - Sentenza 11 maggio 2012, n.14 – Pres. Coraggio – est. Greco.

(226)  Člankom 106. Direktive 2018/1972 (Europski zakonik elektroničkih komunikacija) utvrđuju se pravila o prelasku na drugog pružatelja usluga elektroničkih komunikacijskih usluga.

(227)  Vrhovni sud Bugarske, 3. studenoga 2011., 15182/2011, VII d.

(228)  Vidjeti, na primjer, PS8215, Odluku br. 24117 od 12. prosinca 2012.

(229)  Spojeni predmeti C-54/17 i C-55/17 Wind Tre i Vodafone, 13. rujna 2018.

(230)  Točke 48.–50.

(231)  Predmet C-922/19, Waternet, 3. veljače 2021.

(232)  Točke 58.–62.

(233)  Predmet C-628/17, Orange Polska, 12. lipnja 2019.

(234)  Direktiva Vijeća 90/314/EEZ od 13. lipnja 1990. o putovanjima, odmorima i kružnim putovanjima u paket aranžmanima (SL L 158, 26.6.1990., str. 59.). Ta direktiva ukinuta je i zamijenjena Direktivom (EU) 2015/2302 o putovanjima u paket aranžmanima i povezanim putnim aranžmanima, o izmjeni Uredbe (EZ) br. 2006/2004 i Direktive 2011/83/EU Europskog parlamenta i Vijeća te o stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 90/314/EEZ (SL L 326, 11.12.2015., str. 1.) s učinkom od 1. srpnja 2018.

(235)  2009:17, Marknadsdomstolen (Stockholm), Ombudsman za zaštitu potrošača protiv Casa Nordica Altavista C AB, 26 lipnja 2009.

(236)  Predmet E-1/19, Sud EFTA-e, 14. prosinca 2019., Andreas Gyrre protiv norveške vlade, koju predstavlja Ministarstvo djece i obitelji.

(237)  Predmet C-515/12 „4finance” UAB protiv Valstybinė vartotojų teisių apsaugos tarnyba i Valstybinė mokesčių inspekcija prie Lietuvos Respublikos finansų ministerijos, 3. travnja 2014., točka 20.

(238)  Ibid., točka 34.

(239)  Predmet C-667/15, Loterie Nationale, 15. prosinca 2016.

(240)  Ibid., točka 30.

(241)  PS6425 Xango-Prodotti Con Succo Di Mangostano. Provvedimento n. 21917, 15. prosinca 2010.

(242)  PS4893 Agel Enterprises-Integratori. Provvedimento n. 23789, 2. kolovoza 2012.

(243)  PS7621 – Vemma Italia – Prodotti con succo di mangostano, Provvedimento n. 24784, 5. veljače 2014.

(244)  Odluka br. RKR 34/2014.

(245)  Odluka predsjednika Ureda za tržišno natjecanje i zaštitu potrošača, Ref. RPZ 2/2012 ZdroWita od 13. ožujka 2012.

(246)  Common Position of CPC Authorities, Stopping scams and tackling unfair business practices on online platforms in the context of the Coronavirus outbreak in the EU (Zajedničko stajalište tijela nadležnih za CPC; zaustavljanje prijevara i rješavanje nepoštenih poslovnih praksi na internetskim platformama u kontekstu pandemije koronavirusa u EU-u), 20. ožujka 2020. https://ec.europa.eu/info/sites/info/files/live_work_travel_in_the_eu/consumers/documents/cpc_common_position_covid19.pdf

(247)  Predmet PS11723/19, Coronavirus, 17. ožujka 2020.

(248)  Predmeti MR-2020-563: The Market Council, 23. rujna 2020., Visjon TV & Webshop AS; MR-2020-687, The Market Council, 22. listopada 2020., Vitability AS; FOV-2020-663: Norveško tijelo nadležno za zaštitu potrošača, 6. travnja 2020., Emptiodirect AS.

(249)  Uredba (EU) br. 1169/2011 o informiranju potrošača o hrani.

(250)  Uredba (EZ) br. 1924/2006.

(251)  Članak 12. Uredbe (EZ) br. 1924/2006.

(252)  Uredba (EU) 2017/745 Europskog parlamenta i Vijeća od 5. travnja 2017. o medicinskim proizvodima, o izmjeni Direktive 2001/83/EZ, Uredbe (EZ) br. 178/2002 i Uredbe (EZ) br. 1223/2009 te o stavljanju izvan snage direktiva Vijeća 90/385/EEZ i 93/42/EEZ (SL L 117, 5.5.2017., str. 1.).

(253)  Uredba (EU) 2017/746 Europskog parlamenta i Vijeća od 5. travnja 2017. o in vitro dijagnostičkim medicinskim proizvodima te o stavljanju izvan snage Direktive 98/79/EZ i Odluke Komisije 2010/227/EU (SL L 117, 5.5.2017., str. 176.)

(254)  Uredba (EZ) br. 1223/2009 Europskog parlamenta i Vijeća od 30. studenoga 2009. o kozmetičkim proizvodima (SL L 342, 22.12.2009., str. 59.).

(255)  2S-17, Lietuvos Respublikos konkurencijos taryba (Vilnius), 4.7.2011.

(256)  Spojeni predmeti Dnr B 2/11 i B 3/11, Marknadsdomstolen, 11. svibnja 2012.

(257)  2S-27, Lietuvos Respublikos konkurencijos taryba (Vilnius), 11. studenoga 2010.

(258)  „Direktiva o digitalnom sadržaju”.

(259)  Vj-85/2016/189 Facebook Ireland Ltd, 16. prosinca 2019.

(260)  AGCM, PS11112, Facebook, 29. studenoga 2018.

(261)  Vidjeti i predmet u tijeku C-102/20, StWL Städtische Werke Lauf a.d. Pegnitz, kojim će se vjerojatno pojasniti primjena ove zabrane na oglašavanje pristiglo u pretinac e-pošte.

(262)  4 Ob 174/09f, OGH (Oberster Gerichtshof), 19. siječnja 2010.

(263)  Vidjeti i: ICPEN, Best Practice Principles for Marketing Practices directed towards Children Online (Načela najbolje prakse za marketinške prakse usmjerene na djecu putem interneta), lipanj 2020.

(264)  MD 2012:14, norveški Trgovački sud, 6. prosinca 2012., Stardoll.

(265)  MR-2012-1245-2, Norveško vijeće za tržište, 3. prosinca 2013., Atomic Soul.

(266)  KUV/5564/41/2012, Finsko tijelo nadležno za zaštitu tržišnog natjecanja i potrošača, 1. ožujka 2013., Nordea Oyj.

(267)  Finski ombudsman za zaštitu potrošača, odluka KKV/54/14.08.01.05/2019.

(268)  Njemački Savezni sud, 17. srpnja 2013. - I ZR, 34/12, Runes of Magic.

