Zaštita vrijednosti Europske unije iz članka 2. Ugovora o Europskoj uniji
Europska unija, kako je navedeno u članku 2. Ugovora o Europskoj uniji (UEU), temelji se na vrijednostima poštovanja ljudskog dostojanstva, slobode, demokracije, jednakosti, vladavine prava i poštovanja ljudskih prava, uključujući prava pripadnika manjina. Kako bi se zajamčilo to poštovanje, u članku 7. UEU-a propisan je mehanizam EU-a kojim se utvrđuje krši li neka država članica teško i trajno te vrijednosti kao i sankcije koje su tada na raspolaganju. Dosad je mehanizam aktiviran samo u slučaju Poljske i Mađarske. Uniju također obvezuje i njezina Povelja o temeljnim pravima, a predana je i pristupanju Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nakon što se u nekim državama članicama pojavile prijetnje vrijednostima Unije, institucije EU-a ojačale su svoje instrumente za suzbijanje nazadovanja i zaštitu demokracije, vladavine prava, temeljnih prava, jednakosti i manjina diljem Unije.
Od pravosudne zaštite temeljnih prava do njihove kodifikacije u Ugovorima
Europske zajednice (EZ) (današnja Europska unija) prvotno su stvorene kao međunarodna organizacija čije je područje djelovanja u osnovi bilo ekonomske naravi. Stoga se nije smatralo da postoji potreba za eksplicitnim propisima o poštovanju temeljnih prava, koja dugo vremena nisu uopće bila spomenuta u Ugovorima. Smatralo se, uostalom, da su ta prava zajamčena Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (EKLJP) iz 1950., koju su države članice već potpisale.
Ipak, nakon što je Sud Europske unije potvrdio načela izravnog učinka i primata europskog prava, ali također odbio razmatrati usklađenost odluka s nacionalnim i ustavnim pravom država članica (Stork, predmet 1/58; Ruhrkohlen-Verkaufsgesellschaft, spojeni predmeti 36, 37, 38-59 i 40-59), neki su nacionalni sudovi izrazili bojazan zbog učinaka koje bi takva sudska praksa mogla imati na zaštitu ustavnih vrijednosti, primjerice temeljnih prava. Naime, ako bi europsko pravo imalo prednost čak i pred nacionalnim ustavnim pravom, njime bi se mogla kršiti temeljna prava. Kako bi se spriječila ta teoretska opasnost, njemački i talijanski ustavni sud zasebno su 1974. donijeli odluke kojima su potvrdili svoje ovlasti preispitivanja europskog prava radi osiguravanja njegove usklađenosti s ustavnim pravima (Solange I; Frontini). To je navelo Sud Europske unije da u svojoj sudskoj praksi potvrdi načelo poštovanja temeljnih prava i navede da su temeljna prava sadržana u općim načelima prava Zajednice pod zaštitom Suda (Stauder, predmet 29-69). Ona se temelje na ustavnim tradicijama koje su zajedničke državama članicama (Internationale Handelsgesellschaft, predmet 11-70) i međunarodnim sporazumima za zaštitu ljudskih prava čije su države članice stranke (Nold, predmet 4-73), među kojima je i EKLJP (Rutili, predmet 36-75).
Postupnim širenjem nadležnosti EU-a na područja politika s izravnim učinkom na temeljna prava - primjerice na pravosuđe i unutarnje poslove, odnosno kasnije na cjelokupno područje slobode, sigurnosti i pravde — mijenjani su i Ugovori kako bi se EU čvrsto vezao uz zaštitu temeljnih prava. U Ugovor iz Maastrichta unesena su upućivanja na Europsku konvenciju o ljudskim pravima i zajedničke ustavne tradicije država članica kao opća načela prava EU-a, dok su Ugovorom iz Amsterdama potvrđena europska „načela” na kojima se temelji EU (koja odgovaraju „vrijednostima” iz članka 2. UEU-a) i uspostavljen postupak za suspenziju prava predviđenih Ugovorima u slučajevima teškog i trajnog kršenja temeljnih prava u nekoj državi članici. Sastavljanje Povelje o temeljnim pravima i njezino stupanje na snagu zajedno s Ugovorom iz Lisabona posljednji su koraci u tom procesu kodifikacije kojim se nastoji osigurati zaštita temeljnih prava u EU-u.
