Nadia Murad i Lamija Aji Bašar – 2016., Irak
Dana 3. kolovoza 2014. IS je pobio sve muškarce u selu Kočo, rodnom mjestu Aji Bašar i Muradove u regiji Sinjar u Iraku. Nakon pokolja žene i djeca su zarobljeni, a sve mlade žene, uključujući Aji Bašar, Murad i njihove sestre otete su, kupljene i prodane nekoliko puta te iskorištene kao seksualne ropkinje. Za vrijeme pokolja u Koču Murad je izgubila šestero braće i majku koja je ubijena zajedno s još osamdeset starijih žena koje im nisu bile od seksualne koristi. Aji Bašar također je iskorištena kao seksualna ropkinja zajedno sa svojih šest sestara. Nakon što su militanti IS-a smaknuli njezinu braću i oca, prodavali su je pet puta te je prisiljavali da izrađuje bombe i prsluke za bombaše samoubojice u Mosulu.
Murad je uspjela pobjeći u rujnu 2014. uz pomoć susjedne obitelji koja ju je prokrijumčarila iz područja pod nadzorom IS-a te joj tako omogućila da dođe do izbjegličkog kampa u sjevernom Iraku, a onda do Njemačke. Godinu kasnije, u prosincu 2015. Murad je na Vijeću sigurnosti UN-a imala prvo obraćanje u povijesti o trgovini ljudima u kojem je vrlo potresno govorila o svojem iskustvu. U rujnu 2016. postala je prvom ambasadoricom dobre volje za dostojanstvo žrtava koje su preživjele trgovinu ljudima Ureda Ujedinjenih naroda za droge i kriminal te je sudjelovala u svjetskim i lokalnim inicijativama za potporu jačanju svijesti o teškoj situaciji nebrojenih žrtava trgovine ljudima. U listopadu 2016. od Vijeća Europe dobila je nagradu za ljudska prava Václav Havel. Murad je objavila memoare naslovljene „Posljednja djevojka: Moja priča o zarobljeništvu" (The Last Girl: My Story of Captivity) i „Moja borba protiv Islamske države" (My Fight Against the Islamic State). Godine 2018. osnovala je nevladinu organizaciju „Nadijina inicijativa" koja se zalaže za dodjelu sredstava i promjenu politike koji su potrebni kako bi se zaštitile i podržale žrtve seksualnog nasilja te ponovno izgradile zajednice nakon krize. Iste je godine objavljen dokumentarni film o njezinu životu naslovljen On her shoulders („Na njezinim ramenima"). U listopadu 2018. osvojila je Nobelovu nagradu za mir.
Aji Bašar pokušala je pobjeći nekoliko puta prije no što je u travnju 2015. konačno pobjegla uz pomoć svoje obitelji koja je platila lokalne krijumčare. Na putu prema kurdskoj granici, dok je bježala od progona militanata IS-a prema teritoriju pod nadzorom iračke vlasti, eksplodirala je pješačka mina koja je ubila dvoje njenih poznanika, dok je nju ranila i gotovo oslijepila. Srećom je uspjela pobjeći i konačno joj je u Njemačkoj, gdje se ponovno našla s preživjelom braćom, pružena liječnička skrb. Otkad se oporavila Aji Bašar aktivna je u jačanju svijesti o teškom položaju zajednice Jezida te pomaže ženama i djeci žrtvama ropstva i okrutnosti IS-a. Sudjelovala je u brojnim aktivnostima Mreže dobitnika Nagrade Saharov, uključujući kao govornik u okviru programa stipendiranja Nagrade Saharov za borce za ljudska prava, a od 2018. priprema novu knjigu o svome životu.