(269)  Austrijski vrhovni sud, 9. srpnja 2013., 4 Ob 95/13v, Disney Universe.

(270)  Mađarsko tijelo za zaštitu tržišnog natjecanja, 26. svibnja 2021., VJ/3/2020, Global AWA Pty Ltd i dr.

(271)  Priopćenje za medije od 18. srpnja 2014.: https://ec.europa.eu/commission/presscorner/detail/hr/IP_14_847

(272)  Općinski sud u Pragu, 29. listopada 2014., Golden Gate Marketing protiv češkog tijela za nadzor trgovine.

(273)  Audiencia Provicional de Barcelona, 26. lipnja 2014., 323/2014.

(274)  Predmet C-428/11, Purely Creative e.a. protiv Office of Fair Trading, 18. listopada 2012.

(275)  CA/NB/544/10, Consumentenautoriteit, 21. rujna 2010., Garant-o-Matic B.V.

(276)  Priopćenje za medije od 28. siječnja 2021., Provjera „zelenog marketinga” na internetskim stranicama: pola tvrdnji o ekološkoj prihvatljivosti bez dokaza, https://ec.europa.eu/commission/presscorner/detail/hr/ip_21_269.

(277)  Komunikacija Komisije Europskom parlamentu i Vijeću, Nova strategija za potrošače: Jačanje otpornosti potrošača radi održivog oporavka (COM(2020) 696 final), 13.11.2020.

(278)  Komunikacija Komisije Europskom parlamentu, Vijeću, Europskom gospodarskom i socijalnom odboru te Odboru regija, Novi akcijski plan za kružno gospodarstvo: Za čišću i konkurentniju Europu (COM(2020) 98 final), 11.3.2020. Preporuka Komisije 2013/179/EU od 9. travnja 2013. o uporabi zajedničkih metoda za mjerenje i priopćavanje rezultata o utjecaju proizvoda i organizacija na okoliš za vrijeme njihova životnog vijeka, (SL L 124, 4.5.2013., str. 1.) i njezine eventualne izmjene.

(279)  Komisija je u novom akcijskom planu za kružno gospodarstvo najavila inicijativu u pogledu regulatornog okviru za certifikaciju uklanjanja ugljika. Tim mehanizmom za certifikaciju uklanjanja ugljika podupiralo bi se uvođenje rješenja za uklanjanje ugljika u mjeri koja je sukladna cilju klimatske neutralnosti.

(280)  Uredba (EZ) br. 66/2010 Europskog parlamenta i Vijeća od 25. studenoga 2009. o znaku za okoliš EU-a (SL L 27, 30.1.2010., str.1.).

(281)  Uredba (EU) 2017/1369 Europskog parlamenta i Vijeća od 4. srpnja 2017. o utvrđivanju okvira za označivanje energetske učinkovitosti te o stavljanju izvan snage Direktive 2010/30/EU (SL L 198, 28.7.2017., str. 1.)

(282)  Naime, u članku 9. stavku 2. te direktive navodi se da ako potrošači imaju „pametna brojila” za prirodni plin i/ili električnu energiju, „sustavi mjerenja krajnjim kupcima pružaju informacije o stvarnom vremenu uporabe”, a u članku 10. stavku 1. navodi se da „ako krajnji kupci nemaju pametna brojila”, informacije o obračunu moraju biti „točne i temeljene na stvarnoj potrošnji”.

(283)  Naime, izmjenom članka 10. o informacijama o obračunu za plin i električnu energiju propisano je da informacije o obračunu električne energije i plina moraju biti pouzdane, točne i temeljene na stvarnoj potrošnji, u skladu s točkom 1.1. Priloga VII., kada je to tehnički moguće i ekonomski opravdano, a člankom 9.a propisano je da se krajnjim kupcima moraju osigurati brojila po konkurentnim cijenama i da ta brojila moraju točno odražavati njihovu stvarnu potrošnju energije.

(284)  Direktiva (EU) 2019/944 Europskog parlamenta i Vijeća od 5. lipnja 2019. o zajedničkim pravilima za unutarnje tržište električne energije i izmjeni Direktive 2012/27/EU (SL L 158, 14.6.2019., str. 125.). U skladu s člankom 10. te direktive energetskim se certifikatima vlasnicima i najmoprimcima zgrade omogućuje usporedba i procjena energetske učinkovitosti zgrada. U energetskom certifikatu treba biti navedeno, na primjer, „gdje vlasnik odnosno najmoprimac može dobiti detaljnije informacije, (…) u pogledu (…) preporuka navedenih u energetskom certifikatu”. U članku 12. stavcima 2. i 3. zahtijeva se da se energetski certifikat „potencijalnom novom najmoprimcu ili kupcu pokaže, a kupcu odnosno najmoprimcu i preda” kod izgradnje, prodaje i iznajmljivanja zgrada, a ako se to radi prije nego što je zgrada izgrađena, da prodavatelj „osigura procjenu njezine buduće energetske učinkovitosti”. Naime, u skladu s člankom 12. stavkom 4. pri oglašavanju zgrada koje imaju energetski certifikat u svrhu njihove prodaje ili iznajmljivanja, pokazatelj energetske učinkovitosti zgrade mora biti naveden „u komercijalnim medijima”.

(285)  Tom se uredbom uspostavlja okvir za osiguravanje usklađenih podataka o parametrima guma označivanjem i time omogućava krajnjim korisnicima odabir na temelju dobre obaviještenosti pri kupnji guma.

(286)  U skladu s točkom 5. Priloga I. toj direktivi potrošačima se u računima moraju navesti informacije o udjelu svakog izvora energije u električnoj energiji kupljenoj u skladu s ugovorom o opskrbi. Konkretno, u skladu s podstavcima (a) i (b) opskrbljivači električnom energijom moraju specificirati „udio svakog izvora energije u sveukupnoj kombinaciji izvora energije opskrbljivača (…)” i „informacije o utjecaju na okoliš, najmanje u pogledu emisija CO2 i radioaktivnog otpada iz proizvodnje električne energije dobivene iz sveukupne kombinacije izvora energije opskrbljivača tijekom prethodne godine”.

(287)  Na temelju te okvirne direktive uspostavljeni su minimalni zahtjevi putem provedbenih mjera usmjerenih na proizvode, npr. žarulje i kućanske uređaje. U skladu s člankom 14. te direktive i s primjenjivom provedbenom mjerom, proizvođači moraju osigurati da se potrošačima proizvoda pruže „informacije o ulozi koju oni mogu imati u održivoj uporabi proizvoda” i „kad to zahtijevaju provedbene mjere, ekološki profil proizvoda i pogodnosti ekološkog dizajna”.