Pristupanje Europske unije Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda
Budući da je Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda vodeći instrument za zaštitu temeljnih prava u Europi i da su joj pristupile sve države članice, pristupanje EZ-a toj konvenciji smatralo se logičnim rješenjem za povezivanje EZ-a s obvezama temeljnih prava. Europska komisija u više je navrata predložila pristupanje EZ-a Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (1979., 1990. i 1993.). Sud Europske unije, od kojega je zatraženo mišljenje, u svojem je Mišljenju 2/94 iz 1996. utvrdio da Ugovorom uopće nije predviđena nadležnost Europske zajednice u pogledu donošenja pravila o ljudskim pravima ili sklapanja međunarodnih konvencija u tom području, zbog čega je pristupanje pravno nemoguće. Ugovorom iz Lisabona to je pitanje riješeno u vidu članka 6. stavka 2., prema kojemu je pristupanje Unije Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda obvezno. To je značilo da će Unija, kao što je već bio slučaj za njezine države članice, u pogledu temeljnih prava postati podložna preispitivanju Europskog suda za ljudska prava, pravnog tijela koje nije dio EU-a. Pristupanje je građanima EU-a, ali i državljanima trećih zemalja na teritoriju EU-a, omogućilo da na temelju odredbi EKLJP-a izravno na Europskom sudu za ljudska prava osporavaju pravne akte koje donosi EU, i to pod istim uvjetima pod kojima im je omogućeno osporavanje pravnih akata koje donose države članice EU-a.
EU je 2010., netom po stupanju na snagu Ugovora iz Lisabona, pokrenuo pregovore s Vijećem Europe o Nacrtu sporazuma o pristupanju, koji je dovršen u travnju 2013. Komisija je u srpnju 2013. od Suda Europske unije zatražila da donese odluku o usklađenosti toga sporazuma o pristupanju s Ugovorima. Sud Europske unije izdao je 18. prosinca 2014. negativno mišljenje, u kojem se navodi da bi taj nacrt sporazuma mogao negativno utjecati na posebne značajke i autonomiju prava EU-a (Mišljenje 2/13). Nakon razdoblja promišljanja i rasprava o tome kako riješiti pitanja koja je istaknuo Sud, EU i Vijeće Europe ponovno su 2019. započeli pregovore koji su i dalje u tijeku.
Povelja EU-a o temeljnim pravima
Usporedno s „vanjskim” mehanizmom nadzora, predviđenim pristupanjem Europske zajednice Europskoj konvenciji o ljudskim pravima, kojim se na razini Zajednice osigurava usklađenost zakonodavstva i politika s temeljnim pravima, bio je potreban i „unutarnji” nadzorni mehanizam kojim bi se Sudu Europske unije omogućilo da provodi preliminarni i autonomni sudski nadzor. U tu je svrhu trebalo donijeti povelju o pravima koja bi se odnosila na EU, pa je na Europskom vijeću 1999. u Kölnu odlučeno da će se sazvati konvencija za pripremu Povelje o temeljnim pravima.
Povelju Europske unije o temeljnim pravima svečano su proglasili Europski parlament, Vijeće i Komisija u Nici 2000. godine. Nakon što je izmijenjena, ponovno je proglašena 2007. Međutim, Povelja je tek donošenjem Ugovora iz Lisabona 1. prosinca 2009. počela proizvoditi izravni učinak, na temelju članka 6. stavka 1. UEU-a, i tako postala obvezujući izvor primarnog prava.
Iako je Povelja utemeljena na Europskoj konvenciji o ljudskim pravima i drugim europskim i međunarodnim instrumentima, ona je inovativnog karaktera, posebno zato što, među ostalim, invaliditet, dob i spolnu orijentaciju izričito navodi kao zabranjene osnove za diskriminaciju, a među temeljnim pravima koja se u njoj potvrđuju nalaze se i pristup dokumentima, zaštita podataka i dobra uprava.
Dok je, s jedne strane, područje primjene te Povelje vrlo široko jer se većina priznatih prava dodjeljuje „svima”, bez obzira na državljanstvo ili status, u članku 51. je, s druge strane, njezina primjena ograničena samo na institucije i tijela EU-a te na države članice kada provode pravo EU-a.
