Denis Mukwege – 2014., Demokratska Republika Kongo
Rođen je 1955. godine u Bukavuu, studirao je medicinu i osnovao ginekološku ordinaciju u bolnici u Lemeri u istočnom DR Kongu, koja je uništena kad je 1996. izbio rat. Mukwege je pobjegao u Bukavu i osnovao poljsku bolnicu s novim odjelom za porodništvo i operacijskom dvoranom, ali je sve uništeno u Drugom kongoanskom ratu 1998. godine. To Mukwegea nije pokolebalo i ponovno je izgradio bolnicu u Panziju, u kojoj je vrijedno radio i obučavao osoblje za liječenje žrtava boraca koji su „žene proglasili svojim zajedničkim neprijateljem". Od ponovnog otvaranja bolnice 1999. liječio je više desetaka tisuća žena, a prva žrtva silovanja koju je primio imala je prostrijelne rane na spolnim organima i bedrima. Tijekom sljedećih nekoliko tjedana u bolnicu su došli deseci žena žrtava mučenja i silovanja.
Mukwege je međunarodno priznat stručnjak za liječenje tjelesnih ozljeda i psihosocijalnih teškoća prouzročenih seksualnim nasiljem. Bolnica u Panziju, kojom on upravlja, pruža psihološku pomoć i tjelesnu skrb, a ženama se pomaže da razviju nove vještine kako bi privređivale za život s obzirom na to da su mnoge od njih izopćene iz svojih zajednica. Djevojčicama se pomaže da se vrate u školu, dok se onima koje žele svoje napadače dovesti pred sud nudi pravna pomoć.
Otkad je u mladoj ženi na operacijskom stolu prepoznao djevojčicu u čijem je porodu pomagao u bolnici u Panziju, Mukwege ne posustaje u borbi u ime ženskih žrtava. To je za Mukwegea bio ključan trenutak koji ga je potaknuo da bude više od samog liječnika te da u svojoj domovini i izvan nje započne obustavu nasilja proizašlog iz borbe za prirodne resurse Konga. I sam je 2012. postao žrtvom kada su mu naoružani muškarci provalili u kuću i prijetili da će upucati njegove kćeri. Njegov je tjelohranitelj i prijatelj ubijen, ali Mukwege je pobjegao i s obitelji otišao u Švedsku pa potom u Belgiju. Godine 2013. vratio se u DR Kongo kada je skupina žena koje su preživljavale s manje od šest kuna na dan skupila novac i kupila mu kartu za povratak kući.
Mukwege danas živi u bolnici u Panziju unatoč tome što mu život tamo neprestano visi o koncu. Također je pokrenuo zakladu Dr. Denis Mukwege koja pruža potporu globalnoj mreži osoba koje su preživjele seksualno zlostavljanje. Aktivno je sudjelovao u zakonodavnom radu Parlamenta koji je 2017. doveo do donošenja Uredbe o mineralima iz područja zahvaćenih sukobima čiji je cilj spriječiti izvoz određenih minerala i metala iz područja zahvaćenih sukobima u Europu.
Mukwege je od 2008. ovjenčan brojnim nagradama i priznanjima za svoj rad, uključujući Nagradu UN-a za ljudska prava (2008.), Mirovnu nagradu Seula (2016.) i Nobelovu nagradu za mir (2018.). Također su mu dodijeljene počasne titule Sveučilišta u Edinburgu i Sveučilišta Harvard. Njegov život i rad opisuje dokumentarni film iz 2015. „Čovjek koji liječi žene - Hipokratov gnjev". Za film su uz potporu Europskog parlamenta pripremljeni titlovi na svim službenim jezicima država članica. U ožujku 2020. dr. Mukwege imenovan je koordinatorom za rad Regionalnog zdravstvenog odbora pokrajine Južni Kivu kao odgovor na pandemiju bolesti COVID-19.