(288)  Uredba (EU) 2018/848 Europskog parlamenta i Vijeća od 30. svibnja 2018. o ekološkoj proizvodnji i označivanju ekoloških proizvoda te stavljanju izvan snage Uredbe Vijeća (EZ) br. 834/2007 (SL L 150, 14.6.2018., str. 1.). U članku 30. te uredbe sadržana su pravila o upotrebi izraza koji upućuju na ekološku proizvodnju. U članku 33. sadržana su pravila o upotrebi znaka Europske unije za ekološku proizvodnju.

(289)  Direktiva (EU) 2018/2001 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. prosinca 2018. o promicanju uporabe energije iz obnovljivih izvora (SL L 328, 21.12.2018., str. 82.). Posebno vidjeti članak 24., kojim je propisano da države članice moraju osigurati da se krajnjim potrošačima informacije o energetskoj učinkovitosti i udjelu obnovljive energije u njihovim sustavima centraliziranoga grijanja i hlađenja pružaju na jednostavan i pristupačan način, na primjer na internetskim stranicama opskrbljivača, godišnjim računima ili na zahtjev i članak 19., kojim je propisano da „[k]ako bi krajnjim korisnicima dokazale koliki je udio ili količina energije iz obnovljivih izvora u kombinaciji izvora energije opskrbljivača i u energiji kojom se opskrbljuju potrošači u okviru ugovora u kojima se upućuje na potrošnju energije iz obnovljivih izvora, države članice osiguravaju da se podrijetlo energije iz obnovljivih izvora kao takve u smislu ove Direktive može zajamčiti u skladu s objektivnim, transparentnim i nediskriminirajućim kriterijima”. Vidjeti i prijedlog o izmjeni Direktive (COM(2021) 557 final) kojim se uvodi zahtjev da označivanje „ekološki učinkovitih” industrijskih proizvoda uključuje postotak iskorištene obnovljive energije prema zajedničkoj metodologiji na razini cijelog EU-a.

(290)  Direktiva 2009/73/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 13. srpnja 2009. o zajedničkim pravilima za unutarnje tržište prirodnog plina i stavljanju izvan snage Direktive 2003/55/EZ (SL L 211, 14.8.2009., str. 94.).

(291)  Naime, u skladu s člankom 6. točkom (c) te uredbe izlaganje drugih oznaka, znakova, simbola ili natpisa koji ne zadovoljavaju zahtjeve te direktive zabranjeno je ako bi njihovo prikazivanje potrošača moglo obmanuti ili zbuniti u pogledu potrošnje energije ili drugih resursa. U skladu s člankom 3. stavkom 1. informacije koje se odnose na potrošnju električne energije, drugih oblika energije i prema potrebi drugih bitnih resursa tijekom upotrebe stavljaju se na znanje krajnjim korisnicima u informacijskom listu i na oznaci proizvoda koji se nudi za prodaju, u najam, najam s pravom kupnje ili se izravno ili neizravno izlaže krajnjim korisnicima bilo kojim sredstvom prodaje na daljinu, uključujući internet.

(292)  Izvješće MDEC-a za 2013., str. 18.:

(293)  Uredba (EU) 2020/740 o označivanju guma s obzirom na učinkovitost potrošnje goriva i druge parametre.

(294)  MAO: 185/13.

(295)  Predmet C-693/18, CLCV i drugi, 17. prosinca 2020.

(296)  PS10211/19, Volkswagen, 4. kolovoza 2016.ACM/UIT/23048, 18. listopada 2017. UOKiK, Volkswagen Group Poland, 15. siječnja 2020.

(297)  Ta su načela isto tako sadržana u nekoliko nacionalnih dokumenata sa smjernicama o tvrdnjama o prihvatljivosti za okoliš (među ostalim u CZ, DE, DK, FI, HU, LV, NL, NO, FR, IT). Osim toga, Komisija je koordinirala rad skupine više dionika o tvrdnjama o prihvatljivosti za okoliš (MDEC), u kojoj su sudjelovali predstavnici nacionalnih nadležnih tijela, europskih poslovnih i potrošačkih organizacija te nevladinih organizacija za zaštitu okoliša. MDEC je naveo preporuke u svojem izvješću za 2013. (https://ec.europa.eu/consumers/archive/events/ecs_2013/docs/environmental-claims-report-ecs-2013_en.pdf) i u svojem dokumentu Compliance Criteria on Environmental Claims (Kriteriji usklađenosti za tvrdnje o prihvatljivosti za okoliš) iz 2016. (https://ec.europa.eu/info/sites/info/files/compliance_criteria_2016_en.pdf). Ti savjeti nisu pravno obvezujući, ali su utjecali na ovu Obavijest o smjernicama. Ta su načela isto tako sadržana u međunarodnim normama i mehanizmima samoregulacije, kao što su norma ISO 14021:2016 i kodeks oglašavanja i prakse objave promidžbenih sadržaja međunarodne trgovinske komore. Ostali se korisni kriteriji i primjeri mogu pronaći u Smjernicama Komisije za sastavljanje i procjenu tvrdnji o prihvatljivosti za okoliš objavljenima 2000. (http://ec.europa.eu/consumers/archive/cons_safe/news/green/guidelines_en.pdf).

(298)  Vidjeti na primjer znanstveno mišljenje iz prosinca 2020. o biorazgradivosti plastike u otvorenom okolišu: https://ec.europa.eu/info/research-and-innovation/strategy/support-policy-making/scientific-support-eu-policies/group-chief-scientific-advisors/biodegradability-plastics-open-environment_hr.

(299)  Which?, Greenwashing claims investigated (Koje? Istraga tvrdnji u okviru manipulativnog zelenog marketinga), kolovoz 2012.

(300)  Institut national de la Consommation, Les pneus verts tiennent ils leurs promesses ?, '60 millions de consommateurs edition no 476, studeni 2012.

(301)  Vidjeti i članak 3. stavak 2. Uredbe (EZ) br. 1935/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 27. listopada 2004. o materijalima i predmetima koji dolaze u dodir s hranom te o stavljanju izvan snage direktiva 80/590/EEZ i 89/109/EEZ (SL L 338, 13.11.2004., str. 4.), kojim se nalaže da označivanje, oglašavanje i prezentacija materijala ili predmeta ne smiju dovesti potrošače u zabludu.

(302)  Jury de déontologie publicitaire (JDP), 26. lipnja 2014.

(303)  ACM, Guidelines: Sustainability claims (Smjernice: tvrdnje o održivosti), 28. siječnja 2021., str. 15.

(304)  švedski Trgovački i patentni sud PMT 697-20, Midsona, presuda od 18. siječnja 2021.

(305)  MAO: 157/11, Trgovački sud u Helsinkiju, 8. travnja 2011.

(306)  Švedski Trgovački sud, 1990:20 Norsk Hydro Olje AB.

(307)  Belgijski odbor za etiku oglašavanja (JEP), Gas.be - décision de modification/arrêt, 21. svibnja 2021.

(308)  Vidjeti i MDEC „Kriteriji usklađenosti u vezi s tvrdnjama o prihvatljivosti za okoliš”: točka 2.1.