Članak 7. UEU-a, okvir i mehanizam za vladavinu prava Komisije
Ugovorom iz Amsterdama uspostavljen je novi mehanizam sankcija kako bi se zajamčilo da države članice poštuju temeljna prava, ali i ostala europska načela i vrijednosti poput demokracije, vladavine prava, jednakosti i zaštite manjina, i izvan pravnih granica do kojih seže nadležnost EU-a. To znači da je EU-u dobio ovlast da u slučaju „teškog i trajnog kršenja” tih vrijednosti intervenira i u onim područjima u kojima inače nadležnost imaju države članice. Sličan mehanizam prvi je puta predložio Europski parlament u svom Nacrtu ugovora o EU-u iz 1984. Ugovorom iz Nice dodana je i preventivna faza, odnosno djelovanje u slučaju „očite opasnosti da država članica teško prekrši” vrijednosti EU-a. Cilj toga postupka zajamčiti je da zaštita temeljnih prava, ali i demokracije, vladavine prava i prava manjina, koji su sustavni dio kopenhaških kriterija koje moraju ispuniti sve nove države članice, bude valjana i nakon pristupanja i da se na isti način primjenjuje na sve države članice.
Člankom 7. stavkom 1. UEU-a predviđena je „preventivna faza”, kojom se trećina država članica, Parlament i Komisija ovlašćuju za pokretanje postupka u okviru kojeg Vijeće većinom od četiri petine može utvrditi da u nekoj državi članici postoji „očita opasnost teškog kršenja” vrijednosti EU-a iz članka 2. UEU-a, među kojima su poštovanje ljudskih prava, ljudskog dostojanstva, slobode i jednakosti te prava pripadnika manjina. Prije donošenja takve odluke mora se održati saslušanje države članice o kojoj je riječ i njoj se mogu uputiti preporuke, a Parlament mora dati suglasnost dvotrećinskom većinom glasova i apsolutnom većinom ukupnog broja zastupnika (članak 354. stavak 4. UFEU-a). Komisija je 20. prosinca 2017. prvi put aktivirala preventivni postupak u vezi s Poljskom, a Parlament 12. rujna 2018. u vezi s Mađarskom, no on je i dalje blokiran u Vijeću u kojem je održano niz saslušanja, ali nisu donesene nikakve preporuke — niti odluke. Osim toga, Parlamentu je uskraćeno pravo da iznese svoje stajalište na saslušanjima Vijeća, među ostalim i o Mađarskoj, iako je Parlament bio inicijator toga postupka. Komisija je 6. svibnja 2024. predložila zaključenje postupka iz članka 7. stavka 1. protiv Poljske.
Člankom 7. stavcima 2. i 3. UEU-a predviđen je „mehanizam sankcija” u slučajevima teškog i trajnog kršenja vrijednosti EU-a, koji mogu pokrenuti Komisija ili trećina država članica (ali ne i Parlament), nakon što se dotičnoj državi članici uputi poziv na podnošenje primjedbi. Europsko vijeće odluku o postojanju kršenja donosi jednoglasno, nakon što Europski parlament da suglasnost istom većinom kao i za „preventivni mehanizam”. Vijeće može odlučiti suspendirati neka od prava te države članice povezana s članstvom, među ostalim i pravo glasa u Vijeću. Odluka o suspenziji prava donosi se kvalificiranom većinom. Vijeće zatim može odlučiti o izmjeni ili ukidanju sankcija, za što je također potrebna kvalificirana većina. Država članica o kojoj je riječ ne sudjeluje u tom glasovanju u Vijeću ili Europskom vijeću. I dalje je teško odrediti i donijeti sankcije, s obzirom na to da je propisano jednoglasno odlučivanje. To dokazuje i činjenica da su mađarska i poljska vlada najavile da će uložiti veto na sve takve odluke koje bi se odnosile na drugu državu članicu.