(309)  Mađarsko tijelo za zaštitu tržišnog natjecanja, Green marketing – Guidance for undertakings from the Hungarian Competition Authority (Ekološki prihvatljivo stavljanje na tržište – Smjernice Mađarskog tijela za zaštitu tržišnog natjecanja za poduzetnike) (2020.), str. 5.

(310)  Provedbena odluka Komisije 2013/63/EU od 24. siječnja 2013. o donošenju smjernica za provedbu određenih uvjeta za zdravstvene tvrdnje utvrđene u članku 10. Uredbe (EZ) br. 1924/2006 Europskog parlamenta i Vijeća (SL L 22, 25.1.2013., str. 25.).

(311)  Predmet C-524/18, Dr. Willmar Schwabe, 30. siječnja 2020., točke 40., 47.–48., tumačenje Uredbe (EZ) br. 1924/2006 o prehrambenim i zdravstvenim tvrdnjama koje se navode na hrani.

(312)  Švedska agencija za zaštitu potrošača – ombudsman za zaštitu potrošača, Recommendations for developments of the Guidance on the implementation/application of directive 2005/29/EC on unfair commercial practices (Preporuke za razvoj smjernica o provedbi/primjeni Direktive 2005/29/EZ o nepoštenoj poslovnoj praksi), 29. listopada 2020., s. 3.1.

(313)  Ibid.

(314)  Švedski Trgovački i patentni sud, Midsona, presuda od 18. siječnja 2021.

(315)  Trgovci mogu provesti procjenu životnog ciklusa (LCA) uzimajući u obzir Preporuku 2013/179/EU o uporabi zajedničkih metoda za mjerenje i priopćavanje rezultata o utjecaju proizvoda i organizacija na okoliš za vrijeme njihova životnog vijeka i njezine eventualne izmjene. Vidjeti http://ec.europa.eu/environment/eussd/smgp/.

(316)  Švedska agencija za zaštitu potrošača – ombudsman za zaštitu potrošača, Recommendations for developments of the Guidance on the implementation/application of directive 2005/29/EC on unfair commercial practices (Preporuke za razvoj smjernica o provedbi/primjeni Direktive 2005/29/EZ o nepoštenoj poslovnoj praksi), 29. listopada 2020., s. 3.2.

(317)  Odluka talijanskog tijela nadležnog za tržišno natjecanje, 8. veljače 2012., ref. PS7235.

(318)  Uvjeti za navođenje usporedivih tvrdnji povezanih s konkretnim utjecajima na okoliš razmatraju se u sklopu inicijative Komisije glede tvrdnji o prihvatljivosti za okoliš: https://ec.europa.eu/info/law/better-regulation/have-your-say/initiatives/12511-Okolisna-ucinkovitost-proizvoda-i-poduzeca-potkrepljivanje-tvrdnji_hr

(319)  ACM, Guidelines: Sustainability claims (Smjernice: tvrdnje o održivosti), 28. siječnja 2021., str. 10.

(320)  Juzgado de lo Mercantil de Barcelona, Sentencia 63/2014.

(321)  PS11444 – HP, 9. prosinca 2020., https://en.agcm.it/en/media/press-releases/2020/12/PS11144.

(322)  PS11009-PS11039 – Apple, Samsung, 25. rujna 2018., https://en.agcm.it/en/media/press-releases/2018/10/PS11009-PS11039. DGCCRF, Priopćenje za medije od 7. veljače 2020., https://www.economie.gouv.fr/files/files/directions_services/dgccrf/presse/communique/2020/CP-Ralentissement-fonctionnement-iPhone200207.pdf.

(323)  Direktiva 2009/125/EZ. U okviru inicijative za održive proizvode Komisija će predložiti dodatne zakonodavne mjere prema potrebi kako bi proizvodi stavljeni na tržište EU-a postali održiviji, uključujući izmjenu Direktive o ekološkom dizajnu kako bi se njome obuhvatile dodatne kategorije proizvoda.

(324)  Uredba Komisije (EU) br. 666/2013 od 8. srpnja 2013. provedbi Direktive 2009/125/EZ Europskog parlamenta i Vijeća u vezi sa zahtjevima za ekološki dizajn usisavača (SL L 192, 13.7.2013., str. 24.).

(325)  Uredba Komisije (EU) br. 1194/2012 od 12. prosinca 2012. o provedbi Direktive 2009/125/EZ Europskog parlamenta i Vijeća u vezi sa zahtjevima za ekološki dizajn usmjerenih žarulja, LED žarulja i povezane opreme (SL L 342, 14.12.2012., str. 1.).

(326)  Uredba Komisije (EU) 2019/2023 оd 1. listopada 2019. o utvrđivanju zahtjeva za ekološki dizajn kućanskih perilica rublja i kućanskih perilica-sušilica rublja u skladu s Direktivom 2009/125/EZ Europskog parlamenta i Vijeća, o izmjeni Uredbe Komisije (EZ) br. 1275/2008 te o stavljanju izvan snage Uredbe Komisije (EU) br. 1015/2010 (SL L 315, 5.12.2019., str. 285.).

(327)  Uredba Komisije (EU) 2019/2022 оd 1. listopada 2019. o utvrđivanju zahtjeva za ekološki dizajn kućanskih perilica posuđa u skladu s Direktivom 2009/125/EZ Europskog parlamenta i Vijeća, o izmjeni Uredbe Komisije (EZ) br. 1275/2008 te o stavljanju izvan snage Uredbe Komisije (EU) br. 1016/2010 (SL L 315, 5.12.2019., str. 267.).

(328)  Uredba Komisije (EU) 2019/2019 оd 1. listopada 2019. o utvrđivanju zahtjeva za ekološki dizajn rashladnih uređaja u skladu s Direktivom 2009/125/EZ Europskog parlamenta i Vijeća i o stavljanju izvan snage Uredbe Komisije (EZ) br. 643/2009 (SL L 315, 5.12.2019., str. 187.).

(329)  Uredba Komisije (EU) 2019/2021 оd 1. listopada 2019. o utvrđivanju zahtjeva za ekološki dizajn elektroničkih zaslona u skladu s Direktivom 2009/125/EZ Europskog parlamenta i Vijeća, o izmjeni Uredbe Komisije (EZ) br. 1275/2008 i o stavljanju izvan snage Uredbe Komisije (EZ) br. 642/2009 (SL L 315, 5.12.2019., str. 241.).

(330)  https://ec.europa.eu/info/law/better-regulation/have-your-say/initiatives/12797-Dizajniranje-mobilnih-telefona-i-tablet-racunala-kako-bi-bili-odrzivi-ekoloski-dizajn_hr

(331)  https://ec.europa.eu/info/law/better-regulation/have-your-say/initiatives/12852-Energetska-ucinkovitost-i-kruzno-gospodarstvo-Plan-rada-za-ekoloski-dizajn-i-oznacivanje-energetske-ucinkovitosti-u-razdoblju-2020-2024_hr

(332)  https://ec.europa.eu/info/news/focus-improved-eu-energy-label-paving-way-more-innovative-and-energy-efficient-products-2021-lut-16_en

(333)  https://ec.europa.eu/info/law/better-regulation/have-your-say/initiatives/12567-Inicijativa-za-odrzive-proizvode_hr

(334)  Uredba (EZ) br. 66/2010.

(335)  Komunikacija Komisije Europskom parlamentu i Vijeću, Nova strategija za potrošače: Jačanje otpornosti potrošača radi održivog oporavka (COM(2020) 696 final), 13.11.2020.

(336)  Komunikacija Komisije Europskom parlamentu, Vijeću, Europskom gospodarskom i socijalnom odboru te Odboru regija, Novi akcijski plan za kružno gospodarstvo: Za čišću i konkurentniju Europu (COM(2020) 98 final), 11.3.2020.

(337)  U razdoblju 2015.–2016. Europska komisija osnovala je višedioničku skupinu o alatima za usporedbu, u koju su uključeni predstavnici industrije, operatori alata za usporedbu, nevladine organizacije i nacionalna tijela, kako bi razvila neobvezujuća načela posebno usmjerena na pomoć operatorima alata za usporedbu u usklađivanju s Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi. Alate za usporedbu valja shvatiti u širem smislu kojim su obuhvaćene funkcionalnosti na internetskim tržištima, alati za pregled itd. Dostupno na: https://ec.europa.eu/info/live-work-travel-eu/consumer-rights-and-complaints/unfair-treatment/unfair-treatment-policy-information_hr#comparison-tools.

(338)  Tribunal de commerce de Paris – 29. ožujka 2007. – Carrefour c/Galaec (la coopérative groupement d’achat des centres Leclerc).

(339)  Predmet C-146/16,Verband Sozialer Wettbewerb, 30. ožujka 2017.

(340)  Smjernice za poštene poslovne prakse za grupnu kupovinu Centra za zaštitu prava potrošača u Latviji 1. srpnja 2013.

(341)  Isti komplementarni odnos predviđen je predloženim Aktom o digitalnim uslugama, kao što je objašnjeno u odjeljku 1.2.8.

(342)  C-149/15, Sabrina Wathelet, 9. studenoga 2016.

(343)  Direktiva 1999/44/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 25. svibnja 1999. o određenim aspektima prodaje široke potrošnje i o jamstvima za takvu robu (SL L 171, 7.7.1999., str. 12.).

(344)  Vidjeti članak 14. stavak 2. Direktive o elektroničkoj trgovini.

(345)  Direktiva (EU) 2016/943 Europskog parlamenta i Vijeća od 8. lipnja 2016. o zaštiti neotkrivenih znanja i iskustva te poslovnih informacija (poslovne tajne) od nezakonitog pribavljanja, korištenja i otkrivanja (SL L 157, 15.6.2016., str. 1.).

(346)  Vidjeti uvodnu izjavu 23. Direktive (EU) 2019/2161 i uvodnu izjavu 27. Uredbe o odnosima platformi i poslovnih subjekata.

(347)  Vidjeti uvodnu izjavu 23. Direktive (EU) 2019/2161.

(348)  Obavijest Komisije, Smjernice o transparentnosti rangiranja u skladu s Uredbom (EU) 2019/1150 Europskog parlamenta i Vijeća (SL C 424, 8.12.2020., str. 1.).

(349)  Priopćenje za medije od 18. prosinca 2020.: https://ec.europa.eu/commission/presscorner/detail/hr/ip_20_2444.

(350)  Cass. Com. 4 décembre 2012, 11-27729, Publicité Sté Pewterpassion.com c/ Sté Leguide.com.

(351)  LG Berlin, 25.8.2011., Az.16 O 418/11.

(352)  Na primjer, njemački Bundeskartellamt procjenjuje da samo 1 % potrošača objavljuje recenzije nakon kupnje, vidjeti Konsultationspapier zur Sektoruntersuchung Nutzerbewertungen, točka E 1.2. https://www.bundeskartellamt.de/SharedDocs/Meldung/DE/Pressemitteilungen/2020/18_06_2020_SU_Nutzerbewertungen_Konsultation.html

(353)  OLG Düsseldorf, 19.2.2013, Az. I – 20 U 55/12.

(354)  Smjernice Europskog odbora za zaštitu podataka 8/2020 o ciljanju korisnika društvenih medija, primjer 8. i stavci od 85. do 88.: https://edpb.europa.eu/system/files/2021-04/edpb_guidelines_082020_on_the_targeting_of_social_media_users_en.pdf

(355)  Priopćenje za medije od 9. travnja 2019.: https://ec.europa.eu/commission/presscorner/detail/hr/IP_19_2048; Priopćenje za medije od 15. veljače 2018.: https://ec.europa.eu/commission/presscorner/detail/hr/IP_18_761; Priopćenje za medije od 17 ožujka 2017.: https://ec.europa.eu/commission/presscorner/detail/hr/IP_17_631

(356)  Subjekt digitalne naravi pod odgovornošću trgovca ili osobe koja djeluje u ime ili za račun trgovca.

(357)  Predmet C-146/16, Verband Sozialer Wettbewerb, 30. ožujka 2017., točka 31.

(358)  Predmet C-371/20, Peek & Cloppenburg, 2. rujna 2021., točke 41. i 42.

(359)  Ibid., točka 43.

(360)  Na primjer, nacionalna samoregulatorna tijela za oglašavanje dostavila su dodatne samoregulatorne smjernice u pogledu posebnih naknada za objave i primjera samih objava za marketing utjecajnih osoba.

(361)  Predmet C-371/20, Peek & Cloppenburg, 2. rujna 2021., točke 41., 46. i 47.

(362)  Norveško vijeće za tržište, MR-2021-349: Sports Nutrition AS.

(363)  Stockholms Tingsrätt Patent- och marknadsdomstolen, Mål nr PMT 5929-20, 10. prosinca 2020.

(364)  Vidjeti i obvezu za platforme za razmjenu videozapisa iz članka 28.b stavka 3. točke (c) Direktive 2010/13/EU (Direktiva o audiovizualnim medijskim uslugama).

(365)  Vidjeti Smjernice Europskog odbora za zaštitu podataka 8/2020 o ciljanju korisnika društvenih medija: https://edpb.europa.eu/system/files/2021-04/edpb_guidelines_082020_on_the_targeting_of_social_media_users_en.pdf. Vidjeti i Smjernice Radne skupine za zaštitu podataka iz članka 29. o automatiziranom pojedinačnom donošenju odluka i izradi profila za potrebe Uredbe (EU) 2016/679, poglavlje V. o djeci i izradi profila: https://ec.europa.eu/newsroom/article29/items/612053.