Kako bi se uklonio jaz između politički teškog pokretanja postupka iz članka 7. UEU-a (koji se primjenjuje za rješavanje slučajeva koji nisu u nadležnosti prava EU-a) i postupaka zbog povrede prava s ograničenim učinkom (koji se primjenjuju u konkretnim slučajevima koji su unutar područja primjene prava EU-a), Komisija je 2014. počela s provedbom okvira EU-a za jačanje vladavine prava. Tim se okvirom željela zajamčiti učinkovita i dosljedna zaštita vladavine prava, kao preduvjet za jamčenje poštovanja temeljnih prava i demokracije u slučajevima kada su oni izložena sustavnim prijetnjama. Okvirom, osmišljenim da prethodi i dopunjuje postupak iz članka 7. UEU-a, predviđene su tri faze: procjena Komisije, tj. strukturirani dijalog između Komisije i države članice, nakon kojega slijedi, ako to bude potrebno, mišljenje o vladavini prava, preporuka Komisije o vladavini prava te praćenje mjera u državi članici poduzetih prema preporuci. Taj je okvir EU-a za vladavinu prava 2016. primijenjen na Poljsku, no Komisija je 20. prosinca 2017. zbog neuspjeha primjene okvira kao daljnji korak prvi puta donijela odluku o pokretanju postupka iz članka 7.
Komisija je dodatni iskorak napravila u srpnju 2019., u komunikaciji naslovljenoj „Jačanje vladavine prava u Uniji: nacrt za djelovanje”. Pokrenut je mehanizam preispitivanja vladavine prava, koji se sastoji od godišnjeg ciklusa preispitivanja na temelju izvješća o vladavini prava u državama članicama i na osnovi kojeg se odvija međuinstitucijski dijalog. Prvo takvo izvješće objavljeno je u rujnu 2020. i sadrži 27 poglavlja o pojedinačnim zemljama. Izvješćem su obuhvaćeni pravosudni sustav (u prvom redu njegova neovisnost, kvaliteta i učinkovitost), okvir za borbu protiv korupcije (pravni i institucijski ustroj, prevencija, represivne mjere), medijski pluralizam (regulatorna tijela, transparentnost vlasništva i uplitanje vlade, zaštita novinara) i druga institucionalna pitanja povezana sa sustavom provjera i ravnoteže (zakonodavni postupak, neovisna tijela, dostupnost, sudsko preispitivanje, organizacije civilnog društva). Izvješćem je u velikoj mjeri ojačano praćenje EU-a, s obzirom na to da je, u usporedbi s Pregledom stanja u području pravosuđa EU-a i drugim instrumentima praćenja i izvješćivanja, njime obuhvaćeno ne samo građansko nego i kazneno i upravno pravosuđe te su uključena i pitanja neovisnosti pravosuđa, korupcije, medijskog pluralizma, diobe vlasti i prostora za djelovanje civilnog društva. Uspostavljena je mreža nacionalnih kontaktnih točaka za prikupljanje informacija i jamčenje dijaloga s državama članicama, a promiče se i dijalog s drugim dionicima, među kojima su tijela Vijeća Europe, Organizacija za europsku sigurnost i suradnju, Organizacija za gospodarsku suradnju i razvoj te pravosudne mreže i nevladine organizacije. Treće godišnje izvješće, objavljeno u srpnju 2022., sadržavalo je i niz preporuka upućenih svakoj državi članici, čije daljnje postupanje treba ispitati u naknadnim godišnjim izvješćima o vladavini prava. U četvrtom godišnjem izvješću, objavljenom u srpnju 2023., ocijenjena je provedba preporuka iz prethodne godine te su iznesene dodatne preporuke.
Ostali instrumenti za zaštitu vrijednosti EU-a
EU za zaštitu svojih vrijednosti na raspolaganju ima i druge instrumente.
Kada Komisija predlaže nove zakonodavne inicijative, njihova usklađenost s temeljnim pravima provjerava se procjenom učinka, a to pitanje zatim razmatraju i Vijeće i Parlament.
Komisija, nadalje, objavljuje i godišnje izvješće o primjeni Povelje o temeljnim pravima, koje zatim ide na razmatranje i raspravu u Vijeće, koje o tom izvješću donosi zaključke, te u Parlament, koji se o njemu očituje u okviru svojeg godišnjeg izvješća o stanju ljudskih prava u EU-u. Komisija je u prosincu 2020. pokrenula novu strategiju za jačanje primjene Povelje u EU-u, među ostalim u pogledu korištenja fondova EU-a, postavljanjem „uvjeta koji omogućuje provedbu” u vezi s Poveljom, uvedenog Uredbom o zajedničkim odredbama za 2021. Na tom temelju Poljskoj i Mađarskoj prvotno nisu isplaćena sredstva iz kohezijskih fondova. Komisija je 13. prosinca 2023. zaključila da je Mađarska ispunila horizontalni uvjet koji omogućuje provedbu, čime joj je omogućeno da zatraži do 10,2 milijarde EUR prije toga blokiranih sredstava. Komisija je u veljači 2024. zaključila i da je Poljska ispunila svoje obveze, čime joj je omogućeno da za razdoblje 2021.–2027. zatraži oslobađanje do 76,5 milijardi EUR iz kohezijskih fondova.
Od 2014. godine i u okviru Vijeća održava se godišnji dijalog svih država članica s ciljem promicanja i očuvanja vladavine prava, s time da se svake godine naglasak stavlja na drugu temu. Vijeće je, počevši od drugog semestra 2020., odlučilo svaki semestar usredotočiti se na preispitivanje stanja vladavine prava u pet država članica, na temelju izvješća Komisije o vladavini prava.
Nadalje, pitanja povezana s vrijednostima EU-a prate se i u okviru europskog semestra, a mogu biti i predmet preporuka po državama članicama. Dotična područja uključuju pravosudne sustave (na temelju „pregleda stanja u području pravosuđa”), ali i prava osoba s invaliditetom te socijalna i građanska prava (u vezi sa zaštitom od organiziranog kriminala i korupcije).
Bugarska i Rumunjska također su podlijegale Mehanizmu suradnje i provjere, koji se prestao provoditi 15. rujna 2023. te je zamijenjen mehanizmom vladavine prava.
Postupci zbog povrede važan su instrument za sankcioniranje kršenja vrijednosti EU-a u Uniji, a Sud Europske unije razvija svoju sudsku praksu u tom području. Ti se postupci mogu pokrenuti u slučajevima neusklađenosti nacionalnog prava s pravom i vrijednostima EU-a u konkretnim pojedinačnim slučajevima (dok se članak 7. primjenjuje i na situacije koje su izvan područja primjene prava EU-a u kojima su kršenja temeljnih prava sustavna i trajna), a Sud EU-a može izreći novčane kazne za nepoštovanje naloga ili presuda.
Važnu ulogu u praćenju stanja temeljnih prava unutar EU-a ima Agencija Europske unije za temeljna prava, koja je osnovana 2007. u Beču. Zadaća te agencije je prikupljanje, analiza, širenje i vrednovanje informacija i podataka povezanih s temeljnim pravima, a ona usto provodi i znanstvena istraživanja i ankete te objavljuje godišnja i tematska izvješća o ljudskim pravima.
Komisija u okviru sveobuhvatnog koncepta „Unija ravnopravnosti” također jača ravnopravnost i zaštitu manjina, tj. dva stupa iz članka 2. UEU-a, i to posebnim strategijama, prijedlozima i mjerama za promicanje rodne ravnopravnosti i borbu protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, rasizma, govora mržnje, zločina iz mržnje i antisemitizma kao i za zaštitu prava LGBTIQ osoba, Roma, osoba s invaliditetom i djece. Komisija je, uz potporu Parlamenta i 15 država članica, nedavno Sudu Europske tužila Mađarsku zbog njezina zakona protiv zajednice LGBTIQ, a na temelju kršenja, među ostalim, članka 2. UEU-a. Također je predložila direktive za jačanje tijela za jednakost uspostavom zajedničkih standarda, koji su nedavno odobreni.