(366)  „Zadani učinak” odnosi se na tendenciju pojedinaca da zadrže mogućnosti koje su im dodijeljene prema zadanim postavkama zbog inercije. „Sklonosti u nestašici” odnosi se na tendenciju pojedinaca da smatra vrednijima stvari koje su rijetke.

(367)  Na primjer, unaprijed označena polja za navodni pristanak na obradu osobnih podataka nisu dopuštena u skladu s Općom uredbom o zaštititi podataka. Slično tome, Direktivom o privatnosti i elektroničkim komunikacijama zahtijeva se pristanak krajnjih korisnika za postavljanje kolačića i drugih identifikatora u njihovu terminalnu opremu, osim u iznimno specifičnim okolnostima. Osim toga, ako je pristanak dan, njegovo opozivanje mora biti jednako lako kao i davanje.

(368)  Vidjeti i predmet koji je u tijeku C-102/20 StWL Städtische Werke Lauf a.d. Pegnitz, kojim će se vjerojatno pojasniti primjena ove zabrane na oglašavanje pristiglo u pretinac e-pošte.

(369)  Forbrukerrådet, You can log out, but you can never leave (Možete se odjaviti, ali nikada ne možete otići), 14. siječnja 2021.

(370)  Direktiva 2006/123/EZ.

(371)  Vidjeti članak 23. stavak 2. Uredbe (EZ) br. 1008/2008 o zajedničkim pravilima za obavljanje zračnog prijevoza u Zajednici.

(372)  Vidjeti članak 4. stavak 2. Uredbe (EU) br. 1177/2010 o pravima putnika kada putuju morem ili unutarnjim plovnim putovima.

(373)  Vidjeti članak 5. Uredbe (EU) 2021/782 o pravima i obvezama putnika u željezničkom prijevozu.

(374)  Vidjeti članak 4. stavak 2. Uredbe (EU) br. 181/2011. o pravima putnika u autobusnom prijevozu.

(375)  Prakse trgovaca u tom području još se uvijek razvijaju. U studiji Komisije iz 2018. nisu utvrđeni dokazi o dosljednom i sustavnom personaliziranom određivanju cijena u državama članicama i obuhvaćenim tržištima. Razlike u cijeni između scenarija personalizacije i scenarija „bez personalizacije” uočene su u samo 6 % situacija s identičnim proizvodima. U slučajevima u kojima su promatrane, razlike u cijenama bile su male, a srednja vrijednost razlika bila je manja od 1,6 %. Europska komisija, Consumer market study on online market segmentation through personalised pricing/offers in the European Union (Studija potrošačkog tržišta o segmentaciji internetskog tržišta putem personaliziranog određivanja cijena/ponuda u Europskoj uniji) (EAHC/2013/CP/04),https://ec.europa.eu/info/publications/consumer-market-study-online-market-segmentation-through-personalised-pricing-offers-european-union_hr.

(376)  Europska komisija, Study on the impact of marketing through social media, online games and mobile applications on children's behaviour (Studija o utjecaju marketinga putem društvenih medija, internetskih igara i mobilnih aplikacija na ponašanje djece) (EACH/FWC/2013/85/08), https://ec.europa.eu/info/sites/info/files/online_marketing_children_final_report_en.pdf.

(377)  Uvodnom izjavom 9. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi državama članicama omogućuje se da dodatno reguliraju poslovne prakse poslovnih subjekata koje su povezane s djelatnostima igara na sreću. Na primjer, regulatorna tijela za igre na sreću u Belgiji, Nizozemskoj i Slovačkoj smatraju da određene vrste kutija s plijenom ispunjavaju uvjete igara na sreću.

(378)  Za više informacija o kutijama s plijenom pogledajte studiju Europskog parlamenta Loot boxes in online games and their effect on consumers, in particular young consumers (Kutije s plijenom u internetskim igrama i njihov učinak na potrošače, posebno mlade potrošače) (PE 652.727).

(379)  AGCM, Electronic Arts, Službeni glasnik br. 41.–20., 5. Rezolucija od 30. rujna 2020.

(380)  Priopćenje za medije od 18. srpnja 2014.: http://europa.eu/rapid/press-release_IP-14-847_hr.htm.

(381)  Uredba (EU) 2018/302 Europskog parlamenta i Vijeća od 28. veljače 2018. o rješavanju pitanja neopravdanoga geografskog blokiranja i drugih oblika diskriminacije na unutarnjem tržištu na temelju državljanstva, mjesta boravišta ili mjesta poslovnog nastana klijenata te o izmjeni uredbi (EZ) br. 2006/2004 i (EU) 2017/2394 i Direktive 2009/22/EZ (SL L 60 I, 2.3.2018., str. 1.).

(382)  Europska komisija, Pitanja i odgovori o Uredbi o geografskom blokiranju u kontekstu e-trgovine, 22. ožujka 2018.

(383)  Vidjeti odjeljak 4.3.2.5. Radnog dokumenta službi Komisije koji je priložen Izvješću Komisije Vijeću i Europskom parlamentu – Konačno izvješće o istraživanju o sektoru e-trgovine (SWD(2017) 0154 final).

(384)  Priopćenje za medije od 20. siječnja 2021.: https://ec.europa.eu/commission/presscorner/detail/hr/IP_21_170.

(385)  Predmet C-310/15, Sony, 7. rujna 2016.

(386)  Spojeni predmeti C-261/07 i C-299/07, VTB-VAB, 23. travnja 2009., točka 66.

(387)  Ibid., točke 47.–52.

(388)  Odluka Komisije od 16. srpnja 2020. o pokretanju sektorskog istraživanja o proizvodima i uslugama povezanima s potrošačkim internetom stvari u skladu s člankom 17. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1/2003 (C(2020) 4754 final). Vidjeti Preliminarno izvješće objavljeno 9. lipnja 2021., koje ukazuje na zabrinutosti zbog nedostatka interoperabilnosti, na primjer u pogledu određenih pružatelja usluga glasovnih pomoćnika i operativnih sustava: https://ec.europa.eu/commission/presscorner/detail/hr/ip_21_2884.

(389)  Prijedlog uredbe o pravednim tržištima neograničenog tržišnog natjecanja u digitalnom sektoru (COM(2020) 842 final).

(390)  Direktiva (EU) 2019/770.

(391)  Relevantno pravo iz Opće uredbe o zaštiti podataka primjenjuje se samo ako se osobni podaci obrađuju na temelju privole ili ugovora te ako bi se prenosili između različitih voditelja obrade. No to se pravo ne bi primjenjivalo kad se prijenos odnosi na prelazak na različite verzije usluge koju pruža isti trgovac, odnosno isti voditelj obrade u skladu s Općom uredbom o zaštiti podataka.

(392)  Uredba (EU) 2018/302. Vidjeti i stajalište Komisije u pogledu pitanja Europskog parlamenta 470/21: https://www.europarl.europa.eu/doceo/document/E-9-2021-000470-ASW_EN.html.