Nakon blokade zbog veta koje su uložile Mađarska i Poljska, na sastanku Europskog vijeća održanom 10. i 11. prosinca 2020. konačno je postignut dogovor o Uredbi o općem režimu uvjetovanosti za zaštitu proračuna Unije. Uredbom se omogućuje zaštita proračuna EU-a ako se utvrdi da povrede načelâ vladavine prava u državi članici utječu ili postoji ozbiljan rizik od toga da bi mogle utjecati na dobro financijsko upravljanje proračunom EU-a ili na zaštitu financijskih interesa EU-a na dovoljno izravan način. Sud je odbio tužbu mađarske i poljske vlade, što je Komisiji i Vijeću omogućilo pokretanje mehanizma protiv Mađarske. To je pak dovelo do suspenzije sredstava namijenjenih programima kohezijske politike u iznosu od 6,3 milijarde EUR.
Komisija aktualno s nekoliko vlada država članica raspravlja o provedbi nacionalnih planova Mehanizma za oporavak i otpornost te prati ostvaruju li one dogovorene ključne etape i ciljeve, što je preduvjet za isplatu sredstava. Njima se nastoji odgovoriti na izazove utvrđene u preporukama za pojedinačne države članiceu okviru europskog semestra koje je donijelo Vijeće kao i u izvješćima o vladavini prava i povezanim preporukama koje izdaje Komisija te postupcima iz članka 7. protiv Poljske i Mađarske. Komisija je 13. prosinca 2023. zaključila da Mađarska nije riješila problem kršenja koja je počinila u pogledu načela vladavine prava jer nije u potpunosti provela povezanih 27 ključnih etapa, u prvom redu onih koje se odnose na neovisnost pravosuđa, pri čemu su sredstva u iznosu od 21 milijarde EUR za Mađarsku ostala blokirana. Komisija je 6. svibnja 2024. predložila i zaključenje postupka iz članka 7. stavka 1. UEU-a protiv Poljske.
Uloga Europskog parlamenta
Parlament je uvijek pružao potporu jačanju poštovanja i zaštiti temeljnih prava u EU-u. Zajedno s Vijećem i Komisijom Parlament je još 1977. donio Zajedničku deklaraciju o temeljnim pravima, kojom su se sve tri institucije obvezale na jamčenje poštovanja temeljnih prava u izvršavanju svojih ovlasti. Parlament je 1979. donio rezoluciju u kojoj je predložio da Europska zajednica pristupi EKLJP-u.
U Nacrtu ugovora o osnivanju Europske unije iz 1984., koji je predložio Parlament, navodi se da Unija mora štititi dostojanstvo pojedinca i svakomu pod njezinom nadležnosti priznati temeljna prava i slobode koji proizlaze iz zajedničkih načela nacionalnih ustava i EKLJP-a. Tim je nacrtom također predviđeno pristupanje Unije EKLJP-u. Parlament je u svojoj rezoluciji od 12. travnja 1989. proglasio usvajanje Deklaracije o temeljnim pravima i slobodama.
Od 1993. Parlament svake godine na osnovi izvješća koje priprema Odbor za građanske slobode, pravosuđe i unutarnje poslove organizira raspravu i donosi rezoluciju o stanju ljudskih prava. Povrh toga, svake godine donosi i sve veći broj rezolucija o konkretnim pitanjima koja se odnose na zaštitu vrijednosti iz članka 2. UEU-a u državama članicama.
Parlament je oduvijek podržavao ideju da EU dobije vlastitu povelju o pravima te je tražio da Povelja o temeljnim pravima bude obvezujuća. Ta je ideja u konačnici ostvarena 2009. godine, u okviru Ugovora iz Lisabona.
Parlament je nedavno u više navrata izrazio ozbiljnu zabrinutost zbog postupnog slabljenja standarda iz članka 2. UEU-a u nekim državama članicama. Kako bi riješio taj problem, Parlament je iznio nekoliko prijedloga kako uz pomoć novih mehanizama i postupaka kojima bi se uklonile postojeće manjkavosti ojačati zaštitu ne samo temeljnih prava nego i demokracije i vladavine prava u EU-u te, općenito, svih vrijednosti Unije iz članka 2. UEU-a. Parlament je od 2012. u više rezolucija pozvao na osnivanje Kopenhaške komisije i uspostavu europskog ciklusa politika za temeljna prava, mehanizma ranog upozoravanja i postupka zamrzavanja te na jačanje Agencije za temeljna prava.