(393)  Pojam „putnik” nije definiran sektorskim propisima o pravima putnika, pa je stoga šireg značenja od pojma „potrošač” u skladu s Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi, u smislu da se propisi o pravima putnika primjenjuju na sve putnike, bez razlike u pogledu svrhe putovanja. S druge strane, samo potrošač usluga prijevoza (vidjeti članak 2. točku (b) Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi, objašnjeno u odjeljku 4.4.2.) podliježe Direktivi o nepoštenoj poslovnoj praksi.

(394)  Članak 23. stavak 1. Uredbe (EZ) br. 1008/2008 o zračnom prijevozu.

(395)  1 As 59/2001 – 61, Blue Style s.r.o. protiv češkog tijela za nadzor trgovine, 22. lipnja 2011.

(396)  PS3083, Teorema Tour – Adeguamento costo carburante aereo, 26. kolovoza 2009.

(397)  OLG Hamm, 6.6.2013, Az. I-4 U 22/13.

(398)  U predmetu C-487/12, Vueling Airlines, 18. rujna 2014., Sud je utvrdio da je ručnu prtljagu načelno potrebno smatrati elementom koji je nužan za prijevoz putnika, zbog čega prijevoz te prtljage ne može biti predmet doplate, ako ona zadovoljava razumne uvjete u pogledu težine i dimenzija te je u skladu s važećim sigurnosnim zahtjevima.

(399)  Za zračni je prijevoz člankom 23. stavkom 1. Uredbe o zračnim uslugama propisano da se doplate na cijenu moraju se iskazati na jasan, transparentan i nedvosmislen način na samom početku postupka rezervacije, a kupac sam odabire tu mogućnost.

(400)  Pojedinačna vrsta usluga putovanja samo u skladu s Direktivom (EU) 2015/2302.

(401)  Direktiva 2008/122/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 14. siječnja 2009. o zaštiti potrošača u odnosu na određene aspekte ugovora o pravu na vremenski ograničenu uporabu nekretnine, o dugoročnim proizvodima za odmor, preprodaji i razmjeni (SL L 33, 3.2.2009., str. 10.).

(402)  Izvješće o ocjeni Direktive 2008/122/EZ o zaštiti potrošača u odnosu na određene aspekte ugovora o pravu na vremenski ograničenu uporabu nekretnine, o dugoročnim proizvodima za odmor, preprodaji i razmjeni (COM(2015) 644 final).

(403)  Predmet CC-28/19, Ryanair, 23. travnja 2020.

(404)  Predmet C-28/19, Ryanair, 23. travnja 2020.

(405)  Predmet C-573/13, Air Berlin, 15. siječnja 2015.

(406)  Predmet C-487/12, Vueling, 18. rujna 2014., točka 36.

(407)  Ibid., točka 40.

(408)  Juzgado de lo Mercantil no 13 de Madrid – Juicio Verbal (250.2) 678/2019, 24. listopada 2019. Presuda se temeljila na zakonodavstvu o nepoštenim ugovornim odredbama.

(409)  AGCM, PS10972 - Ryanair, 29. svibnja 2018; Belgijsko tijelo za gospodarski nadzor izdalo je nalog 5. listopada 2017.

(410)  Obavijest Komisije, Smjernice za tumačenje uredbi EU-a o pravima putnika u kontekstu razvoja situacije s covidom-19 (C(2020) 1830 final) (SL L 89 I, 18.3.2020., str. 1.); Preporuka Komisije (EU) 2020/648 оd 13. svibnja 2020. o vaučerima koji se nude turistima i putnicima kao alternativa povratu novca za otkazane paket aranžmane i usluge prijevoza u kontekstu pandemije bolesti COVID-19 (SL L 151, 14.5.2020., str. 10.).

(411)  Vidjeti i Tematsko izvješće Europskog revizorskog suda 15/2021 o pravima putnika u zračnom prometu tijekom pandemije bolesti COVID-19: https://www.eca.europa.eu/Lists/ECADocuments/SR21_15/SR_passenger-rights_covid_HR.pdf

(412)  AGCM, PS11865-PS11830-PS11821 – Ryanair, easyJet, Volotea, 24. svibnja 2021., https://en.agcm.it/en/media/press-releases/2021/6/PS11865-PS11830-PS11821-

(413)  Priopćenje za medije od 28.6.2021: https://ec.europa.eu/commission/presscorner/detail/hr/mex_21_3283

(414)  AGCM, PS11076 – Blue Panorama Airlines, 31. svibnja 2019., https://en.agcm.it/en/media/press-releases/2019/5/Blue-Panorama-Airlines-fined-one-million-euro.

(415)  Priopćenje za medije od 19. siječnja 2017.: https://ec.europa.eu/commission/presscorner/detail/hr/IP_17_86. Vidjeti i prateće priopćenje za medije od 25. ožujka 2019.: https://ec.europa.eu/commission/presscorner/detail/hr/IP_19_1790.

(416)  Studija Komisije iz 2020. istraživala je poslovne modele internetskih stranica za rezervaciju putovanja, posebno njihove prakse oglašavanja i marketinga te utjecaj takvih praksi na donošenje odluka potrošača. Europska komisija, Behavioural study on advertising and marketing practices in travel booking websites and apps(Ispitivanje ponašanja o praksama oglašavanja i marketinga na internetskim stranicama i u aplikacijama za rezervaciju putovanja), 11. kolovoza 2020. https://op.europa.eu/hr/publication-detail/-/publication/d79a2522-ddd4-11ea-adf7-01aa75ed71a1.

(417)  Priopćenje za medije od 11. srpnja 2019.: https://ec.europa.eu/commission/presscorner/detail/hr/IP_19_3990; zajedničko stajalište tijela mreže za suradnju u području zaštite potrošača: https://ec.europa.eu/info/sites/info/files/final_common_position_on_airbnb_ireland_4.6.2018_en_002.pdf.

(418)  https://ec.europa.eu/consumers/odr/main/index.cfm?event=main.home2.show&lng=HR

(419)  Priopćenje za medije od 18. prosinca 2020.: https://ec.europa.eu/commission/presscorner/detail/hr/ip_20_2444.

(420)  Vidjeti odjeljak 3.4.3. Izvješća Komisije Europskom parlamentu, Vijeću i Europskom gospodarskom i socijalnom odboru, Prvo izvješće o primjeni Direktive 2005/29/EZ („Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi”) (COM(2013) 0139 final).

(421)  Predmet C-265/12, Citroën Belux NV v Federatie voor Verzekerings- en Financiële Tussenpersonen (FvF), 18. srpnja 2013., točke 19.–23.

(422)  Ibid., točka 25.

(423)  Europska komisija, Study on the application of the Unfair Commercial Practices Directive to financial services and immovable property (Studija o primjeni Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi na financijske usluge i nepokretnu imovinu) (2011.), https://op.europa.eu/hr/publication-detail/-/publication/5550d564-65af-47c8-b7e4-a44020ad4a78.

(424)  Npr. u pogledu financijskih usluga, posebnih zahtjeva u pogledu informiranja u sektoru bankarstva (na primjer u pogledu prijenosa osiguranog kredita na treću osobu u Njemačkoj ili oglas za usluge mjenjačnice u Španjolskoj), usluga ulaganja, osiguranja, financijskih posrednika. Kad je riječ o nepokretnoj imovini, zahtjevi u pogledu informiranja povezani s kupnjom takve imovine, same transakcije, posrednika za nekretnine i ugovora o izgradnji.

(425)  Npr. zabrana akviziterske prodaje, neželjene elektroničke pošte, prodaje hipotekarnih kredita od vrata do vrata i zadržavanje novca kod posrednika za nekretnine bez razloga u Austriji, prodaje novčanih kredita od vrata do vrata u Nizozemskoj, kombiniranih ponuda u Belgiji i Francuskoj.

(426)  Npr. zabrana lihvarskih kredita u većini država članica, zabrana oglašavanja da je moguće odobriti zajam bez pisanih dokaza o financijskom položaju klijenta u Francuskoj ili zabrana izdavanja kartica za bankomat maloljetnicima u Austriji bez prethodne suglasnosti zakonskog zastupnika.

(427)  Npr. zabrana bankama u Danskoj da financiraju svoje klijente u pogledu kupnje dionica koje je izdala sama banka; zabrana bankama u Francuskoj da sprečavaju svoje klijente u služenju uslugama pružatelja kreditnog osiguranja koji nije povezan s bankom ako je razina ponuđenog jamstva slična.

(428)  Kad je riječ o hipotekama, Direktivom 2014/17/EU o ugovorima o potrošačkim kreditima (Direktiva o hipotekarnim kreditima) uvela su se posebna pravila koja se odnose na pravila poslovnog ponašanja pri davanju kredita potrošačima (članak 7. Direktive o hipotekarnim kreditima) te o praksama vezanja i objedinjavanja usluga za vjerovnike (članak 12. Direktive o hipotekarnim kreditima).

(429)  Za hipoteke vidjeti i posebna pravila Direktive o hipotekarnim kreditima (Direktiva 2014/17/EU) o pravilima poslovnog ponašanja prilikom davanja kredita potrošačima (članak 7. Direktive o hipotekarnim kreditima) i standardima savjetodavnih usluga (članak 22. Direktive o hipotekarnim kreditima) te Smjernice EBA-e o sustavima nadzora i upravljanja proizvodima namijenjenih potrošačima koje su dostupne na adresi: https://www.eba.europa.eu/sites/default/documents/files/documents/10180/1412678/9f8d1cec-7108-4f30-a5bd-73852f3d81b9/EBA-GL-2015-18%20Guidelines%20on%20product%20oversight%20and%20Governance_HR.pdf?retry=1

(430)  Za financijske usluge za maloprodaju vidjeti i Izvješće EBA-e o potrošačkim trendovima dostupno na adresi: https://www.eba.europa.eu/eba-assesses-consumer-trends-20202021 te Komisijinu evaluaciju Direktive o hipotekarnim kreditima dostupnu na adresi: https://op.europa.eu/hr/publication-detail/-/publication/e4a1db26-2f94-11eb-b27b-01aa75ed71a1.

(431)  COM(2013) 139 final, odjeljak 3.4.3.

(432)  Tijela za suradnju u području zaštite potrošača i Komisija proveli su 2021. koordiniranu provjeru 118 internetskih stranica koje oglašavaju ili izravno nude ugovaranje potrošačkih kredita na internetu. Kod 45 % internetskih stranica označenih za daljnju istragu, internetska bi stranica bila utvrđena kao da može dovesti do povrede Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi. https://ec.europa.eu/info/live-work-travel-eu/consumer-rights-and-complaints/enforcement-consumer-protection/sweeps_hr#2021-mini-sweep-on-consumer-credit

(433)  Direktiva 2014/17/EU (Direktiva o hipotekarnim kreditima).

(434)  Vidjeti na primjer predmet C-415/11, Aziz, točka 61. i predmet C-34/13, Kusionova, točka 64.

(435)  Člankom 12. Direktive o hipotekarnim kreditima zabranjuju se prakse vezanja usluga. Nadalje, noviji zakonodavni akti EU-a sadržavaju posebne odredbe o praksi međusektorske prodaje s obzirom na račune za plaćanje (vidjeti članak 8. Direktive 2014/92/EU o usporedivosti naknada povezanih s računima za plaćanje, prebacivanju računa za plaćanje i pristupu računima za plaćanje s osnovnim uslugama) i investicijske usluge (vidjeti članak 24. stavak 11. Direktive 2014/65/EU o tržištu financijskih instrumenata). Osim toga, Direktiva o distribuciji osiguranja (Direktiva (EU) 2016/97 Europskog parlamenta i Vijeća od 20. siječnja 2016. o distribuciji osiguranja (SL L 26, 2.2.2016., str. 19.) sadržava pravila o prodaji na daljinu.

(436)  Direktiva 2002/65/ЕZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. rujna 2002. o trgovanju na daljinu financijskim uslugama koje su namijenjene potrošačima i o izmjeni Direktive Vijeća 90/619/EEZ i direktiva 97/7/EZ i 98/27/EZ (SL L 271, 9.10.2002., str. 16.).

(437)  Članak 2. točka (b) Direktive 2002/65/EZ o trgovanju na daljinu financijskim uslugama koje su namijenjene potrošačima.

(438)  Uredba (EU) 2015/751 Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2015. o međubankovnim naknadama za platne transakcije na temelju kartica (SL L 123, 19.5.2015., str. 1.).

(439)  U slučaju kredita u stranoj valuti člankom 23. Direktive o hipotekarnim kreditima (Direktiva 2014/17/EU) predviđaju se posebna pravila usmjerena na ograničavanje tečajnog rizika koji snose potrošači.

(440)  Direktivom 2014/92/EU o usporedivosti naknada povezanih s računima za plaćanje, prebacivanju računa za plaćanje i pristupu računima za plaćanje uvodi se poseban postupak kojeg se moraju pridržavati pružatelji usluga računa za plaćanje (članak 10.) i od njih se zahtijeva da obavijeste potrošače o usluzi prebacivanja računa (članak 14.).

(441)  O istoj temi vidjeti studiju FISMA-e o prebacivanju financijskih usluga i proizvoda koja je dostupna na adresi: https://op.europa.eu/hr/publication-detail/-/publication/a11e1d38-2562-11eb-9d7e-01aa75ed71a1/language-en.

(442)  Ministarstvo razvoja, Glavna uprava za potrošače, Uprava za zaštitu potrošača, kazna u iznosu od 1 000 000 EUR određena poduzeću Citibank PLC, Atena, 27. ožujka 2009.