U svoj ključnoj rezoluciji na tu temu donesenoj 2016., Parlament je konsolidirao svoje dotadašnje prijedloge i zatražio da Komisija podnese međuinstitucijski sporazum za uspostavu mehanizma EU-a za demokraciju, vladavinu prava i temeljna prava, koji bi se temeljio na Paktu Unije sklopljenim s Komisijom i Vijećem. Taj bi mehanizam uključivao godišnji ciklus politika na temelju izvješća o praćenju poštovanja vrijednosti EU-a u Uniji, koje bi pripremali Komisija i stručno povjerenstvo, nakon čega bi uslijedila parlamentarna rasprava i aranžmani za rješavanje slučajeva u kojima je uočen rizik od kršenja. Parlament je također pozvao na izradu novog nacrta sporazuma o pristupanju EU-a Europskoj konvenciji o ljudskim pravima kao i na izmjene Ugovora, kao npr. ukidanje članka 51. Povelje o temeljnim pravima i njegovo preoblikovanje u Povelju Unije o pravima te ukidanje zahtjeva o jednoglasnom odlučivanju u pitanjima jednakosti i nediskriminacije. U rezoluciji iz 2020. Parlament je predložio tekst međuinstitucijskog sporazuma o jačanju vrijednosti EU-a u kojem se nadograđuju prethodni prijedlozi i dodatno otvara mogućnost pripreme hitnih izvješća i osnivanja međuinstitucijske radne skupine. U rezoluciji iz 2021. Parlament je također pozvao Komisiju da proširi svoje godišnje izvješće o vladavini prava kako bi ono obuhvatilo sve vrijednosti iz članka 2. UEU-a i sadržavalo preporuke za pojedinačne države članice.
Parlament je 2018. donio rezoluciju u kojoj pozdravlja odluku Komisije o aktiviranju članka 7. stavka 1. UEU-a u vezi s Poljskom kao i rezoluciju kojom se pokreće postupak iz članka 7. stavka 1. UEU-a u vezi s Mađarskom podnošenjem obrazloženog prijedloga Vijeću u kojemu se Vijeće poziva da utvrdi postoji li očita opasnost teškog kršenja vrijednosti iz članka 2. UEU-a te da u tom smislu Mađarskoj uputi odgovarajuće preporuke[1]. Parlament je 2020. i 2022. donio i rezolucije o Poljskoj i Mađarskoj kojima se proširuje opseg pitanja koja bi trebalo ispitati u okviru postupka iz članka 7. stavka 1. UEU-a. Također je pozvao Komisiju da upotrijebi sve dostupne alate, uključujući Uredbu o uvjetovanosti u pogledu vladavine prava, kako bi riješila problem kršenja vrijednosti iz članka 2. UEU-a u Mađarskoj i Poljskoj. Komisija je 29. veljače 2024. Poljskoj omogućila pristup sredstvima EU-a u iznosu do 137 milijardi EUR nakon pokretanja akcijskog plana za ponovnu uspostavu vladavine prava s reformama za jačanje neovisnosti pravosuđa. Parlament je 14. ožujka 2024. odlučio podnijeti tužbu protiv Komisije zbog njezine odluke o oslobađanju 10,2 milijarde EUR zamrznutih sredstava Mađarskoj, koja su joj odobrena u zamjenu za ukidanje njezina veta u pogledu Ukrajine. Donio je i rezoluciju naslovljenu „Saslušanja u tijeku u skladu s člankom 7. stavkom 1. UEU-a u pogledu Mađarske radi jačanja vladavine prava i proračunske posljedice”.
Nakon ubojstava novinara Daphne Caruane Galizije na Malti i Jána Kuciaka i njegove zaručnice u Slovačkoj te u nastojanju da se ojača praćenje i djelovanje Parlamenta u pogledu vrijednosti iz članka 2. UEU-a, Odbor za građanske slobode, pravosuđe i unutarnje poslove osnovao je Skupinu za praćenje demokracije, vladavine prava i temeljnih prava. Skupina je zadužena za pitanja povezana s prijetnjama vrijednostima Unije koje se pojavljuju diljem EU-a te za podnošenje prijedloga za djelovanje Odboru za građanske slobode, pravosuđe i unutarnje poslove.
Ottavio Marzocchi